ptičja gripa

          Uzrok pojave ove bolesti je u deponijima smeća uz naše gradove.
           Sve ovo što se događa oko bolesnih životinja isto je situaciji kad bi ljudi trpali u sebe antibiotike, a istovremeno ne bi čistili stan, prostor u kojem žive, već bi u svojoj neposrednoj blizini skladištili sav raznovrstan otpad.  Upravo to se događa na široj razini, na razini naselja i gradova u kojima svugdje postoje deponiji, ogromni, legalni ili divlji svejedno je.
              Činjenica je da divlje ptice prenose uzročnike,koji su trebali prvo negdje nastati. Takva su mjesta puna nereda vrlo pogodna za to, Ne mogu se kontrolirati, a niti to itko pokušava, što bi ionako bilo bezuspješno, a poražavajuće bez ikakve diskusije. Što više razmišljam o tome to mi jasnije biva.
              Iz prakse se zna da kad se otpad u obliku kartona baci u kantu, neće se dogoditi nikakav miris niti će se su suhom stanju taj karton raspadati. Međutim bacimo li zajedno s njim mokru vrećicu u kojoj je bilo zamotano meso, pa se karton od toga namoči,za nekoliko sati počet će se razvijati neugodni mirisi raspadanja, doći će muhe i dalje se zna. Razne bakterije,čiji se broj povećava odlaganjem i ne odvajanjem otpada od sokova, pića, mlijeka,mesa, ostaci hrane, privlači neka živa stvorenja,kao što strvine privlače ptice koje se njome hrane.(supovi). Ovako se radi desetljećima.
              Važni su procesi koji se zbivaju na odlagalištima, procesi raspadanja, odvratnih mirisa, tvari koje bi mogle svoju razgradnju završiti brzo (organski), a pomiješani su s plastikom kojoj ni stoljeća neće biti dovoljno da nestane. Unatoč tome to mjesto vrvi životom onih bića kojima su se stvorili uvjeti za postojanje. Gdje je veći nered više je bića koja to zbrinjavaju, a zapravo ih ne želimo u svojoj blizini.
              Gnušamo se štakora, miševa, kojekakvih bakterija koje ni malo ne pomažu čovjeku, jer žive u neredu, ali zapravo im je upravo čovjek stvorio te uvjete. To je grozno.
              U vlastitim domovima znamo, miševa ili štakora ima tamo gdje se mogu sakriti, nešto glodati. Na golom betonu teško da će se zadržavati, mogu eventualno zalutati u traženju hrane i skloništa. Pa zato kad imamo spremište jabuka, krumpira, i slično, na većoj zimskoj zalihi, vodimo računa da je to sve zbrinuto i pod kontrolom. Dobro je imati i zatvorene sanduke, drvene, recimo za krumpir. Neosporno je da u velikim trgovačkim centrima, također može biti ovakvih stvorenja, jer oni mirisom pronađu sve što se može pojesti. Da nisu uopće izbirljivi, to znamo kad naiđemo na skrovito mjesto s mladuncima.. Tada se može vidjeti da ne  glođu samo organski materijal, nego i plastiku, ako ništa drugo za gnježđenje.
              Na domaćinstvima gdje ima domaćih životinja, treba biti zaliha sijena, kukuruza, ukratko hrane za životinje, pa se glodavci  tamo vole  gnijezditi i obitavati. Zato je potreban red na takvim imanjima, kao i mačke koje drže balans. Kriteriji u današnje vrijeme su se vrlo promijenili od nekadašnjih, odnosno domaćinstva postaju itekako zbrinuta i čista.
               Međutim o tome se i radi, privatna imanja su održavana, ali na deponijima se ništa ne čisti. Samo se taloži godinama. Svjedoci smo da se tamo nađu i ugimule životinje, a da li se nađe svaka, ne može se znati, jer u tom kaosu ima svega,
              Troši se veliki novac na zbrinjavanje smeća iz gradskog proračuna, ali to za okoliš nema nikakvog efekta. Osim što godinama, stoji deponirano u nekakvim vrećama, osim što se šire neugodni mirisi, ništa se dalje oko toga ne događa. Jedino stupci u mjesnim novinama stalno opominju kakav je to problem.
              Ne razvrstavanje otpada previše nas košta, u smislu šteta koje se događaju. Znači stižu nas zdravstveni problemi na ljudima, na životinjama, devastiran je okoliš, a u saboru se raspravlja gdje je interes zbrinjavanja i razvrstavanja otpada kad nemamo kome ga prodavati.
             Znači opet je novac na prvom mjestu. Čudno, jer njega fali na sve strane i svi kukaju kako ga nema, a istovremeno se troši na penale ili na trajnija zagađenja voda zraka ili tla.
                Istovremeno niska je svijest o recikliranju, prenamjeni proizvoda i razdvajanju svega što nam više ne treba, pa se u skladu s vidljivim brzo poseže za novim, a staro postaje smeće. Tako se  radi i  to je način postupanja s onim čega ima.
             Pozdravljam svako usitnjavanje organskog otpada, uzgajanje glista i glistinca. Sve ono što je organski otpad, a nije pretvoreno u nešto korisno, pričinjava poteškoće, već samim tim što nije pravilno zbrinuto.
                Kolike se ptice tamo hrane, nadlijeću, dolaze u kontakt s truleži, koja se ne stigne još dokraja raspasti, a već se zatrpa s nečim još gorim. To nitko ne može spriječiti, niti kontrolirati, niti ima smisla to željeti, ali ima smisla takve deponije očistiti, materijal s njih pretvoriti u sirovinu. Olakšati ljudima koji žive u blizini takvih mjesta.
               Takvi zahvati rješavaju sve. Nestajanje smrada, ozdravljenje,  izvor je sirovina i novaca. što s druge strane sprečava rasipanje sredstava na liječenje ( ljudi i životinja), uetanaziranje, zbrinjavanje oboljelih životinja. To sve je  toliko skupo, a sve zajedno vrlo opasno za zdravlje sveg živog.
               Prije sveg ovog ti deponiji jako ružno izgledaju i ružna su slika ljudskih postupaka i ogromne nebrige za postojeće resurse. Ovo ljudski, zvuči posve ironično, jer kad bismo to zaista bili sve ovo se ne bi događalo.
               Pitam se što se još treba lošeg dogoditi da bi se taj slijed negativnosti prekinuo.
                Posudili smo zemlju od svojih nasljednika, a ne poštujemo ni njih ni sami sebe.
                Postavlja se pitanje što ćemo svi zajedno jesti, ako se nastavi taj trend???
           
       

držanje krupne stoke

        Čišćenje balege uspoređujem sa stalnim čišćenjem snijega, koji neumorno pada, ali također pod uvjetom da je cijelu godinu isto godišnje doba. Koliko dugo se izdrži ručno? To je težak fizički posao tako da je prvi na listi za upotrebu nekog strojnog pomagala. Povrh ove usporedbe treba dodati i neugodne mirise i prljavštinu. Sigurna sam da se svatko tko je to makar malo probao može složiti s ovom konstatacijom.
       Vodim se idejom o čistom i vjetrenom prostoru gdje životinje neće ležati u svojoj balegi. Osim toga, posla za čovjeka ne smije biti previše i ne bi smio biti naporan. Bilo bi jako poželjno sve  postaviti na noge bez kredita i velikih ulaganja. Važno je svako trošenje energije, svesti na minimum, jer je to  pomoć u formiranju nižih cijena svih prerađevina i proizvoda s jednog domaćinstva. Mnogi će reći da je ovo utopija, a sva sreća da se razmišljanja razlikuju. Kako se to sve može posložiti razlagat ću u ovom postu.
            Mogućnost natkrivenog prostora koji se ventilira sa svih strana ostvariv je na razne načine. Iskorištavanje slame složene na sjevernoj strani neke nadstrešnice, u obliku zida, se moguće negdje već prakticira. To mi se čini vrlo jednostavno i zdravo rješenje. Glina kao građevni materijal također nije skupa. Obično nije problem do nje doći a ako ima terena gdje nedostaje. može se trampati s nečim čega ima u izobilju. Vaditi je iz jednog prostora, znači kopati u dubinu, a nastalu jamu se može dobro upotrijebiti za skladištenje mokrog otpada, mokraće životinja. Naravno treba ju držati propisno opremljenu, premazanu da nema istjecanja.
            U posljednje vrijeme se sve više gleda graditi tako da se što manje energije troši u konačnici, kod zagrijavanja prostora. Promijenili su se stavovi, mjerila, a nastoji se sve više graditi prirodnim materijalima, jer se došlo do zaključka da je beton hladan, pa je prevruć ljeti a prehladan zimi. Rade se pokusne kuće,( drvene, od slame, od gline,kamena) ali ima i onih koji su napravili prave stambene objekte. Savjetuje se izolacija objekata, što je nekad bilo rijetkost  na objektima za stanovanje.
           Beton se isto tako zagrijava i hladi na gospodarskim zgradama. Na plus 40 u takvim objektima životinjama nije ugodno, isto kao što to nije zimi kod velikih hladnoća. Može biti ako se prostor ventilira, pri čemu se troši energija. Zimi se vjerojatno vrata samo zatvaraju što  je djelomično rješenje. Kad se nešto treba ventilirati bolje je graditi tako da se ostvari prirodni protok zraka. Došlo se do saznanja da je Sunce jako bitno za životinje, za rasplod, za laktaciju.  To znači da dovesti Sunce pasivnim putem do životinja može povećati količinu i kvalitetu mlijeka. Sigurna sam da svaki domaćin to želi.
          Primjena starih metoda i novih tehničkih rješenja je srž za ekonomičnost proizvodnje. U svakom slučaju pa imamo pristup internetu, tako da svatko može istraživati i isprobavati, učiti na tuđim iskustvima, ali i povezati se s takvim graditeljima.
           Danas postoje vrlo suvremeni inovativni materijali u gradnji objekata. Nisam protiv toga da se to upotrebljava, ali svi su oni izrazito skupi, a u ovo štedljivo doba kad se novac teško zaradi treba ga i maksimalno sačuvati.
           Čini mi se mudro u uzgoju životinja posegnuti za čim jednostavnijim  materijalima, uz sva današnja saznanja o položaju kod gradnje, kako bi se sačuvala svaka zraka sunca, a opet dobro iz ventilirao prostor. Uz svijest o tome da su se do sada gradile vrlo skupe staje, koje zapravo ne zadovoljavaju sve te zahtjeve, jer logično je, ugradnja ventilacijskog sustava bitno poskupljuje proizvodnju, mehanička odvodnja balege, dodatni napori za održavanjem higijene,pa se troši dragocjeno vrijeme,  Ova zima (2016 na 2017) je to pokazala, koliko može biti skupo i kako može doslovce domaćinstvo baciti na koljena. Dogodila se velika hladnoća, a može se ponoviti, da nitko ne zna koliko često. Promjena klime i jest nešto što tjera na razmišljanje.
           Suprotno od toga, što se gradi u današnje doba, nekada su staje bile male prostorije, mračne, s malim osvjetljenjem. Građene za mali broj stoke, koju bi vlasnici držali vezanu. Dobro u tome bilo je brojčano stanje životinja i debeli zidovi, uporaba toplih materijala, poput drveta, cigle, gline, kamena. Loše je to što se teško održavalo čistim, teško se ventiliralo i to je bio jako težak posao oko održavanja. Ništa se u tome nije promijenilo do dana današnjeg kao i u stoljećima prije.
          Poanta teme je uzeti dobre strane jednog i drugog držanja stoke, olakšati posao čovjeku, a životinjama stvoriti uvjete za mir i zdravlje. Znači, uzeti prirodne materijale, graditi visoke objekte  zbog ventiliranja, iskoristiti upad sunca zimi, ali isto tako ozeleniti objekte listopadnim biljkama , da ne bude prevruće ljeti.(trombe wall) Umjesto stakla netko će posegnuti za recikliranim prozorima, a neko  za leksanom.
          Sve oko toga dalje je prepušteno mašti, kreativnosti i  fleksibilnosti.
          Kao prvo, sretne  životinje će biti uz ne prevelik broj iste jedinke, uz slobodu kretanja po staji građenoj od zemlje, slame, drveta, uz blago ukošene ispuste, ali uz upotrebu toplih zidova (trombe wall)  zaklonjenih u ljeti listopadnim biljkama. Gradnja visokih stropova uz puštanje sunca u prostor, pasivnim putem. To je sistem koji vječno održava sam sebe.( solar water heater, lako zagrijavanje vode za održavanje čistoće objekata i životinja)
         Jedna do pet krava, u takvom objektu, ako su  slobodne , naći će same svoj kut za nuždu. Isto kao što to rade zečevi, koze, svinje, a neće sigurno leći u svoju balegu. One to čine samo ako nemaju izbor, ako ih se ograniči u kretanju.  premalo bavi s njima i drugog kontakta s čovjekom nema osim mužnje, čišćenja, pri čemu se poslovi obave i tu je kraj. Praksa ljudi koji se životinjama bave dovodi do različite količine pomuzenog mlijeka, ako se zamjeni osoba  koja s njima radi. Izgradnja povjerenja u odnosu na životinju, poznavanje čudi, ljudi drže gubitkom vremena i to je nešto čime su se bavile naše bake. Taj dio se zaboravlja ili je rezerviran samo za pse i mačke.
           Žalosno je da je pomalo čudno razgovarati  s životinjom, milovati ih, recimo pri timarenju i posve je normalno tjerati grubošću. Bič bolje da ne spominjem. To je nekako uvrježeno, kao da je grubost normalna u ophođenju. Snaga, vučenje ili guranje je u redu, ali tanka je granica, a životinje znaju dali si ljut ili ne.
         Slobodan način držanja da su životinje vani pojednostavljuje i pojeftinjuje držanje, ali taj način ne zaobilazi uklanjanje balege. Gdje god da jesu životinje trebaju čist prostor za život. Dio pašnjaka na kojem su bile isto će biti obilježen mirisom i balegu treba ili usitniti, razgrnuti, ili pokupiti i sta
vljati u kompost kao najbolji način dozrijevanja. Ona je jako vrijedan materijal. Svaka, tekuća ili čvrsta ona treba odstajati. prije nego je stavljamo u zemlju.
         Na takav način držati životinje, da im se osigura dobra higijena, a neizmjerno to cijenim jer je to stalna briga i nadzor, posao je za cijeli dan. To je jednostavno tako, a to je i postupanje kojim se gradi njihovo zdravlje. Ono je itekako bitno za dobro funkcioniranje domaćinstva s kojeg se viškovi trebaju unovčiti.
         Sada se već može povući crta i graditi tako da se izbjegnu sve loše karakteristike modernih farmi, ali i onih iz dalje prošlosti, kada su na vlastelinskim imanjima, pojedinci mijenjali metode rada, unapređujući mnogo puta neke zahvate ili rad s životinjama i to toliko da nam danas može koristiti. Bilo je tu iskorištavanje vode, odnosno, njenog toka za transport drva iz šuma, isušivanje terena, gradnja nasipa kao zaštita od poplava, uz nasad voćaka čije je korijenje nasip održavalo. (Viktor Schauberger),  Iskorištavalo se sve što se god moglo,a konstruirani su prvi jednostavni strojevi itd. (edvardijanska ili viktorijanska farma)
          Bilo je u svemu tome mnogo prednosti, koje se mogu upotpunjene s novim tehnologijama i danas primijeniti, kao na primjer nabaviti ili autohtone pasmine ili pasmine goveda s dobrim karakteristikama, jer su otporne na hladnoću, a daju podosta mlijeka te kvalitetno meso.
          I još nešto važno. Kravlja balega, koja je teška mirisom, izgledom, simbol prljavštine sela ali svejedno se svježa  često dodaje tlu u kojem se uzgaja povrće. Čak se ne bira godišnje doba kada se ona stavlja u tlo.
          Reklo bi se da su naši preci bili mudriji u tome. Oni su time frajhali (žbukali) domove. Ne velim da trebamo nazadovati, ali danas uz nove skupe  materijale po zidovima često uzgajamo gljivice drugog spektra, od onih koje su živjele na glinenim zidovima. Znači ne možemo se vratiti na staro, ali vidimo da niti kvadri nisu" Bog zna što".
          Pa sad, čini mi se da su ove moderne staje potpuno nepraktične, jer s njima ništa ne možemo učiniti. Do izolacije upotrebom skupih materijala je nedostižno, a balega tamo nije dobra. Mnogi su poljodjelci uhvaćeni u ovakvu mrežu. Ne mogu otplaćivati kredite koje nose na leđima, a trebali bi uzeti druge da završe započeto. Sva su daljnja ulaganja preskupa uz moderne materijale, a raditi i dalje u nedovršenim uvjetima isto je kao stanovati u kući koja nije ogrnuta izolacijom.
           Naravno da je pretvaranje stajnjaka u glistinac odličan proces, koji se može napraviti s kalifornijskim glistama, ali i s ovim našim. Koliko god tog materijala da ima treba samo ubirati, prikupljati i slagati u hrpe. To je sve. Kalifornijske gliste to brže prerađuju,, ali trebaju i toplinsku zaštitu. Uzgoj krupne stoke, bez zbrinjavanja balege nema nikakvog smisla, ali je usvojena praksa, vrlo raširena i svakako ju treba promijeniti. Pozdravljam sve one koji za to imaju sluha, i koji se tako brinu za vlastito tlo.
            Čak je čuvena Kleopatra znala vrijednost glista u tlu, a današnji poljodjelac ima mogućnost uzgajati ih u kompostu, odnosno zaštićenim domovima za gliste. Toliko materijala postoji u stajama s mnogo brojnim blagom, a na poljima je svejedno manjak humusa. Tako je jednostavno, povećati plodnost dodavajući glistinac, bez obzira kakvu kulturu uzgajali.
              Da, u konačnici svako može reći da o kravama ništa ne znam.
              Isto tako u ovom smo vremenu  svjedoci  da mnogi koji o njima sve znaju, cijeli život s njima rade, a svejedno domaćinstva propadaju. Masovno se napušta poljoprivredna djelatnost, pa kažu, imam 13 ha zemlje a moj sin je na burzi. To je stvarnost u Hrvatskoj, nažalost, a u onom djelu gdje se intenzivno uzgaja, pogotovo.( Slavonija)
              U svakom slučaju to je isto jedan od pokazatelja koliko je bitna raznovrsnost, jer tamo gdje su ogromne količine jedne kulture fali humusa u tlu, tako da badava puno truda, svejedno nedostaje uspjeh. Tako i ljudi češće odustaju, jer su nezadovoljni. Upravo je to razlog  zbog kojeg je najviše mladih ostavilo lijepu našu, baš iz područja Slavonije.
 To je začaran krug iz kojeg postoji izlaz. Ovaj cijeli blog posvečen  je nalaženju izlaza iz neprofitabilnosti, zabluda, otežanog rada.
     

Kako se riješiti puževa golaća

         Moram napomenuti da će se čitateljima činiti da se ponavlja tematika iz već napisanih postova. U stvari, su ovo samo potvrde o iskustvu, opisane iz drugog kuta.
         Dok se okolina već borila s tim napasnicima, puževima, u mom vrtu puževa nije bilo, samo je pokoji zalutao. Tada sam imala kokoši. Nisam imala posložen sistem sa sitnim šoderom, koji danas zagovaram. Držala sam ih na otvorenom u ograđenom prostoru. Danas znam da su one bile zaslužne što puževa nije bilo. Dakle to mi je bila jedna od prvih linija obrane. Tamanile su njihova jaja, puževe nisu htjele.Postoje i drugi načini.
          Ova spoznaja, kao i mnoge na ovom blogu stvorene su radom, promatranjem i  zaključivanjem. Tražeći jednostavniji, a odgovorniji način postupanja s životinjama i biljkama, ali isto tako ne odbacujući stara iskustva, oblikovana su zanimljiva i  praktična rješenja.
             Životinjski gnoj nezaobilazna je materija kod gradnje komposta. Tamo ga treba stavljati i tim putem ga upotrebljavati u vrtovima. Čak štoviše držim da svako domaćinstvo treba imati nekoliko kokica koje će ga kontinuirano stvarati. Važan je za brži rast bilja, a što su biljke snažnije to su puževima manje zanimljive.
             Kokošji gnoj je materija po kojoj sve brzo raste. On je pun dušika i biljke ga vole. Može se ga razmutiti  u vodi i zalijevati kompost, ali i povrće direktno. Njegova direktna upotreba opravdana je stoga što dušik ionako ispari u atmosferu, ako se ne ugradi odmah u biljke. To pravilo o isparavanju vrijedi isto tako i u kompostu. U skladu s tom činjenicom važno je naglasiti kako pogoduje rastu svog zelenila, pa i divljih biljaka. Češće je potrebno plijeviti što je uistinu pravi blagoslov jer je to (također ) dobra hrana za kokoši. To je svojevrsna izmjena tvari, ubrzana, koja potiče česte zahvate obavljane od strane čovjeka.
             Čupajući korov često se naiđe na jaja puževa. Tada možemo taj dio zemlje nagrnuti na lopatu i ponuditi kokošima. Može i obrnuto,tj. da njih stavimo da pročeprkaju na nekoj gredici. Nikad to  čovjek neće tako pokupiti kao pernate životinje svojim kljunom. Može se napraviti kavez bez dna veličine gredice,(odnosno da njene proporcije odgovaraju veličini gredice) pa kad one sve lijepo prekopaju jednostavno se preseli na drugo mjesto. To je vrlo jednostavno i praktično rješenje za prazna mjesta, prazne gredice koje tek treba zasaditi. Ovaj postupak može se ponavljati kod svake izmjene kulture.
              Puževa jajašca jednostavno postoje i treba ih ukloniti, što je lakše nego pobirati puževe. Trenutno su puževi velika smetnja. To mogu postati i neki drugi stanovnici tla. Zato je dobro imati takve domaće kljunove, vrlo vrijedne i šteta je da ih je zabranjeno držati. Kokoši još počiste sve ono što ostane od pripreme obroka,  kore krumpira (kuhane), jabuka,sve se može pomiješati sa mljevenim kukuruzom i biti njima hrana, a njihov gnoj hrana mikro organizmima u tlu , odnosno kompostu što opet stvara novi ciklus materije kojom se sve hrani.
             Tako postavljeno kruženje tvari zapravo je lanac dobre zdrave kontinuirane razmjene, primjer samodostatnosti.
             To sve moguće je jedino tako da kokoši budu na otvorenom, ali da se njihov gnoj svejedno skuplja što je opisano u postu o kokošima.
              Na taj način kontroliramo što i kako se hranimo i kakvu materiju unosimo u svoje tijelo, što je od velike važnosti za zdravlje.
              Moguće je kupiti briketirani kokošji gnoj organske prirode, no međutim njegov sastav ipak je upitan. Držati svoje životinje, za koje znamo što jedu držim da je puno mudrije. To je zatvoren krug koji odlično funkcionira. Tada znamo porijeklo svega i nema iznenađenja u kvaliteti hrane koja se nađe na tanjuru.
              Može se držati kokice na način kako to danas ljudi rade, u nekom ograđenom dijelu dvorišta, na zemlji ili betonu, ali, to je način da izmet  ostaje na licu mjesta i kiša ga ispere u dubinu ili ga operemo s vodom, a teren s vremenom postane prezasićen otpadom.
             Dušik isparava ako ga se ne ugradi u kompost, odnosno u biljke. pogotovo kad je toplo. Kokoši budu u tom otpadu, pa mogu i oboljeti, a stvaraju se i neugodni mirisi. Ne preživi  nijedna travka  i svo zelenilo ubrzo nestane, jer ga kokoši pokljucaju skupa s korijenom. U takvom mediju gdje nema trave, nema ni kamenčića, nego utabani otpadni materijal i zemlja, životinjama nije dobro. Ovo je uvrježen način držanja. Najgore u svemu tome je kad cipelom zagazimo u taj kokošji izmet. Tako se radi godinama (ili zatvoren prostor). Oba ta načina imaju svoje nedostatke, što zdravstvene, funkcionalne, što u smislu nečeg lijepog, jer tužne i prljave životinje ne mogu biti zdrave niti lijepe.
             Sitni kamenčići su jako važna tvar za kokošje zdravlje, najjeftinija, jer priroda njome obiluje i  oni  im pomažu u  razgradnji hrane.  Kokoši su kao kemičari koji rastope kamen da bi ga ugradili u organsku tvar i tako je obogatili mineralima. Čovjek se samo treba pobrinuti da to sve dospije na pravo mjesto. Vrlo je važno osigurati  sitno kamenje, u dovoljnoj količini, pa je zato najmudrije jednostavno držati kokoši na tome, tj osigurati takav drenirani teren ( dobro ocjedan, gdje se voda neće zadržavati), a zelenilo jednostavno čupati u vrtu i dodavati kao zelenu svježu hranu. To je dobar krug.
           (  Znalci koji se bave klanjem domaćih kokoši pri vađenju iznutrica sigurno su negdje memorirali sastav njihova želuca. To je pokazatelj istinitosti ove teorije o kamenčićima, jer se nekad kupovalo žive kokoši za blagdane i  nedjeljne ručkove. Bilo je posve normalno naći kamenje u kokošjem želucu.)
           Kad se u vrtu stalno nešto čupka, rahli tlo, s površine nekih 10cm, puževima se smanjuje mogućnost stvaranja njihovih gnijezda. Uklanjanjem svih donji listova na većini biljaka, smanjuje se prostor gdje se oni kroz dan sklanjaju, pa se tako stvaraju višestruke koristi od vrlo jednostavnih zahvata, rukom..Tada više ni divlje biljke nisu nepoželjne u dvorištu, nego dapače budu izvor raznovrsne materije, koju pretvaramo u hranu za kokoši.
           Osim toga divlje biljke često imaju intenzivan miris koji može pogodovati smanjenju broja puževa golaća, malo čvršću teksturu, oštriju ovojnicu i slično. Činjenica je da se u zadnje vrijeme travnjaci pretvaraju u neprirodne jednolične površine bez široko lisnih i divljih biljaka.  To pričinjava štete, vrlo dalekosežne, ako već sad treba posezati za tvarima koje suzbijaju golaće. (Nemaslug?!! )
              Uporno savjetujem prirodan pristup, jer odlično funkcionira, budući se kokošji izmet na dnevnoj bazi može skupljati s šodra,(sipine) na kojoj su životinje. To sakupljeno gnojivo djelomično ima sastav poput  kamenog brašna, ali daleko bolje nego kameno brašno, jer sadrži i dušik. U kupljenom kokošjem briketiranom gnoju nema tih razgrađenih kamenčića (možda u nekom kvalitetnijem da), ali zato može sadržavati ostatke lijekova i umjetnih dodataka.
         Te životinjice, beskorisne tvari pretvaraju u hranu za biljke. Pravo čudo prirode, koje  nam daju hranu u obliku jaja. Ljuske od tih jaja još su jedno čudo prirode prepuno kalcija. Potopimo li ljuske od jaja u vodu dobijemo odlično tekuće gnojivo, koje bitno pojačava cvatnju biljaka.
          Zimski period možemo ovako organizirano gospodarenje održavati tako da prikupljamo kokošinjac sa šodra u neku posudu. Nikako nećete uspjeti pokupiti čisti izmet,jer će se uvijek zalijepiti malo kamenčića. Tada kamenčiće isperemo samo u grubo. Vodu s otopljenim gnojem se može pomiješati s piljevinom,slamom, kartonom i onda jednostavno dodati u kompost, kako kompost ne bi bio premokar. Premokar kompost će se teško zagrijavati, pa se tada usporava razgradnja.
       Ispiranje do čistoga obavlja se kad zatopli i može se kod vegetacije i sadnje obilato iskoristiti. Oprano sitno kamenje lijepo vratimo kokošima i  tako se ciklus nastavlja.
       Ne treba se bojati ovakvog načina gospodarenja otpadom, jer je to vrlo jednostavno. Lako se odvoji kamen i kokin izmet, jer kamenčići u vodi potonu na dno. Vodu sa poželjnom tvari izlijemo tamo gdje je potrebna, a na kamenčiće nalijemo čistu, svježu vodu, promiješamo, trenutak pričekamo da oni padnu na dno i tada vodu izlijemo. Postupak odlično funkcionira.
      Tim načinom održavanja dobivamo hranu za sve živo na svom domaćinstvu. Za nju znamo porijeklo, a nije potrebno puno truda i vremena da bi sve to održavali. Samo se stvore dobri uvjeti i sve funkcionira.
       Nadalje, držanje životinja ionako uključuje brigu i čišćenje, koje god vrste životinja imali. Ljudi su doslovno svjesni da sve to ima svoj miris. Po tome se čak prepoznaje koje vrste  životinja domaćinstvo posjeduje.
        Red i čistoća koja se stvori ovim opisanim načinom, eliminira sve neugodne mirise, a maksimalno iskorištava sve resurse. O ukrasu, ugodi za sva osjetila voljela bih dobiti povratne informacije od mojih čitatelja.
       Funkciju kljunova čistača, u mojem vrtu preuzele su ptice kosovi, koji se kod mene gnijezde i dolaze u velikom broju, na blizinu od pola metra. Kao da osjećaju da su dobro došli, da im se veselim. Postavljam im i posude s vodom, a oni se tamo lijepo vrpolje i kupaju.
       Dakle sve su to mjere zaštite od puževa. Kad nema kokica njihovu ulogu preuzmu ptice. Na čovjeku je samo da stvara uvjete kako bi se one zadržavale u vrtu.
        Ovaj post će se i dalje obogaćivati i nadopunjavati, jer se i dalje radi na uspostavi ravnoteže i puno se promatra.

Buće i bućino ulje

      Nekada su se bučama prehranjivali ljudi. Svinje su bile u drugom planu. Da li su se to ljudi uzoholili, jer ne cijene buče kao hranu, već ju ostavljaju na tlu, dok uzmu od njih samo koštice???
      Danas imamo ljude koji jedva preživljavaju, a s druge strane toliko blaga koje se ne upotrebljava.

     Sviđa mi se kad vidim inovativnost ljudi, koji meso buča suše. To je vrijedna materija i da li će ih konzumirati ljudi ili samo životinje svejedno je, glavno da ih se iskoristi.

       Iscijeđena buća u siru zamotana u vučenom tijestu prava je delicija, a isto tako prava hrana za mnoge pretile ljude, jer ne sadrži samo masnoće i bjelančevine, već i vlakna. Beta karoten koji je antioksidans pomaže tijelu osloboditi se slobodnih radikala, koji su okidač malignih oboljenja. Znači beta karoten je preventiva zdravlju. Buča sadrži K, Ca, P, Fe, vitamine B skupine, te vitamin C, E, K. Prava riznica zdravlja koje se ogleda na zdravoj koži, kosi, noktima, stanju krvi, a o tome svemu ovisi otpornost na bolesti kod svakog čovjeka.
        Stoga prilog u poljoprivrednoj emisiji, gdje se vidi kako se to meso buče samo baca na tlo odaje rasipnost. Kako država može ovo podržavati, dajući još i poticaje u poljoprivredi??
        Ima tu još nejasnoća i pitanja, ali bolje se pozabaviti idejama kako to riješiti i iskoristiti sve blagodati koje zemlja daje.
        Privatne i državne tvornice za preradu ulja trebaju imati stalno dostupnu dovoljnu količinu koštica za preradu, kako proizvodnja ne bi bila u zastoju. To je osnova dobre proizvodnje.
       Važno je, tako se postaviti i iskorištavati sve prirodne resurse. Biti produktivan, nije dovoljno u današnje doba, jer je važno biti i samooodrživ. U protivnom idemo prema često zastupljenom modelu, prema kojem se puno ulaže u prostor hale i gradnju, s dugoročnim zaduživanjem, iz kojeg se teško posluje i opstaje na tržištu. Takva proizvodnja je skupa, jer ako sirovinu skupo plaćamo ne možemo jeftino prodati završni proizvod.
        Kako proizvod uspješno prodati i biti konkurencija, te osigurati plaće svojim djelatnicima i radnicima?   Još je važnije osigurati stalan posao, a jedno bez drugog ne ide.
         Važno je sagledati sve mogućnosti, tako da, ili cijediti razne vrste ulja, tj razne biljke u različito doba godine, kako koje dozrijeva, odnosno kako dugo što može biti skladisteno, ili u skladi s prirodnim resursima proširiti raznovrsnost finalnog proizvoda.
          To znači ne raditi samo bučino ulje, nego i sušiti meso buče. Kiseliti ga ili raditi kompote i pekmeze. Dakle, zašto ne?
           Osim toga, buča je specifična hrana, koja se može jako dobro skladištiti u svježem obliku. Prije postavljanja odnosno kupovanja preša za uljare trebalo bi se dobro pozabaviti s kapacitetom skladišta i kapacitetom uljare.
            Prednost treba davati manjim prešama, jer u ovom poslu ima mnogo ručnog rada. Ne bi rekla da je to loše, jer tako se dobiva na kvaliteti i raznovrsnosti svih proizvoda u konačnici.
            Budući da kroz kvalitetu tla, kroz metode i postupke uzgoja, svaki domaćin kreira kvalitetu svojih proizvoda, tako i postupcima prešanja daje dodatnu notu okusa.
         Mehanizirano ubiranje buča, gdje se zanemaruje iskoristivost zrelog ploda koji se pušta propadanju, nije nimalo mudar pristup. Njega treba promijeniti u smislu da sva količina zrele pulpe ne ostane na golom tlu, nego ili na agril foliji, trakama jute, guste mreže ili slično, kako bi se mogla podignuti i pustiti da se suši. Naravno, valja voditi računa o vremenskim  prilikama. Isto tako može se organizirati otkup, kao svježa hrana za svinje, kao materijal za sušaru. Čak skupljanje u vreće za krumpir koje propuštaju zrak i voženje pod strehu gdje se može sušiti na zraku. To sušenje može se ostvariti toplim zrakom zagrijanim u tzv" solar air heater ". Usitnjavanje se može osigurati gaženjem ili mehaničkim tješnjenjem, ali i gaženjem traktorskim gumama. Treba biti inovativan. Bolje je i jednom ili dva puta pogriješiti, nego se predati, odnosno baciti hranu.
         Marmelade od buče se mogu obogatiti drugim voćem koje sadrži prirodne kiseline i boje, tako vješto, da je teško odrediti po boji ili okusu da je buča osnovni sastojak. Treba dati mašti na volju i stvarati nove arome i okuse i uzimati sve iz prirode. Opet prema opisu svega da se naslutiti kakav proizvod se može stvoriti svim ovim postupcima, a za takvu kvalitetu potrošači će se uvijek vraćati.
          Tako vrlo vrijedan plod, pun minerala, sunca, vitamina, vlakna, postaje izvor hrane i zdravlja ljudima. Sav višak u obliku kora, sredine ili svega što se ne iskoristi mogu dobiti i životinje. Postao je vrlo tražena roba, budući je sve više bolesnih, sve više onih koji brinu o zdravlju, a sve više onih koji nazad kuhaju svoje obroke.