Uzrok pojave ove bolesti je u deponijima smeća uz naše gradove.
Sve ovo što se događa oko bolesnih životinja isto je situaciji kad bi ljudi trpali u sebe antibiotike, a istovremeno ne bi čistili stan, prostor u kojem žive, već bi u svojoj neposrednoj blizini skladištili sav raznovrstan otpad. Upravo to se događa na široj razini, na razini naselja i gradova u kojima svugdje postoje deponiji, ogromni, legalni ili divlji svejedno je.
Činjenica je da divlje ptice prenose uzročnike,koji su trebali prvo negdje nastati. Takva su mjesta puna nereda vrlo pogodna za to, Ne mogu se kontrolirati, a niti to itko pokušava, što bi ionako bilo bezuspješno, a poražavajuće bez ikakve diskusije. Što više razmišljam o tome to mi jasnije biva.
Iz prakse se zna da kad se otpad u obliku kartona baci u kantu, neće se dogoditi nikakav miris niti će se su suhom stanju taj karton raspadati. Međutim bacimo li zajedno s njim mokru vrećicu u kojoj je bilo zamotano meso, pa se karton od toga namoči,za nekoliko sati počet će se razvijati neugodni mirisi raspadanja, doći će muhe i dalje se zna. Razne bakterije,čiji se broj povećava odlaganjem i ne odvajanjem otpada od sokova, pića, mlijeka,mesa, ostaci hrane, privlači neka živa stvorenja,kao što strvine privlače ptice koje se njome hrane.(supovi). Ovako se radi desetljećima.
Važni su procesi koji se zbivaju na odlagalištima, procesi raspadanja, odvratnih mirisa, tvari koje bi mogle svoju razgradnju završiti brzo (organski), a pomiješani su s plastikom kojoj ni stoljeća neće biti dovoljno da nestane. Unatoč tome to mjesto vrvi životom onih bića kojima su se stvorili uvjeti za postojanje. Gdje je veći nered više je bića koja to zbrinjavaju, a zapravo ih ne želimo u svojoj blizini.
Gnušamo se štakora, miševa, kojekakvih bakterija koje ni malo ne pomažu čovjeku, jer žive u neredu, ali zapravo im je upravo čovjek stvorio te uvjete. To je grozno.
U vlastitim domovima znamo, miševa ili štakora ima tamo gdje se mogu sakriti, nešto glodati. Na golom betonu teško da će se zadržavati, mogu eventualno zalutati u traženju hrane i skloništa. Pa zato kad imamo spremište jabuka, krumpira, i slično, na većoj zimskoj zalihi, vodimo računa da je to sve zbrinuto i pod kontrolom. Dobro je imati i zatvorene sanduke, drvene, recimo za krumpir. Neosporno je da u velikim trgovačkim centrima, također može biti ovakvih stvorenja, jer oni mirisom pronađu sve što se može pojesti. Da nisu uopće izbirljivi, to znamo kad naiđemo na skrovito mjesto s mladuncima.. Tada se može vidjeti da ne glođu samo organski materijal, nego i plastiku, ako ništa drugo za gnježđenje.
Na domaćinstvima gdje ima domaćih životinja, treba biti zaliha sijena, kukuruza, ukratko hrane za životinje, pa se glodavci tamo vole gnijezditi i obitavati. Zato je potreban red na takvim imanjima, kao i mačke koje drže balans. Kriteriji u današnje vrijeme su se vrlo promijenili od nekadašnjih, odnosno domaćinstva postaju itekako zbrinuta i čista.
Međutim o tome se i radi, privatna imanja su održavana, ali na deponijima se ništa ne čisti. Samo se taloži godinama. Svjedoci smo da se tamo nađu i ugimule životinje, a da li se nađe svaka, ne može se znati, jer u tom kaosu ima svega,
Troši se veliki novac na zbrinjavanje smeća iz gradskog proračuna, ali to za okoliš nema nikakvog efekta. Osim što godinama, stoji deponirano u nekakvim vrećama, osim što se šire neugodni mirisi, ništa se dalje oko toga ne događa. Jedino stupci u mjesnim novinama stalno opominju kakav je to problem.
Ne razvrstavanje otpada previše nas košta, u smislu šteta koje se događaju. Znači stižu nas zdravstveni problemi na ljudima, na životinjama, devastiran je okoliš, a u saboru se raspravlja gdje je interes zbrinjavanja i razvrstavanja otpada kad nemamo kome ga prodavati.
Znači opet je novac na prvom mjestu. Čudno, jer njega fali na sve strane i svi kukaju kako ga nema, a istovremeno se troši na penale ili na trajnija zagađenja voda zraka ili tla.
Istovremeno niska je svijest o recikliranju, prenamjeni proizvoda i razdvajanju svega što nam više ne treba, pa se u skladu s vidljivim brzo poseže za novim, a staro postaje smeće. Tako se radi i to je način postupanja s onim čega ima.
Pozdravljam svako usitnjavanje organskog otpada, uzgajanje glista i glistinca. Sve ono što je organski otpad, a nije pretvoreno u nešto korisno, pričinjava poteškoće, već samim tim što nije pravilno zbrinuto.
Kolike se ptice tamo hrane, nadlijeću, dolaze u kontakt s truleži, koja se ne stigne još dokraja raspasti, a već se zatrpa s nečim još gorim. To nitko ne može spriječiti, niti kontrolirati, niti ima smisla to željeti, ali ima smisla takve deponije očistiti, materijal s njih pretvoriti u sirovinu. Olakšati ljudima koji žive u blizini takvih mjesta.
Takvi zahvati rješavaju sve. Nestajanje smrada, ozdravljenje, izvor je sirovina i novaca. što s druge strane sprečava rasipanje sredstava na liječenje ( ljudi i životinja), uetanaziranje, zbrinjavanje oboljelih životinja. To sve je toliko skupo, a sve zajedno vrlo opasno za zdravlje sveg živog.
Prije sveg ovog ti deponiji jako ružno izgledaju i ružna su slika ljudskih postupaka i ogromne nebrige za postojeće resurse. Ovo ljudski, zvuči posve ironično, jer kad bismo to zaista bili sve ovo se ne bi događalo.
Pitam se što se još treba lošeg dogoditi da bi se taj slijed negativnosti prekinuo.
Posudili smo zemlju od svojih nasljednika, a ne poštujemo ni njih ni sami sebe.
Postavlja se pitanje što ćemo svi zajedno jesti, ako se nastavi taj trend???
Nema komentara:
Objavi komentar