Poticaj u poljoprivredi 3.dio
Još jedna ideja koja vam može puno pomoći.
Svaku kulturu sijte u redove,razmaknute toliko koliko vam zahtjeva stroj kojim si pomažete.Samo te redove prekopavate, još bolje samo prorahlite. Prostor između tih redova kosite. To možete raditi onim malim bezmotornim kosilicama i prošečite s njima u svrhu suzbijanja korova. Ne mora uvijek biti teški kultivator, traktor koji troši gorivo, preokreće i kopa, samo morate biti redoviti. (čak posijte neku djetelinu) Bit će lakše nego se grbiti s motikom .U tom slučaju obrađujete samo dvadesetak cm širine tla. u određenim razmacima. Prorahlite taj dio koji zasijavate, a ostalo samo kosite (da li će to biti veča motorna kosilica ili traktor, vaš izbor, ali ušparat čete na gorivu).
Da pojasnim. Stvarate travnate pojaseve između kultiviranih biljaka.Tlo neče biti tako sabito,jer ga ne gnječite prolaskom teškim strojevima, kulture će rasti u rahlom, malčiranom,jako živom tlu, jer će okolne biljke to stvarati, odnosno njihov korjenski sklop. Nadalje kako trava ne bi prodirala u uski kultivirani prostor dodavat ćete stalno neku organsku materiju u obliku malča,neposredno okolo kultiviranih biljkaka, što će biljkama goditi. Zato ćete u vrlo rijetkim slučajevima posezati za motikom ili možda uopće,a bit će pravo zadovoljstvo kosilicom prošetati i osugurati tako prozračnost zasijanoj kulturi Ne trebate grabljati,odnosno napravite to kad se materijal prosuši. Malčirajte tim ostatkom zasijanu kulturu. Između biljaka opljevite, čupajte korov.
Znači, zemljište mora biti poravnano zbog 60-80 cm nezasijano terena kojeg ćete samo kositi.Tako dobivate zeleni pojas (širine prolaska vašeg stroja), a prorahljeno tlo u kojem je zasijana kultura nije šire od recimo bio vila, ili malog kultivatora s kojim ste si pomogli prirediti tlo za sjetvu. To izgleda i funkcionira fenomenalno. Usput dobijete pokošeni materijal, raznovrstan, ljekovit za biljke i s njime malčirate zasijanu kulturu.
Ovakva metoda puno toga pojednostavnjuje. Nema puno grbljenja leđa, rad postaje zadovoljstvo, ostavlja vremena svakom vlasniku da se bavi ljepšim dijelom uzgoja. Pri tome mislim na tretiranje s prirodnim dodacima u obliku čajeva, recimo, znači djelovanje preko lista ali bez kemijskih tretmana, a rahost i prozračnost imamo i postižemo u suglasju s prirodom. Samo joj malo pomognemo i kad radimo s njom sve je lakše.
Zašto bi trebalo tlo oko kukuruza biti golo, prazno, a na takvom terenu ono se pregrijava. Budući je to neprirodno priroda nađe neku biljku koja odoljeva, tipa slak, kostrva, pirika i onda se takve biljke udomače kako bi pomogle tlu da se zazeleni. Nakon toga mi idemo opet kontra prirodi, pa se ili mučimo motikom ili trujemo sve oko sebe.
Na način koji opisujem stvori se razmak, prozračnost među biljkama, a sve one divlje biljke daju neku materiju zemlji, a na njihovom korijenu žive organizmi koji jačaju uzgajanu kulturu. Kad je zdravo tlo, na njemu ima raznovrsnog bilja i ono nam pomaže, a kad stavimo herbicid, o zdravlju ne možemo pričati. Nije zdravo tlo, nije zdrava kultura, nije zdrav nitko tko će ju konzumirati. Ne zaboravite da tlo TEŽI prirodno biti pokriveno, pa ili ćemo to mi napraviti ili će se to dogoditi.U tom slučaju raste ono što je najjače za što su se stvorili uvjeti.
Treba ponekad ručno uklanjati korov, istovremeno stvarati ravnotežu na tlu, oranici, njivi. Imamo slučajeve da nam je na obradivim površinama samo zastupljena pirika, samo ambrozija, samo vodopija, samo divlja kupina, slak, itd, a treba biti svega. Taj nesklad prouzroče herbicidi i kad uzgajamo bez plodoreda. To znači da nekoliko godina sadimo jednu te istu kulturu, iscrpljujući iz tla iste sastojke, tako da to postaje začaran krug. Tlo počne pogodovati samo jednoj vrsti bilja, pa se od nje stvori obilje, ne pitajući nas da li nam je potrebna ta vrsta. Jednostavno" je", postoji, ima ga i gotovo, a to može prouzročiti veliku muku u uklanjanju.
Danas, imamo skupe traktore sa šarenim gumama u koje nemamo što naliti, ali i dalje težimo k tome. Spremamo se propješačiti od Osijeka do Zagreba a nismo u stanju propješačiti između svojeg kukuruza, odnosno, posijati toliko koliko ćemo fizički savladati odnosno ručno obraditi. Zbog čega? Muči vas dijbetes jer se ne krečete, a jedete hranu koju ste uzgojili uz poticaje. Kad velim ručno, dajem nove ideje, nije to klasika kopanje kao u naših djedova.
Imamo nezadovoljne ljude kojima se daje i koji traže još. Što im se više daje više im i treba, što znači da su sve slabiji. Kako ih ojačati?
Nema načina. To treba doči iznutra, iz njihovih vlastitih nastojanja. Tko opstane napravit će to tako da izađe iz ovog okvira beznađa. Tek tada će jačati. Pile koje je u zatvorenom prostoru ne zna jesti, kamenčiće i puževe, zeleno. Zna samo za smjesu. Ono ovisi o takvoj hrani i ostavite ga vani ono će uginuti bez obzira što je oko njega obilje.
Kako posegnuti u obilje ako se neprestano vrtimo u istom krugu. Pile bi trebalo kljucnuti u nešto novo, van poznate materije ali treba ga pustiti da samo istraži, da se usudi da proba ili da ugine.
Samo će pile odlučiti da li će živjeti, hoće li biti zdravo, snažno, ili neće postojati.
A vi? Da li se vi usudite?
