Stotine hektara pod jednom kulturom

       Mali čovjek uopće nije svijestan, kako bez financijkih poticaja može stvoriti kvalitetnu proizvodnju.  Ključno je da može,(a kako??) približavam svim svojim srcem i znanjem te drugačijim uvidom u cijelu problematiku.

         Neka poljoprivredna dobra se zatvaraju, tvrdeći da im se ništa ne isplati proizvoditi, da nemaju ekonomsku računicu, iako dobivaju državne potpore. Rade sve kako struka nalaže i  svejedno izostaju rezultati. Ljudi odustaju, revoltirani su, puni kredita, osiromašeni, nesigurni, izmučeni, bojeći se za budućnost. Ne znaju kako dalje. To je realnost današnje osiromašene poljoprivrede.
         Na drugoj su strani ljudi koji žive u gradovima, štoviše stanovima, kojima je država dala komadić vrta, kako bi uzgojili ponešto za sebe, pripomogli kućnom buđetu, a mnogima je to sve što imaju i iz čega izvlače maksimum.
       
          Uviđam svu problematiku koja pokušava nešto promijeniti na bolje, a svi koji će se uhvatiti za ovu slamku kao posljednju spasilačku akciju neće uspjeti tako dugo dok god traže da ih netko spašava. (država?ili politika?) To zapravo nije mudar odabir,  zato jer dozvoljavaju da ponovo ovise o nekom ili nečem.
          Jedini pravi izbor je vlastita  sloboda i neovisnost.  Ona se rađa iz znanja, samocjenjenja, samoodrživosti i apsolutno je povezana  time.Tko ima taj klik u sebi, on će ga natjerati da istražuje nepoznato, nove metode rada u kojima se ne traži samo snaga, što više žuljeva i znoja, već promatranje i prepoznavanje, čak predviđanje problematike, što uz rad stvara neprocjenjivo iskustvo i vodi dalje do sljubljivanja s prirodom. Razumjeti je, znači svojim djelovanjem izbjegnuti boleštine biljaka, osigurati zdrav rast tvoreći tako preduvjet da ne posežemo za kemijskim dodacima.
           To nije samo ušteđen novac, to je doslovno zarađen novac, a stvorite ga iz ničega
           Metode  biodinamike i permakulture  njeguju raznolikost bilja, koja je osnova zdrave poljoprivrede, za razliku od svih reklama za suzbijanje usko i širokolisnih korova, snažnih korporacija iz čijih država tražimo financijsku pomoć
          .Prestrašno je koliko naši ljudi ne misle svojom glavom, koliko se boje posegnuti za nečim novim, mada se može istraživati putem literature, interneta, posjećivanja raznih predavanja, znalaca  i poznavalaca prirode. Isto kao što  gljivarstvo iziskuje znanje i poznavanje vrsta, tako  biodinamika i permakultura također iziskuje poznavanje i sklad svih biljnih vrsta, njihovu povezanost i važnost u biljnom sustavu. Nije lako, ali nije ni problem ako nešto volite. Toliko je dobro i pozitivno kad u to krenete, doslovno doživite kako se otvaraju novi vidici, prosvjetljenje. To je kao u matematici kad savladate neku logiku.
           Sve to puno je kompleksnije od prskanja koprivom, i zaključka kako je nedjelotvorna, pa onda mržnjom i negativnim nabojem inatiti puževima i ušima jer žive u našem vrtu. To je istrebljenje. Svih živih bića treba biti, samo nijednog u prekomjernom broju, a to što se remeti njihov sklad kriv je upravo čovjek.
           Zemlja se nedovoljno cijeni, a nimalo ne čuva i ne poboljšava se njena struktura. Gleda se samo kako proizvesti jednu kulturu, ne obazirući se na plodored, u što većoj količini, posežući usput za svim kemijskim dodacima koje nudi struka. Apsolutno to kritiziram, jer nam poljoprivreda nikad neće postati strateška grana. Ne na ovaj način, koji se nameće iz izvora politike. To su samo pokušaji vodećih struktura koja ne zna donijeti prave mjere koje bi dovele do promjena, samoodrživih, mudrih poteza, jer im fali znanja i ideja.
          Imaju jedino moć posuđenog (obećanog) novca, koju  koriste, rastežući ovaj naš narod, koji više ne zna što raditi i koga slušati.
          Pravi i iskonski odgovor je da bi trebali sami posegnuti za alternativnim  znanjima, te na tom polju razvijati iskustva, samoodlučivanje, neovisnost, sve bazirano na samoodrživosti, poštujući prirodu, njene zakonitosti, stvarajući imanja bazirana na uzgajanju ekoloških proizvoda koji su prema Hipokratu i hrana i lijek. Ovdje želim probuditi odgovornije postupanje ljudi prema svem živom svijetu, čak i onom oku nevidljivom, jer sve postoji s razlogom.
         Teško mi je gledati hrvatske poljodjelce od kojih pojedinci vele da što će im 5 ha zemlje Nedavno je to bilo na HRT-u u poljoprivrednoj emisiji. Čovjek ne zna što bi s tim. Pa, je li to ne govori samo za sebe? Ne zna. Lijepo da je priznao, jer mnogo je takvih koji su uvjereni da sve znaju, pa ne posežu ni za čim novim. Nisu znatiželjni i tu je granica koju ne prelaze. Kreću  se u određenim krugovima ljudi ne inovativnim. Voze i popravljaju svoje traktore po 30 god. Te su traktore naslijedili  ili kupili velikim odricanjima. Istječe im rok trajanja.
         Sigurna sam da mnogi od tih traktora ne bi još trajali da se domaćini nisu svojski potrudili kako staviti u funkciju pojedine njihove dijelove. Radili su to uz nečiju pomoć, iskustvo, znanje,možda i nešto zaobilazno, alternativno, učeći usput, stvarajući svoje iskustvo. Tome su prionuli dubinski, improvizirajući ponekad, ali u svakom slučaju svim osjetilima  dožive svaku promjenu u radu svakog djela tog najdražeg im stroja na imanju.

---Isto tako treba osluškivati promjene u prirodi.---

         Svaki od tih domaćina vrijedni su, radišni ljudi koji su uvjereni da trebaju puno raditi, patiti i ne vide tome kraj, ali pogrešno. jer patnje ne bi smjelo biti.
        Njoj treba postaviti granicu, na način da prigrabe sva znanja, bez obzira da li se zvala permakultura, biodinamika, ili samo eko uzgoj, Uglavnom treba mijenjeti način rada.
             Svi ti domaćini koje neobično cijenim posegnuli su za alternativom svaki puta kad su umjesto novog rasplinjača na traktor sami ili uz pomoć šogora ili susjeda rastavljali stari uz neke ideje koje nikako ne idu u prilog serviserima strojeva. Zapravo su promijenili pristup, sami zamijenili dotrajali dio te  postigli cilj, sami bez majstora.
           Sad je došlo vrijeme da se tako dubinski promijeni koncept rada na zemlji. Došlo je vrijeme da se čovjek stopi i uskladi s prirodom i njenim zakonima, jer jedino tako će biti moguće raditi na zemlji. Ovaj ustajali  smjer je postao neodrživ, financijski prezahtjevan i ne daje očekivane rezultate.

         Osnovne stvari kojih se treba držati jesu:
       1)   Ne preokretati zemlju, samo ju prozračivati.  
       2)  Graditi KOMPOSTNE hrpe, gdje će sve postati prilagođena hrana biljkama. Minimalna količina je--- 1 kubni metar--- odjednom.
       3)   Mijenjati kulture i poštivati plodored.
       4)   Izbaciti sve što je umjetno.
       5). Kompostirati životinjski gnoj, odnosno puštati ga da odstoji i sagori  na hrpi. Napraviti tako da ne slažemo u visinu, nego osiguramo dovoljno prostora, pa ako već imamo materijala, onda je daleko bolje, svaki dan kubni metar.
        6)  Nikako usred ljeta prignojavati i prazniti staje izvozeći to u polje, rasipavajući.
        7)  Raditi na stvaranju humusa i poboljšanju tla  (nabrojeno tome pogoduje).
        8) Izbaciti monokulturu,čime povećavamo broj žetvi u godini.
        9) Čuvati i njegovati vlastito sjeme, jer dobar genski materijal je osnova uspjeha.
       10) Osobito preporučam markirati ( ugraditi tlakavce ) za prolaz stroja, odnosno njegovih kotača, jer je to čuvanje strukture zemlje.
        11) Između svakog ha zemljišta ostaviti barem 5m, neobrađenog, zakorovljenog prostora, koji će biti stanište divljih životinja, pa će se na tom mjestu formirati ne poremećen prehrambeni lanac. Važno je ustrajati na tome, kao i shvatiti da je ljudska ruka uzrok njegovog poremećaja

          Sve te točke su zapravo prevencija biljnih i životinjskih boleština. ( ali i ljudskih)

        Podržavajući ovakvu osnovu, zakonima,  naša bi država, a i svaka druga mogla imati poljoprivredu kao stratešku granu. Zakoni koji će podržavati čuvanje tla i vode, okrupnjavanje parcela (ali ne zbog uvođenja monokulture), navodnjavanje, slobodan uzgoj svih životinja, od kokoši do bikova, gdje je na prvom mjestu ispravno zbrinjavanje, organskoga otpada.  To bi trebao biti prioritet naše države, Poticanje slobodnog uzgoja životinja, bez skupih nastambi u koje se ne treba ulagati i zaduživati, gdje ima malih pomaka, koje svakakako pozdravljam   Sveg ovog treba postati svjestan naš mali čovjek. On može promijeniti sebe, sistem rada, a tu mu politika ništa neće pomoći. Umjesto da se gleda kako bez novaca nešto napraviti, samo se čeka kad će isplata, Pa kad i dođe do nje, opet je zaključak kako je to samo kap u moru potreba. Zapravo to jest upravo tako, jer je proizvodnja preskupa.
 Ovo sve neće zaživjeti ako mali čovjek ne krene od sebe, jer ako bude čekao političku vrhušku ništa se neće dogoditi.
          Međutim kad pogledate koncept rada koji zastupa ovaj blog,vidite da vodi  svakog znatiželjnika da može  raditi stvarati, i djelovati i bez državnih poticaja, jer svi ti postupci imaju za osnovu uštedu. Domaćini ulažu isključivo svoj rad, kojim djeluju dugoročno u smjeru poboljšanja.
          Poboljšanje se odnosi na sve aspekte, od količine do kvalitete prinosa, manjeg ulaganja u startu, što sve pojeftinjuje proizvod i omogućava lakšu prodaju. Tako se stvara samoodrživa poljoprivreda koja može itekeko biti strateška grana svake države, a pogotovo ovako bogate zemlje kao što je naša.

         Umjesto svega navedenoga, našim poljodjelcima se nudi kredite, navodno povoljne, predpostavljam kao što je i onaj s frankom, puno moderne tehnologije na kojoj će neko dobro zaraditi, o kojoj se ovdje ništa ne zna, nego samo nagađa, sve pod uvjetom da će neko uspješno napisati  projekt, da bi dobili odobrenje od EU.
         Pogledajte samo koliko je tu upitnika, kuda se srlja, obećava se sve i svašta, jer se uglavnom želi nešto promijeniti, modernizirati. Sve to ide uglavnom tako da su uzori svjetske velike korporacije, čije metode se ne uklapaju u naše prostore, ali to nitko ne vidi.
         Naša najveća prednost je raznolikost bilja, klime, bogatstvo rijeka i svih oblika vode, radišan i prekrasan narod. To je polazište za stvaranje poljoprivrede kao strateške grane.
.
         Najvažniji zadatak države trebao bi se zasnivati na očuvanju te ljepote, autohtonih vrsta, zadržavanju čovjeka na imanjima, poticanju proizvodnje i prerade, plasiranju tog blaga u svijet, ili isključivo sve nuditi u turizmu, Stvoriti zakone u skladu s tim načelima
         Jednostavno je, ne treba puno novaca (poticaja), nego malo svježih ideja ( Duga plus iz Čakovca, radionice ZMAG-a). upornosti, osluškivanja, čitanja, druženja s pravim ljudima, doza znatiželje, bez čega ne ide.
         Kao što poboljšanje zdravlja treba najprije doći iz glave, tako i metode rada. Osim toga, ljudski su mozgovi ti koji mogu sve popraviti i sve upropastiti u što god da se umiješaju.
          Djelovanje u skladu s prirodom jedini je način napredovanja. Postupci koji su doveli do ove katastrofe idu u suprotnom pravcu pozitivnog  djelovanja i ne vode nigdje..
           Na ovom nivou na kojem je sada poljoprivreda ne obećava nimalo, a daleko je od toga da postane strateška grana.
       

Okrupnjavanje poljoprivrednih površina

         Dotićem se ove problematike sa stanovišta monokultura, Raznovrsnošću i dobrim gospodarenjem okrupnjavanje može biti pravi zgoditak. Daje domaćinu slobodu, može omogućiti stalni priliv novca, naravno uz dobro raspoređene aktivnosti.
         Na takvoj okrupnjenoj površini sami raspoređujemo što i kako radimo i sadimo, te ako ste se odlučili staviti sve pod jednu žetvu, znači da još ne razumijete bit, osnovu, ovog bloga.
          Preporučujem napraviti sljedeće:
       
           1) Odmah ili vrlo skoro isplanirati sadnju stabala na najsjevernijem dijelu zemljišta. Sadite pitome kestene, hrastove, lješnjake, bazgu, divlji šipak itd. Vrste sami odaberite, jedino ih sadite u skupinama s dostatnim razmakom prilagođenim veličini i habitusu. Naravno da na jednom ha nećete saditi hrastove, kestene i sli, nego ćete se tu zadovoljiti s nižim vrstama ili ako baš volite pitomi kesten posaditi ćete jedan, dok na većim površinama možete dati mašti i želji na volju, s time da--- jednu četvrtinu sveg tla--- (ostalo će biti oranica)--- zasadite stablima. To neće faliti u prinosima, a biti će odličan balans suživotu biljnih i životinjskih vrsta što je osnovni preduvjet da opći nastavak  kvalitetnog rada. To će biti stanište divljim životinjama koje se hrane nametnicima, odnosno vrstama koje se povremeno prekomjerno namnože u poljoprivrednim kulturama. Nametnici su sve vrste kojih bude previše, zbog poremećaja u lancu prehrane.
            Često puta je čovjek najveći nametnik, jer silom želi samo iskoristiti tlo, pa posije kulturu koja je već iscrpila zemlju, ali je recimo stanje na tržištu takvo da je cijena toj kulturi velika, isplativa. Sve drugo se ne gleda, ne mjeri, jer je najvažnija zarada. Još ako je lanjski rezultat bio zadovoljavajući za sljedeću se očekuje još bolje. Tada je nevažno koliko će se uložiti u uzgoj, jer će koštati sjeme, zaštita, dohrana te se na kraju neće isplatiti, ali se svejedno ulaže, makar je neisplativo. Na kraju slušamo kako se poljoprivrednici žale da  je poljoprivreda neisplativa. Eto to se sustavno ponavlja i to nitko ne vidi.
             OSTAVITE SE TAKVOG RAZMIŠLJANJA, jer zarada je bitna, ali nije najvažnija  i nećete do nje doći ovakvim stavom..
              Radi li se o stotinama ha, ostavljajte minimalno-- 5m.. neobrađenog terena između svakog ha. Tu može biti posađena i pokoja voćka uz divlje biljke. Glavno je da je nepokošeno, da takvo ostavljate bez obzira na pitanja i sumnjičave poglede drugih ljudi.
              Ta sjena i raznovrsnost biti će odlično mjesto na koje ćete odlagati svoje kompostne hrpe, gdje će lijepo odležati i pretvoriti se u  najpogodniju hranu za biljke. Tu je osnova zdravog tla, zdravog nasada i zdrave hrane. Jedino tako se može osigurati napredak.
                Ono tlo (materijalna dobit od njega) koje ste izgubili u šikari, nadoknaditi ćete kvalitetom i količinom kulture na izbalansiranim tlima, kojima neće biti potreban nikakav umjetan dodatak, jer će vlastiti humus čija će se količina ovakvim gospodarenjem stalno povećavati garantirati sav napredak u radu.
             
              2) Dobro je markirati redove. Na većim površinama bitno je strojem ulaziti u oranice. Tim se postupkom događa svojevrsno tješnjenje tla (pogotovo ako idemo često, ako se sve obavlja mehanizirano). Zato je važno označiti prolaz kotačima stroja, Jako je dobro tlakavcima markirati redove, ovisno o širini kotača. Koliko god da sam protiv betona, ovo je jako dobro rješenje i velika pomoć u očuvanju kvalitete zemlje. Ne podržavam nogom gaziti po svježe obrađenom tlu, a kamoli strojem. Među biljkama treba staviti dasku i tako gaziti kako bi se rasporedila težina.
                Sadnja kombiniranih  kultura, je koncept koji podržava raspored prihoda u razno doba godine.  Zaradu trebamo čitave godine, tako da je bitno razmisliti o raspoloživim rukama u domaćinstvu, plodoredu, potencijalu stroja  i td. Kad o svemu tome vodimo računa, situacija se promijeni u našu korist, jer  ne čekamo cijelu godinu žetvu jedne kulture, nego stvorimo novac ranije. Zvuči komplicirano, ali naprotiv. Plansko, samo održivo gospodarenje treba imati temelje u dobroj kombinaciji vlastitih resursa kojih itekako treba biti svjestan, jer saditi samo  češnjak i očekivati zaradu za cijelu obitelj bude jednom uspjelo, ili dva puta. Dalje  treba planirati što s tom zemljom na kojem je rasao. Nije ista cijena češnjaku (njega skladištimo na suhom i polako prodajemo) jagodama, malinama, rajčici sl, jer ih treba odmah plasirati svaki dan ubirati ili prerađivati. Međutim, ne možemo stalno uzgajati češnjak na jednoj te istoj parceli, a to se odnosi na apsolutno sve kulture.                  
             Na istu parcelu ga možemo saditi tek nakon najmanje 3 god, a bilo bi poželjno tek nakon 5godina. Što do tada? Ili pribaviti još zemlje, odnosno, lakše je kad je okrupnjena površina pa osiguramo plodored, ili doživimo da susjed također posadi češnjak uz naš. Kakva korist od rotacije tada, ako je češnjak kod susjeda već duže vrijeme i ima štetnika i bolesti u blizini našeg? Tu je okrupnjavanje velika pomoć.
                  Na  večoj površini sami ispremještamo  i rotiramo kulture. Imati okrupnjenu zemlju nije bitno zato da bi se uzgajalo monokulture na što večim površinama, nego zbog dobrog, pojednostavljenog planiranja i rotacije kultura. Inače se to tako ne radi, ali bi trebalo.
              Raznovrsnost je osnova svih prirodnih procesa sveg živog na našoj planeti i to treba poštivati. Težiti suprotno tome nije prirodno, te se to odrazi i na džep kad tad. Na nama je da to ne potičemo, već spriječimo, upravo održivim gospodarenjem dobrim planiranjem, jednostavnim zahvatima koje predlažem.        
                Treba biti spreman mijenjati kulture, jer je to čuvanje zemlje, nasada, otpornosti.
         Važnost okrupnjavanja je upravo u dobroj mogućoj rotaciji kultura, a ne stavljanja sve pod jednu vrstu, što je neprirodno, potiče povećanje broja štetnika i bolesti, te čim je veća površina pod jednom kulturom to je poziv određenoj životinjskoj vrsti, kojoj sami pomognemo da lakše nađe svoju omiljenu hranu. Priroda je mudrija od nas i zato je bolje shvatiti ju i podilaziti joj.
           Ostavljanje neobrađenog terena od 5m do 6m dozvoljavamo populaciji divljih životinjskiih  vrsta da se pobrinu za nametnike i budu nam pomoć u suzbijanju prekomjernog broja bilo koje vrste koja nam stvara poteškoće.
            Postoji još situacija kojima će pojedinci sami sebi napraviti štetu. Naime, sadnjom iste kulture uzastopno više godina zaredom  na parceli uz koju postoji neobrađen teren stvorit će se uvjeti za razmnožavanje štetnika koji će upravo tamo naći pogodno stanište a čovjek će mu osigurati hranu, izborom usjeva. Znači, polovično, metoda ne polučuje rezultate, naprotiv
             Zato je važno mijenjati kulture, a ako imamo susjeda u svojoj blizini, važno je ili biti s njim u dogovoru i osvjestiti ga ili otkupiti njegovu parcelu.
             Dakle metoda će funkcionirati samo dosljednošću, što se odnosi na  promjenu kulltura uz  5m-6m neobrađenog terena.