Stotine hektara pod jednom kulturom

       Mali čovjek uopće nije svijestan, kako bez financijkih poticaja može stvoriti kvalitetnu proizvodnju.  Ključno je da može,(a kako??) približavam svim svojim srcem i znanjem te drugačijim uvidom u cijelu problematiku.

         Neka poljoprivredna dobra se zatvaraju, tvrdeći da im se ništa ne isplati proizvoditi, da nemaju ekonomsku računicu, iako dobivaju državne potpore. Rade sve kako struka nalaže i  svejedno izostaju rezultati. Ljudi odustaju, revoltirani su, puni kredita, osiromašeni, nesigurni, izmučeni, bojeći se za budućnost. Ne znaju kako dalje. To je realnost današnje osiromašene poljoprivrede.
         Na drugoj su strani ljudi koji žive u gradovima, štoviše stanovima, kojima je država dala komadić vrta, kako bi uzgojili ponešto za sebe, pripomogli kućnom buđetu, a mnogima je to sve što imaju i iz čega izvlače maksimum.
       
          Uviđam svu problematiku koja pokušava nešto promijeniti na bolje, a svi koji će se uhvatiti za ovu slamku kao posljednju spasilačku akciju neće uspjeti tako dugo dok god traže da ih netko spašava. (država?ili politika?) To zapravo nije mudar odabir,  zato jer dozvoljavaju da ponovo ovise o nekom ili nečem.
          Jedini pravi izbor je vlastita  sloboda i neovisnost.  Ona se rađa iz znanja, samocjenjenja, samoodrživosti i apsolutno je povezana  time.Tko ima taj klik u sebi, on će ga natjerati da istražuje nepoznato, nove metode rada u kojima se ne traži samo snaga, što više žuljeva i znoja, već promatranje i prepoznavanje, čak predviđanje problematike, što uz rad stvara neprocjenjivo iskustvo i vodi dalje do sljubljivanja s prirodom. Razumjeti je, znači svojim djelovanjem izbjegnuti boleštine biljaka, osigurati zdrav rast tvoreći tako preduvjet da ne posežemo za kemijskim dodacima.
           To nije samo ušteđen novac, to je doslovno zarađen novac, a stvorite ga iz ničega
           Metode  biodinamike i permakulture  njeguju raznolikost bilja, koja je osnova zdrave poljoprivrede, za razliku od svih reklama za suzbijanje usko i širokolisnih korova, snažnih korporacija iz čijih država tražimo financijsku pomoć
          .Prestrašno je koliko naši ljudi ne misle svojom glavom, koliko se boje posegnuti za nečim novim, mada se može istraživati putem literature, interneta, posjećivanja raznih predavanja, znalaca  i poznavalaca prirode. Isto kao što  gljivarstvo iziskuje znanje i poznavanje vrsta, tako  biodinamika i permakultura također iziskuje poznavanje i sklad svih biljnih vrsta, njihovu povezanost i važnost u biljnom sustavu. Nije lako, ali nije ni problem ako nešto volite. Toliko je dobro i pozitivno kad u to krenete, doslovno doživite kako se otvaraju novi vidici, prosvjetljenje. To je kao u matematici kad savladate neku logiku.
           Sve to puno je kompleksnije od prskanja koprivom, i zaključka kako je nedjelotvorna, pa onda mržnjom i negativnim nabojem inatiti puževima i ušima jer žive u našem vrtu. To je istrebljenje. Svih živih bića treba biti, samo nijednog u prekomjernom broju, a to što se remeti njihov sklad kriv je upravo čovjek.
           Zemlja se nedovoljno cijeni, a nimalo ne čuva i ne poboljšava se njena struktura. Gleda se samo kako proizvesti jednu kulturu, ne obazirući se na plodored, u što većoj količini, posežući usput za svim kemijskim dodacima koje nudi struka. Apsolutno to kritiziram, jer nam poljoprivreda nikad neće postati strateška grana. Ne na ovaj način, koji se nameće iz izvora politike. To su samo pokušaji vodećih struktura koja ne zna donijeti prave mjere koje bi dovele do promjena, samoodrživih, mudrih poteza, jer im fali znanja i ideja.
          Imaju jedino moć posuđenog (obećanog) novca, koju  koriste, rastežući ovaj naš narod, koji više ne zna što raditi i koga slušati.
          Pravi i iskonski odgovor je da bi trebali sami posegnuti za alternativnim  znanjima, te na tom polju razvijati iskustva, samoodlučivanje, neovisnost, sve bazirano na samoodrživosti, poštujući prirodu, njene zakonitosti, stvarajući imanja bazirana na uzgajanju ekoloških proizvoda koji su prema Hipokratu i hrana i lijek. Ovdje želim probuditi odgovornije postupanje ljudi prema svem živom svijetu, čak i onom oku nevidljivom, jer sve postoji s razlogom.
         Teško mi je gledati hrvatske poljodjelce od kojih pojedinci vele da što će im 5 ha zemlje Nedavno je to bilo na HRT-u u poljoprivrednoj emisiji. Čovjek ne zna što bi s tim. Pa, je li to ne govori samo za sebe? Ne zna. Lijepo da je priznao, jer mnogo je takvih koji su uvjereni da sve znaju, pa ne posežu ni za čim novim. Nisu znatiželjni i tu je granica koju ne prelaze. Kreću  se u određenim krugovima ljudi ne inovativnim. Voze i popravljaju svoje traktore po 30 god. Te su traktore naslijedili  ili kupili velikim odricanjima. Istječe im rok trajanja.
         Sigurna sam da mnogi od tih traktora ne bi još trajali da se domaćini nisu svojski potrudili kako staviti u funkciju pojedine njihove dijelove. Radili su to uz nečiju pomoć, iskustvo, znanje,možda i nešto zaobilazno, alternativno, učeći usput, stvarajući svoje iskustvo. Tome su prionuli dubinski, improvizirajući ponekad, ali u svakom slučaju svim osjetilima  dožive svaku promjenu u radu svakog djela tog najdražeg im stroja na imanju.

---Isto tako treba osluškivati promjene u prirodi.---

         Svaki od tih domaćina vrijedni su, radišni ljudi koji su uvjereni da trebaju puno raditi, patiti i ne vide tome kraj, ali pogrešno. jer patnje ne bi smjelo biti.
        Njoj treba postaviti granicu, na način da prigrabe sva znanja, bez obzira da li se zvala permakultura, biodinamika, ili samo eko uzgoj, Uglavnom treba mijenjeti način rada.
             Svi ti domaćini koje neobično cijenim posegnuli su za alternativom svaki puta kad su umjesto novog rasplinjača na traktor sami ili uz pomoć šogora ili susjeda rastavljali stari uz neke ideje koje nikako ne idu u prilog serviserima strojeva. Zapravo su promijenili pristup, sami zamijenili dotrajali dio te  postigli cilj, sami bez majstora.
           Sad je došlo vrijeme da se tako dubinski promijeni koncept rada na zemlji. Došlo je vrijeme da se čovjek stopi i uskladi s prirodom i njenim zakonima, jer jedino tako će biti moguće raditi na zemlji. Ovaj ustajali  smjer je postao neodrživ, financijski prezahtjevan i ne daje očekivane rezultate.

         Osnovne stvari kojih se treba držati jesu:
       1)   Ne preokretati zemlju, samo ju prozračivati.  
       2)  Graditi KOMPOSTNE hrpe, gdje će sve postati prilagođena hrana biljkama. Minimalna količina je--- 1 kubni metar--- odjednom.
       3)   Mijenjati kulture i poštivati plodored.
       4)   Izbaciti sve što je umjetno.
       5). Kompostirati životinjski gnoj, odnosno puštati ga da odstoji i sagori  na hrpi. Napraviti tako da ne slažemo u visinu, nego osiguramo dovoljno prostora, pa ako već imamo materijala, onda je daleko bolje, svaki dan kubni metar.
        6)  Nikako usred ljeta prignojavati i prazniti staje izvozeći to u polje, rasipavajući.
        7)  Raditi na stvaranju humusa i poboljšanju tla  (nabrojeno tome pogoduje).
        8) Izbaciti monokulturu,čime povećavamo broj žetvi u godini.
        9) Čuvati i njegovati vlastito sjeme, jer dobar genski materijal je osnova uspjeha.
       10) Osobito preporučam markirati ( ugraditi tlakavce ) za prolaz stroja, odnosno njegovih kotača, jer je to čuvanje strukture zemlje.
        11) Između svakog ha zemljišta ostaviti barem 5m, neobrađenog, zakorovljenog prostora, koji će biti stanište divljih životinja, pa će se na tom mjestu formirati ne poremećen prehrambeni lanac. Važno je ustrajati na tome, kao i shvatiti da je ljudska ruka uzrok njegovog poremećaja

          Sve te točke su zapravo prevencija biljnih i životinjskih boleština. ( ali i ljudskih)

        Podržavajući ovakvu osnovu, zakonima,  naša bi država, a i svaka druga mogla imati poljoprivredu kao stratešku granu. Zakoni koji će podržavati čuvanje tla i vode, okrupnjavanje parcela (ali ne zbog uvođenja monokulture), navodnjavanje, slobodan uzgoj svih životinja, od kokoši do bikova, gdje je na prvom mjestu ispravno zbrinjavanje, organskoga otpada.  To bi trebao biti prioritet naše države, Poticanje slobodnog uzgoja životinja, bez skupih nastambi u koje se ne treba ulagati i zaduživati, gdje ima malih pomaka, koje svakakako pozdravljam   Sveg ovog treba postati svjestan naš mali čovjek. On može promijeniti sebe, sistem rada, a tu mu politika ništa neće pomoći. Umjesto da se gleda kako bez novaca nešto napraviti, samo se čeka kad će isplata, Pa kad i dođe do nje, opet je zaključak kako je to samo kap u moru potreba. Zapravo to jest upravo tako, jer je proizvodnja preskupa.
 Ovo sve neće zaživjeti ako mali čovjek ne krene od sebe, jer ako bude čekao političku vrhušku ništa se neće dogoditi.
          Međutim kad pogledate koncept rada koji zastupa ovaj blog,vidite da vodi  svakog znatiželjnika da može  raditi stvarati, i djelovati i bez državnih poticaja, jer svi ti postupci imaju za osnovu uštedu. Domaćini ulažu isključivo svoj rad, kojim djeluju dugoročno u smjeru poboljšanja.
          Poboljšanje se odnosi na sve aspekte, od količine do kvalitete prinosa, manjeg ulaganja u startu, što sve pojeftinjuje proizvod i omogućava lakšu prodaju. Tako se stvara samoodrživa poljoprivreda koja može itekeko biti strateška grana svake države, a pogotovo ovako bogate zemlje kao što je naša.

         Umjesto svega navedenoga, našim poljodjelcima se nudi kredite, navodno povoljne, predpostavljam kao što je i onaj s frankom, puno moderne tehnologije na kojoj će neko dobro zaraditi, o kojoj se ovdje ništa ne zna, nego samo nagađa, sve pod uvjetom da će neko uspješno napisati  projekt, da bi dobili odobrenje od EU.
         Pogledajte samo koliko je tu upitnika, kuda se srlja, obećava se sve i svašta, jer se uglavnom želi nešto promijeniti, modernizirati. Sve to ide uglavnom tako da su uzori svjetske velike korporacije, čije metode se ne uklapaju u naše prostore, ali to nitko ne vidi.
         Naša najveća prednost je raznolikost bilja, klime, bogatstvo rijeka i svih oblika vode, radišan i prekrasan narod. To je polazište za stvaranje poljoprivrede kao strateške grane.
.
         Najvažniji zadatak države trebao bi se zasnivati na očuvanju te ljepote, autohtonih vrsta, zadržavanju čovjeka na imanjima, poticanju proizvodnje i prerade, plasiranju tog blaga u svijet, ili isključivo sve nuditi u turizmu, Stvoriti zakone u skladu s tim načelima
         Jednostavno je, ne treba puno novaca (poticaja), nego malo svježih ideja ( Duga plus iz Čakovca, radionice ZMAG-a). upornosti, osluškivanja, čitanja, druženja s pravim ljudima, doza znatiželje, bez čega ne ide.
         Kao što poboljšanje zdravlja treba najprije doći iz glave, tako i metode rada. Osim toga, ljudski su mozgovi ti koji mogu sve popraviti i sve upropastiti u što god da se umiješaju.
          Djelovanje u skladu s prirodom jedini je način napredovanja. Postupci koji su doveli do ove katastrofe idu u suprotnom pravcu pozitivnog  djelovanja i ne vode nigdje..
           Na ovom nivou na kojem je sada poljoprivreda ne obećava nimalo, a daleko je od toga da postane strateška grana.
       

Okrupnjavanje poljoprivrednih površina

         Dotićem se ove problematike sa stanovišta monokultura, Raznovrsnošću i dobrim gospodarenjem okrupnjavanje može biti pravi zgoditak. Daje domaćinu slobodu, može omogućiti stalni priliv novca, naravno uz dobro raspoređene aktivnosti.
         Na takvoj okrupnjenoj površini sami raspoređujemo što i kako radimo i sadimo, te ako ste se odlučili staviti sve pod jednu žetvu, znači da još ne razumijete bit, osnovu, ovog bloga.
          Preporučujem napraviti sljedeće:
       
           1) Odmah ili vrlo skoro isplanirati sadnju stabala na najsjevernijem dijelu zemljišta. Sadite pitome kestene, hrastove, lješnjake, bazgu, divlji šipak itd. Vrste sami odaberite, jedino ih sadite u skupinama s dostatnim razmakom prilagođenim veličini i habitusu. Naravno da na jednom ha nećete saditi hrastove, kestene i sli, nego ćete se tu zadovoljiti s nižim vrstama ili ako baš volite pitomi kesten posaditi ćete jedan, dok na većim površinama možete dati mašti i želji na volju, s time da--- jednu četvrtinu sveg tla--- (ostalo će biti oranica)--- zasadite stablima. To neće faliti u prinosima, a biti će odličan balans suživotu biljnih i životinjskih vrsta što je osnovni preduvjet da opći nastavak  kvalitetnog rada. To će biti stanište divljim životinjama koje se hrane nametnicima, odnosno vrstama koje se povremeno prekomjerno namnože u poljoprivrednim kulturama. Nametnici su sve vrste kojih bude previše, zbog poremećaja u lancu prehrane.
            Često puta je čovjek najveći nametnik, jer silom želi samo iskoristiti tlo, pa posije kulturu koja je već iscrpila zemlju, ali je recimo stanje na tržištu takvo da je cijena toj kulturi velika, isplativa. Sve drugo se ne gleda, ne mjeri, jer je najvažnija zarada. Još ako je lanjski rezultat bio zadovoljavajući za sljedeću se očekuje još bolje. Tada je nevažno koliko će se uložiti u uzgoj, jer će koštati sjeme, zaštita, dohrana te se na kraju neće isplatiti, ali se svejedno ulaže, makar je neisplativo. Na kraju slušamo kako se poljoprivrednici žale da  je poljoprivreda neisplativa. Eto to se sustavno ponavlja i to nitko ne vidi.
             OSTAVITE SE TAKVOG RAZMIŠLJANJA, jer zarada je bitna, ali nije najvažnija  i nećete do nje doći ovakvim stavom..
              Radi li se o stotinama ha, ostavljajte minimalno-- 5m.. neobrađenog terena između svakog ha. Tu može biti posađena i pokoja voćka uz divlje biljke. Glavno je da je nepokošeno, da takvo ostavljate bez obzira na pitanja i sumnjičave poglede drugih ljudi.
              Ta sjena i raznovrsnost biti će odlično mjesto na koje ćete odlagati svoje kompostne hrpe, gdje će lijepo odležati i pretvoriti se u  najpogodniju hranu za biljke. Tu je osnova zdravog tla, zdravog nasada i zdrave hrane. Jedino tako se može osigurati napredak.
                Ono tlo (materijalna dobit od njega) koje ste izgubili u šikari, nadoknaditi ćete kvalitetom i količinom kulture na izbalansiranim tlima, kojima neće biti potreban nikakav umjetan dodatak, jer će vlastiti humus čija će se količina ovakvim gospodarenjem stalno povećavati garantirati sav napredak u radu.
             
              2) Dobro je markirati redove. Na većim površinama bitno je strojem ulaziti u oranice. Tim se postupkom događa svojevrsno tješnjenje tla (pogotovo ako idemo često, ako se sve obavlja mehanizirano). Zato je važno označiti prolaz kotačima stroja, Jako je dobro tlakavcima markirati redove, ovisno o širini kotača. Koliko god da sam protiv betona, ovo je jako dobro rješenje i velika pomoć u očuvanju kvalitete zemlje. Ne podržavam nogom gaziti po svježe obrađenom tlu, a kamoli strojem. Među biljkama treba staviti dasku i tako gaziti kako bi se rasporedila težina.
                Sadnja kombiniranih  kultura, je koncept koji podržava raspored prihoda u razno doba godine.  Zaradu trebamo čitave godine, tako da je bitno razmisliti o raspoloživim rukama u domaćinstvu, plodoredu, potencijalu stroja  i td. Kad o svemu tome vodimo računa, situacija se promijeni u našu korist, jer  ne čekamo cijelu godinu žetvu jedne kulture, nego stvorimo novac ranije. Zvuči komplicirano, ali naprotiv. Plansko, samo održivo gospodarenje treba imati temelje u dobroj kombinaciji vlastitih resursa kojih itekako treba biti svjestan, jer saditi samo  češnjak i očekivati zaradu za cijelu obitelj bude jednom uspjelo, ili dva puta. Dalje  treba planirati što s tom zemljom na kojem je rasao. Nije ista cijena češnjaku (njega skladištimo na suhom i polako prodajemo) jagodama, malinama, rajčici sl, jer ih treba odmah plasirati svaki dan ubirati ili prerađivati. Međutim, ne možemo stalno uzgajati češnjak na jednoj te istoj parceli, a to se odnosi na apsolutno sve kulture.                  
             Na istu parcelu ga možemo saditi tek nakon najmanje 3 god, a bilo bi poželjno tek nakon 5godina. Što do tada? Ili pribaviti još zemlje, odnosno, lakše je kad je okrupnjena površina pa osiguramo plodored, ili doživimo da susjed također posadi češnjak uz naš. Kakva korist od rotacije tada, ako je češnjak kod susjeda već duže vrijeme i ima štetnika i bolesti u blizini našeg? Tu je okrupnjavanje velika pomoć.
                  Na  večoj površini sami ispremještamo  i rotiramo kulture. Imati okrupnjenu zemlju nije bitno zato da bi se uzgajalo monokulture na što večim površinama, nego zbog dobrog, pojednostavljenog planiranja i rotacije kultura. Inače se to tako ne radi, ali bi trebalo.
              Raznovrsnost je osnova svih prirodnih procesa sveg živog na našoj planeti i to treba poštivati. Težiti suprotno tome nije prirodno, te se to odrazi i na džep kad tad. Na nama je da to ne potičemo, već spriječimo, upravo održivim gospodarenjem dobrim planiranjem, jednostavnim zahvatima koje predlažem.        
                Treba biti spreman mijenjati kulture, jer je to čuvanje zemlje, nasada, otpornosti.
         Važnost okrupnjavanja je upravo u dobroj mogućoj rotaciji kultura, a ne stavljanja sve pod jednu vrstu, što je neprirodno, potiče povećanje broja štetnika i bolesti, te čim je veća površina pod jednom kulturom to je poziv određenoj životinjskoj vrsti, kojoj sami pomognemo da lakše nađe svoju omiljenu hranu. Priroda je mudrija od nas i zato je bolje shvatiti ju i podilaziti joj.
           Ostavljanje neobrađenog terena od 5m do 6m dozvoljavamo populaciji divljih životinjskiih  vrsta da se pobrinu za nametnike i budu nam pomoć u suzbijanju prekomjernog broja bilo koje vrste koja nam stvara poteškoće.
            Postoji još situacija kojima će pojedinci sami sebi napraviti štetu. Naime, sadnjom iste kulture uzastopno više godina zaredom  na parceli uz koju postoji neobrađen teren stvorit će se uvjeti za razmnožavanje štetnika koji će upravo tamo naći pogodno stanište a čovjek će mu osigurati hranu, izborom usjeva. Znači, polovično, metoda ne polučuje rezultate, naprotiv
             Zato je važno mijenjati kulture, a ako imamo susjeda u svojoj blizini, važno je ili biti s njim u dogovoru i osvjestiti ga ili otkupiti njegovu parcelu.
             Dakle metoda će funkcionirati samo dosljednošću, što se odnosi na  promjenu kulltura uz  5m-6m neobrađenog terena.
           

Vinogradarstvo na padinama

    Posebno zanimljiv krajolik stvaraju terasasto oblikovani vinogradi. Ponešto se to može vidjeti po našoj Istri, Italiji, Španjolskoj. Započinjem ovu temu zato što me takav oblik fascinira, a osim toga vidim u njemu  puno prednosti, kad se radi o obradi bilo kakvih kultura na padinama.
    Ova prva slika zapravo je oblikovanje vinograda na rijeci Neckar. Tradicionalno se tamo uzgaja sve ručno, bez ikakve mehanizacuje, a vrhunac svega je da u vinogradu rade umirovljenici.  Nema nikog mlađeg od 60 god. Njima je to rekreacija, a kako je to moguće kad većinu poslova u vinogradu"bije glas" da su izuzetno fizički zahtjevni. Ovo je dokaz da se u poslu može uživati, makar je to poljoprivreda, da posao  ne treba biti težak i fizički zahtjevan. Kad  se sam koncept rada posloži podosta drugačije, u ovom slučaju s zapravo velikim zahvatom, doslovno promjenom same vizure krajolika, tek tada shvatimo o čemu se zapravo radi.
      Vinogradi na rijeci Neckar su prekrasno oblikovan krajolik. Kao prvo, padina je zasađena, lozom i kakav je teren, da li kamenit ili ne, korijenje loze svojom masom drži teren padine odnosno čuva zemlju i kamen na mjestu.  Sam koncept sadnje (terasasta), još dodaje na čvrstoći, te tako jedno podržava drugo.
      Naime, čest je slučaj pomicanja tla na padinama, pogotovo u današnje vrijeme podivljalih klimatskih promjena.To je zaista važno uzeti u obzir, kad se teško nositi s posljedicama koje nastaju, jer uništeno je teško vratiti. Isto kao što se gradnja kuća na takvim terenima  (padine) treba osigurati s dodatnim osiguranjima (vidi klizišta i kako ih osigurati), tako se i nasad dodatno osigurava od klizanja, upravo na ovaj vidljiv terasasti način sadnje. To je potpuno logično, jer voda kad klizi po padini (ako je ima previše) napravit će to što čini poplavljenim terenima.  Sve pomiješa, nosi, ogoli, a tada i pomakne. Kada joj to onemogućimo,a nismo nemoćni u tome, djelovali smo preventivno. Sadnja velikih stabala koja stvaraju splet korijenja također usporavaju pomijeranja tla.
      .Budući vidimo da se  niz padinu nešto kotrlja a to je tek  kad se kotrljaju jagodice grožđa u berbi što je dakako puno prekasno, želim da osvijestite da se to stalno zbiva i ostaje nezapaženo. Nažalost, želim da shvatite da se puno toga kotrlja i gubi. Uglavnom su to pokošeni tereni (flaks) ili  bez zelenila, ogoljela zemlja. To je apsolutno neprirodno. Prvo što je to teško tako obrađivati ( kopanje vinograda), a i sve  ostalo  što ide uz taj zahvat zapravo je jako težak, fizički zahtjevan posao.  Uopće ne treba tako izgledati, ali je uglavnom praksa.Vrlo je loše stvarati  iskrivljenu sliku o poljodjelstvu, kao o mučeništvu, bez konca. Znači, ili nam se skliže po travi (na kosini) ili nam zemlja ulazi u cipele, te se ako je mokro lijepi i ne možemo hodati. Uz te poteškoće u ruci nam je alat,a pod nogama padina, tako da sve to zapravo ne može biti ništa što bi veselilo bilo koga.
       U svojoj sam bližoj okolini također svjedokom pucanja betona na kući, te  pomjeranja velikih stabala voćaka, pa i graničnih oznaka, tako da mjernici naknadno imaju posla,a vlasnici izdatke.
        Takav je efekt i na  većim padinama, odnosno što je strmije to je jači. U takvim vinogradima kiša napravi međuredno, prave male potočiće (kanaliće), čime se tlo osiromašuje, kakogod da prihranjujemo biljke. Kada ostavljamo takav koncept sadnje, u kojem redovi idu u skladu s padinom omogućavamo slobodno erodiranje tla, odnosno podržavamo ga. Zapravo je vinograd često na ilovači, pa ju veće količine vode pretvore u razmazivu i podatnu tvorevinu koja kad  otvrdne (pomanjkanje vode), uzrokuje pukotine iz kojih dodatno isparava voda.  Visoko humusno tlo koje jedino  ima veliku upijajuću moć i  dobar vodo-zračni režim je vrlo zahtjevno i teško izvedivo. Dodavajući mu pijesak radi propusnosti omogućavamo još veće erodiranje. Šumsko tlo na padinama je nešto sasvim drugo. Spominjem ga radi usporedbe. Tamo se nalazi splet  sitnog korijenja koje drži zemlju, a lišće i krošnja natkriva teren, što sve  onemogučava pomjeranje čestica tla. Zato je šumsko tlo uvijek rahlo. Ono nema uvjete za sabijanje, a to je idealno. Ono dobro upija, ima visoku hranjivost zbog bogatstva organske tvari i takvoj strukturi treba težiti. Da bi to isto,  lakše postigli na padinama, dobro je i najlakše izvedivo, pribjeći terasastom načinu sadnje.
    Voda se na tako oblikovanom terenu dulje zadržava, tako da ju zemlja stigne upiti. Dobro je to u oba slučaja, za situaciju kad je ima previše i kad je ima premalo. S oba slučaja treba sve više računati, jer smo svjedoci podivljale klime.
      PREVIŠE VODE;: terasastom sadnjom spriječimo da ona na svom putu nosi zemlju i pomiče teren i nasad.Tlo je ima vremena upiti, budući se ne sjuri niz padinu.
       PREMALO VODE:; terasastom sadnjom osiguramo dobru opskrbu  nasada vodom. Iskoristimo svaku kap, da ju korijenje dobi, a ako malčiramo sprečavamo prekomjerno isparavanje, pa je nasadu opet dovoljno. Primjećujem usput da je malč lakše zadržati na ravnom terenu.
     
        Budući je to ključno za uzgoj, jer tako osiguramo i dostatnu prihranu nasada, to opravdava svu zahtjevnost zahvata i ulaganja. Kad jednom to tako posložimo, napravili smo si veliku uslugu, a svojim nasljednicima dali pravo bogatstvo mudrosti, ljepote,izvor prihoda i ekonomske stabilnosti.
     
        Opravdanje ovakvom pristupu, nije važno samo s aspekta očuvanja tla, vode, nasada, već i olakšavanje rada na takvom terenu. To je jako važno, za sve aktivnosti koje radimo, jer svi zglobovi dodatno trpe radimo li na kosini. Nije potrebno tako se mučiti, i ovako, kad jednom posložimo drugačiji koncept rada izbjegnemo dodatno se umarati. Zato umirovljeni ci (na rijeci Eckar ) mogu raditi i uživati u vinogradu, i doživljavati taj posao rekreacijom. Očito je već odavno to shvaćena u nekim drugim kulturama od kojih nikako da nešto naučimo (inke, maye), a toliko toga bi se moglo.

Rad na ravnoj površini bitno odudara po zahtjevnosti i tijelo bude manje opterećeno, jer tijelo savladavajući kosinu trpi i to uzrokuje bolesti koštanog sustava, konkretno kičme, i zglobova. Slikovit prikaz opterećenja po kralješcima u nepravilnom položaju tjera nas da se zamislimo, te u skladu s time mudro djelujemo. Posebice poljoprivredni poslovi, kad često trebamo i nekakav alat, da ne velim motiku, flaksericu, koja ima i svoju težinu, prskalice koje isto nisu lagane, natjerale su me da istražujem.

Ovo što predlažem da napravite sa svojom padinom nije jednostavan zahvat, ali ako se opterećenja rasporede na više ljudi uz pomoć, mehanizacije svakako će produžiti vijek zdravlja kralježnice domaćina, Na slici koju prilažem vidi se pritisak na diskove kod sjedenja, a ovaj zadnji primjer s pritiskom od --- 1,10 --- tipičan je položaju kad smo na padini. Štoviše tom položaju pridodajmo činjenicu da smo tamo bez stolice, a u rukama nam je uvijek alat.

    U prilog ovakvom zahvatu (osim stvaranja reda i lijepog okružja) ide i činjenica da radimo na dugoročnoj dobrobiti s gledišta stabiliteta tla i nasada, Ono nije podložno erodiranju već slijeganju, a s njim radimo kao u vrtu, rahleći ga, pljeveći, malčirajući što će sačuvati njegovu strukturu,.a nama će olakšati sve zahvate.  Buduću je tlo bogato, jer  postane kao na toploj vrtnoj gredici, nasad dobiva svu  blagodat, pa zato bude zdraviji i snažniji. Naprosto je samodestruktivan način uzgoja promijenjen u samo rastući i nadograđujući, samoodrživ, što dakako ovisi i o tome kako dalje postupamo s zasađenim biljem.
      Vrhovi padina, njihovo zaleđe, da se tako izrazim uvijek treba biti zasađeno stablima s dubokim korijenjem. Ono će crpiti vodu na većim dubinama, a istovremeno učvršćivati teren, odnosno sprečavati njegovo klizanje. To je metoda naših predaka, koji su znali čuvati tlo, Dobro je saditi bagrem, lipu, gingho. Možemo biti  maštoviti, pa posaditi vrlo zanimljivo stablo  tulipanovca (liriodendron tulipifera).Njegova visina rasta može doseći do 40 m. Sva stabla takvog habitusa (građe) su dobra, jer pravilo je koliko u visinu toliko u dubinu, tako da to treba iskoristiti.Tako stvoreno zaštićeno područje (južna padina)  zapravo je pravo blago, pogotovo ako maštovito i neograničeno sadimo, To tada postaje izvor hrane, izvor prihoda, a može jedno i drugo.Imamo li čitav dan Sunca, uz tlo koje smo stvorili metodama o kojima stalno pišem (kompostiranje, nagrtanje,prozračivanje vilama,raznovrsnost sadnje, plodored, liječenje i preventiva biljkama) imamo posla čitavu godinu, ali i dostupnu kvalitetnu hranu.Osiguramo si zdravlje kretanje i slobodu, kvalitetu uzgoja i plodova bez obzira što sadimo.Može se uzgajati bobičasto voće umjesto loze. Danas je to dosta zanimljivo, ali isto tako možemo saditi i eksperimentirati sa svim biljem.Osobno držim da na takvom terenu možemo imati dostatnu svu količinu i raznovrsnost hrane tj svog povrća koje nam treba u kuhinji, a ono neće osiromašiti glavnu kulturu, bez obzira dali je to loza ili bobičasto voće.
        Napominjem opet da je monokultura najlošiji oblik obrade tla. Od njega nemamo ništa pozitivnog. To je najmanje mudro gospodarenje, o čemu svjedoči toliko propalih OPG-ova.(poljoprivredna domačinstva)
     Ovo sve su  ideje kako si olakšati aktivnosti, uskladiti se s prirodom, te njoj dozvoliti da bude pomagač.
        Položaj korijena samog nasada na padini nije isti kad koristimo metodu terasaste sadnje. To je najbitniji podatak za razumijevanje svega navedenog. Biljka uvijek usmjerava korijen onamo gdje će najlakše doći do vode, a s njom i do hranjiva. Zato, potaknuti ju da ga usmjerava u dubinu je vrlo vrijedno i važno za čitav koncept ovakve sadnje na padini.

Propadanje poljoprivrede-----logo iphona je jabuka

 Uz  još niz apsurda!
       Baš sam pod dojmom jedne današnje televizijske  emisije koja je objašnjavala nekadašnju politiku života u Hrvatskoj prije drugog svj. rata, nakon njega, te usporedbe s današnjom situacijom. Raseljavanje stanovništva, koje je i danas u porastu, odnosno jače je i još opasnije po demografsko propadanje našeg čovjeka, u tako lijepoj našoj domovini, prostorima bogatim vodom, raznovrsnim biljem, prekrasne nam hraniteljice zemlje s kojom se tako loše gospodari,
      U Njemačkoj se može proizvoditi hrana za bebe (Hipp), koju uvozi i naša država, a takve krasne  mogućnosti imamo, s puno sunca, zelena prostranstva, a što je nagore, ljudi su nam nezaposleni. Umjesto da mi hranimo cijelu EU mi iz nje uvozimo. Pitam se kako da nas uopće cijene.
       Još nije to dosta, nego dopuštamo da nam mladi odlaze iz zemlje .Najveće raseljavanje danas događa se, Recimo to, priznajmo si taj apsurd.  Slavonija će se preseliti u Evropske  gradove, trbuhom za kruhom, poslom, prisiljena manje rađati, jer ne može se jedno i drugo.
       Sve kao nekad 30tih god prošlog stoljeća kad su žene manje rađale, kako bi jedna nasljednica došla do sveg materijalnog dobra i bila što bogatija. Zlatni dukati, koje je nosila na nošnji svjedočili su o tome i oni su bili svjedok imučnosti, isto kao što su to danas robne marke odjevnih predmeta, . Evo apsurda!
       Nekad su vrlo bogati kupovali zemlju od manje imućnih za sitan novac, jer se poljoprivredni proizvodi nisu mogli prodati (kao ni danas) da bi se platio porez, tako da su manje imućni bili prisiljeni prodavati zemlju. Danas se niti zemlja ne može prodati,nego je ona postala mrtav kapital kao oni dukati nekad na nošnjama.
       Vrh apsurda, u ovoj našoj Hrvatskoj punoj  života.
        Meni je ovo prestrašno!
      Sad pogledajmo što to naš čovjek još nikad nije napravio.
        Loše je što nema razvijenu svijest o svim blagodatima s kojima raspolaže, nedovoljno voli i cijeni to što zapravo ima. Zbog toga se ne obrazuje u tom smjeru, ,(vlada mišljenje kako poljoprivrednik ne treba biti obrazovan)  jer je politika i materijalizam osnova ovog jednoumlja, ovog kotača propadanja svih seoskih imanja.. Svaka čast onima koji izlaze i svih okvira ovih gluposti, koji drže radionice i predavanja uspjevajući proizvoditi kvalitetnu hranu vlastitim snagama, a zapravo okupljaju istomišljenike i pokojeg nado budnog poput mene.

          -----.MJESEČEV SJETVENI KALENDAR  od Marie Thun --- je izvor adresa ljudi od kojih se može učiti kako raditi na zemlji, biti u tome uspješan, zadovoljan, jesti zdravo, te spojiti sve aspekte dobrobiti u poljoprivredi.

           Manjak znatiželje,  je rekla bih velik problem, neistraživanje i rad isključivo onako kako su učili stari (mada je bilo puno metoda koje su i danas vrijedne) uz osuvremenjavanje, tipa moderne sorte, hibridne, (šuplji kukuruz) i velika ulaganja u samom startu, što vrijedi i za skupe građevine kako bi se uzgajale životinje, mikorizacija tla, jako moderna i skupa postrojenja za mužnju, uzgoj, ventiliranje staja i sve što je zapravo velika potrošnja, a s neodrživim obećanjima o otkupu i cijeni.
      1. Primjer
         Je kad naš poljoprivrednik uzgaja svinje uz državnu potporu, hraneći ih u skupom zatvorenom prostoru s smjesom kako bi prirast po kg bio veći u što kraćem roku.Istovremeno iz   Njemačke na festival pršuta dođe čovjek koji veli, da za ovakav pršut kakav on prezentira uzgaja svinju na otvorenom 3 god.------- Evo gdje je kod nas greška!------------- Svugdje postoje uvjeti za takav uzgoj,ali se rijetko neko toga dosjeti.
     
        2) primjer
       Zaokruženi ciklus proizvodnje je ostvaren kada nema nečeg što se baca. Dobra domaćinstva, koja prosperiraju ne mogu dozvoliti propuste u planiranju, jer ako radim sir ostaje mi sirutka i treba unaprijed znati kamo ću s njom ( svinjogojstvo), a ne da se to prolijeva, a oslanjti se samo na otkup mlijeka, koji će ovisiti o državi čini od ljudi ovisnike o nekom ili nečem. Tada možemo prebaciti lopticu na nju, samo time se ništa ne rješava.  Zapravo je odgovor u samo opstojnosti, samodostatnosti, neovisnosti, planiranju. To je zapravo sloboda, koja se mnogima čini opasnom. Svaka čast pojedincima koji su izašli iz tih okvira kad su uložili sami u mljekomate, jajomate, ili onima koji se udružuju i profiliraju, pomažući si na obostranu korist. Tipa ; jedna mesnica vrši obradu mesa za potrebe pršutare, a ostali proizvodi koji izlaze iz te mesnice su razne vrste suhih prerađevina,poput kobasa.

           3) primjer
        Je oslanjanje na organizirani otkup, jedine žetve koju zapravo ostvarimo pa nam tada netko diktira cijenu, bolje rečeno ruši je. To je osnova za propadanje. Bolje je uzgajati više vrsta kultura, tj planski si osigurati posao koji stižemo obavljati s raspoloživom snagom i što manje ulaganja, što će osigurati više žetvi. Tada je to stalno prispjevanje pomalo, jer monokulture ubijaju tlo, razvijanje, zdravlje, opstanak, sve. Isto kao što industrija treba osigurati stalni priliv poslova i prihoda osluškujući potrebe tržišta, tako je i u poljoprivredi.Da, lijepo je dok postoji otkup mlijeka od recimo tri susjeda, pa je on organiziran, pa funkcionira, ali po meni bi bilo bolje da jedan od njih uzgaja mlijeko, drugi da ima siranu, a treći svinjogojstvo.Tu bi tada bilo mjesta i za četvrtog i svi bi bili neovisni, povezani, ne konkurenti međusobno, nego naprotiv podržavajući i slobodni.

             4) primjer
               Je Imati stotine ha zemlje, a životinje osuditi na zatvoren prostor.To mi nikako nije jasno, kako se došlo do te prakse. Sav život tih životinja svodi se na ležanje, davanje mlijeka, jaja mesa, a kad ih se dovoljno izrabi, ubije ih se.
              Danas 02. 03.2015gledala sam tv prilog gdje neki domaćin uzgaja svinje na otvorenom prostoru, odnosno pusti ih u vinograd. One stalno čiste tlo od korova i to do te mjere da ga tako  dobro prekopaju (proruju) da pirika kao vrlo žilav korov nema šanse uopće rasti. Čokotima ne smeta aktivnost svinja, a ujedno i gnoje. Jedino što bi ja tu primijetila da baš svinjski gnoj, pogotovo ovako svjež nije najbolji. Važan je broj životinja po samoj kvadraturi prostora. Inače ideja i kombinacija, svaka čast ovom domaćinu.. Dobro za životinje, za lozu, za ljude. Čovjek nema toliko posla, a životinje uživaju.
            Još jedna stvar u ovome bila bi mi logičnija, a to je da se ne dozvoli životinjama odjednom po cijeloj parceli nego ju ograditi,  tako da se životinjama ponudi dio po dio, odnosno koliko se procjeni da je dostatno. Isto tako, sakupljanje otpada koji ostaje iza životinja  sa svrhom da se to preradi i sazori u kompostu, meni bi bila prihvatljivija. To nije tako težak posao,kao kopanje radi suzbijanja korova . Odlično je što  netko konačno nešto mijenja i razmišlja kako si pomoći i izaći iz zadanih okvira. Ma bravo!
           Kombinacija pernatih životinja s voćkama isto može biti jako djelotvorna, kao ovce i koze u maslinicima.To je metoda naših starih i jako je dobra
           S time da je  kokoši  bolje održavati na način da ih uzgajamo na terenu gdje im je perje čisto, a to je moguće na način opisan u postu o kokošima. Tada im osiguramo dobru probavu, jer će taj sitni parkovni kamen, kojim zasipamo teren, one kljucati što je neophodno za njihovu probavu, a sav zaprljan kamen možemo pograbljati i oprati, a što je još važnije vratiti čistog.  Naime, često sam vidjela kokice prljave, ali ne zato jer se one ne bi očistile, nego je prostor tako diktirao. Tako da je taj način uzgoja, praktičan zbog čišćenja, koje možemo napraviti kako često želimo, pa niti ima mirisa, niti blata, zbog čega su životinje višestruko zbrinute. Suh pijesak  u nekom kutu, da se one same timare je nophodan.Sve to vodi tome da je kokošima  toplo, da su zdrave, tada postaju  pogodne za pokazivanje što nje za zanemariti, jer to može biti okosnica seoskog turizma.
          5) primjer
            Je uzgoja salate konkretno rikole u ogromnom stakleniku, s grijanjem, ventilacijom, kompjuterizacijom, uzgojem na vodenim pontonima.što je sve koštalo milijune,a zapravo u ovako blagoj zimi odmakneš samo agro tekstil ispod snjega i nabereš je,  Osobito dovoljno ricole će biti  ako ju sijemo na  toplu gredicu,  Čemu takva kompliciranja, velika i teška ulaganja za uzgoj monokulture, devastacija cijelog područja, i baš me zanima koliko će dugo potrajati.
            Gledano sa strane ekonomičnosti, kad se dogodi vrlo hladna zima koliko treba energije da bi se takva salata uzgojila u zatvorenom prostoru (doslovno takvom gore opisanom) i kako se to cijenom proizvoda može pokriti,ali da bi u cijenu bila uključena i otplata kredita kojom se prostor izgradio. Da li je to netko tako računao, pitam se i nagađam da ne, jer inače bi takvi staklenici poslovali bez prijetnje gašenja.
             Da se razumijemo, jesam pristalica zaštićenog uzgoja, ne kritiziram ga doslovno. U odnosu na klimatske promjene potreban je, ali sve sa mjerom.
            Ricola, kao i svaka druga biljka uzgojena na zdravom tlu puno je slasnija od one bledunjave iz zaštićenog uzgoja, a ako želimo imati kvalitetu tada treba tako razmišljati i djelovati.
            Puno se danas priča o održivosti, što je povezano s očuvanjem energije,u gradnji, ali energija se troši i jako je skupa i u poljoprivredi, uzgoju životinja, svemu. Ona je ta koja diktira cijenu proizvoda, tako da kad se sve zbroji i oduzme ona je ključ održivosti, i neovisnosti.Tako da uzalud su i svakodnevne reklame i marketinški trikovi za poboljšanje prodaje, ako nemamo osnove RENTABILNOSTI. To je česti slučaj danas.
             Držim da budućnost zaštićenog uzgoja leži u kombinaciji vrhunske tehnologije, prirodnih resursa (zagrijavanje uz prirodne izvore tople vode, obnovljive izvore energije i sl) i kvalitetne domaće sorte hrane sa svim odlikama, koje su zapravo lakše za uzgajanje , jer su ako ništa drugo, puno otpornije.
              Velike količine hrane moguće je uzgajati uz samo djelimično zaštićen prostor iskorištavajući tople padine terasastog oblika uzgoja. Kombinacijom biljaka kojom jedna drugu štiti, od svih nedaća promjena klime,te  metodama koje opisujem na stranicama ovog bloga, može se zaobići skupa ulaganja.
              Kad se več ulazi u njih, bitno je iskorištavati prirodne resurse,jer oni mogu bitno smanjti troškove proizvodnje.

Korovi

         Bila sam dijete, kad je moja mama brala proljetni maslačak ( Taraxakum oficinale) za salatu. Zajedno smo biciklima otišli malo van grada, do prvih polja. To je bilo normalno. Nađite danas maslačak u polju.  Način na koji obrađujemo zemlju, službena poljoprivreda, osiromašuje nas za mnoge  divlje biljke. Sami sebe ugrožavamo. Maslačak još zovu divlji radić. Pročišćava jetru, obogaćuje tijelo vitaminima, mineralima. Njegova gorčina je ljekovita. Sve što prirodno potiče metabolizam, jača sve unutarnje organe, a samim tim pročiščuje tijelo.
        Stolisnik (Achillea millefolium) nije širokolisni (korov?). Njegovi bijeli sitni cvijetići i specifičan miris sigurno je bio sastav poljskog buketića ,svakog od nas, bar jednom u životu. Čest je u čajnim mješavinama za liječenje, podizanje imuniteta, liječenje bubrežnih bolesti, čišćenje krvi, za iscjelivanje rana.
        Kamilica,(Matricaria chamomilla) tko za nju ne zna? Liječi upale, Što god da bude maloj bebi, našim očima, želucu, kad smo prehlađeni, umorni a san ne dolazi i tako u nizu situacija, koristimo taj čaj. Ovo su tri najčešće biljke, uz svo bogatstvo biljnog svijeta, koje su vrlo poželjne, dio sjenokoša, prehrane životinja, koje mi tako olako tamanimo. Sve one ostavljaju djelić sebe u tlu, na čijem korijenu žive neki kukci, pauci i nevidljivi mikrosvijet stvarajući ravnotežu nametnika da se pojedini ne umnože.
        Kopriva (Urtica dioica), biljka je koju poznaju svi zbog njenog žarenja. Malo tko zna za njenu apsolutno svestranu primjenu. Možemo ju koristiti za prehranu, za masažu, u vrtu kao biljku za prihranu i zaštitu bilja, u prehrani životinja. Sjećam se svjedočanstva jednog starijeg čovjeka, koji mi je ispričao kako je svoja leđa izlječio upravo njome.Često su ga ukočena leđa sprečavala u obavljanju svakodnevnih poslova dok se nije " izmlatio" koprivom. Isprva je to teško podnošljivo žarenje, ali brzo dolazi do olakšanja, lakše pokretljivosti, i kad to probamo, blagoslovimo njeno postojanje.Ona može izrasti samo na humusom bogatom tlu.
       Bokvica (Plantago major i minor), odličan kod gnojnih rana, plučnih bolesti, biljka koju ne možemo samo tako otkinuti, nego se njeno elastično tkivo razvuče prije nego pukne, čisto pri tlu. Po tome ju pamtim još kao dijete.
        Vodopija (Cichorium intybus), cvate sredinom ljeta u prelijepoj plavoj boji. Za perioda suša može biti hrana sitnim životinjama,poput kunića.
         Odoljen ili valerijanu( Valerijana officinalis), smo već tako uništili da ga treba tražiti On je bio dinamička biljka, kojom osiguravamo toplinu, te u razdobljima velikih smrzavica njome vraćamo stabla voćaka u život.
         Preslica (Eqietum arvense) pomaže kod vraćanja gljivica u tlo, tj gljivica koje se namnože u kišnim razdobljima, visoke vlage zraka i topline, pa nam ugrožavaju povrće. To su bolesti pepelnice i peronospore.poznate jer ugrožavaju rajčicu, krumpir, lozu.
      Slak ( Convolvulus arvensis) je  jedan uporan širokolisni korov koji vas tjera, da vodite računa o kakvoći , a osobito rahlost tla. Njega se može iskorijeniti samo tako da se ga redovito korijenom vadi iz zemlje. Budući je krhkog korijena to pričinjava problem, sve dok je tlo sabito. Zato je on dobar pokazatelj stanja u tlu. On vas trenira da budete strpljivi, jer samo tako se može raditi na zemlji.
       Pirika(Graminis rhizoma) kostrva (Echinochloa crusss galli), osjak prkosi i gdje su oni  glavni ništa nema šanse izrasti.
        Nabrojila sam nekolicinu biljaka, koje se sve rjeđe mogu naći na poljima, odnosno ili ih zaguše jako dominantne. Suprotno ovom opisanom, danas imamo polja s uglavno nekolicinom teških korova koji se ne mogu lako istrijebiti. Baš naprotiv nekih nikako da se riješimo. Uporno niću, jako nas namuče, a zapravo oni nam samo govore u kakvom nam je stanju tlo.
      Raznovrstan korov, šarolik, može rasti samo na zdravom tlu, doslovno takvom da će na njemu izrasti svaka kultura i postati ne samo hrana nego i lijek. To je osnova zdravog uzgoja,pravi i zdravi temelj kojim se možemo uspinjati u svim smjerovima napretka.

        Za takav način rada potrebna je doza znatiželje, ustrajnosti, ljubavi,a iz toga zapravo proizađe mudrost i iskustvo koje daje moć. Tako se gradi stabilnost stvaranja i prihoda.
         Uopće nije potrebno posezati za teškim herbicidima ili invazivnim metodama kako bi se nečeg riješili. Dovoljno je popraviti kakvoću tla kompostom, odnosno povećati količinu humusa, što postižemo i planskom sadnjom kojom mijenjamo vrstu kulture zbog ravnomjerne potrošnje hranjiva.
        Tako čuvamo tlo, na kojem se dalje sve događa prirodno.
      U biodinamici postoje metode kojim možemo smanjiti količinu korova. Jako puno znači ako češće pokosimo kako se određeni (invazivni, dominirajući) ne bi osjemenjio.
       Sama gradnja komposta također je vrlo vrijedna metoda za pomoć, jer u njemu uz pomoć sitnih živih organizama koji se hrane biljnim štetočinama te i većinom sjemenja korova, tako da njome smanjujemo količinu problematičnog.korova.  No međutim u tom kompostu nikako ne smije biti dijelova pirike i zečje soce, kostrve jer će mo ih tako samo dalje razmnožavati.
      Što je bolje pokriveno tlo, raznovrsniji korov, tlo je u boljem i prirodnijem stanju.Zato se ne treba rješavati korova, ljutiti se što postoji i iči do njegova istrebljenja. On je pravo bogatstvo i zapravo pokazatelj kvalitete zemlje na kojoj uzgajamo hranu.
       Ukoliko posežemo za herbicidima  rješavamo se većeg broja biljaka, naravno, ali nekih upornih se nečemo nikad riješiti i tada oni postaju dominantni, tako da su izazov za stručnjake koji će tražiti način  kako ih se riješiti. Stvaraju nove pripravke, moćnije, skuplje, reklamiraju ih, zarađuju na neznanju i to tako treba biti.
      Za sve one koji su  znatiželjni, koji žele raditi, žele naučiti, na ovim se mojim stranicama nalazi dovoljno informacija koje se međusobno nadopunjavaju, te tako stvaraju sliku svih aktivnosti u pravom smjeru, smjeru napretka.
    26. 07. 2015 Kako bi bila dovoljno jasna želim dodati i naglasiti, da volim plijeviti svoje povrće. Uživam u tome što ima crijevca,maslačka,koprive, poljske preslice, te raznih kultiviranih biljaka koje same iskliju. Piriku lagano čupam sa svim korijenom u ranoj fazi. Slaka mi se nađe zbog ne dostupnog mjesta iza ograde, ali će to bršljan koji će sve prekriti, uskoro, spriječiti njegovo razmnožavanje.U dovoljno vlažnom tlu i njega izvadim s velikim dijelom korijena. Ništa ne dominira, nema ga mnogo, ali znam da je tlo humusno, jer je sve jedro  i tamnozelene boje. Preslica mi dobro dođe za čaj kojim liječim i sebe (ako treba)i biljke, a maslačak jedemo na salatu. Prema tome, uklanjamo ga, ako želi biti veći od kultiviranih biljaka, ali isto tako znamo kakvo nam je tlo. Te informacije su jako važne, za nastavak naših aktivnosti u vrtu i polju.
    Sve ostalo jako dobro dođe na kompostu, za prehranu životinja i slično. Svaka biljka svojom razgradnjom povećava količinu humusa u tlu, odnosno prolazi još jedan ciklus, ako je hrana životinjama, tako da ništa nije suvišno. Raznovrsne biljke trebaju postojati, a mi trebamo biti mudri da se one ne pretvore u dominantnu materiju.To je danas čest slučaj.
     Ako nema životinja koje bi ih pojele, bit će odlične za kompost. 
       
       
        .   

Suvremena poljoprivreda

  Njome si zagarantiramo visoke prinose, to je činjenica, samo što su tu obično jako velika ulaganja. Tu i jest razlog propadanja domaćih OPGova.

    Radi li se o uzgoju žitarica ulaže se u mehanizaciju, spremišta, skupo sjeme,u kojem ne znate što se skriva, samo da se ne bi sijala tzv tavanuša. Na taj način se stvara ovisnost o svim suvremenim i vrlo kratkotrajnim metodama rada, koje ubrzo pokažu nedostatke.Zašto bi primjerice niska sorta pšenice bila kvalitnija od stare sorte s našeg podneblja, što se do sada ciljano usmjeravalo, pod uvjetom da je ova domaća dobro uskladištena,zbrinuta, jedrog zrna, koja je izrasla na bogatom tlu, zdravom,živom, uz primjenu plodoreda, što će joj dodatno osigurati zdravlje, otpornost, dobru klijavost, a time svime i dobar prinos?
    Takva pšenica bliže zemlji bliža je biljnim bolestima, pogotovo ako ne vodimo računa o plodoredu, a tada sjeme već u sebi nosi zapis prema sklonostima oboljevanja.

   Radi li se o povrću, potiče se uzgoj u skupim zatvorenim prostorima, koji daj Bože da potraju dulje od nekog novoizgrađenog obskrbnog centra, kakvi se danas grade. U takvim uvjetima rastu nove sorte koje nemaju okus kao naše stare domaće sorte. Sve zato, kako bi povrće ranije prispjevalo, pa bi se moglo više naplatiti, kako bi uzgojili veće količine za prodaju, ta tako više zaradili. Sve je to vrlo upitno, jako riskantno, a kad se upustimo u tu kolotečinu nemamo slobodu odluke o promjeni metoda i načina rada, jer nas velika ulaganja u samom startu obvezuju i zapravo postajemo sve siromašniji. Siromašniji za iskustva, jer se držimo modernih kalupa od kojih se ne smijemo odvojiti, Radimo više i više, te tako ugrožavamo vlastito zdravlje, koje je već oslabljeno jer vjerojatno i sami konzumiramo takvu nedostatnu hranu.

    Radi li se o voću potiče se nabavka niskih suvremenih sorti, obično manje otpornih, jer su opet bliže zemlji, tj niže su krošnjom te zbog toga lakše obolijevaju. Nisu tako ukusne ni šljive, ni marelice, ni višnje, ni breskve. To nisu okusi djetinjstva, kad je knedla od domaćih šljiva bila prava poslastica. U tom slučaju prskamo prekomjerno i time još umanjujemo kvalitetu uzgojenog.

   Radi li se o vinogradu, njegova visina grananja trebala bi biti u visini ramena, jer prozračnost u donjim slojevima garantira teže i rjeđe poboljevanja nasada.To umanjuje upotrebu zaštitnih sredstava, a time pojeftinjuje uzgoj, a rjeđe posezanje za prskalicom ostavlja nam vremena za istraživanje, promatranje i oblikovanje iskustva.

   Radi li se o uzgoju životinja grade se skupe nastambe i to kreditima, Tjera nas se da vjerujemo u organizirani otkup mlijeka, mesa, jaja, a kad to ne profunkcionira nitko nije kriv. Bolje rečeno sami sebe tjeramo da vjerujemo u nešto što sumnjamo u samom startu.Tu i jest problem, zato jer nemamo slobodu odlučivanja i smatramo da ne možemo sami.

    Sve suprotno od ovog jednoumlja može pomoći. Stare sorte, mješoviti uzgoj biljaka, kombinirani uzgoj životinja, na otvorenom, uz zaštitu na jednostavan način, pribjegavajući samoodrživoj gradnji i uz upotrebu prirodnih materijala i nasada koji će služiti kao vjetrobranski štit.
     To kad zaživi, jedino može biti Hrvatska puna života.
Kako sam to zamislila upotpunit ću dvama potpuno suprotnim crtežima .