Sjećam se kao dijete vrtova iz svoje blizine. Moram priznati da nisu izgledali nimalo privlačno. Obično je bilo puno odumrle tvorevine, ostataka od biljka,osjemenjenog bilja, lišća, ili totalno prazno tlo, preštihano, sve blatnjave sa zaraslim stazama. Sve to odbija svakog, jer ljudi danas žele lijepo uređene prostore i okućnice.Čini mi se da mnogi zato imaju averziju na vrtove, odnosno stav da će radije kupiti nego to gledati.Osobito ta zabluda, kako je prostor u službi uzgoja hrane zapravo ruglo, smanjio je broj vrtova i samo nekolicina ljudi njeguje tradiciju, ali u pravom smislu tradicionalan uzgoj. Tako su naučili od svojih starijih i čvrsto se drže ustaljenih aktivnosti koje idu prema godišnjim dobima, ali se ne libe posegnuti za kupljenim supstratima ne znajući da su svi obogaćeni umjetnim supstancama.
Upravo taj dio, spajanja ljepote s korisnim meni je najveći izazov, jer znam da sve može i treba izgledati i lijepo i biti funkcionalno u svakom dobu godine.Time se najviše bavim u svom povrtnjaku,uz naravno onaj dio oko uzgoja i svrhe samog prostora. Za početak nečeg lijepog oivičite si prostor gdje je najpogodnije organizirati povrtnjak, markirajte staze, odnosno označite oblik i veličinu gredicama. Pri tome trebate znati da će te staze izgledati onako kakav materijal izaberete. Oblik nije nužno pravokutan, ali urednost vrta ovisit će uglavnom o stanju staza . Ako one budu zakorovljene, široke, sve će izgledati čupavo i neuredno. Čak može i neka biljka solitirati osjemenjena i neće biti ruglo, ali staze ako nisu oblikovane, nastaje kaos.Vrt može biti lijep i uredan, iako su gredice prazne, malčirane, s oblikovanim visokim gredama, ali sve da se vidi odakle dokle nešto seže i u kakvom obliku se proteže. Imate li više prostora možete uz rub gredica saditi nisko ukrasno grmlje koje podnosi rez, što će biti puno posla oko obrezivanja, ali će izgledati poput francuskog vrta, davati strukturu i biti nešto prelijepo. Isto je kad na većoj površini koju obrađujete mehanizirano, postavite tlakavce za prolaz guma traktora ili kultivatora.Tako isto postavite glavne konture, osnovu oblikovanja vašeg prostora za uzgoj.Tekstura i boja tih staza, u suprotnosti teksture zemlje, čak materijal kojim se poslužimo za malč, sve to oblikuje vrt. Tako mu dajemo svoj pečat. Meni su osobito lijepe žive ograde, što ne znači da to ne može biti neka korisna biljka, recimo lješnjak,bijela vrba od koje se daju oblikovati žive mreže, povezivanjem grana. Budući bijela vrba u zimi oboji svoje grančice u crveno, zamislite si kako to izgleda kad padne snijeg.
Možete raditi staze od šišane trave,odnosno ostaviti prostora za svoju kosilicu i redovito to raditi Tako ćete osigurati materijal za malčiranje. Jedino što će ta trava ulaziti u gredice, pa će tako biti ubrzo ili jako čupavo ili puno posla. Najjednostavnije je poredatu ciglu. Meni osobno jako je slatko u drvene okvire zasipati malč, za što može poslužiti ili kamen ili kora drveta.Praktično je jer je brzo ocjedno, a ako volite biti bosi, to je odlična masaža za stopala.Nije nužno koristiti skupe materijalima da bi bilo lijepo.U svakom slučaju radi očuvanja strukture tla, jako je bitno imati označene staze, kako ne bismo gazili posvuda. Zemlja treba biti prozračna i rahla, jer nam od toga zavisi koliko zraka i hranjivih tvari može biljka primiti. pa će tako olakšano crpljenje hranjiva rezultirati zdravim stanjem bilja. To nam je cilj.
Osobito lijepo izgledaju redovi zdravih biljaka, snažnog rasta koji u vegetaciji stvaraju sklad oblika i boja ističući našu moć kreativnosti. Kad još tome dodamo nešto što će potrajati dajući strukturu, oblik, a da nam pomaže pri uzgoju, to je tada spoj praktičnog, korisnog i lijepog.
Nešto praktično i zgodno ima i u običnom malču. Ne izgledaju sve biljke jednako kad ih zdrobimo u drobilici, zato crnogoricu volim drobiti na kraju procesa, kako bi mi potrajao miris. Nju možete razasuti oko biljaka koje vole da im je kiselo tlo, a osim toga prelijepo miriši tako da ju treba iskoristiti recimo kod ulaza u dvorište, te tako stvarati mirisan ugođaj za svakog posjetitelja.Odlično izgleda zdrava prekrasna crnica u kontrastu s kamenjem ispranim na kiši, koje pobijeli i pomaže nam kod vlažnih godina da uđemo u vrt a da se na cipele ne lovi blato.
Volite li malčirati biljke, bolje je usitniti materijal, jer inače vjetar prosušuje isti te je on podložan da ga i razgrne i odnese a onda je to nered. Recimo to se događa s krupnim lišćem,a ono će prije uči u proces raspadanja i postati hrana biljkama, ako je na jednom mjestu.
Lijepo će izgledati i obični humci zdrave dobro strukturirane zemlje i dobro je to napraviti kako bi oni sami prikupljali utjecaje svemira kao i prošli proces smrzavanja te na taj način isitnjavanja zemljanih čestica.
Najružnije je vidjeti žicu koja nije dovoljno napeta, nagnute stupove, betonske, gole, neodržavane ograde, iskrivljene, hrđave, nepokrivene zelenilom, a kako god malen vrt bio, kakvog god oblika, uređene stazice mu daju posebnu draž.Osim toga, budući nam je potrebna svaka i najmanja sadna površina, tada su nam staze jedini način kojim možemo oblikovati površinu.
Podignuti nasadi, odnosno okviri za podignute nasade, mogu također biti lijepi za vidjeti. Možemo se igrati bambusom, drvenim mrežama, prućem, metalnom mrežom, a ako imate dugačke i ravne peteljke čičoke, one su lagane i možete ih pričvrstiti da vise na nekom okviru, a za njihovu hrapavu strukturu mogu se penjati grahorice. Na kraju vegetacije skinete sve zajedno i zdrobite kompostiranjem.
Metalni lukovi su obrasli biljkama veoma lijepi, a kad su prazni, recimo ujesen posložite unakrsno na njih,grane i grančice nekih puzavica koje ste obrezivali,( tekome, glicinije),a one će u proljeće biti dobra podloga daljnjoj vegetaciji. Zimi će se na njima zadržati snijeg, što će dati posebnu draž, običnom metalnom okviru.Bolje je zimi ga isto ostaviti vani ,jer ga rastavljanjem samo rasklimamo. Inače puno će biti čvršći,barem jednom stranom poduprti nekim stupom, voćkom, uglavnom nečim što ga pridržava. Zapravo oni su goli i prazni posve glatki i biljkama je otežano penjanje po takvoj površini, pa je to razlog više za takav zahvat.
Naime, dajem ideje koje su nastale iz mog iskustva, koje mogu olakšati oblikovanje prostora, jer o tome može ovisiti odluka pojedinca, da li će se upustiti u izazov vrtlarenja.
Želim prikazati kako spojiti ugodno s praktičnim, ružno transformirati u lijepo i korisno i pomoći da donesete odluku o stvaranju vlastitog vrta, uz što manju uporabu kupljenog repromaterijala.
.
ponedjeljak, 8. prosinca 2014.
ponedjeljak, 10. studenoga 2014.
Toplotni val i kako pomoći biljkama
Da, upravo ga proživljavamo. Jednostavno se ne stigne dodati dovoljno vode, ako radimo kako smo navikli do prije nekih 10 god. Biljke koje su na suncu neprekidno tokom dana budu doslovno spaljenog lišća. Ono mjestimično požuti i dobije oštećene žuto-smeđe zone, a plodovi pobjele, kao da su skuhani. Recimo kod malina je tako, a kupine su sama koštica, jednostavno prisilno dozore dok se još nisu ispunile sa sokom.
Ubuduće treba planirati ovakvo vrijeme, odnosno samo ekstremne situacije, jer nam je klima posve izmijenjena. Biljkama je teško. One se ne mogu maknuti kao mi u hlad. One su tamo gdje jesu, a mi smo ti koji trebamo nešto poduzeti.
Ovdje opet dolazi u pomoć kombinacija bilja.
Primjerice, uvrstite male voćke u svoje povrtnjake. Osobito cijenim male samonikle breskve. One su prozračne, korisne, brzo izrastu, ne treba ih cijepiti, a stvaraju sjenu koju možete predvidjeti kolika će biti. One će spriječiti pretjerano isparavanje vode iz tla, a osobito oštećenje lišća na povrću uzrokovano jakim suncem. Imajte sluha i za to da neke biljke koje vole sunce podnose i malo sjene, tako da imate prispjevanje iste vrste malo duže. Najprije će sazrijeti nešto sto je na punom suncu, a ponešto kasnije nešto što je malo zasjenjeno. Tako produljite dozrijevanje neke biljke, koja onda duže obogaćuje vaš tanjur. Ne dođe odjednom, nego ju imate duže vrijeme pomalo. Tome težite, pogotovo ako nešto jako volite.
Što se tiče bresaka, one su mi idealne za takav način uzgoja. Svako proljeće bit će važno napraviti jedan zahvat. Potrebno je oko debla odgrnuti zemlju. Naići ćemo na površinsko korijenje koje je voćka raširila. Njega škarama uklonimo.( može i do 30cm u dubinu). Ostavimo ono koje ide duboko.To je zahvat za one vrtlare koji ne( prekopavaju ručno ili strojno preokrečući zemlju) štihaju i ne frezaju. Na taj način osiguramo si sadnju povrtnih kultura, oko voćaka, bez da ta višegodišnja kultura smeta povrću u podnožju. Možete istraživati i s nekim drugim voćkama. Na taj način ona neće crpiti hranjiva povrću koje raste ispod nje. Crpiti će hranjiva na većim dubinama gdje povrće svojim korijenjem još nije došlo.Voćka će smanjit evaporaciju vode iz tla, jer svugdje gdje je hlad ona je smanjena, a nema ni pretjeranog zagrijavanja tla, čega je isparavanje zapravo posljedica.
zapravo razočara okusom,
Meni su draže ovakve upola manje od kupovnih, a nisam ih cijepila niti ulagala u sadni materijal. Urod je bio dobar, već drugu godinu poprilično obilat.
Sljedeća stvar koju možemo uraditi u zaštiti povrća je postavljanje stupova, dapače povezati ih, te tako oblikovati nekakvu vrstu okvira, od recimo bambusovine na drvenim ili betonskim potpornjima, tako da prema potrebi možemo stavljati i sjenu i mrežu protiv tuče, ili zapravo nešto što služi jednom i drugom. Ako smo spretni to može biti i ukras.
Zapravo, i mali i velik vrt bez nečeg takvog uopće ne funkcionira, jer mnoge kulture traže potpornje, što radi zdravlja plodova, odnosno prozračnosti u donjim slojevima, a što zbog raznih bura i nepogodnih vremenskih prilika. Tako da to postaje neophodni dio obrade vrta.
Kad već postavimo okvir, stupove za podizanje biljaka, oni su nam osnova za mreže koje služe i za zasjenjivanje i protugradno.
U svakom slučaju vrtimo se oko kombinirane sadnje, gdje jedna veća biljka, višegodišnja, svojom lisnom masom, pomaže u vegetaciji povrtnih kultura,zasjenjujući ih čime smanjuje evaporaciju.
Znači nakon što voćka sama daje urod, u svom podnožju, blagim zasjenjenjem njene krošnje uspijevaju sve povrtne kulture koje si želimo posaditi. Ako izbor padne na stupove i mrežu protiv tuče, ona može biti štit i od pretjeranog zagrijavanja tla. Sami birate koja opcija je bolja, s time da voćke same izrastu, a u mrežu protiv tuče treba uložiti, što se često pokazalo važnim ulaganjem. Dobro je i jedno i drugo,osobito kombinirana opcija.
Nažalost voćke ne možemo zaštiti, osim da je objekti malo zaštite od pretjeranog zagrijavanja, što nije uvijek izvedivo. Zato voćke ipak imaju mogućnost crpljenja vode i hranjiva na većim dubinama, što s povrtnim kulturama isto nastojimo postići i to upravo, s sadnjom u veće posude dok su još presadnice. Tako biljke razvijaju snažnije korjenove bale, čime bolje odolijevaju suši, a istovremeno lakše uz jak korjenov sustav dolaze do nje.
Znači još dok ih sijemo mislimo na sve, pripremajući ih za loše uvjete. Isto tako bitno je imati dobar sadni materijal, jer nije isto posaditi biljku od snažne domaće sorte sa svim karakteristikama ili nježnu, razmaženu, izraslu na plitkom tlu, koja je bila svaki dan zalijevana, razvila samo površinsko korijenje, koja je poboljevala itd. Ona kao takva nema otpornosti, već je predodređena podljeganju bolestima i teže ćemo je zaštititi. Čak ćemo biti nemoćni u nastojanju da ju zaštitimo.
U tom su pogledu vrlo bitne metode biodinamike, koje uključuju, poštivanje kalendara sjetve odabir sjemena, prirodnu dohranu bilja,( u tom slučaju nema govora o kutinskoj petrokemiji i onome što ona nudi). Žalosno je da nam to još uvijek ispunjava prostor u vijestima i poljoprivrednoj emisiji, jer budimo realni, već su sve firme uništene a ona još prosperira. Da, sad sam još i okrutna. Po meni je problem njen krajnji proizvod i želim im da nastave s radom, ali da se njihov proizvod nadopunjava na ekološki uzgoj, tj želim im da iskoriste svoje resurse, a da se nadopunjavaju na prirodu, jer budimo realni, njihov krajnji produkt izuzetno je štetan. Naravno da su to nečija radna mjesta, kojih ima u propadanju u svim mogućim djelatnostima lijepe nam naše domovine. Sigurna sam da bi ljudi isto sačuvali svoja radna mjesta kad bi produkt njihova rada bio bliži prirodi, recimo gorivo za automobile od recikliranog ulja.To su dublje i korjenite poteškoće u stavovima, puno težih razmjera, poput crpljenja nafte iz našeg podmorja. Ključni ljudi to ne vide tako kao ja i meni slični.
Nažalost stav poljoprivrede i njihove metode ne podudaraju se s ovim o čemu ja pišem, ali je sve više pojedinaca koji bi se sa mnom složili.
Posežući za umjetnim gnojivom zapravo odmažemo sebi, svemu i svima.
Ubuduće treba planirati ovakvo vrijeme, odnosno samo ekstremne situacije, jer nam je klima posve izmijenjena. Biljkama je teško. One se ne mogu maknuti kao mi u hlad. One su tamo gdje jesu, a mi smo ti koji trebamo nešto poduzeti.
Ovdje opet dolazi u pomoć kombinacija bilja.
Primjerice, uvrstite male voćke u svoje povrtnjake. Osobito cijenim male samonikle breskve. One su prozračne, korisne, brzo izrastu, ne treba ih cijepiti, a stvaraju sjenu koju možete predvidjeti kolika će biti. One će spriječiti pretjerano isparavanje vode iz tla, a osobito oštećenje lišća na povrću uzrokovano jakim suncem. Imajte sluha i za to da neke biljke koje vole sunce podnose i malo sjene, tako da imate prispjevanje iste vrste malo duže. Najprije će sazrijeti nešto sto je na punom suncu, a ponešto kasnije nešto što je malo zasjenjeno. Tako produljite dozrijevanje neke biljke, koja onda duže obogaćuje vaš tanjur. Ne dođe odjednom, nego ju imate duže vrijeme pomalo. Tome težite, pogotovo ako nešto jako volite.
Što se tiče bresaka, one su mi idealne za takav način uzgoja. Svako proljeće bit će važno napraviti jedan zahvat. Potrebno je oko debla odgrnuti zemlju. Naići ćemo na površinsko korijenje koje je voćka raširila. Njega škarama uklonimo.( može i do 30cm u dubinu). Ostavimo ono koje ide duboko.To je zahvat za one vrtlare koji ne( prekopavaju ručno ili strojno preokrečući zemlju) štihaju i ne frezaju. Na taj način osiguramo si sadnju povrtnih kultura, oko voćaka, bez da ta višegodišnja kultura smeta povrću u podnožju. Možete istraživati i s nekim drugim voćkama. Na taj način ona neće crpiti hranjiva povrću koje raste ispod nje. Crpiti će hranjiva na većim dubinama gdje povrće svojim korijenjem još nije došlo.Voćka će smanjit evaporaciju vode iz tla, jer svugdje gdje je hlad ona je smanjena, a nema ni pretjeranog zagrijavanja tla, čega je isparavanje zapravo posljedica.
Bila sam iznenađena ove godine kakav urod i zdravlje bresaka sam uspjela postići. Lijepo su se punile i dostigle su težinu 100gr. Potpuno zdrave, veoma slatke, a što je još važnije bez prskanja. Sad ponovno zriju u sljedećoj godini uz minimalna ulaganja. Ne razumijem zašto bi to voće trebalo biti
jako debelog ploda, sortno, optrgavano, pa sve nešto neprirodno, jako krupno, a onda nas u konačnicizapravo razočara okusom,
Meni su draže ovakve upola manje od kupovnih, a nisam ih cijepila niti ulagala u sadni materijal. Urod je bio dobar, već drugu godinu poprilično obilat.Sljedeća stvar koju možemo uraditi u zaštiti povrća je postavljanje stupova, dapače povezati ih, te tako oblikovati nekakvu vrstu okvira, od recimo bambusovine na drvenim ili betonskim potpornjima, tako da prema potrebi možemo stavljati i sjenu i mrežu protiv tuče, ili zapravo nešto što služi jednom i drugom. Ako smo spretni to može biti i ukras.
Zapravo, i mali i velik vrt bez nečeg takvog uopće ne funkcionira, jer mnoge kulture traže potpornje, što radi zdravlja plodova, odnosno prozračnosti u donjim slojevima, a što zbog raznih bura i nepogodnih vremenskih prilika. Tako da to postaje neophodni dio obrade vrta.
Kad već postavimo okvir, stupove za podizanje biljaka, oni su nam osnova za mreže koje služe i za zasjenjivanje i protugradno.
U svakom slučaju vrtimo se oko kombinirane sadnje, gdje jedna veća biljka, višegodišnja, svojom lisnom masom, pomaže u vegetaciji povrtnih kultura,zasjenjujući ih čime smanjuje evaporaciju.
Znači nakon što voćka sama daje urod, u svom podnožju, blagim zasjenjenjem njene krošnje uspijevaju sve povrtne kulture koje si želimo posaditi. Ako izbor padne na stupove i mrežu protiv tuče, ona može biti štit i od pretjeranog zagrijavanja tla. Sami birate koja opcija je bolja, s time da voćke same izrastu, a u mrežu protiv tuče treba uložiti, što se često pokazalo važnim ulaganjem. Dobro je i jedno i drugo,osobito kombinirana opcija.
Nažalost voćke ne možemo zaštiti, osim da je objekti malo zaštite od pretjeranog zagrijavanja, što nije uvijek izvedivo. Zato voćke ipak imaju mogućnost crpljenja vode i hranjiva na većim dubinama, što s povrtnim kulturama isto nastojimo postići i to upravo, s sadnjom u veće posude dok su još presadnice. Tako biljke razvijaju snažnije korjenove bale, čime bolje odolijevaju suši, a istovremeno lakše uz jak korjenov sustav dolaze do nje.
Znači još dok ih sijemo mislimo na sve, pripremajući ih za loše uvjete. Isto tako bitno je imati dobar sadni materijal, jer nije isto posaditi biljku od snažne domaće sorte sa svim karakteristikama ili nježnu, razmaženu, izraslu na plitkom tlu, koja je bila svaki dan zalijevana, razvila samo površinsko korijenje, koja je poboljevala itd. Ona kao takva nema otpornosti, već je predodređena podljeganju bolestima i teže ćemo je zaštititi. Čak ćemo biti nemoćni u nastojanju da ju zaštitimo.
U tom su pogledu vrlo bitne metode biodinamike, koje uključuju, poštivanje kalendara sjetve odabir sjemena, prirodnu dohranu bilja,( u tom slučaju nema govora o kutinskoj petrokemiji i onome što ona nudi). Žalosno je da nam to još uvijek ispunjava prostor u vijestima i poljoprivrednoj emisiji, jer budimo realni, već su sve firme uništene a ona još prosperira. Da, sad sam još i okrutna. Po meni je problem njen krajnji proizvod i želim im da nastave s radom, ali da se njihov proizvod nadopunjava na ekološki uzgoj, tj želim im da iskoriste svoje resurse, a da se nadopunjavaju na prirodu, jer budimo realni, njihov krajnji produkt izuzetno je štetan. Naravno da su to nečija radna mjesta, kojih ima u propadanju u svim mogućim djelatnostima lijepe nam naše domovine. Sigurna sam da bi ljudi isto sačuvali svoja radna mjesta kad bi produkt njihova rada bio bliži prirodi, recimo gorivo za automobile od recikliranog ulja.To su dublje i korjenite poteškoće u stavovima, puno težih razmjera, poput crpljenja nafte iz našeg podmorja. Ključni ljudi to ne vide tako kao ja i meni slični.
Nažalost stav poljoprivrede i njihove metode ne podudaraju se s ovim o čemu ja pišem, ali je sve više pojedinaca koji bi se sa mnom složili.
Posežući za umjetnim gnojivom zapravo odmažemo sebi, svemu i svima.
ponedjeljak, 27. listopada 2014.
U meni je stalno čučala vrtlarica
Iako sam rasla uz vrt svih stanara mog gradskog dvorišta, vrlo upečatljivo sjećanje i više je nego dovoljan dokaz moje zaluđenosti s biljkama. U 7. godini, doživjela sam ljepotu jednog vrta, a nisam bila svjesna što će to za mene značiti u budućnosti. Bez znanja mojih roditelja zamolila sam svoje rođake da me povedu na put, u glavni naš grad, tadašnje države, na nekoliko dana. Pri tome sam tetaka zamolila za šutnju o tome kako je to moja ideja, a on je stvarno održao riječ. Budući je sve prošlo i više nego dobro, nakon toliko godina shvaćam da sam se sama izborila za nezaboravno iskustvo koje je oblikovalo moj život.
Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije. Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas. Vjerojatno je kuća bila debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, tada sam prvi i zadnji puta vidjela uživo. Bio je ogroman, a u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta. Sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajući vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine, nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i saćuvala do danas tu sliku. Ti redovi povrća, sigurno nisu bili tako dugački kako su se meni tada činili.
Nakon 20 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo,kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 4 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
Naime, često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno krupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Te plave perunike su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko, tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala sam njihovu cvatnju.
Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda, a seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Tim vrijednim gospođama ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno. Njihov vrt bio je stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove, kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, što je za mene bilo zadivljujuće. Koliko sam se tako mala divila njihovoj spretnosti, toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.
Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije. Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas. Vjerojatno je kuća bila debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, tada sam prvi i zadnji puta vidjela uživo. Bio je ogroman, a u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta. Sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajući vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine, nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i saćuvala do danas tu sliku. Ti redovi povrća, sigurno nisu bili tako dugački kako su se meni tada činili.
Nakon 20 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo,kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 4 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
Naime, često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno krupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Te plave perunike su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko, tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala sam njihovu cvatnju.
Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda, a seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Tim vrijednim gospođama ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno. Njihov vrt bio je stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove, kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, što je za mene bilo zadivljujuće. Koliko sam se tako mala divila njihovoj spretnosti, toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.
ponedjeljak, 29. rujna 2014.
Ilovast premaz za voćke
Radi se o premazu kore voćaka, kao i debljih grana. To nikako nisam mogla prihvatiti kao nešto dobro za voćke, a kad sam prvi puta o tome čula, držala sam to kao neku zaostalu metodu naših starih koja će dovesti do gljivičnih oboljenja stabala. Apsolutno sam je zaobilazila uz podsmjeh. Radije sam koru premazivala vapnom, međutim sada su me vlastita iskustva uvjerila u dobrobit ovog načina zaštite. Naravno, trebalo je prihvatiti nešto neobično, pa kad sam to savladala tada sam mogla dalje.
Naime svi smo navikli da ja kora voćaka hrapava, oštećena, ispucala, sve samo ne da je glatka i zdrava. To je nešto što se podrazumijeva, ali tu je zapravo uzrok. Krivo razmišljamo, pa krivo i djelujemo, tako da ju još svojim djelovanjem dodatno oštećujemo.
Takva oštećena kora redovito je mjesto na kojem se razmnožavaju nametnici, i koji se tamo imaju gdje sakriti u periodu mirovanja voćaka.To je zapravo toliko prirodan slijed i apsolutno logičan.
Kora je zapravo produžetak tla,tako da sve stablašice možemo prihranjivati i štititi preko nje.
Dakle obična ilovača pretvorena u pastu, tako da je oplemenimo, čajem preslice bit će već puno, ako ne znamo ništa drugo. Ona će se na kori sasušiti, stvoriti nepropustan sloj te tako zarobiti štetnike, koji neće moći izaći u krošnju.Tako stvorimo prepreku nametnicima,a zapravo usput dodajemo snagu i hranjive elemente biljkama . Za uzvrat kad ih počastimo takvom dobrobiti, naše voćke donose zdravije plodove, a mi ne posežemo za nikakvim sredstvima za prskanje.
To je toliko jednostavno, a toliko dobro i prava je šteta da se to ne prakticira.
Zapravo postupak je takav, da najprije čeličnom četkom očistimo koru i skinemo sve što želi otpasti. Nakon toga nanosimo pastu od gline. Vjerujte čak nije važno koje je doba godine. Bolje je to napraviti ikad nego nikad, mada, evo jesen je idealno vrijeme. Imamo li problema s zečevima, srnama možemo u takvu pastu dodati krv, bilo koje životinje, što će odbiti životinje da glođu koru stabala.
Receptura za pastu glasi: 15kg gline,15kg kravlje balege,15 l čaja od preslice,3kg štirke,3kg drvenog pepela, 2kg golubljeg izmeta. Mogu se dodati i biodinamički preparati, no ne želim svoju čitalačku publiku opterečivati time. Budući je to puno složenije ipak preporučuje povezivanje s ljudima koji se time bave, te praktično usvajanje znanja iz tog područja.
Upornošću, odnosno ponavljanjem postupka uočit ćemo da kora zapravo postaje glatka. Naravno da za to treba vremena, pa iz tog razloga obavite taj postupak što prije.
Naime svi smo navikli da ja kora voćaka hrapava, oštećena, ispucala, sve samo ne da je glatka i zdrava. To je nešto što se podrazumijeva, ali tu je zapravo uzrok. Krivo razmišljamo, pa krivo i djelujemo, tako da ju još svojim djelovanjem dodatno oštećujemo.
 |
| netretirane breskve, već dvije godine obilato rađaju |
Takva oštećena kora redovito je mjesto na kojem se razmnožavaju nametnici, i koji se tamo imaju gdje sakriti u periodu mirovanja voćaka.To je zapravo toliko prirodan slijed i apsolutno logičan.
Kora je zapravo produžetak tla,tako da sve stablašice možemo prihranjivati i štititi preko nje.
Dakle obična ilovača pretvorena u pastu, tako da je oplemenimo, čajem preslice bit će već puno, ako ne znamo ništa drugo. Ona će se na kori sasušiti, stvoriti nepropustan sloj te tako zarobiti štetnike, koji neće moći izaći u krošnju.Tako stvorimo prepreku nametnicima,a zapravo usput dodajemo snagu i hranjive elemente biljkama . Za uzvrat kad ih počastimo takvom dobrobiti, naše voćke donose zdravije plodove, a mi ne posežemo za nikakvim sredstvima za prskanje.
To je toliko jednostavno, a toliko dobro i prava je šteta da se to ne prakticira.
Zapravo postupak je takav, da najprije čeličnom četkom očistimo koru i skinemo sve što želi otpasti. Nakon toga nanosimo pastu od gline. Vjerujte čak nije važno koje je doba godine. Bolje je to napraviti ikad nego nikad, mada, evo jesen je idealno vrijeme. Imamo li problema s zečevima, srnama možemo u takvu pastu dodati krv, bilo koje životinje, što će odbiti životinje da glođu koru stabala.
Receptura za pastu glasi: 15kg gline,15kg kravlje balege,15 l čaja od preslice,3kg štirke,3kg drvenog pepela, 2kg golubljeg izmeta. Mogu se dodati i biodinamički preparati, no ne želim svoju čitalačku publiku opterečivati time. Budući je to puno složenije ipak preporučuje povezivanje s ljudima koji se time bave, te praktično usvajanje znanja iz tog područja.
Upornošću, odnosno ponavljanjem postupka uočit ćemo da kora zapravo postaje glatka. Naravno da za to treba vremena, pa iz tog razloga obavite taj postupak što prije.
Moji počeci biodinamike
Ovo je jedna priča iz mog života, kad sam imala svega nekih 4-5 god. Ostala mi je u živom sjećanju, tako da mi je nije teško uobličiti u riječi. Kroz to sjećanje proteže se osjećaj sreće, straha i na kraju ushićenje, jer me moja upornost dovela do toga da sam jednostavno znala, da će to nečemu poslužiti.
Moje, tada malo emocionalno biće veselilo se šetnjama s tatom. U mom rodnom gradu,gdje je danas sve izmjenjeno, tada je godinama, u samom centru grada, stajao velik dućan dječjih igračaka, čiji su izlozi, njih nekoliko u nizu, naprosto vabili svojim šarenilom.Između svih silnih stvari meni je oko zapelo za jednu vrtnu pumpu, odnosno igračku prave vrtne pumpe. Sastojala se od dječje kantice s djelomičnim poklopcem na kojem je bila pričvršćena mala pumpa, i kojom se istim pokretima kao na velikoj, pravoj, mogla pumpati voda. Budući djeca nisu smjela kvariti pumpu tamo gdje smo stanovali, jer je to bio jedini izvor vode stanarima, pumpati vodu, bio je san snova. Naravno bilo je to prije mnogo godina kad si mnogi radni ljudi nisu mogli priuštiti vodovod.
Dakle, tata je osjetio da ja to silno želim i udovoljio mi je. Sjećam se da me upozorio kako je to plastika, kako će se to ubrzo potrgati, ali ja sam rekla da ću ja to čuvati, paziti i da je u mojim rukama sigurna.Sigurno je bilo jedino to, da je bio on u pravu, ali svejedno sam je dobila, jer je on osjetio da me time usrećuje.
Još sad se sjećam male tamnoplave kantice i pumpice kombinacije crveno-žute boje. Taman za mene. Radila je na principu kao što rade većina današnjih pumpica za raspršivanje, ali se pumpalo pokretima kao na velikoj.
Odmah istu večer, jedva sam izdržala da dođemo doma, krenula sam odmah zadovoljiti svoju želju. Drška je bila tako mala, da sam je mogla držati samo palcem i kažiprstom i bila sam jako nježna jer sam obećala da ću je čuvati. Mnogi su stanari prolazili pokraj mene na dvorištu , ali iako sam bila pričljivo dijete nisam obraćala pozornost na njih,jer sam imala svoju zanimaciju. Tako su i oni mene ostavili da radim. Voda je tekla, brže i sporije, već kako sam ja to htjela i samo sam to i vidjela, a dugo nisam vidjela da su rukavi već i preko laktova postali mokri. Da ali to nije tata smio vidjeti, tako da sam se počela okretati oko sebe da me ne iznenadi. E, tu me bilo strah. Osim toga neko od stanara mogao je upozoriti tatu o tome što ja to radim. Uspjelo mi je do mraka ostati sa svojom pumpicom, koja već i nije tako pumpala kao prije nekih sat vremena. Počeo se skidati i poklopac, pa mi je bilo sve teže natrag je namjestiti, ali nisam se pokolebala. Voda je voda i dok nikog nema u blizini, ajmo dalje.
Odjednom moja pumpa nije više pumpala vodu, nisam je mogla namjestiti na kanticu, ali nema veze, tu je voda.Umjesto pumpice bio je dobar komad drveta koji sam našla. Njime sam radila vrtloge, snažne vrtloge po kantici tako da je s ruba izlazila van. Radila sam to u smjeru kazaljke na satu i obrnuto. I kao svako dijete uživala sam u vodi, ne mareći što se moji rukavi pri pokretu dotiču haljinice i što je zbog toga sve na meni bilo mokro. Stvarala sam duboke lijevke, tako da se u sredini naziralo dno moje tamnoplave kantice.
Mnogi su se od nas tako igrali, reći čete, i naravno ne bi to bilo ništa posebno, da me u jednom trenutku nije sustigla pomisao, -"hm, kako je ovo dobro, a 'ko zna možda i saznam čemu to može poslužiti, jer sigurno nečemu služi"-
Dragi moji čitatelji, ja sam saznala čemu to služi kad sam se počela družiti s ljudima koji rade biodinamiku. Za to mi je trebalo neki 30 god, ali veli se strpljiv spašen. Tu su bili moji temelji biodinamike koju danas sve više otkrivam i uviđam njene prednosti.
Točno tako se miješaju odnosno dinamiziraju pripravci u tolikim razređenjima, na određenu potenciju, tako da su to zapravo homeopatska razređenja, da tu materije nema, ali lijekovi i pripravci svejedno funkcioniraju. To je zapravo, ono što je fenomenalno što se ne može ničim mijeriti ni izvagati.
Sjećam se kao sada, da sam zastala gledajući taj vrtlog stvoren mojom voljom, energijom i donijela svoj zaključak. Nevjerojatno je što može dijete u svojoj spontanosti otkriti, još ako ga potičemo da to bude, da ga kontroliramo taman toliko, da ga ne sputavamo.
Moje, tada malo emocionalno biće veselilo se šetnjama s tatom. U mom rodnom gradu,gdje je danas sve izmjenjeno, tada je godinama, u samom centru grada, stajao velik dućan dječjih igračaka, čiji su izlozi, njih nekoliko u nizu, naprosto vabili svojim šarenilom.Između svih silnih stvari meni je oko zapelo za jednu vrtnu pumpu, odnosno igračku prave vrtne pumpe. Sastojala se od dječje kantice s djelomičnim poklopcem na kojem je bila pričvršćena mala pumpa, i kojom se istim pokretima kao na velikoj, pravoj, mogla pumpati voda. Budući djeca nisu smjela kvariti pumpu tamo gdje smo stanovali, jer je to bio jedini izvor vode stanarima, pumpati vodu, bio je san snova. Naravno bilo je to prije mnogo godina kad si mnogi radni ljudi nisu mogli priuštiti vodovod.
Dakle, tata je osjetio da ja to silno želim i udovoljio mi je. Sjećam se da me upozorio kako je to plastika, kako će se to ubrzo potrgati, ali ja sam rekla da ću ja to čuvati, paziti i da je u mojim rukama sigurna.Sigurno je bilo jedino to, da je bio on u pravu, ali svejedno sam je dobila, jer je on osjetio da me time usrećuje.
Još sad se sjećam male tamnoplave kantice i pumpice kombinacije crveno-žute boje. Taman za mene. Radila je na principu kao što rade većina današnjih pumpica za raspršivanje, ali se pumpalo pokretima kao na velikoj.
Odmah istu večer, jedva sam izdržala da dođemo doma, krenula sam odmah zadovoljiti svoju želju. Drška je bila tako mala, da sam je mogla držati samo palcem i kažiprstom i bila sam jako nježna jer sam obećala da ću je čuvati. Mnogi su stanari prolazili pokraj mene na dvorištu , ali iako sam bila pričljivo dijete nisam obraćala pozornost na njih,jer sam imala svoju zanimaciju. Tako su i oni mene ostavili da radim. Voda je tekla, brže i sporije, već kako sam ja to htjela i samo sam to i vidjela, a dugo nisam vidjela da su rukavi već i preko laktova postali mokri. Da ali to nije tata smio vidjeti, tako da sam se počela okretati oko sebe da me ne iznenadi. E, tu me bilo strah. Osim toga neko od stanara mogao je upozoriti tatu o tome što ja to radim. Uspjelo mi je do mraka ostati sa svojom pumpicom, koja već i nije tako pumpala kao prije nekih sat vremena. Počeo se skidati i poklopac, pa mi je bilo sve teže natrag je namjestiti, ali nisam se pokolebala. Voda je voda i dok nikog nema u blizini, ajmo dalje.
Odjednom moja pumpa nije više pumpala vodu, nisam je mogla namjestiti na kanticu, ali nema veze, tu je voda.Umjesto pumpice bio je dobar komad drveta koji sam našla. Njime sam radila vrtloge, snažne vrtloge po kantici tako da je s ruba izlazila van. Radila sam to u smjeru kazaljke na satu i obrnuto. I kao svako dijete uživala sam u vodi, ne mareći što se moji rukavi pri pokretu dotiču haljinice i što je zbog toga sve na meni bilo mokro. Stvarala sam duboke lijevke, tako da se u sredini naziralo dno moje tamnoplave kantice.
Mnogi su se od nas tako igrali, reći čete, i naravno ne bi to bilo ništa posebno, da me u jednom trenutku nije sustigla pomisao, -"hm, kako je ovo dobro, a 'ko zna možda i saznam čemu to može poslužiti, jer sigurno nečemu služi"-
Dragi moji čitatelji, ja sam saznala čemu to služi kad sam se počela družiti s ljudima koji rade biodinamiku. Za to mi je trebalo neki 30 god, ali veli se strpljiv spašen. Tu su bili moji temelji biodinamike koju danas sve više otkrivam i uviđam njene prednosti.
Točno tako se miješaju odnosno dinamiziraju pripravci u tolikim razređenjima, na određenu potenciju, tako da su to zapravo homeopatska razređenja, da tu materije nema, ali lijekovi i pripravci svejedno funkcioniraju. To je zapravo, ono što je fenomenalno što se ne može ničim mijeriti ni izvagati.
Sjećam se kao sada, da sam zastala gledajući taj vrtlog stvoren mojom voljom, energijom i donijela svoj zaključak. Nevjerojatno je što može dijete u svojoj spontanosti otkriti, još ako ga potičemo da to bude, da ga kontroliramo taman toliko, da ga ne sputavamo.
subota, 19. srpnja 2014.
Gljivice, gljivićne bolesti
Gljivari znaju kad ima najviše gljiva za branje. Od sezone ovisi vrsta, ali kad je vlage dovoljno to im pogoduje. Vinogradari su u pripravnosti ako kišno razdoblje potraje 2-3 dana i odmah idu tretirati da ne bi bilo prekasno, da ne oboli cijeli nasad. Naravno, da bi se razmnožile, potrebna je i toplina.
Evo zašto je to tako. Gljive i gljivice su stanovnici površine zemlje. One sudjeluju u procesima razlaganja. One ponekad napuste svoje prirodno stanište. To se dogodi kad se poklopi količina vlage, topline, kad se nađu oslabljene biljke, koje su podložne oboljevanju.
Ako biljke dobiju kroz naše djelovanje sve potrebne mikro elemente, ako im ne dodajemo samo NPK, makar i u prirodnom obliku, bit će snažnije, a time i otpornije. Često puta to nije tako, tj sadimo stalno u velikoj količini (monokulturi) istu vrstu biljaka. Tada posežemo za zaštitom, čime dodatno slabimo biljnu vrstu i vrtimo se u začaranom krugu. Zato se preporučuje promjena kulture. Tako se osigurava da se jednako mjerno troše mineralni resursi tla.
Bavimo li se uzgojem jedne kulture, još pogotovo od sjemenja svojih biljaka, one će već nositi zapis sjemena prema kojem su osjetljive na određenu biljnu bolest. Svako živo tlo neminovno je rasadnik, skladište, mikro i makro elemenata, stanovnika tla u obliku vidljivog i nevidljivog djela,a samo treba tamo i ostati. Jednostavno, ni jedan od tih vidljivih i nevidljivih dijelova tla ne smije za gospodariti, previše se razmnožiti, promijeniti stanište, zapravo se početi penjati na biljke. Kažemo da treba postojati, ali i ostati u dozvoljenim količinama. Isto kao što treba postojati, mrava, paukova, stonoga, gujavica i ostalih stanovnika tla, treba biti i gljivica.
Problem nastane kad njih bude previše, jer mi tek tada vidimo da je nešto u disbalansu, ali sve krene negdje puno ranije. Krene onda kad mi nismo svjesni. Često puta baš ljudskom pogreškom (najčešće), kad ne zbrinjavamo ostatke proizvodnje na adekvatan način. Kad godinama na istu parcelu sadimo iste biljke, iscrpljujući tako tlo uvijek s istim materijama.
Zato se preporučuje, isključivo u jesen unositi organska gnojiva, po mogućnosti do kraja razgrađena (sazorena u kompostnoj hrpi). Tako dajemo gotovu hranu biljkama, koja jača njihov obrambeni sistem. Same biljke ne mogu biti bolesne. Mogu biti bolesna tla na kojima one rastu. Kad mi vidimo da su biljke bolesne treba liječiti i tlo i biljke, ako ne i sebe. To je sreća, ako nismo dotle došli, ali često puta je tako. Tome svjedoče nove vrste bakterija, nastale kad se ravno iz staja izvlači gnojivo, usred sezone, pa onda na tome uzgaja.
Stoga je jako bitno kako postupamo i što radimo sa zemljom, sa organskim otpadom koji nastaje u poljoprivredi te kakvom materijom to smatramo. To je zapravo pokretač proizvodnje, koji ako se pravilno koristi onda je lijek i hrana biljkama. Tako da, evo, sve se vrti oko jednog, gospodarenja, dobrog gospodarenja, nusproduktima, čime možemo očistiti, uljepšati, gospodarstva i maksimalno iskoristiti svaku materiju. Držite se plodoreda 3 godine. Znači ne mojte iste kulture na istu parcelu, nego tek nakon 3 god, a kod kupusnjača i do 5 god. Naši stari imali su takve metode, a to je nešto što treba zadržati. Nisam za vraćanje unazad, ali ovo je odličan način zaštite tla i nasada i džepa.
Jagode su također jako osjetljive, budući rastu jako blizu tla. Njima ide kompost u redove, odmaknut od redova jagoda čak i do 0,5m, u jesen,Vole dobro gnojenje, pa bih preporučila čisti glistinac, kameno brašno, pravovremeno rahljenje bio-vilama.
Voćke primjerice male i patuljaste također su jako podložne gljivičnim bolestima, za razliku od autohtonih. Tu puno znači odabir sorti, jer htjeli ili ne autohtone vrste imaju prirodnu otpornost i kad posežemo za nečim novim dobro se informirati što nas čeka. No, to ne znači da nečemo posezati za novim vrstama, dapače, čak tražiti metode, pogotovo u bio dinamici kako bi ih sačuvali i ojačali. Jedna od metoda je premaz za voćke, što će biti cijeli novi post.
Čaj od njivske preslice, dobra je pomoć da gljivice koje su na biljkama vratimo u svoje stanište, tj natrag u površinski sloj zemlje. Za to spravljamo čaj koji kuha 20 min. (10 gr suhe, na 2l vode) , ohladimo ga, dodamo 8l vode što nam je dostatno za 100kvadrata tla. Ako se radi o voćkama, obavezno poprskajte deblo i jače grane, a ne samo krošnju. Možete ju koristiti i preventivno i kurativno.
Jedino što preporučujem je napraviti sve, kako bi tlo i biljke saćuvali u zdravlju, jer je lakše djelovati preventivno.
Moram se nadovezati s iskustvima od ove godine. Pogledajte koliko je kiše bilo, te kako je to loše utjecalo. Meni se nakon toliko god vrtlarenja dogodilo da sam svu rajčicu morala izbaciti iz vrta. To je ekstremno vlažno razdoblje utjecalo na ispiranje hranjiva u dublje slojeve, onemogućilo mi da prihranjujem tekućim rastvorom, a razbujalo rast gljivica. Biljke su mi oboljele. Niti druga sadnja nije preživjela, tako da je jako bitno opskrbiti se sjemenjem onda kad ga imamo, te sačuvati nešto i za narednu godinu.
Evo zašto je to tako. Gljive i gljivice su stanovnici površine zemlje. One sudjeluju u procesima razlaganja. One ponekad napuste svoje prirodno stanište. To se dogodi kad se poklopi količina vlage, topline, kad se nađu oslabljene biljke, koje su podložne oboljevanju.
Ako biljke dobiju kroz naše djelovanje sve potrebne mikro elemente, ako im ne dodajemo samo NPK, makar i u prirodnom obliku, bit će snažnije, a time i otpornije. Često puta to nije tako, tj sadimo stalno u velikoj količini (monokulturi) istu vrstu biljaka. Tada posežemo za zaštitom, čime dodatno slabimo biljnu vrstu i vrtimo se u začaranom krugu. Zato se preporučuje promjena kulture. Tako se osigurava da se jednako mjerno troše mineralni resursi tla.
Bavimo li se uzgojem jedne kulture, još pogotovo od sjemenja svojih biljaka, one će već nositi zapis sjemena prema kojem su osjetljive na određenu biljnu bolest. Svako živo tlo neminovno je rasadnik, skladište, mikro i makro elemenata, stanovnika tla u obliku vidljivog i nevidljivog djela,a samo treba tamo i ostati. Jednostavno, ni jedan od tih vidljivih i nevidljivih dijelova tla ne smije za gospodariti, previše se razmnožiti, promijeniti stanište, zapravo se početi penjati na biljke. Kažemo da treba postojati, ali i ostati u dozvoljenim količinama. Isto kao što treba postojati, mrava, paukova, stonoga, gujavica i ostalih stanovnika tla, treba biti i gljivica.
Problem nastane kad njih bude previše, jer mi tek tada vidimo da je nešto u disbalansu, ali sve krene negdje puno ranije. Krene onda kad mi nismo svjesni. Često puta baš ljudskom pogreškom (najčešće), kad ne zbrinjavamo ostatke proizvodnje na adekvatan način. Kad godinama na istu parcelu sadimo iste biljke, iscrpljujući tako tlo uvijek s istim materijama.
Zato se preporučuje, isključivo u jesen unositi organska gnojiva, po mogućnosti do kraja razgrađena (sazorena u kompostnoj hrpi). Tako dajemo gotovu hranu biljkama, koja jača njihov obrambeni sistem. Same biljke ne mogu biti bolesne. Mogu biti bolesna tla na kojima one rastu. Kad mi vidimo da su biljke bolesne treba liječiti i tlo i biljke, ako ne i sebe. To je sreća, ako nismo dotle došli, ali često puta je tako. Tome svjedoče nove vrste bakterija, nastale kad se ravno iz staja izvlači gnojivo, usred sezone, pa onda na tome uzgaja.
Stoga je jako bitno kako postupamo i što radimo sa zemljom, sa organskim otpadom koji nastaje u poljoprivredi te kakvom materijom to smatramo. To je zapravo pokretač proizvodnje, koji ako se pravilno koristi onda je lijek i hrana biljkama. Tako da, evo, sve se vrti oko jednog, gospodarenja, dobrog gospodarenja, nusproduktima, čime možemo očistiti, uljepšati, gospodarstva i maksimalno iskoristiti svaku materiju. Držite se plodoreda 3 godine. Znači ne mojte iste kulture na istu parcelu, nego tek nakon 3 god, a kod kupusnjača i do 5 god. Naši stari imali su takve metode, a to je nešto što treba zadržati. Nisam za vraćanje unazad, ali ovo je odličan način zaštite tla i nasada i džepa.
Jagode su također jako osjetljive, budući rastu jako blizu tla. Njima ide kompost u redove, odmaknut od redova jagoda čak i do 0,5m, u jesen,Vole dobro gnojenje, pa bih preporučila čisti glistinac, kameno brašno, pravovremeno rahljenje bio-vilama.
Voćke primjerice male i patuljaste također su jako podložne gljivičnim bolestima, za razliku od autohtonih. Tu puno znači odabir sorti, jer htjeli ili ne autohtone vrste imaju prirodnu otpornost i kad posežemo za nečim novim dobro se informirati što nas čeka. No, to ne znači da nečemo posezati za novim vrstama, dapače, čak tražiti metode, pogotovo u bio dinamici kako bi ih sačuvali i ojačali. Jedna od metoda je premaz za voćke, što će biti cijeli novi post.
Čaj od njivske preslice, dobra je pomoć da gljivice koje su na biljkama vratimo u svoje stanište, tj natrag u površinski sloj zemlje. Za to spravljamo čaj koji kuha 20 min. (10 gr suhe, na 2l vode) , ohladimo ga, dodamo 8l vode što nam je dostatno za 100kvadrata tla. Ako se radi o voćkama, obavezno poprskajte deblo i jače grane, a ne samo krošnju. Možete ju koristiti i preventivno i kurativno.
Jedino što preporučujem je napraviti sve, kako bi tlo i biljke saćuvali u zdravlju, jer je lakše djelovati preventivno.
Moram se nadovezati s iskustvima od ove godine. Pogledajte koliko je kiše bilo, te kako je to loše utjecalo. Meni se nakon toliko god vrtlarenja dogodilo da sam svu rajčicu morala izbaciti iz vrta. To je ekstremno vlažno razdoblje utjecalo na ispiranje hranjiva u dublje slojeve, onemogućilo mi da prihranjujem tekućim rastvorom, a razbujalo rast gljivica. Biljke su mi oboljele. Niti druga sadnja nije preživjela, tako da je jako bitno opskrbiti se sjemenjem onda kad ga imamo, te sačuvati nešto i za narednu godinu.
četvrtak, 15. svibnja 2014.
Isplativost uzgajanja ------ jagode i luk
Ovo je pojam od kojeg sve započinje. Uvijek najprije to proračunavamo, ispitujemo, sumnjamo, tražimo i zbrajamo razloge za i protiv. Nešto što započinjemo,mora imati pozitivnu ekonomsku računicu. To je vrlo moderan i stručan pristup. Mislimo da sve možemo izmjeriti, izvagati, izračunati. Kamo sreće da je tako.
I, što ćemo najprije izvagati? Prinos,( je li tako?) pa ćemo odbiti uloženo, začuditi se sigurno i donijeti zaključak kako je to sve neisplativo. Međutim, da li smo sve izmjerili i izvagali? Postoji li nešto što je zapravo nemoguće izmjeriti.
To se zove ljubav, sreća, zadovoljstvo, sigurnost, mir, a to možemo samo osjetiti. To nema mjeru, (nikakvu kraticu ili oznaku) ali niti kraj. Jesam li ja to staromodna, doznati ćemo.
Po meni sve započinje u našim nastojanjima da si stvorimo ugodu. Tako bi trebalo biti. Voljeti sebe i stvoriti si okružje u kojem uživamo. Ako nešto radimo samo zato jer drugo ne znamo ( a ovo samo mislimo da znamo, što je često slučaj) ili zato što to moramo onda je to već u startu promašaj. Bolje se posvetiti nečem što volimo. Došli smo do iskrenosti, prema sebi i prema drugima.
Zainteresiranost je već pojam koji vežem uz mnogo štošta dobrog. On nas tjera naprijed, daje nam dozu ljubavi za nešto, želju da istražujemo, promatramo, trošimo vrijeme i energiju na sve to. Kako ćemo to izmjeriti, izvagati i kojom mjerom obilježiti.? Postoji li neka kratica koja objedinjuje pojam isplativost?
Po meni je žalosno tako razmišljati. Kako ću ja raditi 8 sati za nekim stolom nešto što nema veze s mojim razmišljanjima, nastojanjima, samo zato što me tamo čeka novac. Naravno, računi se trebaju platiti, pa su mnogi prisiljeni tako funkcionirati. Možda zato baš sada propadaju mnoga radna mjesta, pojavljuju se nove ideje za samozapošljavanje, ljudi se specijaliziraju za neku vrstu aktivnosti, a ona ih čini sretnim i zadovoljnim. Pitate li se ikada da li ste i sami takvi, odnosno što bi trebali učiniti da bi to postali.
Po meni je to prva stavka koju treba razmotriti prije nego se upuštamo u bilo što.jer neće biti problem cijelo vrijeme provoditi u takvoj aktivnosti, ako ju volimo. Što bi rekla naša poznata i draga obitelj Kostelić na ove moje riječi. Da su se bojali zime i snijega ne bi imali ovakve rezultate. Sigurna sam da im nije bilo odmah isplativo, ali su išli srcem, istraživali, odricali se, voljeli to što rade i ništa im nije bilo teško. Stvorili su svoju taktiku u mnogočemu, a tako se jedino može napredovati. Pustite onu uzrečicu, mora se raditi. Mora se jedino umrijeti. A koliko ćemo dotad i što raditi određujemo sami isto kao što određujemo sebi dozu sreće koju pritom ostvarimo.
Sva druga razmišljanja isključivo su materijalističke prirode, koja počivaju na tankim grančicama, krhkim kao i mi sami u ovom surovom vremenu i bojimo se posegnuti za nečim što nam ispuni pluća, nabaci osmjeh, samo zato jer "to" nije profitabilno.
Žalim mnoge koji su izgubili zdravlje, patili za svog radnog vijeka, a kad se osvrnu iza sebe nema drugo osim praznine. Sve znamo i nečemo dalje o tome, nego kako to promijeniti.
Može se sve samo treba hrabrosti i odlučnosti i dovoljno voljeti sebe. Jeste li učinili sve? Je li bilo dovoljno?
Mogu li naši poljoprivrednici reći da su učinili sve, ali nije bilo dovoljno? Je li to moguće? Svjedoci smo svakodnevno koliko ti ljudi pate, zbog kredita, obaveza, a ono, jedna poplava, jaka bura u nekoliko dana sve odnese. Od ulaganja do prinosa, težak je i trnovit put koji mogu upropastiti razni čimbenici. Čini se da smo sve nespremniji i sve je nekako teže nego prijašnjih godina. Pa jeli ovakav način isplativ pitam sebe i sve naše poljodjelce.
Najgore mi vidjeti nekoliko ha spojenih, u jednoj kulturi, bez vjetrobranskog štita u recimo obliku nasada lješnjaka koji bi malo zaustavio vjetar, primamio koju pticu, pružio slast svojih plodova u jesen, dao malo lišća neophodnog za dobar listinac i dobro stanje presadnica u sljedećoj godini. Nadalje, izmarkirao oranice i poboljšao susjedske odnose, stvorio višak za prodaju i obogatio jelovnik starih i mladih ukućana, uštedio koju litru benzina, jer zaboga, stalno se žalimo da nam je preskup mada nije problem preoravati kao da je to jedina metoda kojom ćemo poboljšati uzgoj. A gdje su tek pčele, kukci i ostala svita životinja koja bi stvorila balans. Zar stvarno treba biti samo miševa, zlatica, ambrozije, te moljaca svih sorti zbog kojih tako olako posežemo za kemijskim sredstvima, trošeći tako teško stečen novac da bi ugrožavali svoje zdravlje, a djeci ostavljali samo dugove i bolesti.
Teško mi je sve to gledati, a ne reagirati.
Evo, polomljeni plastenici, pod kojima su tone jagoda i krastavaca, a ukućani u kreditima. Najavljuju s kiše, hladnoća, pa onda visoke temperature. Oštećeni su nasadi, oštećena su sredstva za rad, više mjesečni trud se upropastio. Gdje je tu isplativost?
Zašto se ne sade jagode koje rode kasnije, bez plastike? Iako će tržišna cijena biti niža bit će manje stresa, manje gubitaka. Možemo malo uroda imati pod plastikom, da stigne ranije, ali zašto moramo sve uzgajati u zaštićenom prostoru? ( da bude više novaca?) Presadnice takvih sorata, trebamo kupiti, što je u samom startu trošak, a ove obične, se same razmnože. Pomognemo li im, što nije uopće teško, pa nema im kraja. Šumske, su tek prava delicija. Ne vjerujem da bi obitelji bilo teško brati ih svakodnevno. Ekonomska računica bit će stabilnija budemo li u startu manje potrošili. Na ovaj način kako se sada radi, ja ne vidim ništa isplativo. Ne znamo kakva će biti godina i što nas može iznenaditi, a sama ulaganja obično premaše dobit, ali se i dalje radi isto.
Gotovo je bolna nemoć kad se nađemo u takvom žrvnju. Iskočite na vrijeme iz njega. Dobro je pratiti napredak, nove tehnike, ali neka budu u službi tradicije i zdravlja, jer to je jedini način uspona. I opet naglašavam kombiniranje biljaka i raspon sorti. Znači jagode uzgajajte na slami, ili poduprte kamenima, jer to obožavaju. Koristite glistinac (po mogućnosti svoj) ili zreli kompost na većim razmacima od samih sadnica, nabavite sorte kojima ne treba plastika i nemojte zaboraviti mjesečarke. Šumske možete kombinirati u podnožju stablašica. I imat ćete puno ručnog rada što one zahtijevaju, ali drugačije raspoređenog tokom godine i manje troškova u startu. Kvalitetom ćete nadoknaditi, ono što ste izgubili količinom, i bit čete sigurno u boljoj poziciji tj više ćete zaraditi.
Dobro bi bilo imati mogućnost prerade. Mljekari imaju vlastite sirane, a jagode se mogu zamrzavati, ali i ukuhavati, prerađivati u sok.Vole u svojoj blizini luk i češnjak. Znači, kod proljetne obrade ubaciti češnjeve u zemlju, a kad jagodama prođe sezona imamo još jednu berbu, berbu češnjaka. Budući njega ne sadimo tako gusto da ne bi bilo mjesta divljim biljkama, pa njih uvijek bude, neka onda rađe rastu grmovi jagoda koji će popuniti prostor među lukovicama. Tako povećavamo obim poslova, ali u suradnji s prirodom stvaramo sklop otporniji na bolesti i omogućavamo, još jednu berbu. Imate i mogućnost kombiniranja ranih sorti jagoda s ranim sortama češnjaka, te mjesečarke s kasnijim sortama češnjaka. Ako sadimo pola jednih pola drugih imamo posla za cijelu godinu, ali i stalno prispjevanje plodova koji nam oplemenjuju novčanik.
Malčiranje je zahvat kojim sprečavamo rast korovima, produžujemo rahlost zemlji, tako da je lakše čupati ako nešto korova izraste. Čuva nam kontakt jagoda sa zemljom, ali i isto tako zemlja normalno diše i ne pregrijava se kao pod plastikom. Ne znam da li itko ovako radi, osim na manjim imanjima u ekološkom uzgoju koji bi trebali postati uzor, a njihov krajnji ishod prioritet.
Sjećam se, jednog vrta u kojem je nakon što je rajčica završila svoju vegetaciju ostalo još puno posla. Bilo je tu prekrasnih cvjetova krizantema, koje su se za dan svih svetih sve prodale. Žene su znale iskoristiti prostor i iskombinirati kulture koje su se nadovezivale. I, evo još jedne berbe na istom prostoru.
Isplativost je neupitna, a kao tema neiscrpna, tako da čemo je nastaviti i nadopunjavati, već prema zaključcima iz svojih i tuđih iskustava.
I, što ćemo najprije izvagati? Prinos,( je li tako?) pa ćemo odbiti uloženo, začuditi se sigurno i donijeti zaključak kako je to sve neisplativo. Međutim, da li smo sve izmjerili i izvagali? Postoji li nešto što je zapravo nemoguće izmjeriti.
To se zove ljubav, sreća, zadovoljstvo, sigurnost, mir, a to možemo samo osjetiti. To nema mjeru, (nikakvu kraticu ili oznaku) ali niti kraj. Jesam li ja to staromodna, doznati ćemo.
Po meni sve započinje u našim nastojanjima da si stvorimo ugodu. Tako bi trebalo biti. Voljeti sebe i stvoriti si okružje u kojem uživamo. Ako nešto radimo samo zato jer drugo ne znamo ( a ovo samo mislimo da znamo, što je često slučaj) ili zato što to moramo onda je to već u startu promašaj. Bolje se posvetiti nečem što volimo. Došli smo do iskrenosti, prema sebi i prema drugima.
Zainteresiranost je već pojam koji vežem uz mnogo štošta dobrog. On nas tjera naprijed, daje nam dozu ljubavi za nešto, želju da istražujemo, promatramo, trošimo vrijeme i energiju na sve to. Kako ćemo to izmjeriti, izvagati i kojom mjerom obilježiti.? Postoji li neka kratica koja objedinjuje pojam isplativost?
Po meni je žalosno tako razmišljati. Kako ću ja raditi 8 sati za nekim stolom nešto što nema veze s mojim razmišljanjima, nastojanjima, samo zato što me tamo čeka novac. Naravno, računi se trebaju platiti, pa su mnogi prisiljeni tako funkcionirati. Možda zato baš sada propadaju mnoga radna mjesta, pojavljuju se nove ideje za samozapošljavanje, ljudi se specijaliziraju za neku vrstu aktivnosti, a ona ih čini sretnim i zadovoljnim. Pitate li se ikada da li ste i sami takvi, odnosno što bi trebali učiniti da bi to postali.
Po meni je to prva stavka koju treba razmotriti prije nego se upuštamo u bilo što.jer neće biti problem cijelo vrijeme provoditi u takvoj aktivnosti, ako ju volimo. Što bi rekla naša poznata i draga obitelj Kostelić na ove moje riječi. Da su se bojali zime i snijega ne bi imali ovakve rezultate. Sigurna sam da im nije bilo odmah isplativo, ali su išli srcem, istraživali, odricali se, voljeli to što rade i ništa im nije bilo teško. Stvorili su svoju taktiku u mnogočemu, a tako se jedino može napredovati. Pustite onu uzrečicu, mora se raditi. Mora se jedino umrijeti. A koliko ćemo dotad i što raditi određujemo sami isto kao što određujemo sebi dozu sreće koju pritom ostvarimo.
Sva druga razmišljanja isključivo su materijalističke prirode, koja počivaju na tankim grančicama, krhkim kao i mi sami u ovom surovom vremenu i bojimo se posegnuti za nečim što nam ispuni pluća, nabaci osmjeh, samo zato jer "to" nije profitabilno.
Žalim mnoge koji su izgubili zdravlje, patili za svog radnog vijeka, a kad se osvrnu iza sebe nema drugo osim praznine. Sve znamo i nečemo dalje o tome, nego kako to promijeniti.
Može se sve samo treba hrabrosti i odlučnosti i dovoljno voljeti sebe. Jeste li učinili sve? Je li bilo dovoljno?
Mogu li naši poljoprivrednici reći da su učinili sve, ali nije bilo dovoljno? Je li to moguće? Svjedoci smo svakodnevno koliko ti ljudi pate, zbog kredita, obaveza, a ono, jedna poplava, jaka bura u nekoliko dana sve odnese. Od ulaganja do prinosa, težak je i trnovit put koji mogu upropastiti razni čimbenici. Čini se da smo sve nespremniji i sve je nekako teže nego prijašnjih godina. Pa jeli ovakav način isplativ pitam sebe i sve naše poljodjelce.
Najgore mi vidjeti nekoliko ha spojenih, u jednoj kulturi, bez vjetrobranskog štita u recimo obliku nasada lješnjaka koji bi malo zaustavio vjetar, primamio koju pticu, pružio slast svojih plodova u jesen, dao malo lišća neophodnog za dobar listinac i dobro stanje presadnica u sljedećoj godini. Nadalje, izmarkirao oranice i poboljšao susjedske odnose, stvorio višak za prodaju i obogatio jelovnik starih i mladih ukućana, uštedio koju litru benzina, jer zaboga, stalno se žalimo da nam je preskup mada nije problem preoravati kao da je to jedina metoda kojom ćemo poboljšati uzgoj. A gdje su tek pčele, kukci i ostala svita životinja koja bi stvorila balans. Zar stvarno treba biti samo miševa, zlatica, ambrozije, te moljaca svih sorti zbog kojih tako olako posežemo za kemijskim sredstvima, trošeći tako teško stečen novac da bi ugrožavali svoje zdravlje, a djeci ostavljali samo dugove i bolesti.
Teško mi je sve to gledati, a ne reagirati.
Evo, polomljeni plastenici, pod kojima su tone jagoda i krastavaca, a ukućani u kreditima. Najavljuju s kiše, hladnoća, pa onda visoke temperature. Oštećeni su nasadi, oštećena su sredstva za rad, više mjesečni trud se upropastio. Gdje je tu isplativost?
Zašto se ne sade jagode koje rode kasnije, bez plastike? Iako će tržišna cijena biti niža bit će manje stresa, manje gubitaka. Možemo malo uroda imati pod plastikom, da stigne ranije, ali zašto moramo sve uzgajati u zaštićenom prostoru? ( da bude više novaca?) Presadnice takvih sorata, trebamo kupiti, što je u samom startu trošak, a ove obične, se same razmnože. Pomognemo li im, što nije uopće teško, pa nema im kraja. Šumske, su tek prava delicija. Ne vjerujem da bi obitelji bilo teško brati ih svakodnevno. Ekonomska računica bit će stabilnija budemo li u startu manje potrošili. Na ovaj način kako se sada radi, ja ne vidim ništa isplativo. Ne znamo kakva će biti godina i što nas može iznenaditi, a sama ulaganja obično premaše dobit, ali se i dalje radi isto.
Gotovo je bolna nemoć kad se nađemo u takvom žrvnju. Iskočite na vrijeme iz njega. Dobro je pratiti napredak, nove tehnike, ali neka budu u službi tradicije i zdravlja, jer to je jedini način uspona. I opet naglašavam kombiniranje biljaka i raspon sorti. Znači jagode uzgajajte na slami, ili poduprte kamenima, jer to obožavaju. Koristite glistinac (po mogućnosti svoj) ili zreli kompost na većim razmacima od samih sadnica, nabavite sorte kojima ne treba plastika i nemojte zaboraviti mjesečarke. Šumske možete kombinirati u podnožju stablašica. I imat ćete puno ručnog rada što one zahtijevaju, ali drugačije raspoređenog tokom godine i manje troškova u startu. Kvalitetom ćete nadoknaditi, ono što ste izgubili količinom, i bit čete sigurno u boljoj poziciji tj više ćete zaraditi.
Dobro bi bilo imati mogućnost prerade. Mljekari imaju vlastite sirane, a jagode se mogu zamrzavati, ali i ukuhavati, prerađivati u sok.Vole u svojoj blizini luk i češnjak. Znači, kod proljetne obrade ubaciti češnjeve u zemlju, a kad jagodama prođe sezona imamo još jednu berbu, berbu češnjaka. Budući njega ne sadimo tako gusto da ne bi bilo mjesta divljim biljkama, pa njih uvijek bude, neka onda rađe rastu grmovi jagoda koji će popuniti prostor među lukovicama. Tako povećavamo obim poslova, ali u suradnji s prirodom stvaramo sklop otporniji na bolesti i omogućavamo, još jednu berbu. Imate i mogućnost kombiniranja ranih sorti jagoda s ranim sortama češnjaka, te mjesečarke s kasnijim sortama češnjaka. Ako sadimo pola jednih pola drugih imamo posla za cijelu godinu, ali i stalno prispjevanje plodova koji nam oplemenjuju novčanik.
Malčiranje je zahvat kojim sprečavamo rast korovima, produžujemo rahlost zemlji, tako da je lakše čupati ako nešto korova izraste. Čuva nam kontakt jagoda sa zemljom, ali i isto tako zemlja normalno diše i ne pregrijava se kao pod plastikom. Ne znam da li itko ovako radi, osim na manjim imanjima u ekološkom uzgoju koji bi trebali postati uzor, a njihov krajnji ishod prioritet.
Sjećam se, jednog vrta u kojem je nakon što je rajčica završila svoju vegetaciju ostalo još puno posla. Bilo je tu prekrasnih cvjetova krizantema, koje su se za dan svih svetih sve prodale. Žene su znale iskoristiti prostor i iskombinirati kulture koje su se nadovezivale. I, evo još jedne berbe na istom prostoru.
Isplativost je neupitna, a kao tema neiscrpna, tako da čemo je nastaviti i nadopunjavati, već prema zaključcima iz svojih i tuđih iskustava.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)