Poljoprivreda je bez napretka,i biti će tako dugo dok se ne ostavi monokultura, odnosno tako dugo dok naš seljak neće konačno početi proizvoditi više vrsta kultura i od tog viška stvarati dobit. Raznolikost je bitna, da bi hrana bila i lijek. Treba postojati u svim aspektima rada s biljkama i životinjama, od uzgoja do stola.
Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava. Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede neizbježne posljedice, takvog postupanja.
Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
Pa kako onda funkcionirati?
Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
.To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
Nema komentara:
Objavi komentar