Golaći su doslovno pošast, a nematode za njihovo suzbijanje, koje je čovjek u laboratoriju izolirao i ugrađuje u prirodni sustav, mogu napraviti štete. Sad se o tome ne razmišlja, ali se dade naslutiti, da bi to mogao postati velik problem,
One se dijele prema hrani koju jedu, pa ima fitonematode, zoonematode, nametnici ljudi i nekih životinja kao dječja glista i truhinela. Ne samo da se upotrebom sredstva povećava broj tih nematoda ( a one djeluju do istrebljenja svih puževa ) nego se dade naslutiti da će uskoro te iste nematode ostati bez hrane. Što će se tada događati, kad one postanu dominantne i hoćemo li uopće smjeti jesti hranu koju uzgajamo. One su vrlo sitne končaste, ovalne ili okrugle, velike od 0,5 do 2mm.
U svakom slučaju upozorenje da ne smije sredstvo doći u doticaj s toplokvnim životinjama, je informacija koja potiče razum na dovoljno odgovornosti, da se za time ne poseže. Najveće pitanje koje mene golica je, da li mogu mutirati, što sa sigurnošću niko ne može potvrditi, ali ni demantirati. Činjenica je da će ih se namnožiti, da su nevidljive prostim okom, da će se boriti za opstanak, a čovjek im sam utire put. Toliko o nematodama i "slug killeru".
Dakle puževe barem možemo pokupiti, a neematode (za suzbijanje puževa) ne možemo niti vidjeti.
Zato se nameće pitanje, kako dalje, jer dok puževi gospodare, nemoguće je pojedine biljke uopće sačuvati. Moje iskustvo je da tamane sve što je hrana i ukras u domaćinstvu, Niti lišće hrena nije pošteđeno.
Što se to sve događa i zašto golaći često gospodare u vrtovima.?
Vraćajući se unazad, uspoređivajući navike ljudi možemo mnogo toga zaključiti.
Prvo i jako važno je uvoz i van sezonska upotreba namirnica. Nekad su žene kuhale rajčicu i zimi se konzumiralo sve iz vlastite smočnice. Domaćice nisu posezale za svježim oblikom,bilo kog povrća, van sezone. Svaka čast onima koji se toga drže i danas, što je vrlo rijedak slučaj. Naravno u takvoj cirkulaciji raznog vrsta povrća se lako preseli bilo koji nametnik.
Klimatske promjene, s samim ekstremnim situacijama kojih je posljednjih godina puno previše isto pogoduju njihovom rszmnožavanju. Suša puževima otežava kretanje, ali isto tako oni mogu hibernirati jako dugo, čekajući povoljne uvjete. Kljunovi ptica ili ako kokoši nisu zabranjene, stvara jako povoljnu ravnotežu. Tamaneći mlade puževe i njihova jajašca, životinje stvaraju povoljan odnos živućih bića. U tom slučaju oni prekobrojni prestaju biti nametnici. Nametnici su stvorenja kojih ima u prevelikom broju.
Povećanje uzgoja povrća u zaštićenom, tj, plastenici, staklenici su također mjesta na kojima se puževi lako i sigurno množe. Na takvim se terenima tlo ne smrzne, odnosno postoji cjelosezonski štit od hladnoće i prevelike topline, zapravo idealni uvjeti za njihovo razmnožavanje.
Domaćinstva više ne drže perad, odnosno u gradovima je zabranjeno, a na selima su češće u zatvorenim prostorima i nemaju pristup otvorenom. Donedavno ni sustav hranjenja (smjese) nije dozvoljavao da perad uopće prepozna puža.
Osobito je važno pravilno zalijevanje. Vrtne pumpe rasteretile su gospodarstva od teškog fizičkog rada, što je u redu, ali voda ipak treba biti topla i potrebno je zalijevati uvečer, kako bi biljke dobile maximum. Struka preporučuje zalijevanje ujutro ( kad su oni neaktivni, jer bi se još lakše kretali kad bi im zalijevali uvečer) ) ali tada većina vode vrlo lako isparava. a biljke ne upijaju toliko koliko to čine noću. Zalijevanje hladnom vodom remeti mikro biološku ravnotežu zemlje i tako stalno priziva puževe, koji su kao policajci i dođu popraviti ono što ljudska ruka poremeti.
Kap po kap zalijevanje koje u malim vrtovima ne treba biti iz vodovoda, nego spremnik tople vode koji se prazni sistemom spojenih posuda, po meni je najbolji način zalijevanja. Može i polagano istjecanje iz povišenih spremnika. Samo nek je voda mlaka, s time da kap na kap produbljuje korijen biljke pod koju je usmjeren, jer korijen ide za vodom, pa ima veću moć upijanja hranjiva. Zbog toga biljke budu jače, čvršćeg tkiva, pa stoga manje sočne i manje privlačne puževima.
Košnja sa motornim kosilicama uvelike se razlikuje od košnje s kosom. Kosilice idu nisko. stvarajući meke sagove trave po kojima je i puževima olakšano kretanje. Razne vrste noževa koje ako im se puž nađe na putu ne može preživjeti, a tako uginuo prizove mnogo živih s nekih drugih travnjaka i livada. Po mekoj travi budu vrlo brzi i ne važi ona "spor kao puž". Prošećemo li rano ujutro po gradskim travnjacima sve se crveni i imamo osjećaj da iza svake travke vreba jadan golać. Kad na takvo mjesto dođe stroj za košnju trave on reže sve od reda i bilo bi mudrije košnju vršiti kasnije tokom dana, odnosno za suha vremena, ili bolje pred kišu nego poslije nje.Osim sveg nabrojenog moram istaknuti da ta materija mješavine trave puževe sluzi i bjelancevina njihova tijela ne zvuči, ne miriši i ne izgleda uopće privlačno, a što god time da radimo dalje, nema dobar efekat. Nije za prehranu životinja, nije za malčiranje, a već kod sušenja nema svojstva koja su poželjna za bilo što. Dok se pretvara u kompost ona je hrpa u kojoj će se množiti, jer podnose loše uvjete. To sad zvuči skroz poražavajuće, ali je tako i potrebno je puno truda i umijeća da sve ovo najprije uopće primijetimo, a zatim počnemo stvarno djelovati.
Staništa i hranilišta ptica od velike su važnosti za stvaranje ravnoteže, jer dnevno pojedu i očiste puno mladih puževa. Nije da ne jedu i gliste, ali kad se udomaće u vrtu osjeti se smanjenje broja puževa. Kad kosevi šeću na metar od domaćina može biti samo ravnoteža, a to je predivno.
Psi i mačke smetaju ježevima, žabama, sljepićima, gušterima, Ptica odleti, a sve nabrojeno, ako ne uspije uteći, postane plijen, a to bi čovjek trebao spriječiti. Pravo je bogatstvo imati bar neku od tih divljih životinja, koje pomažu čovjeku, a kućni ljubimci se mogu naučiti da ih ne diraju.
Nema jedne metode, stvari, materije koja bi zaustavila najezdu golaća. Potrebno je provoditi skup mjera da bi ih zaustavili. Jedno je sigurno; velika su nevolja i naučit će nas raditi.
Osim toga, odgovara im sve, da li neko obrađuje zemlju, što znači da, ili navodnjava ili onemogučava rast raznovrsnom bilju čiji mirisi mogu smetati puževima. Isto tako na zapuštenim terenima, gdje nema ljudske ruke, nitko ne ometa njihovo razmnožavanje. To im isto godi. Osim toga često nedostaju raznovrsne, ljekovite trave na sjenokošama, koje bi svojim mirisom mogle utjecati na smanjenje brojnosti puževa.
Biljke to svakako mogu. S obzirom na to, da mirisi igraju veliku ulogu u njihovom odbijanju i privlačenju, na tome treba raditi. Bolje je saditi ono što im smeta nego ih privlačiti jer na svom putu oni se hrane.
Neven je jako gorka biljka. Svoje cvijetove ne otvara ako nema sunca, Koliko je to slučajno ili je to priroda podesila, ali oni ga ne vole. To je činjenica kuju treba slijediti i otkrivati druge slične biljke koje puževima ne pašu. To je neistraženo područje,bez ikakvih .pravila. Pod time znam da svaka biljka ne miriši jednako intenzivno na svakom tlu, a oni su bića koja to osjete. Zato u nekim vrtovima potamane rukolu, a u nekima je opće ne diraju.
Isto tako budu li presadnice vrlo nježne, krhke, izrasle u zaštićenim uvjetima, s premalo sunca,to je golaćima mamac.Oko toga se tek treba ozbiljno potruditi i shvatiti prirodu, kako bi se mogli oduprijeti. jer samo ih loviti i ubijati nije nikakvo trajno rješenje.
subota, 3. rujna 2016.
ponedjeljak, 4. srpnja 2016.
Raznolikost biljaka i njena važnost
Poljoprivreda je bez napretka,i biti će tako dugo dok se ne ostavi monokultura, odnosno tako dugo dok naš seljak neće konačno početi proizvoditi više vrsta kultura i od tog viška stvarati dobit. Raznolikost je bitna, da bi hrana bila i lijek. Treba postojati u svim aspektima rada s biljkama i životinjama, od uzgoja do stola.
Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava. Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede neizbježne posljedice, takvog postupanja.
Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
Pa kako onda funkcionirati?
Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
.To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava. Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede neizbježne posljedice, takvog postupanja.
Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
Pa kako onda funkcionirati?
Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
.To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
ponedjeljak, 11. siječnja 2016.
Podizanje kultura u visinu
Iskustvo s takvim načinom uzgoja, dovodi me do saznanja da je on osnova zdravog nasada povrća. Broj kultura tako uzgajanih se povećava, jer sve što ima vitice, pa do sitne rajčice, koju povezujem puštam u visinu
Tako uzgajam grašak, krastavce, mahune, buće, sitnu rajčicu, naravno meksički krastavac, plosnati grah, dinje, a možda i još ponešto.
Budući sam stalno u pomanjkanju prostora, veseli me ovaj način rada s kojim nadoknađuje isti, jer u podnožju podignutih kultura može rasti sve što ne smeta ili se čak lijepo slaže s glavnom kulturom.
Bitna je čvrsta konstrukcija. Tome mogu poslužiti betonski stupovi, međusobno povezani zatvarajući tako čvrsti okvir na koji biljkama postavimo mrežu i to preporučujem prvenstveno što čvršću mrežu ili drvene rešetke po kojima će se one uspinjati.
To je ključno jer težina plodova mekanu mrežu povuče prema tlu i ona tada nema svrhe. Plodovi i sva lisna masa stvorena rastom nađe se nagurana u nižim slojevima, a daljnjom vegetacijom spušta se sve niže, jer je biljka rastom i razvojem sve teža. Dogodi se prevelika kompaktnost, jer se meka mreža rasteže pod težinom svega i tada se probude gljivice kojima takva gustoća pogoduje.Kad nasad oboli izgubi se i vrijeme i urod ili treba puno uložiti, prskati, uložiti vremena i truda da bi nešto spasili.
Čvrsta konstrukcija dobro odoljeva bogatom urodu te omogućava biljkama uhvatiti dovoljno sunca. Dobra lisna masa bacajući sjenu na tlo onemogučava pregrijavanje zemlje pa se tako manje vlage izgubi, a protok zraka je osiguran. Savršeno.
U svako doba dana sjena se događa na drugom mjestu u vrtu, pomiče se zavisno od sunca, te visine biljke. Tu je upravo prostor za ljudsku ruku, jer uz mudro promišljanje ta sjena može se iskoristiti upravo za biljke ili mjesta u vrtu koja su jako izložena sunčanom isijavanju, pa je prevelika transpiracija prejako isušivanje zemlje i tako jedna visoka biljka pomaže rastu neke druge.
To je zapravo nit vodilja,kojom smještamo takve visoke strukture u vrt. Tako nastaju i prirodne kombinacije zavisno od toga koje sjeme se upotrebljava. Budući čovjek ima mudrost, svijest i odgovornost može rotirati nasad kakav mu odgovara, kakav odgovara tlu, prostoru i potrebama obitelji. Isto tako lako se prilagodimo potrebama biljaka, jer ako znamo da će na nekom mjestu biti posađena buća pripremit ćemo tlo tako da zadovoljimo njene velike prohtjeve, otprilike 1 kvadrat površine s time da u podnožje nosive strukture pripremimo dovoljno komposta, dok recimo za mahune ili grah to nije tako neophodno.
Još je jedna jako važna stvar u svemu tome. U zadnje je vrijeme silovito mnogo puževa i oni odmah nađu sve sočno mlado tek izniklo bilje, pa ga često puta mahnito pojedu do temelja. Kad se to dogodi, puno puta je uzrok baš u tome što se cijela biljka našla prenisko, jer ima svega20 cm dužinu stabljike i vitice je nisu još uspravile ili podigle. U takvim situacijama nježno provučem jedan list u mrežu i spasim vrh. Čak se može vidjeti oštećenje stabljike koju je puž počeo nagrizati, ali mu nije bila zanimljiva, jer je niže našao nešto mekše, pa se nastavi vegetacija bez problema.
Kakav li je tek užitak hodati ispod prirodnog reda koji na taj način postavimo, sjene koju stvori snažno bilje s redovito dobrim urodom, Svaki plod je zaštićen od puževa, što je dodatna dobrobit ovakvog uzgoja, Preglednost i ljepota samo su dodatne kvalitete kojima se veselim u ovakvom načinu rada. Postižem količinu, kvalitetu i zdravlje uroda. Jedemo svi ovakvo prirodno povrće bez ikakvog tretiranja, čija je dobrobit nemjerljiva.
Tako uzgajam grašak, krastavce, mahune, buće, sitnu rajčicu, naravno meksički krastavac, plosnati grah, dinje, a možda i još ponešto.
Budući sam stalno u pomanjkanju prostora, veseli me ovaj način rada s kojim nadoknađuje isti, jer u podnožju podignutih kultura može rasti sve što ne smeta ili se čak lijepo slaže s glavnom kulturom.
Bitna je čvrsta konstrukcija. Tome mogu poslužiti betonski stupovi, međusobno povezani zatvarajući tako čvrsti okvir na koji biljkama postavimo mrežu i to preporučujem prvenstveno što čvršću mrežu ili drvene rešetke po kojima će se one uspinjati.
To je ključno jer težina plodova mekanu mrežu povuče prema tlu i ona tada nema svrhe. Plodovi i sva lisna masa stvorena rastom nađe se nagurana u nižim slojevima, a daljnjom vegetacijom spušta se sve niže, jer je biljka rastom i razvojem sve teža. Dogodi se prevelika kompaktnost, jer se meka mreža rasteže pod težinom svega i tada se probude gljivice kojima takva gustoća pogoduje.Kad nasad oboli izgubi se i vrijeme i urod ili treba puno uložiti, prskati, uložiti vremena i truda da bi nešto spasili.
Čvrsta konstrukcija dobro odoljeva bogatom urodu te omogućava biljkama uhvatiti dovoljno sunca. Dobra lisna masa bacajući sjenu na tlo onemogučava pregrijavanje zemlje pa se tako manje vlage izgubi, a protok zraka je osiguran. Savršeno.
U svako doba dana sjena se događa na drugom mjestu u vrtu, pomiče se zavisno od sunca, te visine biljke. Tu je upravo prostor za ljudsku ruku, jer uz mudro promišljanje ta sjena može se iskoristiti upravo za biljke ili mjesta u vrtu koja su jako izložena sunčanom isijavanju, pa je prevelika transpiracija prejako isušivanje zemlje i tako jedna visoka biljka pomaže rastu neke druge.
To je zapravo nit vodilja,kojom smještamo takve visoke strukture u vrt. Tako nastaju i prirodne kombinacije zavisno od toga koje sjeme se upotrebljava. Budući čovjek ima mudrost, svijest i odgovornost može rotirati nasad kakav mu odgovara, kakav odgovara tlu, prostoru i potrebama obitelji. Isto tako lako se prilagodimo potrebama biljaka, jer ako znamo da će na nekom mjestu biti posađena buća pripremit ćemo tlo tako da zadovoljimo njene velike prohtjeve, otprilike 1 kvadrat površine s time da u podnožje nosive strukture pripremimo dovoljno komposta, dok recimo za mahune ili grah to nije tako neophodno.
Još je jedna jako važna stvar u svemu tome. U zadnje je vrijeme silovito mnogo puževa i oni odmah nađu sve sočno mlado tek izniklo bilje, pa ga često puta mahnito pojedu do temelja. Kad se to dogodi, puno puta je uzrok baš u tome što se cijela biljka našla prenisko, jer ima svega20 cm dužinu stabljike i vitice je nisu još uspravile ili podigle. U takvim situacijama nježno provučem jedan list u mrežu i spasim vrh. Čak se može vidjeti oštećenje stabljike koju je puž počeo nagrizati, ali mu nije bila zanimljiva, jer je niže našao nešto mekše, pa se nastavi vegetacija bez problema.
Kakav li je tek užitak hodati ispod prirodnog reda koji na taj način postavimo, sjene koju stvori snažno bilje s redovito dobrim urodom, Svaki plod je zaštićen od puževa, što je dodatna dobrobit ovakvog uzgoja, Preglednost i ljepota samo su dodatne kvalitete kojima se veselim u ovakvom načinu rada. Postižem količinu, kvalitetu i zdravlje uroda. Jedemo svi ovakvo prirodno povrće bez ikakvog tretiranja, čija je dobrobit nemjerljiva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)