Iako sam rasla uz vrt svih stanara mog gradskog dvorišta, vrlo upečatljivo sjećanje i više je nego dovoljan dokaz moje zaluđenosti s biljkama. U 7. godini, doživjela sam ljepotu jednog vrta, a nisam bila svjesna što će to za mene značiti u budućnosti. Bez znanja mojih roditelja zamolila sam svoje rođake da me povedu na put, u glavni naš grad, tadašnje države, na nekoliko dana. Pri tome sam tetaka zamolila za šutnju o tome kako je to moja ideja, a on je stvarno održao riječ. Budući je sve prošlo i više nego dobro, nakon toliko godina shvaćam da sam se sama izborila za nezaboravno iskustvo koje je oblikovalo moj život.
Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije. Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas. Vjerojatno je kuća bila debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, tada sam prvi i zadnji puta vidjela uživo. Bio je ogroman, a u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta. Sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajući vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine, nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i saćuvala do danas tu sliku. Ti redovi povrća, sigurno nisu bili tako dugački kako su se meni tada činili.
Nakon 20 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo,kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 4 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
Naime, često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno krupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Te plave perunike su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko, tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala sam njihovu cvatnju.
Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda, a seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Tim vrijednim gospođama ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno. Njihov vrt bio je stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove, kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, što je za mene bilo zadivljujuće. Koliko sam se tako mala divila njihovoj spretnosti, toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.
