To vam nema veze sa službenom poljoprivredom. U njoj vlada samo monokultura. Budući da je vrijeme velikih promjena na svim razinama, došlo je vrijeme da se i tu uhvatimo u koštac s njima.
Prihvatimo dakle, da ni jedna kultura neće rasti najbolje, biti najvitalnija, sama. Potpuno je neprirodno da tlo bude ne pokriveno i priroda će se sama pobrinuti da je pokrije.
Šuma je mjesto na kojem vidimo kako to funkcionira. Tamo je tlo stalno pokriveno. Sasvim je normalno da se vrsta bilja bitno razlikuje, ispod stabala, ali tamo je i bolja kakvoća tla. Nekad smo upravo u šumu odlazili po najbolju zemlju da bi u nju posadili ukrasno bilje. Možemo birati između malčiranja i nekih biljaka koje se slažu s glavnom kulturom, a može i jedno i drugo u kombinaciji.
Puno posla? Da, istina... Možda da ostavite malo ne dirnutog dijela, smanjite ulaganja i usmjerite se na dio koji ćete moći obraditi na ovaj način. Tu će vam priroda odmah priskočiti u pomoć, jer ćete ne miješajući se u prirodne procese stvoriti stanište mnogim malim i većim biljnim i životinjskim vrstama. Nekad su naši stari radili trodijelno poljodjelstvo, tako da je jedna parcela uvijek odmarala.
Poriluk i mrkvu sijte na istu gredicu, u naizmjeničnim redovima. Neka zajedno rastu rajčica i zeljarice, salata i paprika, paprika uz pelin, neka ju preraste, nema veze, dragoljub ispod voćaka, jagode i luk. Neven je ljekovita biljka čije cvijetove možete brati cijelu vegetaciju. Time osigurate da nije preveliki, da ne preraste glavnu kulturu, a dobar vam je posađen i u bučama, pravi malo sjene i u rajčici i u kukuruzu, zašto ne. Bolje i to nego bilo koji korov. Može i ta kombinacija s visokim grahom kako su sadile naše bake. Da, treba ga ići skupljati, znam, ručno! Bitan je uspjeh, kakvoća proizvoda. Trenutak kada ćemo to raditi biramo sami prema svom nahođenju.
Nekad se pšenica ubirala noću, dok je bilo manje vruče, a noćna vlaga sprečavala rasipanje sjemena. Možete ustati ranije čim se razdani pa poslije odspavate. Može biti više hrane, nego što biste je kupili novcem radeći kao pekar, noću.. Sami birate, ali pustite da vam priroda pomogne. Ona je dobar saveznik samo joj ugodite. Istovremeno tako ugađate i sebi, hraneći se zdravijom hranom, krećući se po svježem zraku i cijelo vrijeme živeći usklađeni s prirodom i lijepim stvarima.
Neko voli raditi po suncu. U tom slučaju sadite biljke koje ga vole kao i vi. Sve ljekovite cvijetonosne biljke ga vole. Spojite to sa održavanjem livada sa koje ćete ubirati razno ljekovito cvijeće, a može uz to i pčelinjak, gnijezda bubamara, te svih drugih divljih kukaca neophodnih u prirodi.
Ja u svom vrtu gdje imam visoki grah, ako bude mjesta stavim i niskog, bolje nego da mi raste korov. Sljedeće godine na to mjesto može ići nekakva zeljarica, jer će grah ostaviti u tlu jako puno dušika. Uzgojim si ga u velikim čašama od pola litre i duboko posadim da ga ne treba nagrtati. Samo posadim i malčiram i manje zalijevam jer ima mogućnost sam doći do vode. To je isto primjer za podsadnju.
Svugdje gdje ima mjesta stvarajte osmišljene kombinacije bilja (podsadnja) čime osiguravate osim "jedne žetve više", gusti sklop bilja, u koji priroda nema gdje smjestiti divlje biljke koje će vaše kultivirane staviti pod svoju dominaciju. Osim toga ona uvijek nađe način da poneku smjesti upravo tamo gdje toj vrsti odgovara. Svaka od tih biljaka ostaviti će svoje materije kad odumre, a već za života obogaćivati će tlo svojim, mirisom, raznim supstancama koje sadrži. Zato je i važno kombinirati biljke koje se dobro podudaraju i međusobno štite i pomažu. Tako stvaramo zdrave biljke i ne dopuštamo razvoj bolesti i štetnika. Ostavljamo k tome i zdravo tlo za sljedeću kulturu, u kojem ne dominiraju štetnici i bolesti. I naravno, sljedeće godine nemojte saditi istu vrstu bilja, nego nešto što će se moći služiti zaostalom materijom u tlu.
Često puta u našim vrtovima i kompostima naći ćemo prekrasne primjerke kultiviranih biljaka, čije sjeme je izniklo po nekim prirodnim zakonima i nema im premca po snazi, bujnosti i ljepoti. One nose odlične karakteristike i dobar su materijal za sjeme. Takve biljke su prava blagodat i čuvajte ih i cijenite.
DOBRO SE SLAŽU;
KRUMPIR I HREN
BLITVA I NISKI GRAH ILI MAHUNA
MRKVA I LUK, PORILUK ILI ČEŠNJAK
JAGODE I LUK
RAJČICA I ZELJARICE
VISOKI I NISKI GRAH
PAPRIKA I SALATA
NOVOZELANDSKI ŠPINAT ispod svega što uzgajamo u visinu. Uspio je ispod krastavaca, paradajza, mahuna. Sam je iznikao i tamo bio najljepši. Presađuje se teško. Jedino s korijenovom balom , što znači, posijana u čašu pa kad ju preraste tada se presađuje.
Celer odbija leptira kupusara. Isto to radi i rajčica. Njene listove kod najezde namočite na tri sata i time prskate. Znači pregršt listova paradajza i dvije litre vode na tri sata i imate sredstvo protiv leptira kupusara. Budite uporni, jer ako je najezda trebati će ponoviti. Kod mene su tako bježali da ih je bilo posvuda (na staklima, šalaporkama u travi na drugim biljkama) u nadi da će naći opet tako krasno i slasno mjesto za razmnožavanje.
Uz krumpir nemojte saditi rajčicu i grašak, uz radić peršin. Vlasac izbjegavajte saditi uz kupusnjaće, grah, grašak i poriluk. Špinat nemojte saditi uz ciklu.
Uglavnom iskoristite prostor između biljka s dužom vegetacijom za one biljke koje kraće vrijeme rastu, poput salate, špinata rotkvica. Zgodno vam je to imati u redovima, što radi urednosti, što radi spretnosti, pa do onog da uvijek znate jeli nešto izniklo.
četvrtak, 25. srpnja 2013.
utorak, 18. lipnja 2013.
Problemi s puževima
Moramo im priznati, kao ljutom neprijatelju, da su mudri. Ne znam da li je to pravi izraz, ali u svakom slučaju stvorovi koji uspješno dignu živac, jer smo često nemoćni pred njihovom snagom za preživljavanjem. Još one s kučicom toleriram, ali balavci.....
Sjećam se jedne radio emisije, kontaktnog oblika vezane za poljoprivredu. U njoj je žena izjavila: " Ne znam kako se vi svi nosite s puževima. Ove ih je godine strahovito mnogo, a sigurna sam da bi ih bilo još mnogo više da ih moja susjeda i ja ne koljemo. To bi plazilo po cijelom gradu"
Hm, u tome i jest problem. Ne ih ubijati!!!! Prvo pravilo, jako važno. Suzdržite se mržnje, jer su vam smazali najljepšu jagodu, obrstili salatu i slično.
Najezda če se dogoditi, budete li im stvarali stanište. Neprosušena trava, poleglo lišče svakog bilja, odnosno ono koje je na tlu u kišnom periodu, a u vegetaciji. Uvijek je najbolje uklanjati takva staništa. Čak i ukrasne biljke mogu biti lijepe ako im uklonimo donje najstarije listove, dapače, prosušimo, usitnimo, te tako u sušnom razdoblju spriječimo isparavanje vode iz tla, jer time možemo malčirati. Da, ima i onih potpuno niskih biljaka, a one nam mogu biti kao mamac, jer u kamenjarkama ćete ih u toku dana dok spavaju tamo, najviše sakupiti.
Savršeno stanište je salata. Nju možete uvijek imati u vrtu, na način da ubirete vanjske listove, velike. Tako neće ležati na zemlji, pa se ni ispod neće množiti puževi. Najbrže če vam prispjeti, bez presadnje, samo rijeđe posijanu. Trgajte vanjske listove, osiguravajući tako, prozračnost oko biljke. Tako konzumirate povrće prepuno klorofila i vitamina, zrelo, zeleno, a ona nastavlja rasti, od nježne sredine koja je žuta i u kojoj nema još toliko vitamina.
E, sad kamo s puževima dok ih polovimo na pivo, ubiremo rukavicom i sl. Postoji način da ih spalimo, te pepelom posolimo po vrtu. Isto tako ne vole sunce. Ono im isušuje sluz, pa se ne mogu kretati. Ja sam ih znala staviti u posudu i pokriti staklom, ili potopiti u vodu pa kad se raspadnu tom vodom prskati po tlu.
Nisam pristalica ubijanja, tako da odnesite ih na neko drugo stanište, u neki šumarak. Dajte im ono što vole, poštujući prirodu. Dajte im SJENU i vlagu ali da ne mogu dogmizati do vaše hrane. Pri tome će odvod kišnice koji ide direktno u kanalizaciju biti dobar.
Inače, sunce ih prosuši, tako da se mrve. To sam doznala tako da su nekoličina njh, spašavajuči se iz kanalizacijske cijevi dospjeli na zid kuće, gdje ih je sunce dokrajčilo. Nisu imali snage više doći do hrane, koja bi im omogučila da proizvedu sluz i tamo su zaglavili.
Možete imati i one prelijepe patke, koje ih jedu. Jedu ih i ježevi, ali oni žele i stanište. Malo terena koji nije dirala ljudska ruka, još bolje kompostne hrpe. U njima ježevi prespavaju zimu, dišući pod toplim pokrivačem, bučno i snažno kao čovjek u dubokom snu.
Tikvice i buče su puževima poslastica. One koje sam kod sadnje podigla su neoštećene. Grašak koji je direktno posijan ne stigne izrasti, kako ga pojedu. Zato je snažan rast biljke, malo odrvenio, očvrsnut, već pred cvatnju, ključan u obrani nasada od puževa.To postižemo s uzgojem presadnica u čašama, a dobro je da su malo veče zapremnine. Tako postižemo snažan razvoj korjena, što rezultira bujnijim rastom. Jer kad su biljke snažne, odrvenjele, nepolegnute, nego čvrsto uzdignute, lakše ih je očuvati, a ako ih malo pojedu ne nastane takva šteta.
Istražujte strpljivo. To je najvažnije u radu s biljkama i općenito prirodom. To daje veće rezultate nego sila.
Preporučujem da krenete raditi u bio-dinamičkom stilu. Metoda koju ona njeguje ima zaista efekta. To sam se uvjerila sama. Potrebno je jedino odlučnosti, točnosti i podosta vremena, ali je uspjeh zagarantiran,a što je još važnije nije agresivan za okolinu.
Da bi se shvatio način rada u ovakvoj zemljoradnji dobro je pročitati knjigu " Tajni život tla", jer ona gradi bazu za razumijevanje.
U ovako kišnoj godini nije vrijeme za malčiranje, jer to je način kako da puževima omogučite odlično razmnožavanje.
17 07 2016 nastavljam ovu temu. Proteklo vrijeme stvorilo je mnogo iskustava,a budući da ne posežem za nikakvim sredstvima s kojima bi suzbila puževe, ponešto su me naučili.
Novi post nazivam:" Kako nadmudriti golače"
Sjećam se jedne radio emisije, kontaktnog oblika vezane za poljoprivredu. U njoj je žena izjavila: " Ne znam kako se vi svi nosite s puževima. Ove ih je godine strahovito mnogo, a sigurna sam da bi ih bilo još mnogo više da ih moja susjeda i ja ne koljemo. To bi plazilo po cijelom gradu"
Hm, u tome i jest problem. Ne ih ubijati!!!! Prvo pravilo, jako važno. Suzdržite se mržnje, jer su vam smazali najljepšu jagodu, obrstili salatu i slično.
Najezda če se dogoditi, budete li im stvarali stanište. Neprosušena trava, poleglo lišče svakog bilja, odnosno ono koje je na tlu u kišnom periodu, a u vegetaciji. Uvijek je najbolje uklanjati takva staništa. Čak i ukrasne biljke mogu biti lijepe ako im uklonimo donje najstarije listove, dapače, prosušimo, usitnimo, te tako u sušnom razdoblju spriječimo isparavanje vode iz tla, jer time možemo malčirati. Da, ima i onih potpuno niskih biljaka, a one nam mogu biti kao mamac, jer u kamenjarkama ćete ih u toku dana dok spavaju tamo, najviše sakupiti.
Savršeno stanište je salata. Nju možete uvijek imati u vrtu, na način da ubirete vanjske listove, velike. Tako neće ležati na zemlji, pa se ni ispod neće množiti puževi. Najbrže če vam prispjeti, bez presadnje, samo rijeđe posijanu. Trgajte vanjske listove, osiguravajući tako, prozračnost oko biljke. Tako konzumirate povrće prepuno klorofila i vitamina, zrelo, zeleno, a ona nastavlja rasti, od nježne sredine koja je žuta i u kojoj nema još toliko vitamina.
E, sad kamo s puževima dok ih polovimo na pivo, ubiremo rukavicom i sl. Postoji način da ih spalimo, te pepelom posolimo po vrtu. Isto tako ne vole sunce. Ono im isušuje sluz, pa se ne mogu kretati. Ja sam ih znala staviti u posudu i pokriti staklom, ili potopiti u vodu pa kad se raspadnu tom vodom prskati po tlu.
Nisam pristalica ubijanja, tako da odnesite ih na neko drugo stanište, u neki šumarak. Dajte im ono što vole, poštujući prirodu. Dajte im SJENU i vlagu ali da ne mogu dogmizati do vaše hrane. Pri tome će odvod kišnice koji ide direktno u kanalizaciju biti dobar.
Inače, sunce ih prosuši, tako da se mrve. To sam doznala tako da su nekoličina njh, spašavajuči se iz kanalizacijske cijevi dospjeli na zid kuće, gdje ih je sunce dokrajčilo. Nisu imali snage više doći do hrane, koja bi im omogučila da proizvedu sluz i tamo su zaglavili.
Možete imati i one prelijepe patke, koje ih jedu. Jedu ih i ježevi, ali oni žele i stanište. Malo terena koji nije dirala ljudska ruka, još bolje kompostne hrpe. U njima ježevi prespavaju zimu, dišući pod toplim pokrivačem, bučno i snažno kao čovjek u dubokom snu.
Tikvice i buče su puževima poslastica. One koje sam kod sadnje podigla su neoštećene. Grašak koji je direktno posijan ne stigne izrasti, kako ga pojedu. Zato je snažan rast biljke, malo odrvenio, očvrsnut, već pred cvatnju, ključan u obrani nasada od puževa.To postižemo s uzgojem presadnica u čašama, a dobro je da su malo veče zapremnine. Tako postižemo snažan razvoj korjena, što rezultira bujnijim rastom. Jer kad su biljke snažne, odrvenjele, nepolegnute, nego čvrsto uzdignute, lakše ih je očuvati, a ako ih malo pojedu ne nastane takva šteta.
Istražujte strpljivo. To je najvažnije u radu s biljkama i općenito prirodom. To daje veće rezultate nego sila.
Preporučujem da krenete raditi u bio-dinamičkom stilu. Metoda koju ona njeguje ima zaista efekta. To sam se uvjerila sama. Potrebno je jedino odlučnosti, točnosti i podosta vremena, ali je uspjeh zagarantiran,a što je još važnije nije agresivan za okolinu.
Da bi se shvatio način rada u ovakvoj zemljoradnji dobro je pročitati knjigu " Tajni život tla", jer ona gradi bazu za razumijevanje.
U ovako kišnoj godini nije vrijeme za malčiranje, jer to je način kako da puževima omogučite odlično razmnožavanje.
17 07 2016 nastavljam ovu temu. Proteklo vrijeme stvorilo je mnogo iskustava,a budući da ne posežem za nikakvim sredstvima s kojima bi suzbila puževe, ponešto su me naučili.
Novi post nazivam:" Kako nadmudriti golače"
Ruke
Ovaj naslov vezan je za mišljenje jedne mlade osobe koja mrzi poslove oko zemlje. Sjeća se kad je pomagao svojoj obitelji u težim i većim radovima u polju. Kao dječarac od nekih 10 god upoznao se sa surovosti rada na selu i poslovima u poljoprivredi. Shvatio je na vrijeme da ovakav način nije nešto od čega se može dobro i zadovoljno živjeti, stvarati, nego raditi od jutra do sutra, imati oštećene ruke, pogrbljena leđa, stalno biti umoran i znojan, s duboko izbrazdanim licem, punim briga i kredita. Nadalje, to ježivot bez godišnjeg odmora, odmaka od svakidašnjice, prisilne preplanulosti na samo nekim dijelovima tijela. Život s "MORAŠ" bez vremena za sebe, obitelj, stalno se odričući i grčeći u nedostatku novca.
To je model razmišljanja koji smo dobili u nasljeđe. Ništa ne mijenjamo, nego tako kako su nas učili, a da bi se modernizirali gledamo imati veči traktor od susjeda. Sve treba brzo izrasti i biti veliko.
U međuvremenu čovjek je izmislio kemijska sredstva, da poštedi svoje ruke od motike i žuljeva, velike i male strojeve, da im budu na pomoč u svakom zahvatu. Sve je to prošlo ovo naše ljudsko društvo, da bi rad rukama opet došao na cijenu. Zapravo, još nema dobru cijenu. Cijenu ima zdravlje koje smo izgubili, psihičko i fizičko, narušena skladnost obitelji, lijekovi, hrana sumnjiva porijekla, koja nas dodatno ugrožava, a na kojoj zarađuju velike korporacije koje iscrpljuju nečije živote, i tako u krug. Zato tvrdim da je rješenje u našim rukama. Pogotovo kod ljudi koji su to na vrijeme shvatili. Oni će promijeniti razmišljanja ljudi poput mladiča s početka priče.
Ruke nečemo oštetiti. Krivo je to i uvriježeno mišljenje. Kad je zemlja rahla, puna humusa, kad nisu potrebni teški alati, kad ne okopavamo samo zato da bi uklonoli korov, nego malim alatom i podsadnjom i kombinacijom biljaka održavamo ravnotežu, tada mogu i ruke biti njegovane. Osim toga možemo utrljati malo" Melema" tako da ih kasnije lakše operemo. On se bazira na vosku iz ovčje vune, lanolinu.
Najradije radim bez rukavica, tek za one grube zahvate, gdje bi se mogli dobiti žuljevi, nabosti na trnje, obojiti kožu, to radim s rukavicama. Uglavnom se zemlju drži prljavom,sve poslov vezane za nju manje vrijednim,a ljude koji se time bave se potcjenjuje. Sve to nije tako, time se nikad nisam mirila, nego mi je to bio dodatni poticaj da to dokažem.
Činjenica je da je biovrtlarenje način obrade pun ručnog rada, što uopče nije ni loše ni hendikep. Tako smo bliže sebi i zdraviji, svjesni korisnosti rada rukama, od psihološkog aspekta do kvalitete onog što pojedemo, pa do kretanja koje je vrlo poželjno u svim dobnim skupinama ljudi.
Osim toga, koja je samo dobrobit druženja, a ovdje i bake i mame, tate i djeca mogu zajednički kvalitetno provoditi vrijeme, učeči, družeči se, upoznavajući vrste povrća, okuse, mirise, a na kraju, gdje je ponos zbog uspjeha kad se nešto servira na stol. Tko će odbiti kušati nešto u čemu je dao svoj doprinos radom, od zaljevanja, pljevljenja, ubiranja? Sve je to nemjerljivo. To nam ozdravljuje porodice i društvo u cjelini, uljepšava život i okružje u kojem boravimo, krećemo se, što je ključno za gubitak kilograma, dobivanje mišične mase, ventiliranje pluća. Tada nećemo imati toliko vremana, a ni potrebe, zapaliti jednu ,a ako baš i to poželimo manje ćemo štete nanositi svojim bližnjima
Možemo li nekim novcem kupiti zadovoljstvo učinjenim, zdravlje, i koliku cijenu može imati naš život s prirodom i u skladu s bližnjima, osjećajem korisnosti i doprinosa društvu u kojem smo izgubili posao, a našli smisao daljnjeg stvaranja upravo ovdje na zemlji. I zato, ona nikako nije prljava. Ona nas liječi, hrani, ona nam vraća tako kako joj mi dajemo.
Punim srcem pozdravljam svoje istomišljenike i sve čitatelje koji se zadržavaju na ovim mojim i Vašim stranicama.
To je model razmišljanja koji smo dobili u nasljeđe. Ništa ne mijenjamo, nego tako kako su nas učili, a da bi se modernizirali gledamo imati veči traktor od susjeda. Sve treba brzo izrasti i biti veliko.
U međuvremenu čovjek je izmislio kemijska sredstva, da poštedi svoje ruke od motike i žuljeva, velike i male strojeve, da im budu na pomoč u svakom zahvatu. Sve je to prošlo ovo naše ljudsko društvo, da bi rad rukama opet došao na cijenu. Zapravo, još nema dobru cijenu. Cijenu ima zdravlje koje smo izgubili, psihičko i fizičko, narušena skladnost obitelji, lijekovi, hrana sumnjiva porijekla, koja nas dodatno ugrožava, a na kojoj zarađuju velike korporacije koje iscrpljuju nečije živote, i tako u krug. Zato tvrdim da je rješenje u našim rukama. Pogotovo kod ljudi koji su to na vrijeme shvatili. Oni će promijeniti razmišljanja ljudi poput mladiča s početka priče.
Ruke nečemo oštetiti. Krivo je to i uvriježeno mišljenje. Kad je zemlja rahla, puna humusa, kad nisu potrebni teški alati, kad ne okopavamo samo zato da bi uklonoli korov, nego malim alatom i podsadnjom i kombinacijom biljaka održavamo ravnotežu, tada mogu i ruke biti njegovane. Osim toga možemo utrljati malo" Melema" tako da ih kasnije lakše operemo. On se bazira na vosku iz ovčje vune, lanolinu.
Najradije radim bez rukavica, tek za one grube zahvate, gdje bi se mogli dobiti žuljevi, nabosti na trnje, obojiti kožu, to radim s rukavicama. Uglavnom se zemlju drži prljavom,sve poslov vezane za nju manje vrijednim,a ljude koji se time bave se potcjenjuje. Sve to nije tako, time se nikad nisam mirila, nego mi je to bio dodatni poticaj da to dokažem.
Činjenica je da je biovrtlarenje način obrade pun ručnog rada, što uopče nije ni loše ni hendikep. Tako smo bliže sebi i zdraviji, svjesni korisnosti rada rukama, od psihološkog aspekta do kvalitete onog što pojedemo, pa do kretanja koje je vrlo poželjno u svim dobnim skupinama ljudi.
Osim toga, koja je samo dobrobit druženja, a ovdje i bake i mame, tate i djeca mogu zajednički kvalitetno provoditi vrijeme, učeči, družeči se, upoznavajući vrste povrća, okuse, mirise, a na kraju, gdje je ponos zbog uspjeha kad se nešto servira na stol. Tko će odbiti kušati nešto u čemu je dao svoj doprinos radom, od zaljevanja, pljevljenja, ubiranja? Sve je to nemjerljivo. To nam ozdravljuje porodice i društvo u cjelini, uljepšava život i okružje u kojem boravimo, krećemo se, što je ključno za gubitak kilograma, dobivanje mišične mase, ventiliranje pluća. Tada nećemo imati toliko vremana, a ni potrebe, zapaliti jednu ,a ako baš i to poželimo manje ćemo štete nanositi svojim bližnjima
Možemo li nekim novcem kupiti zadovoljstvo učinjenim, zdravlje, i koliku cijenu može imati naš život s prirodom i u skladu s bližnjima, osjećajem korisnosti i doprinosa društvu u kojem smo izgubili posao, a našli smisao daljnjeg stvaranja upravo ovdje na zemlji. I zato, ona nikako nije prljava. Ona nas liječi, hrani, ona nam vraća tako kako joj mi dajemo.
Punim srcem pozdravljam svoje istomišljenike i sve čitatelje koji se zadržavaju na ovim mojim i Vašim stranicama.
nedjelja, 2. lipnja 2013.
Kokoši
Ovo je jako lijepa i vrijedna životinja. Treba imati svoj prostor da nam ne uništi povrtnjak. Može pojesti sav zeleni neupotrebljiv materijal, a za uzvrat dati odličnu materiju u najsvježijem i najzdravijem obliku. To ovisi o tome kako s njima postupamo i čime ih hranimo.
Uvriježeno je mišljenje da u gradu ne možemo držati kokice, da su prljave, da smrde, da prave nered, da skupljaju štakore. E, to sve nije istina, ako poštujete sve što ću ovdje napisati. Naprotiv, one će pojesti sve ono što nećete vi, pa neće doći štakori i miševi privučeni mirisom otpada koji ste stvorili. Zašto ima puno štakora u velikim gradovima, a tamo se sigurno ne hrane kokoši????
Boja njihova perja, jutarnji pjev pjetlića, prisnost koju će imati na ovaj način, spojeno s lijepom nastambom, zelenim okružjem u kojem će uživati i oni i vi, to je način koji ću vam ovdje prikazati. Vjerujte, od takvih zdravih životjnja dobit čete dnevno toliko jaja, koliko kokica imate. Jedne te iste kokice žive u mom dvorištu i do7 godina. Već se tako poznamo da kad donesem hranu, one ne bježe nego dolaze k ruci. Jedu iz nje, poznam njihovo javljanje, dobiju imena. One imaju također osobnosti u ponašanju. Primjerice, imala sam jedno vrijeme dvije kokice potpuno različitih apetita. Jedna je živjela samo od zelenoga, a druga se hranila samo puževima. Znali smo je pratiti po vrtu, rukom pomicati biljke, a ona je kljucala samo puževe, (fenomenalno). Samo je u zemlju obrisala kljun da bi mogla dalje jesti.
Moje kokoši jedu sav otpad iz kuhinje pomiješan mljevenim kukuruzom. Dakle tu idu, kuhane krumpirove kore, jabučne nakon što popijemo njihov čaj, samljevene lupine jaja, ostatke s tanjura. Gulimo li korjenasto povrće, mrkvu, krumpir, čičoku, celer, možemo skuhati ostatke i dati njima. Gulimo li krastavce, buče, pasiramo li grah, osobito soju za mlijeko, tako da ostane gusti dio (okara), opet dajemo pomiješano s mljevenim kukuruzom, naravno neke ostatke moramo prokuhati i ocijediti da bi im bilo prihvatljivo. Prerađujemo li bobičasto voće pasirajući, ostanu nam koštice. Ako ih je mnogo, možemo ih prosušiti i malo pomalo umiješati u hranu za kokoši..
Ako želimo imati lijepe i zdrave životinje nije na odmet davati usitnjenu koprivu. Može biti sušena i usitnjena te ju tako imamo cijele godine.Dobro ju je samo opariti kipučom vodom. Kokoši po tome imaju uvijek crvene, zdrave, krijeste .One su pokazatelj snage i zdravstvenog stanja životinja, ukras na njihovim tijelima. Stalno im treba biti dostupno sitno kamenje (sipina). To im je potrebno za probavu, čvrstu kakicu, što je isto pokazatelj njihovog zdravlja.Njihov želudac je koncipiran tako da se u volji (crop ) hrana pomoću posebnih gastrolita omekšava. Njihov treći, mišićni želudac( gizzard ) drobi i probavlja hranu pomoću kamenčića.
Zimi im mora biti toplo, a ljeti moramo izbjegnuti preveliko zagrijavanje nastambi, odnosno prostora na kojem se zadržavaju. Ogradite im. Tako dobijete prostor koji najprije ozelenite, crnogoricom sa sjeverne strane, ukrasnim grmljem, koje slobodno obrezujete ili je lijepo cvatnjom. Žičana ograda se može i ne mora vidjeti. Možete pustiti penjače, naime dobro bi bilo spriječiti izlijetanje kokica van, tako da visina ograde mora biti veća što su one manje. Znači biljke penjaći vam mogu biti od pomoći kod uljepšavanja vašeg i njihovog životnog prostora. Napravite tako da ih vi možete promatrati, vaša djeca, unuci, da ne pitaju iz koje tvornice dolaze jaja. Nemojte se bojati mirisa. Onakav efekat kakav pamtite iz djetinjstva kod vaših baka neće se ponoviti, a ja ću vam ovdje detaljno opisati kako to izvesti.
Prvo i osnovno, nijedna životinja ne može živjeti u gomili svojeg otpada. To znači redovito čišćenje, tvrda kakica zdravih životinja (ovisi o vašoj brizi), lakše se uklanja, pa neće biti mirisa. Napravite tako da budu stalno vani, ali da imaju zaklon od kiše (grm). Potreban je dio s pijeskom da se one mogu kupati u njemu. To je doživljaj vidjeti, poput egzibicija ostalih domaćih životinja. Znam, padne kiša, bude blato, ne može se čistiti, one budu prljave, ružne itd, Evo kako to izbjeći, a pomoći i njima i sebi.
Prostor na kojem će biti napravite drenažu. Uklonite zemlju, dubine 20 -30 cm s površine, napravite obrub ciglom, željezničkim pragovima, impregniranim novim drvetom, betonom, kako god izaberete. Prostor ispunite debljim kamenjem, pa sitnijim i još sitnijim. Završni sloj, na površini neka bude u debljini od 10 -15 cm, sitnog šodra, onog za parkovne površine. To će vaše koke kljucati, neće se skupljati voda, a one će biti čiste. Kad vam se čini prljav pograbljajte ga u neku kantu, nalijete gore vode i promješajte. Ubrzo će kamen sjesti na dno. Vodu izlijete na biljke ili na kompost, na čemu će vam one biti jako zahvalne. To je odlična prihrana. Kamen isperite dok ne bude čist, pa ga vratite kokicama. Možete imati i stalnu rezervu kamenčića, čistih i spremnih za zamjenu. Tako sigurno neće biti neugodnog mirisa, jer neće biti zaostale mase, kokice će biti uvijek čiste, a sve se dobro iskoristi. Nađe li se trave u vodi dok perete kamen isplivat će na površinu i nju prvo uklonite.
Ako nemate kućnog majstora koji bi napravio lijepu drvenu kučicu, s zaštićenim prostorima na kojima je lijepo i dok vani kiši, suho, a gdje se one mogu kretati, nabavite bale slame. Naslažite ih tako da kokice imaju skrovita mjesta, zaštitu i toplinu. Možete ih izdubiti uz pomoč motorne pile. Uz to posadite bršljan, koji će se penjati po nastambi. Po njegovom lišću skliznuti će kapljice vode, pa će on imati funkciju krova.
Kako držimo pse i mačke u svojoj blizini,( MAČJI OTPAD SE NE STAVLJA U VRT ), tako možemo imati i kokice i zaokružiti prehrambeni lanac oko sebe, pomoći svojim biljkama, opskrbiti se zdravim povrćem iz vlastitog uzgoja i iskoristiti sve blagodati (kokošji gnoj je vrlo vrijedan, vruć, pun N) koje nam priroda može pružiti.
Evo, nije skupo, a može biti lijepo i korisno.
Uvriježeno je mišljenje da u gradu ne možemo držati kokice, da su prljave, da smrde, da prave nered, da skupljaju štakore. E, to sve nije istina, ako poštujete sve što ću ovdje napisati. Naprotiv, one će pojesti sve ono što nećete vi, pa neće doći štakori i miševi privučeni mirisom otpada koji ste stvorili. Zašto ima puno štakora u velikim gradovima, a tamo se sigurno ne hrane kokoši????
Boja njihova perja, jutarnji pjev pjetlića, prisnost koju će imati na ovaj način, spojeno s lijepom nastambom, zelenim okružjem u kojem će uživati i oni i vi, to je način koji ću vam ovdje prikazati. Vjerujte, od takvih zdravih životjnja dobit čete dnevno toliko jaja, koliko kokica imate. Jedne te iste kokice žive u mom dvorištu i do7 godina. Već se tako poznamo da kad donesem hranu, one ne bježe nego dolaze k ruci. Jedu iz nje, poznam njihovo javljanje, dobiju imena. One imaju također osobnosti u ponašanju. Primjerice, imala sam jedno vrijeme dvije kokice potpuno različitih apetita. Jedna je živjela samo od zelenoga, a druga se hranila samo puževima. Znali smo je pratiti po vrtu, rukom pomicati biljke, a ona je kljucala samo puževe, (fenomenalno). Samo je u zemlju obrisala kljun da bi mogla dalje jesti.
Moje kokoši jedu sav otpad iz kuhinje pomiješan mljevenim kukuruzom. Dakle tu idu, kuhane krumpirove kore, jabučne nakon što popijemo njihov čaj, samljevene lupine jaja, ostatke s tanjura. Gulimo li korjenasto povrće, mrkvu, krumpir, čičoku, celer, možemo skuhati ostatke i dati njima. Gulimo li krastavce, buče, pasiramo li grah, osobito soju za mlijeko, tako da ostane gusti dio (okara), opet dajemo pomiješano s mljevenim kukuruzom, naravno neke ostatke moramo prokuhati i ocijediti da bi im bilo prihvatljivo. Prerađujemo li bobičasto voće pasirajući, ostanu nam koštice. Ako ih je mnogo, možemo ih prosušiti i malo pomalo umiješati u hranu za kokoši..
Ako želimo imati lijepe i zdrave životinje nije na odmet davati usitnjenu koprivu. Može biti sušena i usitnjena te ju tako imamo cijele godine.Dobro ju je samo opariti kipučom vodom. Kokoši po tome imaju uvijek crvene, zdrave, krijeste .One su pokazatelj snage i zdravstvenog stanja životinja, ukras na njihovim tijelima. Stalno im treba biti dostupno sitno kamenje (sipina). To im je potrebno za probavu, čvrstu kakicu, što je isto pokazatelj njihovog zdravlja.Njihov želudac je koncipiran tako da se u volji (crop ) hrana pomoću posebnih gastrolita omekšava. Njihov treći, mišićni želudac( gizzard ) drobi i probavlja hranu pomoću kamenčića.
 |
| volja (crop) i mišićni želudac (gizzard) imaju važnu ulogu u probavi |
Prvo i osnovno, nijedna životinja ne može živjeti u gomili svojeg otpada. To znači redovito čišćenje, tvrda kakica zdravih životinja (ovisi o vašoj brizi), lakše se uklanja, pa neće biti mirisa. Napravite tako da budu stalno vani, ali da imaju zaklon od kiše (grm). Potreban je dio s pijeskom da se one mogu kupati u njemu. To je doživljaj vidjeti, poput egzibicija ostalih domaćih životinja. Znam, padne kiša, bude blato, ne može se čistiti, one budu prljave, ružne itd, Evo kako to izbjeći, a pomoći i njima i sebi.
Prostor na kojem će biti napravite drenažu. Uklonite zemlju, dubine 20 -30 cm s površine, napravite obrub ciglom, željezničkim pragovima, impregniranim novim drvetom, betonom, kako god izaberete. Prostor ispunite debljim kamenjem, pa sitnijim i još sitnijim. Završni sloj, na površini neka bude u debljini od 10 -15 cm, sitnog šodra, onog za parkovne površine. To će vaše koke kljucati, neće se skupljati voda, a one će biti čiste. Kad vam se čini prljav pograbljajte ga u neku kantu, nalijete gore vode i promješajte. Ubrzo će kamen sjesti na dno. Vodu izlijete na biljke ili na kompost, na čemu će vam one biti jako zahvalne. To je odlična prihrana. Kamen isperite dok ne bude čist, pa ga vratite kokicama. Možete imati i stalnu rezervu kamenčića, čistih i spremnih za zamjenu. Tako sigurno neće biti neugodnog mirisa, jer neće biti zaostale mase, kokice će biti uvijek čiste, a sve se dobro iskoristi. Nađe li se trave u vodi dok perete kamen isplivat će na površinu i nju prvo uklonite.
 |
| kamenčići su teški i padnu na dno posude ispunjenene vodom te tako ostanu čisti |
Kako držimo pse i mačke u svojoj blizini,( MAČJI OTPAD SE NE STAVLJA U VRT ), tako možemo imati i kokice i zaokružiti prehrambeni lanac oko sebe, pomoći svojim biljkama, opskrbiti se zdravim povrćem iz vlastitog uzgoja i iskoristiti sve blagodati (kokošji gnoj je vrlo vrijedan, vruć, pun N) koje nam priroda može pružiti.
Evo, nije skupo, a može biti lijepo i korisno.
Balkoni, terase i lođe
Godinama sam smatrala svoju kvadraturu okućnice velikom preprekom u vrtlarenju. Osjećala sam se ograničenom na 120 kvadrata povrtnjaka, kao mali prostor, na kojem ne mogu napraviti nešto osjetno bitno za kućni budžet. Budući sam velik zaljubljenik u zemlju, prirodu i biljke stalno sam tražila opcije, kako uzgojiti više, bolje i kvalitetnije. Sadila sam na neobičnim mjestima sve i svašta, promatrala, uživala u probama, kombinacijama bilja i uvijek nešto naučila. Tako sam došla do stajališta da "nema prepreke".
Uistinu možete i na balkonu nešto imati. Balkon, terasa, lođa, drveni sandučići, dobre presadnice, sve je to već poznato. Ima još jedan način, s visečim posudama. Kantice od boje 2, 3, 5 L. Može i veče, samo trebati će neko bolje učvrščenje. Primjerice metalna kuka, čvršća ručka na posudi, da osiguramo težinu posude zajedno s biljkom od pada, loma i sl.
Dakle, nabavite posude od boje (kantice). Na dnu posude napravite otvor promjera 5cm. Izbušite ga ukrug malim borerom. Neka brid bude gladak. To možete postići obićnom rašpom za drvo. Kroz taj ćete otvor nježno provući nadzemni dio biljke. Prije nego to učinite cijelu presadnicu zamotajte u novinski papir, da se ne ošteti, a listove nježno podignite, priljubite stabljici. Nek pri tom zahvatu bude malo povenuta da to lakše obavite. Pustite ju da visi iz tog otvora. Oko stabljike stavite prorezani krug kokosovog vlakna.(i komad kartona u obliku prorezanog kruga nije loše rješenje) koje će zadržati čestice zemlje kod zalijevanja, da vam ne padaju po balkonu, a ujedno da obujmi i nježno učvrsti biljku.
Nakon toga zasipajte korjen zrelim kompostom, u čemu će ona dalje rasti. Na vrh možete dodati još jednu biljku, primjerice začinsku, nešto što se dobro slaže s ovom koja će visjeti. Ona će dodatno uljepšati cijelu "slasnu kompoziciju". Bit će dovoljno sve objesiti, zalijati i promatrati. Naravno nije dosta jednom zaliti, dapače to će vam biti aktivnost uz svakodnevno promatranje. Bit će zgodan habitus (rast) bljke.
Primjetiti ćete da raste prema gore, tako da se posuda neće dugo vidjeti. Ako ste vješti možete ju dodatno učvrstiti tako da od lika ili špage kukicom, (kačkalicom), napravite košaricu, ili pojačanje od pruća, kokos vlakna, jute.... Moći ćete uživati u svakodnevnim promjenama koje će se događati, od njenog rasta, cvatnje, oblikovanja plodova, sazrijevanja i ubiranja. Biljku je poželjno dohranjivati, a sami birate čime. Neko će možda imati golublji ili lastavičji izmet koji možete razmutiti u vodi, a još uvijek možete napraviti čaj stolisnika i koprive, samljeti lupine od jaja, dodavati ih u vodu ili tlo i imati malo prirodnog povrća.
Uistinu možete i na balkonu nešto imati. Balkon, terasa, lođa, drveni sandučići, dobre presadnice, sve je to već poznato. Ima još jedan način, s visečim posudama. Kantice od boje 2, 3, 5 L. Može i veče, samo trebati će neko bolje učvrščenje. Primjerice metalna kuka, čvršća ručka na posudi, da osiguramo težinu posude zajedno s biljkom od pada, loma i sl.
 |
| dno posude kroz koje provučemo biljku, tako da ona visi kad je objesimo za dršku |
Nakon toga zasipajte korjen zrelim kompostom, u čemu će ona dalje rasti. Na vrh možete dodati još jednu biljku, primjerice začinsku, nešto što se dobro slaže s ovom koja će visjeti. Ona će dodatno uljepšati cijelu "slasnu kompoziciju". Bit će dovoljno sve objesiti, zalijati i promatrati. Naravno nije dosta jednom zaliti, dapače to će vam biti aktivnost uz svakodnevno promatranje. Bit će zgodan habitus (rast) bljke.
 |
| dvije biljke u visečoj posudi, jedna s gornje strane, a druga visi s dna posude |
Primjetiti ćete da raste prema gore, tako da se posuda neće dugo vidjeti. Ako ste vješti možete ju dodatno učvrstiti tako da od lika ili špage kukicom, (kačkalicom), napravite košaricu, ili pojačanje od pruća, kokos vlakna, jute.... Moći ćete uživati u svakodnevnim promjenama koje će se događati, od njenog rasta, cvatnje, oblikovanja plodova, sazrijevanja i ubiranja. Biljku je poželjno dohranjivati, a sami birate čime. Neko će možda imati golublji ili lastavičji izmet koji možete razmutiti u vodi, a još uvijek možete napraviti čaj stolisnika i koprive, samljeti lupine od jaja, dodavati ih u vodu ili tlo i imati malo prirodnog povrća.
subota, 11. svibnja 2013.
Rahlost
Bavimo li se time, rješavamo većinu problema koji nam u proizvodnji bilja mogu otežati rad.
Sve to ustvari ima podlogu u prethodnim postovima, ali da što više približim rješenja progovaram o isključivo ovoj temi. Svi poljoprivrednici se trude izorati zemlju. Pri tom je zahvatu okreću, zaranjajući plugom. Nekad su tako radili naši stari Nema tu neke greške, samo, zaboravljamo, da su naši stari podooravali stajnjak, jednom godišnje, od jedne ili par životinja. Njima je to bio jedini "teži" zahvat. Pri tome je težina konja najviše 1tonu ili koju stotinu kg više za one teže konje. Danas se sve radi traktorima koji ipak kotačima sabijaju kuda prolaze, za vrijeme dok oru, tanjuraju, siju, prskaju, ubiru.
Znači prolaze često, pa često i sabijaju zemlju. Težina laganih traktora je oko 1- 1,5 tona, a težih 2,5 plus priključci. Pogotovo ako je težak svojom težinom dodatno pritišće tlo. Uzmite u obzir da su ostaci s farma prečesto dostupni, da se stavljaju na zemlju nefermantirani, prečesto, da se k njima dodaje i umjetno gnojivo, koriste zaštitna sredstva, jer ovakvi postupci zahtijevaju njihovu primjenu. Kako ćete inače zaštiti krumpir od zlatice nego da prskate, jer ako radite sve što sam nabrojila nema vam druge. Naši su stari okretali zemlju, jer nisu znali za bolje.
Danas se zna da okretanjem tla mikroorganizme stavljamo na dubinu u kojoj su oni nedjelotvorni. To znači da nema načina da se razgradi unijeti stajnjak, kako bi bio dostupan u obliku hranjiva, a istodobno dovodi do oboljevanja nasada. To se događa zbog postojanja nerazgrađenih materija koje smo unijeli i zbog nedostupnosti određenih materija koje biljka treba da bi zdravo napredovala. Pogotovo je nezdravo unošenje gnojiva s farma u bilo koje doba godine. To je pogodovalo razvoju novih vrsta bakterija koje preživljavaju na povrću i sl., a koje mogu biti opasne za ljudsko zdravlje.
To je kotač u jednom smjeru, u kojem zavrtimo, a zaboravljamo da možemo i u drugom. Na takvom tlu izrastu nezdrave biljke koje iza sebe ostavljaju nečisto tlo, a stanje se stalno pogoršava, jer se rade pogrešni postupci. u krivo vrijeme, s krivim materijalom i nikako da izađemo iz takve dubioze. Sve više oranja, više zaštite, više benzina, više kredita, što zajedno daje skupe i nekvalitetne proizvode koji kad ih jedemo uzrokuju zdravstvene probleme za koje opet treba novaca. Tako u nedogled. Vratimo se nazad.
Umjesto pluga uzmite podrivač. Tako ćete dodati zrak u tlo što je često puta najveći okidač zbog kojeg odlučimo primjeniti taj zahvat. Umjesto neprerađenog stajnjaka biljkama servirajte kompost. Time im dajete gotovu hranu u najgornji sloj od 10-15cm. Neka tamo ostane. Biljka će tada svojim zdravim razvojem stvoriti snažan korijen, na kojem će se razmnožavati životinjski svijet koji mora postojati kako bi tlo bilo živo. U njemu će se tada uspostavljati vodno -zračni režim, jer će korijen svojom snagom prodirati u dubinu iz koje će crpiti i vodu i hranjiva, a usput će mrviti tlo. Tamo će ostati i kad uberemo plodove i svojom materijom stvoriti podlogu za sljedeću kulturu. Nikako istu, jer tako osiguravamo dobar razvoj nasada sljedeće sezone. Znači obavezan plodored u kojem svaka biljka sljedećoj, svojom zaostalom materijom u obliku korijena u raspadanju ostavlja "nešto" što pogoduje razvoju sljedećeg nasada.
Kad budete ovako postupali nećete svaku godinu započeti s zasijavanjem kulture u tlo u kojem već postoje razvijene bolesti, štetnici, tlo koje je iscrpljeno baš onom materijom koja je ključna za određen nasad i kojem treba dodatan poticaj (kemija) da bi napredovala. Prestanite silovati zemlju. Zavrtit će te u drugom smjeru, boljem.
Ako je zemljište okrupnjeno nemojte zaboraviti na ptice, krtice, trčke, guštere i ostale divlje životinjske vrste. Tada ostavite nekih 6 m divljeg neobrađenog terena, jer sav taj živi svijet je potreban u životinjskom lancu kojeg stvarate svojim radom. Tako će se stvoriti prirodna ravnoteža. Ponekad kad je prostor manji, imajte barem uvjete za ježa. Ne zaboravite, ako ćete saditi iste kulture imat ćete najezdu nametnika one kulture koja je prečesto zasijavana, jer će im sama kultura omogućavati da se oni razmnože.
Samo mudrošću ćete preskočiti kemijske dodatke, a istovremeno stvarati zdravo i rahlo tlo. Znači istovremeno djelujete na sve aspekte,odjednom.Samo tako se može naprijed.
Ovakvu strukturu, kakva se vidi na filmu, smijemo podržavati samo u svrhu gradnje.
Postoji još jedan problem kod teških traktora, jako velikih površina gdje se sve radi njima. Tu isto možete izaći iz okvira standarda i učiniti čuda. Evo kako;
Osigurajte prolaz kotačima po jednom te istom mjestu. U tu svrhu mogu se staviti i tlakavci,(samo za prolaz kotača velikih traktora) ili taj prostor redovito kosite tokom sezone, ako sve radite ručno a tim materijalom nakon što ga prosušite malčirajte. Možete nasad malo gušće posijati, jer ćete prozračnost dobiti na svaka 2m, koliko je otprilike razmak između kotača. Tako si osiguravate mehaničku tj olakšanu obradu, a čuvate tlo. Dobro je stavljati i potkulture, koje čuvaju tlo od evaporacije tj pretjeranog isparavanja zemlje, a ujedno se mogu nadopunjavati na glavnu kulturu, da vrše zaštitu od nametnika, no o tome poseban nastavak.
Rahlost je jako bitna vrijednost tla, na koju utječu razni prirodne pojave, ali i zahvati koje obavljamo, zato razmislite kakve postupke primjenjujete na svojoj zemlji.Na prirodne pojave se ne može utjecati, ali zato se može donositi odluke koje će bitno popraviti strukturu, a time i stanje zemlje. Dajte šansu prirodi i učite od nje, jer ona daje prekrasne primjere.
Sve to ustvari ima podlogu u prethodnim postovima, ali da što više približim rješenja progovaram o isključivo ovoj temi. Svi poljoprivrednici se trude izorati zemlju. Pri tom je zahvatu okreću, zaranjajući plugom. Nekad su tako radili naši stari Nema tu neke greške, samo, zaboravljamo, da su naši stari podooravali stajnjak, jednom godišnje, od jedne ili par životinja. Njima je to bio jedini "teži" zahvat. Pri tome je težina konja najviše 1tonu ili koju stotinu kg više za one teže konje. Danas se sve radi traktorima koji ipak kotačima sabijaju kuda prolaze, za vrijeme dok oru, tanjuraju, siju, prskaju, ubiru.
Znači prolaze često, pa često i sabijaju zemlju. Težina laganih traktora je oko 1- 1,5 tona, a težih 2,5 plus priključci. Pogotovo ako je težak svojom težinom dodatno pritišće tlo. Uzmite u obzir da su ostaci s farma prečesto dostupni, da se stavljaju na zemlju nefermantirani, prečesto, da se k njima dodaje i umjetno gnojivo, koriste zaštitna sredstva, jer ovakvi postupci zahtijevaju njihovu primjenu. Kako ćete inače zaštiti krumpir od zlatice nego da prskate, jer ako radite sve što sam nabrojila nema vam druge. Naši su stari okretali zemlju, jer nisu znali za bolje.
Danas se zna da okretanjem tla mikroorganizme stavljamo na dubinu u kojoj su oni nedjelotvorni. To znači da nema načina da se razgradi unijeti stajnjak, kako bi bio dostupan u obliku hranjiva, a istodobno dovodi do oboljevanja nasada. To se događa zbog postojanja nerazgrađenih materija koje smo unijeli i zbog nedostupnosti određenih materija koje biljka treba da bi zdravo napredovala. Pogotovo je nezdravo unošenje gnojiva s farma u bilo koje doba godine. To je pogodovalo razvoju novih vrsta bakterija koje preživljavaju na povrću i sl., a koje mogu biti opasne za ljudsko zdravlje.
To je kotač u jednom smjeru, u kojem zavrtimo, a zaboravljamo da možemo i u drugom. Na takvom tlu izrastu nezdrave biljke koje iza sebe ostavljaju nečisto tlo, a stanje se stalno pogoršava, jer se rade pogrešni postupci. u krivo vrijeme, s krivim materijalom i nikako da izađemo iz takve dubioze. Sve više oranja, više zaštite, više benzina, više kredita, što zajedno daje skupe i nekvalitetne proizvode koji kad ih jedemo uzrokuju zdravstvene probleme za koje opet treba novaca. Tako u nedogled. Vratimo se nazad.
Umjesto pluga uzmite podrivač. Tako ćete dodati zrak u tlo što je često puta najveći okidač zbog kojeg odlučimo primjeniti taj zahvat. Umjesto neprerađenog stajnjaka biljkama servirajte kompost. Time im dajete gotovu hranu u najgornji sloj od 10-15cm. Neka tamo ostane. Biljka će tada svojim zdravim razvojem stvoriti snažan korijen, na kojem će se razmnožavati životinjski svijet koji mora postojati kako bi tlo bilo živo. U njemu će se tada uspostavljati vodno -zračni režim, jer će korijen svojom snagom prodirati u dubinu iz koje će crpiti i vodu i hranjiva, a usput će mrviti tlo. Tamo će ostati i kad uberemo plodove i svojom materijom stvoriti podlogu za sljedeću kulturu. Nikako istu, jer tako osiguravamo dobar razvoj nasada sljedeće sezone. Znači obavezan plodored u kojem svaka biljka sljedećoj, svojom zaostalom materijom u obliku korijena u raspadanju ostavlja "nešto" što pogoduje razvoju sljedećeg nasada.
Kad budete ovako postupali nećete svaku godinu započeti s zasijavanjem kulture u tlo u kojem već postoje razvijene bolesti, štetnici, tlo koje je iscrpljeno baš onom materijom koja je ključna za određen nasad i kojem treba dodatan poticaj (kemija) da bi napredovala. Prestanite silovati zemlju. Zavrtit će te u drugom smjeru, boljem.
Ako je zemljište okrupnjeno nemojte zaboraviti na ptice, krtice, trčke, guštere i ostale divlje životinjske vrste. Tada ostavite nekih 6 m divljeg neobrađenog terena, jer sav taj živi svijet je potreban u životinjskom lancu kojeg stvarate svojim radom. Tako će se stvoriti prirodna ravnoteža. Ponekad kad je prostor manji, imajte barem uvjete za ježa. Ne zaboravite, ako ćete saditi iste kulture imat ćete najezdu nametnika one kulture koja je prečesto zasijavana, jer će im sama kultura omogućavati da se oni razmnože.
Samo mudrošću ćete preskočiti kemijske dodatke, a istovremeno stvarati zdravo i rahlo tlo. Znači istovremeno djelujete na sve aspekte,odjednom.Samo tako se može naprijed.
Ovakvu strukturu, kakva se vidi na filmu, smijemo podržavati samo u svrhu gradnje.
Postoji još jedan problem kod teških traktora, jako velikih površina gdje se sve radi njima. Tu isto možete izaći iz okvira standarda i učiniti čuda. Evo kako;
Osigurajte prolaz kotačima po jednom te istom mjestu. U tu svrhu mogu se staviti i tlakavci,(samo za prolaz kotača velikih traktora) ili taj prostor redovito kosite tokom sezone, ako sve radite ručno a tim materijalom nakon što ga prosušite malčirajte. Možete nasad malo gušće posijati, jer ćete prozračnost dobiti na svaka 2m, koliko je otprilike razmak između kotača. Tako si osiguravate mehaničku tj olakšanu obradu, a čuvate tlo. Dobro je stavljati i potkulture, koje čuvaju tlo od evaporacije tj pretjeranog isparavanja zemlje, a ujedno se mogu nadopunjavati na glavnu kulturu, da vrše zaštitu od nametnika, no o tome poseban nastavak.
Rahlost je jako bitna vrijednost tla, na koju utječu razni prirodne pojave, ali i zahvati koje obavljamo, zato razmislite kakve postupke primjenjujete na svojoj zemlji.Na prirodne pojave se ne može utjecati, ali zato se može donositi odluke koje će bitno popraviti strukturu, a time i stanje zemlje. Dajte šansu prirodi i učite od nje, jer ona daje prekrasne primjere.
srijeda, 1. svibnja 2013.
Nakon poplave
Gledajući neki dan poljoprivrednu emisiju nikako da mi slike i prikazano stanje izađu iz glave. Za one koji nisu gledali, stanje tla je katastrofalno za sadnju, bilo kakav uzgoj, bilo čega. Sad kad se voda povukla, povukla se samo s površine, a negdje u dubini ostalo je presabito tlo. U njemu nema zraka, što ono "samo" nadoknađuje s površine pucajući u razmacima (raspuklinama) od 2-3 cm.
Kulture koje su posađene u takvom tlu ne mogu prodrijeti korijenom do vode (jer je toliko sabito), a zapravo je ima u izobilju. Biljke se muče na površini i rastu u suši kojoj je uzrok loša struktura zemlje. Nasadu prijeti sušenje, odumiranje, neće se moči koristiti u ishrani stoke. Pitanje je što napraviti.
Sigurna sam da dodavanjem zraka (podrivanjem), ne bi nenjeli više štete nego da čekamo što će Bog dati, jer posao poljodjelca je stvaranje, poticanje rasta, djelovanje. Nema ni jednog posla s dobrim rezultatima, ako čekamo što će nam Bog udijeliti. To možemo tada kad smo sve uradili što god smo mogli. Znači radije žrtvovati nekoliko redova kulture nego cijeli urod. Prekidanjem korijenovih izdanaka, (podrivanjem ćemo to prouzročiti ) potičete rast novih, pa se korjenova bala širi. Znači ne preokretati tlo (opet), nego samo proći podrivačem , što manje gazeći. Naime bilo bi daleko bolje utrti godinama iste tragove, a tlo između uopće ne sabijati, redovito malčirati. Ja sam pobornik čuvanja tla, u svakom pogledu, jer nema zdravog uroda bez toga. Korijenski sklop također rahli zemlju, lakše uzima iz tla materiju tako da je tada i nadzemni dio biljke snažniji. Stvar je povezana, a priroda sve ne milosrdnija prema čovjeku, koji je jedini na planeti sisavac s razvijenom svijesti i trebao bi djelovati pomažući sve procese, a on nažalost radi protiv nje.
Kada sam ja kretala u vrtlarenje prije 30 god imala sam sličan problem, samo u puno manjim razmjerima. Čim sam zalila svoje kulture, na površini se radila pokorica. Jedini način da to spriječim bilo je povečenje količine humusa. To me natjeralo da čitam, učim, istražujem, radim probe, a buduči to volim, ništa nije bilo teško. Moje tlo je bilo jako šodrano, pa ga je prvo trebalo ukloniti da bi se nastavilo s oplemenjivanjem. Nakon presijavanja, kako sam krenula dodavati kompost, ponekad i nedovoljno zreo, (za što sam takođe platila danak), postupno su se zbivale promjene. Najprije sam to primjetila kod zalijevanja, jer je nestalo pokorice, a malč je pomogao da kulture nije trebalo toliko zalijevati.
Svi znamo kako tlo nakon oranja izgleda rahlo, meko, gredice povišene, a što ga onda sabije? Vremenski utjecaj, je nešto na što ne možemo utjecati. Znači preostaju nam postupci na tlu, zahvati kojima čemo zadržati i poboljšavati strukturu tla, tako da kiša, ponekad vode preko mjere, a ponekad nedostatak, neće bitno promijeniti strukturu zemlje. Zašto šumska zemlja ne doživljava takve promjene u strukturi. Nju čuva stvoreni humus. To je tlo koje bi nam trebalo biti uzorom. Ono je toliko fino, prozračno, meko, rahlo, bogato organskom tvari. U njemu sve dobro raste. Raditi bilo kakav zahvat "u" ili "s" takvim tlom pravo je zadovoljstvo. Ono svojim mirisom poziva da ga diramo, mrveči nam se pod prstima.
Ako su razmjeri poplave puno veći stvar je još kompliciranija. S tla je otplavljen humus, tako da znamo da nema ni zraka, ali ima previše vlage, težine i sabitosti. U njemu neće imati što razgraditi organski dodatak ( kisik potiće razgradnju), a umjetnu prihranu ionako nema svrhe dodavati. Pitanje je što i kako dalje, što uzgajati, da popravimo strukturu zemlje, imamo nekakvu dobit, korist, pogotovo ako od toga živimo.... Situacija je ozbiljna.Tu su još i zagađenja, jer tko zna što je voda donijela, te, odakle početi....
Kod poplava velikih razmjera kakve su se dogodile na našim prostorima, bitno je ustanoviti stanje tla, izvršiti analize, kako bi znali čime raspolažemo. Sve ostatke od ranijeg uzgoja najbolje je složiti u hrpe da ih priroda pretvori, razgradi u koristan materijal. Tako će sve bakterije, više i manje opasne sagorjeti u kompostu, te će tako koristiti sljedeće sezone u uzgoju. Najvažnije je uspostaviti natrag zdravo tlo, na što prirodniji način. Nema ubrzavanja i siljenja. To je kao kod bolesnog čovjeka. Antibiotici mogu trenutno pomoći, ali jači nam je imunitet ako što rijeđe posežemo za njima.
Dio tla bilo bi dobro prepustiti prirodi da ona sama proraste tlo divljim biljkama, jer izrast će samo ono ćemu će pogodovati. Te će biljke svojim korijenjem razrahliti tlo, svojim korijenčićima, mirisom i kvalitetom prizvati i drugi svijet povezan s biljkama, koji se odnosi na gljivice koje žive u njihovoj simbiozi. To će prizvati i ostali živi svijet raznih kukaca, a na posljetku i gujavica. Sve je to najbolje dopustiti da se dogodi, jer ako nam se žuri, to nas može koštati.
Neprirodno je na nezdravom (kontaminiranom) zemljištu nastojati bilo što uzgojiti da bude zdravstveno ispravno i da ima hranjivu vrijednost, a najposlje bilo kakavu tržišnu vrijednost. To je isto kao što bolestan čovjek ne može dati svoj maximum i pogrešno je to očekivati od njega. Za sve ozdravljive procese potrebno je vrijeme i strpljenje. Tek tada možemo očekivati rezultate.
Sve što požurujemo, kad nemamo dovoljno strpljenja i ne sljedimo prirodne cikluse i pomake ka ozdravljenju možemo skupo platiti. Najneekonomičnije je proizvodidti hranu koja je nekvalitetna u smislu loših nutritivnih vrijednosti, slabe skladišne sposobnosti, a za koju zapravo treba mnogo radnih sati, skupih zahvata i zaštitnih sredstava, a sve zato jer tvrdoglavo stremimo uzgajati iste kulture na več daleko iscrpljenom zemljištu. Tlu treba odmora, a osobito promjene kulture, kako bi se mineralni sastav tla uravnotežio, jer svaka će kultura, nešto drugo izvlačiti iz njega.
Preoravanjem stvorit ćete površinsku rahlost, kratkotrajnu, opet preokrenuta zemlja, onemogučit će mikroorganizme da rade, a ako se i nađe koji živi stvor pticama će biti hrana. Potrošit ćete gorivo i opet ovisiti o poticajima države. Vrijeme je da promijenite način rada. Priroda će radit za vas,samo joj dajte šansu.
Rješenja se nalaze u brzorastućim kulturama poput konoplje, lana, facelije, lucerne travnodjetelinske smjese, pa zatim u divljim zonama ( 6m), između ostalih kultura, koje tada stvaraju prirodni balans. Naime, svojim prisustvom, osim što su vjetrobranski štit, nadoknađuju zračnu vlagu, svojim mirisom i izlučevinama prizivaju nove životinjske vrste te tako nadoknađuju prirodne neprijatelje nametnicima s kojima imamo poteškoće. Tako da nemojmo to gledati kao 6m manje obradivih površina, odnosno u kvadraturi je to puno više, ali nije bez razloga.
Druga krajnost koju najavljuje država, pomoć je u mikorizaciji, odnosno dodatnim ulaganjima, a već sad je proizvodnja preskupa, odnosno neekonomična. Previše se ulaže, počevši od količine upotrebljenog goriva, ulaganja u zaštitna sredstava i dodana gnojenja, razna skladištenja, prijevoz i pakovanje. Sve to treba uzeti u obzir, i proračunati, jer je curenje sredstava na sve strane očito. S druge strane cijena proizvodima naočigled pada, kao i količina proizvedenog, Jedini porast bilježimo kod ulaganja u proizvodnju. To možemo promijeniti jedino novim metodama rada, učenjem, strpljivošću, što nije lako, ali nije ni teško ako nešto volimo.
Razumjeti prirodu zapravo je divna mudrost. Primječivati da na zdravim tlima zapravo dominira raznolikost biljnih i životinjskih vrsta koje žive u suglasju, gdje ni jedna od njih nije suvišna, bezvrijedna ili nelogična. Kad se to potrudimo razumjeti tada zaista možemo reći da smo dio nje i da za nju živimo i stvaramo. Sve ostalo je zavaravanje a cijenu toga plaćaju naša pokoljenja-
Slobodnjaci duhom, a baveći se poljoprivredom jednostavno iz znatiželje zavire u biodinamika. Neki i ostanu u ovom istražujući dalje znanost koja dotiče sklad u suživotu ljudi, biljaka i životinja, te tla s svojim mineralnim sastavom, ne zaboravljajući utjecaj mjeseca i ostalih planeta. Za taj način potrebno je strpljenje i vrijeme. Nešto čega zapravo ima u izobilju svelo se na najmanju moguću mjeru, samo zbog brzog profita, kojeg zapravo ima sve manje, sve je slabiji, ljudi sve umorniji, bez uspješnog uvida u budućnost, puni dugova i kredita. Jedva posluju i vežu krajeve.
Biodinamika je metoda za uporne ljude koji vole zemlju, koji paze ne njenu kvalitetu, koji ju svjesno žele ostaviti svojoj djeci u što boljem stanju, a isto tako raditi i zaraditi.
Krajnji rezultat takvog rada bude vrhunska hrana, gotovo lijek koji je zapravo sve više tražen, čijom konzumacijom uravnotežujemo vlastiti um i tijelo
Nemili događaji poplave uništili su mnogo. Svaki dan smo svjedoci toga, ali sam sigurna da duh ljudi nije uništen. On je najveći pokretač ideja i znanja.
Kulture koje su posađene u takvom tlu ne mogu prodrijeti korijenom do vode (jer je toliko sabito), a zapravo je ima u izobilju. Biljke se muče na površini i rastu u suši kojoj je uzrok loša struktura zemlje. Nasadu prijeti sušenje, odumiranje, neće se moči koristiti u ishrani stoke. Pitanje je što napraviti.
Sigurna sam da dodavanjem zraka (podrivanjem), ne bi nenjeli više štete nego da čekamo što će Bog dati, jer posao poljodjelca je stvaranje, poticanje rasta, djelovanje. Nema ni jednog posla s dobrim rezultatima, ako čekamo što će nam Bog udijeliti. To možemo tada kad smo sve uradili što god smo mogli. Znači radije žrtvovati nekoliko redova kulture nego cijeli urod. Prekidanjem korijenovih izdanaka, (podrivanjem ćemo to prouzročiti ) potičete rast novih, pa se korjenova bala širi. Znači ne preokretati tlo (opet), nego samo proći podrivačem , što manje gazeći. Naime bilo bi daleko bolje utrti godinama iste tragove, a tlo između uopće ne sabijati, redovito malčirati. Ja sam pobornik čuvanja tla, u svakom pogledu, jer nema zdravog uroda bez toga. Korijenski sklop također rahli zemlju, lakše uzima iz tla materiju tako da je tada i nadzemni dio biljke snažniji. Stvar je povezana, a priroda sve ne milosrdnija prema čovjeku, koji je jedini na planeti sisavac s razvijenom svijesti i trebao bi djelovati pomažući sve procese, a on nažalost radi protiv nje.
Kada sam ja kretala u vrtlarenje prije 30 god imala sam sličan problem, samo u puno manjim razmjerima. Čim sam zalila svoje kulture, na površini se radila pokorica. Jedini način da to spriječim bilo je povečenje količine humusa. To me natjeralo da čitam, učim, istražujem, radim probe, a buduči to volim, ništa nije bilo teško. Moje tlo je bilo jako šodrano, pa ga je prvo trebalo ukloniti da bi se nastavilo s oplemenjivanjem. Nakon presijavanja, kako sam krenula dodavati kompost, ponekad i nedovoljno zreo, (za što sam takođe platila danak), postupno su se zbivale promjene. Najprije sam to primjetila kod zalijevanja, jer je nestalo pokorice, a malč je pomogao da kulture nije trebalo toliko zalijevati.
Svi znamo kako tlo nakon oranja izgleda rahlo, meko, gredice povišene, a što ga onda sabije? Vremenski utjecaj, je nešto na što ne možemo utjecati. Znači preostaju nam postupci na tlu, zahvati kojima čemo zadržati i poboljšavati strukturu tla, tako da kiša, ponekad vode preko mjere, a ponekad nedostatak, neće bitno promijeniti strukturu zemlje. Zašto šumska zemlja ne doživljava takve promjene u strukturi. Nju čuva stvoreni humus. To je tlo koje bi nam trebalo biti uzorom. Ono je toliko fino, prozračno, meko, rahlo, bogato organskom tvari. U njemu sve dobro raste. Raditi bilo kakav zahvat "u" ili "s" takvim tlom pravo je zadovoljstvo. Ono svojim mirisom poziva da ga diramo, mrveči nam se pod prstima.
Ako su razmjeri poplave puno veći stvar je još kompliciranija. S tla je otplavljen humus, tako da znamo da nema ni zraka, ali ima previše vlage, težine i sabitosti. U njemu neće imati što razgraditi organski dodatak ( kisik potiće razgradnju), a umjetnu prihranu ionako nema svrhe dodavati. Pitanje je što i kako dalje, što uzgajati, da popravimo strukturu zemlje, imamo nekakvu dobit, korist, pogotovo ako od toga živimo.... Situacija je ozbiljna.Tu su još i zagađenja, jer tko zna što je voda donijela, te, odakle početi....
Kod poplava velikih razmjera kakve su se dogodile na našim prostorima, bitno je ustanoviti stanje tla, izvršiti analize, kako bi znali čime raspolažemo. Sve ostatke od ranijeg uzgoja najbolje je složiti u hrpe da ih priroda pretvori, razgradi u koristan materijal. Tako će sve bakterije, više i manje opasne sagorjeti u kompostu, te će tako koristiti sljedeće sezone u uzgoju. Najvažnije je uspostaviti natrag zdravo tlo, na što prirodniji način. Nema ubrzavanja i siljenja. To je kao kod bolesnog čovjeka. Antibiotici mogu trenutno pomoći, ali jači nam je imunitet ako što rijeđe posežemo za njima.
Dio tla bilo bi dobro prepustiti prirodi da ona sama proraste tlo divljim biljkama, jer izrast će samo ono ćemu će pogodovati. Te će biljke svojim korijenjem razrahliti tlo, svojim korijenčićima, mirisom i kvalitetom prizvati i drugi svijet povezan s biljkama, koji se odnosi na gljivice koje žive u njihovoj simbiozi. To će prizvati i ostali živi svijet raznih kukaca, a na posljetku i gujavica. Sve je to najbolje dopustiti da se dogodi, jer ako nam se žuri, to nas može koštati.
Neprirodno je na nezdravom (kontaminiranom) zemljištu nastojati bilo što uzgojiti da bude zdravstveno ispravno i da ima hranjivu vrijednost, a najposlje bilo kakavu tržišnu vrijednost. To je isto kao što bolestan čovjek ne može dati svoj maximum i pogrešno je to očekivati od njega. Za sve ozdravljive procese potrebno je vrijeme i strpljenje. Tek tada možemo očekivati rezultate.
Sve što požurujemo, kad nemamo dovoljno strpljenja i ne sljedimo prirodne cikluse i pomake ka ozdravljenju možemo skupo platiti. Najneekonomičnije je proizvodidti hranu koja je nekvalitetna u smislu loših nutritivnih vrijednosti, slabe skladišne sposobnosti, a za koju zapravo treba mnogo radnih sati, skupih zahvata i zaštitnih sredstava, a sve zato jer tvrdoglavo stremimo uzgajati iste kulture na več daleko iscrpljenom zemljištu. Tlu treba odmora, a osobito promjene kulture, kako bi se mineralni sastav tla uravnotežio, jer svaka će kultura, nešto drugo izvlačiti iz njega.
Preoravanjem stvorit ćete površinsku rahlost, kratkotrajnu, opet preokrenuta zemlja, onemogučit će mikroorganizme da rade, a ako se i nađe koji živi stvor pticama će biti hrana. Potrošit ćete gorivo i opet ovisiti o poticajima države. Vrijeme je da promijenite način rada. Priroda će radit za vas,samo joj dajte šansu.
Rješenja se nalaze u brzorastućim kulturama poput konoplje, lana, facelije, lucerne travnodjetelinske smjese, pa zatim u divljim zonama ( 6m), između ostalih kultura, koje tada stvaraju prirodni balans. Naime, svojim prisustvom, osim što su vjetrobranski štit, nadoknađuju zračnu vlagu, svojim mirisom i izlučevinama prizivaju nove životinjske vrste te tako nadoknađuju prirodne neprijatelje nametnicima s kojima imamo poteškoće. Tako da nemojmo to gledati kao 6m manje obradivih površina, odnosno u kvadraturi je to puno više, ali nije bez razloga.
Druga krajnost koju najavljuje država, pomoć je u mikorizaciji, odnosno dodatnim ulaganjima, a već sad je proizvodnja preskupa, odnosno neekonomična. Previše se ulaže, počevši od količine upotrebljenog goriva, ulaganja u zaštitna sredstava i dodana gnojenja, razna skladištenja, prijevoz i pakovanje. Sve to treba uzeti u obzir, i proračunati, jer je curenje sredstava na sve strane očito. S druge strane cijena proizvodima naočigled pada, kao i količina proizvedenog, Jedini porast bilježimo kod ulaganja u proizvodnju. To možemo promijeniti jedino novim metodama rada, učenjem, strpljivošću, što nije lako, ali nije ni teško ako nešto volimo.
Razumjeti prirodu zapravo je divna mudrost. Primječivati da na zdravim tlima zapravo dominira raznolikost biljnih i životinjskih vrsta koje žive u suglasju, gdje ni jedna od njih nije suvišna, bezvrijedna ili nelogična. Kad se to potrudimo razumjeti tada zaista možemo reći da smo dio nje i da za nju živimo i stvaramo. Sve ostalo je zavaravanje a cijenu toga plaćaju naša pokoljenja-
Slobodnjaci duhom, a baveći se poljoprivredom jednostavno iz znatiželje zavire u biodinamika. Neki i ostanu u ovom istražujući dalje znanost koja dotiče sklad u suživotu ljudi, biljaka i životinja, te tla s svojim mineralnim sastavom, ne zaboravljajući utjecaj mjeseca i ostalih planeta. Za taj način potrebno je strpljenje i vrijeme. Nešto čega zapravo ima u izobilju svelo se na najmanju moguću mjeru, samo zbog brzog profita, kojeg zapravo ima sve manje, sve je slabiji, ljudi sve umorniji, bez uspješnog uvida u budućnost, puni dugova i kredita. Jedva posluju i vežu krajeve.
Biodinamika je metoda za uporne ljude koji vole zemlju, koji paze ne njenu kvalitetu, koji ju svjesno žele ostaviti svojoj djeci u što boljem stanju, a isto tako raditi i zaraditi.
Krajnji rezultat takvog rada bude vrhunska hrana, gotovo lijek koji je zapravo sve više tražen, čijom konzumacijom uravnotežujemo vlastiti um i tijelo
Nemili događaji poplave uništili su mnogo. Svaki dan smo svjedoci toga, ali sam sigurna da duh ljudi nije uništen. On je najveći pokretač ideja i znanja.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)