nedjelja, 5. veljače 2017.

eutanazija peradi

        Eutanazijom kokoši se nikako ne bi mogla pomiriti. Potpuno razumijem ljude koji emotivno reagiraju. Dapače, suosjećam s njima. Dobro znam koliko dugo treba da se uzgoji kokoš, da se ju nauči sve jesti, jer nije isto da li je hranjena prirodno ili je rast bio ubrzan.
        Uzročnici bolesti i dalje su prisutni, jer divlje ptice su prenosioci. Meni nitko ne bi mogao nadoknaditi izgubljeno, jer kod mene su iste koke živjele po 7 godina. Klalo se samo u vanrednim situacijama. da se životinja ne muči, a danas bi bila još upornija da spasim život.
        Sad zapravo mali uzgajivači stradaju. Držim da velika koncentracija i velikobrojna jata tek pridonose širenju bolesti. To je isto kao i s ljudima. Najprije se pokupi gripu gdje je puno ljudi u isto vrijeme na jednom mjestu.  Ne znam kamo se tjera ta politika ubijanja i što se njome postiže, osim slabljenja životinja i uništavanja dobrih odlika u pasminama i uništavanja raznolikosti, kao i otpornosti.
       Eutanazija kljunova je ružan i skup zahvat, koji uništava naše selo. Nestati će posebne pasmine, dobre odlike domaćih koka što je ravno monsantu na poljima.
          Bilo kakve bolesti, koje zaraze čovjeka, mogu se nadzirati. Oboljele se ograničava u kretanju, liječi, obavještava se okolina i na taj način sprječava daljnje širenje uzročnika. S  pticama to ne možemo, jer lete, pa tamo gdje slete eto nam ptičje gripe.
          Ova zima je vrijeme kada domaće  životinje ionako treba zbrinuti na toplo i zatvoreno mjesto. U postu o kokošima na ovom blogu istaknuto je kako pojačati higijenu držanja. Nije na odmet držati se toga.
         Osim toga bolesne i slabe ptice koje se uslijed oboljenja neće moći brinuti za sebe zasigurno će uginuti. Tako dolazi do selekcije na prirodan način. Selekciju na farmama  treba isto tako provesti jer čovjek treba  nadzirati mjesta s velikim koncentracijama, osobito ako je brojnost jedne vrste na nekom prostoru povećana. To je vrlo poželjno, ali tada se zna i samo zdravstveno stanje životinja.Kad se bolest dogodi tada smo nemoćni sami i potrebno je slušati veterinarsku struku.
        Trebamo si priznati da se klima jako promijenila, a to može biti uzrok nastanka bolesnih promjena na pticama, odnosno, niske temperature mogu ugrožavati njihovo zdravlje.
         U zadnje vrijeme je vrlo vrijedno imati kokoši na otvorenom. Slobodan uzgoj bi trebao biti njihov slobodan izbor gdje će boraviti, a sigurna sam da ni jednoj koki nije sad ugodno vani na niskim minusima. Zanimljivo je onda kako to da se potiče ljude da drže velika jata kljunova, a zna se da velika koncentracija nečega znači lako razmnožavanje bolesti životinja. Opet dolazimo do raznovrsnosti, svega, bilo biljaka bilo životinja.
         Osim toga nema nikakve svrhe držanje kljunova na otvorenom, ako one ne mogu zadovoljiti svoje potrebe za kamenčićima, ako nema suhog pijeska da se mogu kupati, ako im je hrana i voda jako hladna. O tome treba voditi računa. Badava im svježi zrak, ako nemaju sve sto im treba. Osim toga životinje su i češće žedne jer izostaje svježe zelenilo ili rosa. Zadovoljne pernate životinje se osjete, jer se čiste,  kupaju u suhom pijesku, (ako ga ima), pjevaju, pare, umiljate su. Poželjno im je davati makar sasušenu koprivu, pogotovo ako su nesilice. One se tada jako troše, a znamo da količina Fe u jajetu ovisi o prehrani kokoši, pa tako njegova količina u žumanjku ovisi o prehrani nesilica. Usitnjenu koprivu se može dodavati u mljeven kukuruz, sada po zimi, samo ju treba imati pripravnu. U svrhu poboljšanja prehrane, mogu se koristiti sve ljekovite biljke, sasušene, zdrobljene, odnosno talozi od prirodnih čajeva također su dobri, Sve je to bogatstvo minerala i vitamina, raznolikost i sve što pomaže čovjeku u preventivi dobro je davati i njima. Na otvorenom one mnogo štošta nađu, a kad je hladno kao ove zime s debelim minusima potrebno se malo više posvetiti njihovom hranjenju.
          Iskustvo je pokazalo da su koke lakše i gotovo halapljivo jele mljeven kukuruz,  ali namočen. Isto je tako važno da to sve što im se daje nije ledeno.U tako mljeven kukuruz može se svašta dodavati. Mislim na raznovrsno sjemenje, soju, uljarice, zob ili ječam, sirak, drobljene kosti. Tako da kad se do sita najedu, mogu se čak međusobno nježno kljunovima kljucati, po glavi osobito.  Isto je i s kontaktom s čovjekom, ako ih se  krene milovati. Ne bježe, nego naprotiv svojim smirenim javljanjem daju do znanja da im godi. Inače s posudom hrane doći do njih nije moguće, jer skaču na ruku, glavu, rame.
           Zoološki vrtovi primjer su raznolikosti životinja. Mini domaćinstva, također, jer drže razne životinje, pa zato postoje manje šanse za oboljevanje. Osim toga križanjem pasmina, prirodnim razmnožavanjem (nije važna samo količina) dolazi se do prirodne otpornosti. Takva su mjesta zadnja čiji stanovnici podliježu oboljevanju. Zadnja gdje treba raditi eutanaziju, a prva koja treba sačuvati.  
         Mišljenja sam da je nezamjenjivo da koka vodi svoje piliće. Uspoređujem to s  dojenjem kod ljudskog podmladka. Na taj način se stvara otpornost životinja jer one nauče jesti raznovrsnu hranu, a kod svih živih bića ona je osnova zdravlja i otpornosti.
         Želimo li više pilića, bilo bi mudro, ako se vlasnik posluži s inkubatorom na isti dan nasaditi i kvočku. Kad se izlegu, kvočka će voditi i one iz inkubatora. Naravno treba  imati mjere što se tiče broja pilića.
        Sve autohtone pasmine,vrijedne su baš zbog odlika otpornosti i nezahtjevnosti u pogledu uzgoja. Budući je naše podneblje vrlo raznovrsno,klima također, čemu se truditi to ne poštivati. Ovisno o pasminama, kad poštujemo izvornost  lakše će se sačuvati zdravlje. a manje će stajati uzgoj, jer liječenje košta. To je tako jednostavno, pa čemu onda to stalno kršiti.
         Koke znaju željeti pomladak više puta u godini, tako da je tu prostor svakom vlasniku, da poveća brojnost. Nema potrebe za umjetnim razmnožavanjem. Ono u pravilu opet poskupljuje uzgoj, jer najprije trebamo struju, a poslije vitamine, a na kraju dobijemo mnogo živine koja u ovakvim zimama može donijeti samo probleme, jer je neotporna. Ljudi su postali nestrpljivi i htjeli bi sve na brzinu, ali znaju da se cijeni vanjski uzgoj, slobodan uzgoj, ali što će kokoši sloboda ako ju ne zna iskoristiti. Ona si ne zna uzeti iz prirode ono što joj treba, pa naravno postane bolesna.
        To je uzrok i posljedica koju gledamo svaki dan,
        Sve životinje su bića koja zovu čovjeka da im pomaže. Bitan je način na koji se to radi. Koliko i kako to radimo tako nam se i vrati. Sve one su fenomenalna bića koja imaju emocije, uvijek to treba imati na umu. Mačke i psi su spretniji pa lakše probude emocije kod ljudi, umiljatošću, dok koke imaju svoja jata i žive fizički odvojeno od čovjeka. Drže ih samo kao živinu koju tjeramo (iš,iš). One mogu reagirati pjevom, približavati se k ruci, i vrlo su pametne. (a glup kao kokoš, ne stoji). Također prepoznaju vlasnika, kao bilo koja druga životinja. Nedovoljno ih se poštuje, a jako iskorištava i stalno treba.
           Donedavno ih se držalo u skučenom prostoru, a bilo je samo bitno od njih dobiti jaja. Danas se već napredovalo, ali može se još poboljšati način držanja. One mogu zaista biti sretne koke.
           Nije isto konzumirati jaja sretnih koka ili onih izmučenih, te da li ih vlasnici samo tjeraju ili one trče za njim. Tu postoji velika razlika.
          Staviti hranu na dlan i dozvoliti da nam jedu iz ruke te osjetiti kljun ili njihovu toplu krijestu, ima posebne čari. Umjesto da ih se samo tjera, treba ih dozivati, kako su nekada radile naše bake. Nije važan način, već namjera stvaranja veze između čovjeka i životinje.
           Sve životinje je potrebno jednako održavati. Stalno im čistiti nastambe, čuvati od nametnika, neke očetkati, voditi računa o prehrani. Davati  im svoju ljubav, pažnju, milovati  ih, ali kokošima rijetko koji vlasnik to priušti. Pitam se kako je to moguće da nam je kod nekih životinja to lakše raditi, a njih se samo tjera. Obično ih se drži isključivo radi koristoljublja, a način na koji im se obraćamo je "iš, iš."To je stvarnost, jer ili radi mesa žive u gomilama ili radi jaja, kao da su stvari, pa s njima kao s odjećom ili kao odvrnemo ili zavrnemo slavinu.
           Sad kad je bolest tu možda će neki malo promijeniti stav, jer nitko i ništa nije na ovom svijetu, zdravo za gotovo. Kako je  tek na  onolikim  farmama, svih godina, zatvoren sustav, umjetna hrana, brz prirast. Bolest je nakon svega toga normalan sljed.
            Da i još nešto, kako je moguće da neki domaćini hrane svoje kokoši kruhom? Napominje se da kruh nije dobar za ptice, pa znači da ne može biti dobra hrana kokošima. Mislim na kruh iz trgovina, koji je pun raznih aditiva.
     
     

petak, 27. siječnja 2017.

Kako se riješiti puževa golaća

         Moram napomenuti da će se čitateljima činiti da se ponavlja tematika iz već napisanih postova. U stvari, su ovo samo potvrde o iskustvu, opisane iz drugog kuta.
         Dok se okolina već borila s tim napasnicima, puževima, u mom vrtu puževa nije bilo, samo je pokoji zalutao. Tada sam imala kokoši. Nisam imala posložen sistem sa sitnim šoderom, koji danas zagovaram. Držala sam ih na otvorenom u ograđenom prostoru. Danas znam da su one bile zaslužne što puževa nije bilo. Dakle to mi je bila jedna od prvih linija obrane. Tamanile su njihova jaja, puževe nisu htjele.Postoje i drugi načini.
          Ova spoznaja, kao i mnoge na ovom blogu stvorene su radom, promatranjem i  zaključivanjem. Tražeći jednostavniji, a odgovorniji način postupanja s životinjama i biljkama, ali isto tako ne odbacujući stara iskustva, oblikovana su zanimljiva i  praktična rješenja.
             Životinjski gnoj nezaobilazna je materija kod gradnje komposta. Tamo ga treba stavljati i tim putem ga upotrebljavati u vrtovima. Čak štoviše držim da svako domaćinstvo treba imati nekoliko kokica koje će ga kontinuirano stvarati. Važan je za brži rast bilja, a što su biljke snažnije to su puževima manje zanimljive.
             Kokošji gnoj je materija po kojoj sve brzo raste. On je pun dušika i biljke ga vole. Može se ga razmutiti  u vodi i zalijevati kompost, ali i povrće direktno. Njegova direktna upotreba opravdana je stoga što dušik ionako ispari u atmosferu, ako se ne ugradi odmah u biljke. To pravilo o isparavanju vrijedi isto tako i u kompostu. U skladu s tom činjenicom važno je naglasiti kako pogoduje rastu svog zelenila, pa i divljih biljaka. Češće je potrebno plijeviti što je uistinu pravi blagoslov jer je to (također ) dobra hrana za kokoši. To je svojevrsna izmjena tvari, ubrzana, koja potiče česte zahvate obavljane od strane čovjeka.
             Čupajući korov često se naiđe na jaja puževa. Tada možemo taj dio zemlje nagrnuti na lopatu i ponuditi kokošima. Može i obrnuto,tj. da njih stavimo da pročeprkaju na nekoj gredici. Nikad to  čovjek neće tako pokupiti kao pernate životinje svojim kljunom. Može se napraviti kavez bez dna veličine gredice,(odnosno da njene proporcije odgovaraju veličini gredice) pa kad one sve lijepo prekopaju jednostavno se preseli na drugo mjesto. To je vrlo jednostavno i praktično rješenje za prazna mjesta, prazne gredice koje tek treba zasaditi. Ovaj postupak može se ponavljati kod svake izmjene kulture.
              Puževa jajašca jednostavno postoje i treba ih ukloniti, što je lakše nego pobirati puževe. Trenutno su puževi velika smetnja. To mogu postati i neki drugi stanovnici tla. Zato je dobro imati takve domaće kljunove, vrlo vrijedne i šteta je da ih je zabranjeno držati. Kokoši još počiste sve ono što ostane od pripreme obroka,  kore krumpira (kuhane), jabuka,sve se može pomiješati sa mljevenim kukuruzom i biti njima hrana, a njihov gnoj hrana mikro organizmima u tlu , odnosno kompostu što opet stvara novi ciklus materije kojom se sve hrani.
             Tako postavljeno kruženje tvari zapravo je lanac dobre zdrave kontinuirane razmjene, primjer samodostatnosti.
             To sve moguće je jedino tako da kokoši budu na otvorenom, ali da se njihov gnoj svejedno skuplja što je opisano u postu o kokošima.
              Na taj način kontroliramo što i kako se hranimo i kakvu materiju unosimo u svoje tijelo, što je od velike važnosti za zdravlje.
              Moguće je kupiti briketirani kokošji gnoj organske prirode, no međutim njegov sastav ipak je upitan. Držati svoje životinje, za koje znamo što jedu držim da je puno mudrije. To je zatvoren krug koji odlično funkcionira. Tada znamo porijeklo svega i nema iznenađenja u kvaliteti hrane koja se nađe na tanjuru.
              Može se držati kokice na način kako to danas ljudi rade, u nekom ograđenom dijelu dvorišta, na zemlji ili betonu, ali, to je način da izmet  ostaje na licu mjesta i kiša ga ispere u dubinu ili ga operemo s vodom, a teren s vremenom postane prezasićen otpadom.
             Dušik isparava ako ga se ne ugradi u kompost, odnosno u biljke. pogotovo kad je toplo. Kokoši budu u tom otpadu, pa mogu i oboljeti, a stvaraju se i neugodni mirisi. Ne preživi  nijedna travka  i svo zelenilo ubrzo nestane, jer ga kokoši pokljucaju skupa s korijenom. U takvom mediju gdje nema trave, nema ni kamenčića, nego utabani otpadni materijal i zemlja, životinjama nije dobro. Ovo je uvrježen način držanja. Najgore u svemu tome je kad cipelom zagazimo u taj kokošji izmet. Tako se radi godinama (ili zatvoren prostor). Oba ta načina imaju svoje nedostatke, što zdravstvene, funkcionalne, što u smislu nečeg lijepog, jer tužne i prljave životinje ne mogu biti zdrave niti lijepe.
             Sitni kamenčići su jako važna tvar za kokošje zdravlje, najjeftinija, jer priroda njome obiluje i  oni  im pomažu u  razgradnji hrane.  Kokoši su kao kemičari koji rastope kamen da bi ga ugradili u organsku tvar i tako je obogatili mineralima. Čovjek se samo treba pobrinuti da to sve dospije na pravo mjesto. Vrlo je važno osigurati  sitno kamenje, u dovoljnoj količini, pa je zato najmudrije jednostavno držati kokoši na tome, tj osigurati takav drenirani teren ( dobro ocjedan, gdje se voda neće zadržavati), a zelenilo jednostavno čupati u vrtu i dodavati kao zelenu svježu hranu. To je dobar krug.
           (  Znalci koji se bave klanjem domaćih kokoši pri vađenju iznutrica sigurno su negdje memorirali sastav njihova želuca. To je pokazatelj istinitosti ove teorije o kamenčićima, jer se nekad kupovalo žive kokoši za blagdane i  nedjeljne ručkove. Bilo je posve normalno naći kamenje u kokošjem želucu.)
           Kad se u vrtu stalno nešto čupka, rahli tlo, s površine nekih 10cm, puževima se smanjuje mogućnost stvaranja njihovih gnijezda. Uklanjanjem svih donji listova na većini biljaka, smanjuje se prostor gdje se oni kroz dan sklanjaju, pa se tako stvaraju višestruke koristi od vrlo jednostavnih zahvata, rukom..Tada više ni divlje biljke nisu nepoželjne u dvorištu, nego dapače budu izvor raznovrsne materije, koju pretvaramo u hranu za kokoši.
           Osim toga divlje biljke često imaju intenzivan miris koji može pogodovati smanjenju broja puževa golaća, malo čvršću teksturu, oštriju ovojnicu i slično. Činjenica je da se u zadnje vrijeme travnjaci pretvaraju u neprirodne jednolične površine bez široko lisnih i divljih biljaka.  To pričinjava štete, vrlo dalekosežne, ako već sad treba posezati za tvarima koje suzbijaju golaće. (Nemaslug?!! )
              Uporno savjetujem prirodan pristup, jer odlično funkcionira, budući se kokošji izmet na dnevnoj bazi može skupljati s šodra,(sipine) na kojoj su životinje. To sakupljeno gnojivo djelomično ima sastav poput  kamenog brašna, ali daleko bolje nego kameno brašno, jer sadrži i dušik. U kupljenom kokošjem briketiranom gnoju nema tih razgrađenih kamenčića (možda u nekom kvalitetnijem da), ali zato može sadržavati ostatke lijekova i umjetnih dodataka.
         Te životinjice, beskorisne tvari pretvaraju u hranu za biljke. Pravo čudo prirode, koje  nam daju hranu u obliku jaja. Ljuske od tih jaja još su jedno čudo prirode prepuno kalcija. Potopimo li ljuske od jaja u vodu dobijemo odlično tekuće gnojivo, koje bitno pojačava cvatnju biljaka.
          Zimski period možemo ovako organizirano gospodarenje održavati tako da prikupljamo kokošinjac sa šodra u neku posudu. Nikako nećete uspjeti pokupiti čisti izmet,jer će se uvijek zalijepiti malo kamenčića. Tada kamenčiće isperemo samo u grubo. Vodu s otopljenim gnojem se može pomiješati s piljevinom,slamom, kartonom i onda jednostavno dodati u kompost, kako kompost ne bi bio premokar. Premokar kompost će se teško zagrijavati, pa se tada usporava razgradnja.
       Ispiranje do čistoga obavlja se kad zatopli i može se kod vegetacije i sadnje obilato iskoristiti. Oprano sitno kamenje lijepo vratimo kokošima i  tako se ciklus nastavlja.
       Ne treba se bojati ovakvog načina gospodarenja otpadom, jer je to vrlo jednostavno. Lako se odvoji kamen i kokin izmet, jer kamenčići u vodi potonu na dno. Vodu sa poželjnom tvari izlijemo tamo gdje je potrebna, a na kamenčiće nalijemo čistu, svježu vodu, promiješamo, trenutak pričekamo da oni padnu na dno i tada vodu izlijemo. Postupak odlično funkcionira.
      Tim načinom održavanja dobivamo hranu za sve živo na svom domaćinstvu. Za nju znamo porijeklo, a nije potrebno puno truda i vremena da bi sve to održavali. Samo se stvore dobri uvjeti i sve funkcionira.
       Nadalje, držanje životinja ionako uključuje brigu i čišćenje, koje god vrste životinja imali. Ljudi su doslovno svjesni da sve to ima svoj miris. Po tome se čak prepoznaje koje vrste  životinja domaćinstvo posjeduje.
        Red i čistoća koja se stvori ovim opisanim načinom, eliminira sve neugodne mirise, a maksimalno iskorištava sve resurse. O ukrasu, ugodi za sva osjetila voljela bih dobiti povratne informacije od mojih čitatelja.
       Funkciju kljunova čistača, u mojem vrtu preuzele su ptice kosovi, koji se kod mene gnijezde i dolaze u velikom broju, na blizinu od pola metra. Kao da osjećaju da su dobro došli, da im se veselim. Postavljam im i posude s vodom, a oni se tamo lijepo vrpolje i kupaju.
       Dakle sve su to mjere zaštite od puževa. Kad nema kokica njihovu ulogu preuzmu ptice. Na čovjeku je samo da stvara uvjete kako bi se one zadržavale u vrtu.
        Ovaj post će se i dalje obogaćivati i nadopunjavati, jer se i dalje radi na uspostavi ravnoteže i puno se promatra.

četvrtak, 19. siječnja 2017.

Buće i bućino ulje

      Nekada su se bučama prehranjivali ljudi. Svinje su bile u drugom planu. Da li su se to ljudi uzoholili, jer ne cijene buče kao hranu, već ju ostavljaju na tlu, dok uzmu od njih samo koštice???
      Danas imamo ljude koji jedva preživljavaju, a s druge strane toliko blaga koje se ne upotrebljava.

     Sviđa mi se kad vidim inovativnost ljudi, koji meso buča suše. To je vrijedna materija i da li će ih konzumirati ljudi ili samo životinje svejedno je, glavno da ih se iskoristi.

       Iscijeđena buća u siru zamotana u vučenom tijestu prava je delicija, a isto tako prava hrana za mnoge pretile ljude, jer ne sadrži samo masnoće i bjelančevine, već i vlakna. Beta karoten koji je antioksidans pomaže tijelu osloboditi se slobodnih radikala, koji su okidač malignih oboljenja. Znači beta karoten je preventiva zdravlju. Buča sadrži K, Ca, P, Fe, vitamine B skupine, te vitamin C, E, K. Prava riznica zdravlja koje se ogleda na zdravoj koži, kosi, noktima, stanju krvi, a o tome svemu ovisi otpornost na bolesti kod svakog čovjeka.
        Stoga prilog u poljoprivrednoj emisiji, gdje se vidi kako se to meso buče samo baca na tlo odaje rasipnost. Kako država može ovo podržavati, dajući još i poticaje u poljoprivredi??
        Ima tu još nejasnoća i pitanja, ali bolje se pozabaviti idejama kako to riješiti i iskoristiti sve blagodati koje zemlja daje.
        Privatne i državne tvornice za preradu ulja trebaju imati stalno dostupnu dovoljnu količinu koštica za preradu, kako proizvodnja ne bi bila u zastoju. To je osnova dobre proizvodnje.
       Važno je, tako se postaviti i iskorištavati sve prirodne resurse. Biti produktivan, nije dovoljno u današnje doba, jer je važno biti i samooodrživ. U protivnom idemo prema često zastupljenom modelu, prema kojem se puno ulaže u prostor hale i gradnju, s dugoročnim zaduživanjem, iz kojeg se teško posluje i opstaje na tržištu. Takva proizvodnja je skupa, jer ako sirovinu skupo plaćamo ne možemo jeftino prodati završni proizvod.
        Kako proizvod uspješno prodati i biti konkurencija, te osigurati plaće svojim djelatnicima i radnicima?   Još je važnije osigurati stalan posao, a jedno bez drugog ne ide.
         Važno je sagledati sve mogućnosti, tako da, ili cijediti razne vrste ulja, tj razne biljke u različito doba godine, kako koje dozrijeva, odnosno kako dugo što može biti skladisteno, ili u skladi s prirodnim resursima proširiti raznovrsnost finalnog proizvoda.
          To znači ne raditi samo bučino ulje, nego i sušiti meso buče. Kiseliti ga ili raditi kompote i pekmeze. Dakle, zašto ne?
           Osim toga, buča je specifična hrana, koja se može jako dobro skladištiti u svježem obliku. Prije postavljanja odnosno kupovanja preša za uljare trebalo bi se dobro pozabaviti s kapacitetom skladišta i kapacitetom uljare.
            Prednost treba davati manjim prešama, jer u ovom poslu ima mnogo ručnog rada. Ne bi rekla da je to loše, jer tako se dobiva na kvaliteti i raznovrsnosti svih proizvoda u konačnici.
            Budući da kroz kvalitetu tla, kroz metode i postupke uzgoja, svaki domaćin kreira kvalitetu svojih proizvoda, tako i postupcima prešanja daje dodatnu notu okusa.
         Mehanizirano ubiranje buča, gdje se zanemaruje iskoristivost zrelog ploda koji se pušta propadanju, nije nimalo mudar pristup. Njega treba promijeniti u smislu da sva količina zrele pulpe ne ostane na golom tlu, nego ili na agril foliji, trakama jute, guste mreže ili slično, kako bi se mogla podignuti i pustiti da se suši. Naravno, valja voditi računa o vremenskim  prilikama. Isto tako može se organizirati otkup, kao svježa hrana za svinje, kao materijal za sušaru. Čak skupljanje u vreće za krumpir koje propuštaju zrak i voženje pod strehu gdje se može sušiti na zraku. To sušenje može se ostvariti toplim zrakom zagrijanim u tzv" solar air heater ". Usitnjavanje se može osigurati gaženjem ili mehaničkim tješnjenjem, ali i gaženjem traktorskim gumama. Treba biti inovativan. Bolje je i jednom ili dva puta pogriješiti, nego se predati, odnosno baciti hranu.
         Marmelade od buče se mogu obogatiti drugim voćem koje sadrži prirodne kiseline i boje, tako vješto, da je teško odrediti po boji ili okusu da je buča osnovni sastojak. Treba dati mašti na volju i stvarati nove arome i okuse i uzimati sve iz prirode. Opet prema opisu svega da se naslutiti kakav proizvod se može stvoriti svim ovim postupcima, a za takvu kvalitetu potrošači će se uvijek vraćati.
          Tako vrlo vrijedan plod, pun minerala, sunca, vitamina, vlakna, postaje izvor hrane i zdravlja ljudima. Sav višak u obliku kora, sredine ili svega što se ne iskoristi mogu dobiti i životinje. Postao je vrlo tražena roba, budući je sve više bolesnih, sve više onih koji brinu o zdravlju, a sve više onih koji nazad kuhaju svoje obroke.
         
       
     
       

subota, 3. rujna 2016.

Kako nadmudriti golaće

     Golaći su doslovno pošast, a  nematode za njihovo suzbijanje, koje je čovjek u laboratoriju izolirao i ugrađuje  u prirodni sustav, mogu napraviti štete. Sad se o tome ne razmišlja, ali se dade naslutiti, da bi to mogao postati velik problem,
        One se dijele prema hrani koju jedu, pa ima fitonematode, zoonematode, nametnici ljudi i nekih životinja kao dječja glista i truhinela. Ne samo da se upotrebom sredstva povećava broj tih nematoda ( a one djeluju do istrebljenja svih puževa ) nego se dade naslutiti da će uskoro te iste nematode ostati bez hrane. Što će se tada događati, kad one postanu dominantne i  hoćemo li uopće smjeti jesti hranu koju uzgajamo. One su vrlo sitne končaste, ovalne ili okrugle, velike od  0,5 do 2mm.
          U svakom slučaju upozorenje da ne smije sredstvo doći u doticaj s toplokvnim životinjama, je informacija koja potiče  razum na dovoljno odgovornosti, da se za time ne poseže. Najveće pitanje koje mene golica je, da li mogu mutirati, što sa sigurnošću niko ne može potvrditi, ali ni demantirati. Činjenica je da će ih se namnožiti, da su nevidljive prostim okom, da će se boriti za opstanak, a čovjek im sam utire put. Toliko o nematodama i "slug killeru".

Dakle puževe barem možemo pokupiti, a neematode (za suzbijanje puževa) ne možemo niti vidjeti.

       Zato se nameće pitanje, kako dalje, jer dok puževi gospodare, nemoguće je pojedine biljke uopće sačuvati. Moje iskustvo je da tamane sve što je hrana i ukras u domaćinstvu, Niti lišće hrena nije pošteđeno.
       Što se to sve događa i zašto golaći često gospodare u vrtovima.?

        Vraćajući se unazad, uspoređivajući navike ljudi možemo mnogo toga zaključiti.

        Prvo i jako važno je uvoz i van sezonska upotreba namirnica. Nekad su žene kuhale rajčicu i zimi se konzumiralo sve iz vlastite smočnice. Domaćice nisu posezale za svježim oblikom,bilo kog povrća, van sezone. Svaka čast onima koji se toga drže i danas, što je vrlo rijedak slučaj. Naravno u takvoj cirkulaciji raznog vrsta povrća se lako preseli bilo koji nametnik.
         Klimatske promjene, s samim ekstremnim situacijama kojih je posljednjih godina puno previše isto pogoduju njihovom rszmnožavanju. Suša puževima otežava kretanje, ali isto tako oni mogu hibernirati jako dugo, čekajući povoljne uvjete. Kljunovi ptica ili ako kokoši nisu zabranjene, stvara jako povoljnu ravnotežu. Tamaneći mlade puževe i njihova jajašca, životinje stvaraju povoljan odnos živućih bića. U tom slučaju oni prekobrojni  prestaju biti nametnici. Nametnici su stvorenja kojih ima u prevelikom broju.
          Povećanje uzgoja povrća u zaštićenom, tj, plastenici, staklenici su također mjesta na kojima se puževi lako i  sigurno množe. Na takvim se terenima tlo ne smrzne, odnosno postoji cjelosezonski štit od hladnoće i prevelike topline, zapravo idealni uvjeti za njihovo razmnožavanje.
         Domaćinstva više ne drže perad, odnosno u gradovima je zabranjeno, a na selima su češće u zatvorenim prostorima i nemaju pristup otvorenom.  Donedavno ni sustav hranjenja (smjese) nije dozvoljavao da perad uopće prepozna puža.
          Osobito je važno pravilno zalijevanje. Vrtne pumpe rasteretile su gospodarstva od teškog fizičkog rada, što je u redu, ali voda ipak treba biti topla i potrebno je zalijevati uvečer, kako bi biljke dobile maximum. Struka preporučuje zalijevanje ujutro ( kad su oni neaktivni, jer bi se još lakše kretali kad bi im zalijevali uvečer) ) ali tada većina vode vrlo lako isparava. a biljke ne upijaju toliko koliko to čine noću. Zalijevanje hladnom vodom remeti mikro biološku ravnotežu zemlje i tako stalno priziva puževe, koji su kao policajci i dođu popraviti ono što ljudska ruka poremeti.
          Kap po kap zalijevanje koje u malim vrtovima ne treba biti iz vodovoda, nego spremnik tople vode koji se prazni sistemom spojenih posuda, po meni je najbolji način zalijevanja. Može i polagano istjecanje iz povišenih spremnika. Samo nek je voda mlaka, s time da kap na kap produbljuje korijen biljke pod koju je usmjeren, jer korijen ide  za vodom, pa ima veću moć upijanja hranjiva. Zbog toga biljke budu jače, čvršćeg tkiva, pa stoga manje sočne i manje privlačne puževima.
          Košnja sa motornim kosilicama uvelike se razlikuje od košnje s kosom. Kosilice idu nisko. stvarajući meke sagove trave po kojima je i puževima olakšano kretanje. Razne vrste noževa koje ako im se puž nađe na putu ne može preživjeti, a tako uginuo  prizove mnogo živih s nekih drugih travnjaka i livada.  Po mekoj travi budu vrlo brzi i ne važi ona "spor kao puž". Prošećemo li rano ujutro po gradskim travnjacima sve se crveni i imamo osjećaj da iza svake travke vreba jadan golać.              Kad na takvo mjesto dođe stroj za košnju trave on reže sve od reda i bilo bi mudrije košnju vršiti kasnije tokom dana, odnosno za suha vremena, ili bolje pred kišu nego poslije nje.Osim sveg nabrojenog moram istaknuti da ta materija mješavine trave puževe sluzi i bjelancevina njihova tijela ne zvuči, ne miriši i ne izgleda uopće privlačno, a što god time da radimo dalje, nema dobar efekat.                Nije za prehranu životinja, nije za malčiranje, a već kod sušenja nema svojstva koja su poželjna za bilo što. Dok se pretvara u kompost ona je hrpa u kojoj će se množiti, jer podnose loše uvjete. To sad zvuči skroz poražavajuće, ali je tako i potrebno je puno truda i umijeća da sve ovo najprije uopće primijetimo, a zatim počnemo stvarno djelovati.
          Staništa i hranilišta ptica od velike su važnosti za stvaranje ravnoteže, jer dnevno pojedu i očiste puno mladih puževa. Nije da ne jedu i gliste, ali kad se udomaće u vrtu osjeti se smanjenje broja puževa. Kad kosevi šeću na metar od domaćina može biti samo ravnoteža, a to je predivno.
           Psi i mačke smetaju ježevima, žabama, sljepićima, gušterima, Ptica odleti, a sve nabrojeno, ako ne uspije uteći, postane plijen, a to bi čovjek trebao spriječiti. Pravo je bogatstvo imati bar neku od tih divljih životinja, koje pomažu čovjeku, a kućni ljubimci se mogu naučiti da ih ne diraju.
           Nema jedne metode, stvari, materije koja bi zaustavila najezdu golaća. Potrebno je provoditi skup mjera da bi ih zaustavili. Jedno je sigurno; velika su nevolja i naučit će nas raditi.
           Osim toga, odgovara im sve, da li neko obrađuje zemlju, što znači da, ili navodnjava ili onemogučava rast raznovrsnom bilju čiji mirisi mogu smetati puževima. Isto tako na zapuštenim terenima, gdje nema ljudske ruke, nitko ne ometa njihovo razmnožavanje. To im isto godi. Osim toga često nedostaju raznovrsne, ljekovite trave na sjenokošama, koje bi svojim mirisom mogle utjecati na smanjenje brojnosti puževa.
     Biljke to svakako mogu. S obzirom na to, da mirisi igraju veliku ulogu u njihovom odbijanju i privlačenju, na tome treba raditi. Bolje je saditi ono što im smeta nego ih privlačiti jer na svom putu oni se hrane.
       Neven je jako gorka  biljka. Svoje cvijetove ne otvara ako nema sunca, Koliko je to slučajno ili je to priroda podesila, ali oni ga ne vole. To je činjenica kuju treba slijediti i otkrivati druge slične biljke koje puževima ne pašu. To je neistraženo područje,bez ikakvih .pravila. Pod time znam da svaka biljka ne miriši jednako intenzivno na svakom tlu, a oni su bića koja to osjete. Zato u nekim vrtovima potamane rukolu, a u nekima je opće ne diraju.
        Isto tako budu li presadnice vrlo nježne, krhke, izrasle  u zaštićenim uvjetima, s premalo sunca,to je golaćima mamac.Oko toga se tek treba ozbiljno potruditi i shvatiti prirodu, kako bi se mogli oduprijeti. jer samo ih loviti i ubijati nije nikakvo trajno rješenje.
       
       
     

ponedjeljak, 4. srpnja 2016.

Raznolikost biljaka i njena važnost

      Poljoprivreda je bez napretka,i biti će tako dugo dok se ne ostavi monokultura, odnosno tako dugo dok naš seljak neće konačno početi proizvoditi više vrsta kultura i od tog viška stvarati dobit.  Raznolikost je bitna, da bi hrana bila i lijek. Treba postojati u svim aspektima rada s biljkama i životinjama, od uzgoja do stola.
      Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
        To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
      Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava.  Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
        Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
         Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
          Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u  zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
          Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
         Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
        Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i  riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi  o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
         To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede  neizbježne posljedice, takvog postupanja.
          Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
           Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
            Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
            Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve  što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
             Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
             To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
              Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
               Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer  za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
               Pa kako onda funkcionirati?

               Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja  imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
               Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a  tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
                Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
                .To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
                 Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja  je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
                  Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
                  Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
                  Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
     
     

ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

Podizanje kultura u visinu

             Iskustvo s takvim načinom uzgoja, dovodi me do saznanja da je on osnova zdravog nasada povrća. Broj kultura tako uzgajanih se povećava,  jer sve što ima vitice, pa do sitne rajčice, koju povezujem puštam u visinu
              Tako uzgajam grašak, krastavce, mahune, buće, sitnu rajčicu, naravno meksički krastavac, plosnati grah, dinje, a možda i još ponešto.
              Budući sam stalno u pomanjkanju prostora, veseli me ovaj način rada s  kojim nadoknađuje isti, jer u podnožju podignutih kultura može rasti sve što ne smeta ili se čak lijepo slaže s glavnom kulturom.
               Bitna je čvrsta konstrukcija. Tome mogu poslužiti betonski stupovi, međusobno  povezani zatvarajući tako čvrsti okvir na koji biljkama postavimo mrežu i to preporučujem prvenstveno što čvršću mrežu ili drvene rešetke po kojima će se one uspinjati.
             To je ključno jer težina plodova mekanu mrežu povuče prema tlu i ona tada nema svrhe. Plodovi i sva lisna masa stvorena rastom nađe se nagurana u nižim slojevima, a daljnjom vegetacijom spušta se sve niže, jer je biljka rastom i razvojem sve teža. Dogodi se prevelika kompaktnost, jer se meka mreža rasteže pod težinom svega i tada se probude gljivice kojima takva gustoća pogoduje.Kad nasad oboli izgubi se i vrijeme i urod ili treba puno uložiti, prskati, uložiti vremena i truda da bi nešto spasili.
              Čvrsta konstrukcija dobro odoljeva bogatom urodu te omogućava biljkama uhvatiti dovoljno sunca. Dobra lisna masa bacajući sjenu na tlo onemogučava pregrijavanje zemlje pa se tako manje vlage izgubi, a protok zraka je osiguran. Savršeno.
               U svako doba dana sjena se događa na drugom mjestu u vrtu, pomiče se zavisno od sunca, te visine biljke. Tu je upravo prostor za ljudsku ruku, jer uz mudro promišljanje ta sjena može se iskoristiti upravo za biljke ili mjesta u vrtu koja su jako izložena sunčanom isijavanju, pa je prevelika transpiracija prejako isušivanje zemlje i tako jedna visoka biljka pomaže rastu neke druge.
               To je zapravo nit vodilja,kojom smještamo takve visoke strukture u vrt. Tako nastaju i prirodne kombinacije zavisno od toga koje sjeme se upotrebljava. Budući čovjek ima mudrost, svijest i odgovornost može rotirati nasad kakav mu odgovara, kakav odgovara tlu, prostoru i potrebama obitelji. Isto tako lako se prilagodimo potrebama biljaka, jer ako znamo da će na nekom mjestu biti posađena buća pripremit ćemo tlo tako da zadovoljimo njene velike prohtjeve, otprilike 1 kvadrat površine s time da u podnožje nosive strukture pripremimo dovoljno komposta, dok recimo za mahune ili grah to nije tako neophodno.
                 Još je jedna jako važna stvar u svemu tome. U zadnje je vrijeme silovito mnogo puževa i oni odmah nađu sve sočno mlado tek izniklo bilje, pa ga često puta mahnito pojedu do temelja. Kad se to dogodi, puno puta je uzrok baš u tome što se cijela biljka našla prenisko, jer ima svega20 cm dužinu stabljike i vitice je nisu još uspravile ili podigle. U takvim situacijama nježno provučem jedan list u mrežu i spasim vrh. Čak se može vidjeti oštećenje stabljike koju je puž počeo nagrizati, ali mu nije bila zanimljiva, jer je niže našao nešto mekše, pa se nastavi vegetacija bez problema.
               Kakav li je tek užitak hodati ispod prirodnog  reda koji na taj način postavimo, sjene koju stvori snažno bilje s redovito dobrim urodom, Svaki plod je zaštićen od puževa, što je dodatna dobrobit ovakvog uzgoja, Preglednost i ljepota samo su dodatne kvalitete kojima se veselim u ovakvom načinu rada. Postižem količinu, kvalitetu i zdravlje uroda. Jedemo svi ovakvo prirodno povrće bez ikakvog tretiranja, čija je dobrobit nemjerljiva.

             

subota, 29. kolovoza 2015.

Stotine hektara pod jednom kulturom

       Mali čovjek uopće nije svijestan, kako bez financijkih poticaja može stvoriti kvalitetnu proizvodnju.  Ključno je da može,(a kako??) približavam svim svojim srcem i znanjem te drugačijim uvidom u cijelu problematiku.

         Neka poljoprivredna dobra se zatvaraju, tvrdeći da im se ništa ne isplati proizvoditi, da nemaju ekonomsku računicu, iako dobivaju državne potpore. Rade sve kako struka nalaže i  svejedno izostaju rezultati. Ljudi odustaju, revoltirani su, puni kredita, osiromašeni, nesigurni, izmučeni, bojeći se za budućnost. Ne znaju kako dalje. To je realnost današnje osiromašene poljoprivrede.
         Na drugoj su strani ljudi koji žive u gradovima, štoviše stanovima, kojima je država dala komadić vrta, kako bi uzgojili ponešto za sebe, pripomogli kućnom buđetu, a mnogima je to sve što imaju i iz čega izvlače maksimum.
       
          Uviđam svu problematiku koja pokušava nešto promijeniti na bolje, a svi koji će se uhvatiti za ovu slamku kao posljednju spasilačku akciju neće uspjeti tako dugo dok god traže da ih netko spašava. (država?ili politika?) To zapravo nije mudar odabir,  zato jer dozvoljavaju da ponovo ovise o nekom ili nečem.
          Jedini pravi izbor je vlastita  sloboda i neovisnost.  Ona se rađa iz znanja, samocjenjenja, samoodrživosti i apsolutno je povezana  time.Tko ima taj klik u sebi, on će ga natjerati da istražuje nepoznato, nove metode rada u kojima se ne traži samo snaga, što više žuljeva i znoja, već promatranje i prepoznavanje, čak predviđanje problematike, što uz rad stvara neprocjenjivo iskustvo i vodi dalje do sljubljivanja s prirodom. Razumjeti je, znači svojim djelovanjem izbjegnuti boleštine biljaka, osigurati zdrav rast tvoreći tako preduvjet da ne posežemo za kemijskim dodacima.
           To nije samo ušteđen novac, to je doslovno zarađen novac, a stvorite ga iz ničega
           Metode  biodinamike i permakulture  njeguju raznolikost bilja, koja je osnova zdrave poljoprivrede, za razliku od svih reklama za suzbijanje usko i širokolisnih korova, snažnih korporacija iz čijih država tražimo financijsku pomoć
          .Prestrašno je koliko naši ljudi ne misle svojom glavom, koliko se boje posegnuti za nečim novim, mada se može istraživati putem literature, interneta, posjećivanja raznih predavanja, znalaca  i poznavalaca prirode. Isto kao što  gljivarstvo iziskuje znanje i poznavanje vrsta, tako  biodinamika i permakultura također iziskuje poznavanje i sklad svih biljnih vrsta, njihovu povezanost i važnost u biljnom sustavu. Nije lako, ali nije ni problem ako nešto volite. Toliko je dobro i pozitivno kad u to krenete, doslovno doživite kako se otvaraju novi vidici, prosvjetljenje. To je kao u matematici kad savladate neku logiku.
           Sve to puno je kompleksnije od prskanja koprivom, i zaključka kako je nedjelotvorna, pa onda mržnjom i negativnim nabojem inatiti puževima i ušima jer žive u našem vrtu. To je istrebljenje. Svih živih bića treba biti, samo nijednog u prekomjernom broju, a to što se remeti njihov sklad kriv je upravo čovjek.
           Zemlja se nedovoljno cijeni, a nimalo ne čuva i ne poboljšava se njena struktura. Gleda se samo kako proizvesti jednu kulturu, ne obazirući se na plodored, u što većoj količini, posežući usput za svim kemijskim dodacima koje nudi struka. Apsolutno to kritiziram, jer nam poljoprivreda nikad neće postati strateška grana. Ne na ovaj način, koji se nameće iz izvora politike. To su samo pokušaji vodećih struktura koja ne zna donijeti prave mjere koje bi dovele do promjena, samoodrživih, mudrih poteza, jer im fali znanja i ideja.
          Imaju jedino moć posuđenog (obećanog) novca, koju  koriste, rastežući ovaj naš narod, koji više ne zna što raditi i koga slušati.
          Pravi i iskonski odgovor je da bi trebali sami posegnuti za alternativnim  znanjima, te na tom polju razvijati iskustva, samoodlučivanje, neovisnost, sve bazirano na samoodrživosti, poštujući prirodu, njene zakonitosti, stvarajući imanja bazirana na uzgajanju ekoloških proizvoda koji su prema Hipokratu i hrana i lijek. Ovdje želim probuditi odgovornije postupanje ljudi prema svem živom svijetu, čak i onom oku nevidljivom, jer sve postoji s razlogom.
         Teško mi je gledati hrvatske poljodjelce od kojih pojedinci vele da što će im 5 ha zemlje Nedavno je to bilo na HRT-u u poljoprivrednoj emisiji. Čovjek ne zna što bi s tim. Pa, je li to ne govori samo za sebe? Ne zna. Lijepo da je priznao, jer mnogo je takvih koji su uvjereni da sve znaju, pa ne posežu ni za čim novim. Nisu znatiželjni i tu je granica koju ne prelaze. Kreću  se u određenim krugovima ljudi ne inovativnim. Voze i popravljaju svoje traktore po 30 god. Te su traktore naslijedili  ili kupili velikim odricanjima. Istječe im rok trajanja.
         Sigurna sam da mnogi od tih traktora ne bi još trajali da se domaćini nisu svojski potrudili kako staviti u funkciju pojedine njihove dijelove. Radili su to uz nečiju pomoć, iskustvo, znanje,možda i nešto zaobilazno, alternativno, učeći usput, stvarajući svoje iskustvo. Tome su prionuli dubinski, improvizirajući ponekad, ali u svakom slučaju svim osjetilima  dožive svaku promjenu u radu svakog djela tog najdražeg im stroja na imanju.

---Isto tako treba osluškivati promjene u prirodi.---

         Svaki od tih domaćina vrijedni su, radišni ljudi koji su uvjereni da trebaju puno raditi, patiti i ne vide tome kraj, ali pogrešno. jer patnje ne bi smjelo biti.
        Njoj treba postaviti granicu, na način da prigrabe sva znanja, bez obzira da li se zvala permakultura, biodinamika, ili samo eko uzgoj, Uglavnom treba mijenjeti način rada.
             Svi ti domaćini koje neobično cijenim posegnuli su za alternativom svaki puta kad su umjesto novog rasplinjača na traktor sami ili uz pomoć šogora ili susjeda rastavljali stari uz neke ideje koje nikako ne idu u prilog serviserima strojeva. Zapravo su promijenili pristup, sami zamijenili dotrajali dio te  postigli cilj, sami bez majstora.
           Sad je došlo vrijeme da se tako dubinski promijeni koncept rada na zemlji. Došlo je vrijeme da se čovjek stopi i uskladi s prirodom i njenim zakonima, jer jedino tako će biti moguće raditi na zemlji. Ovaj ustajali  smjer je postao neodrživ, financijski prezahtjevan i ne daje očekivane rezultate.

         Osnovne stvari kojih se treba držati jesu:
       1)   Ne preokretati zemlju, samo ju prozračivati.  
       2)  Graditi KOMPOSTNE hrpe, gdje će sve postati prilagođena hrana biljkama. Minimalna količina je--- 1 kubni metar--- odjednom.
       3)   Mijenjati kulture i poštivati plodored.
       4)   Izbaciti sve što je umjetno.
       5). Kompostirati životinjski gnoj, odnosno puštati ga da odstoji i sagori  na hrpi. Napraviti tako da ne slažemo u visinu, nego osiguramo dovoljno prostora, pa ako već imamo materijala, onda je daleko bolje, svaki dan kubni metar.
        6)  Nikako usred ljeta prignojavati i prazniti staje izvozeći to u polje, rasipavajući.
        7)  Raditi na stvaranju humusa i poboljšanju tla  (nabrojeno tome pogoduje).
        8) Izbaciti monokulturu,čime povećavamo broj žetvi u godini.
        9) Čuvati i njegovati vlastito sjeme, jer dobar genski materijal je osnova uspjeha.
       10) Osobito preporučam markirati ( ugraditi tlakavce ) za prolaz stroja, odnosno njegovih kotača, jer je to čuvanje strukture zemlje.
        11) Između svakog ha zemljišta ostaviti barem 5m, neobrađenog, zakorovljenog prostora, koji će biti stanište divljih životinja, pa će se na tom mjestu formirati ne poremećen prehrambeni lanac. Važno je ustrajati na tome, kao i shvatiti da je ljudska ruka uzrok njegovog poremećaja

          Sve te točke su zapravo prevencija biljnih i životinjskih boleština. ( ali i ljudskih)

        Podržavajući ovakvu osnovu, zakonima,  naša bi država, a i svaka druga mogla imati poljoprivredu kao stratešku granu. Zakoni koji će podržavati čuvanje tla i vode, okrupnjavanje parcela (ali ne zbog uvođenja monokulture), navodnjavanje, slobodan uzgoj svih životinja, od kokoši do bikova, gdje je na prvom mjestu ispravno zbrinjavanje, organskoga otpada.  To bi trebao biti prioritet naše države, Poticanje slobodnog uzgoja životinja, bez skupih nastambi u koje se ne treba ulagati i zaduživati, gdje ima malih pomaka, koje svakakako pozdravljam   Sveg ovog treba postati svjestan naš mali čovjek. On može promijeniti sebe, sistem rada, a tu mu politika ništa neće pomoći. Umjesto da se gleda kako bez novaca nešto napraviti, samo se čeka kad će isplata, Pa kad i dođe do nje, opet je zaključak kako je to samo kap u moru potreba. Zapravo to jest upravo tako, jer je proizvodnja preskupa.
 Ovo sve neće zaživjeti ako mali čovjek ne krene od sebe, jer ako bude čekao političku vrhušku ništa se neće dogoditi.
          Međutim kad pogledate koncept rada koji zastupa ovaj blog,vidite da vodi  svakog znatiželjnika da može  raditi stvarati, i djelovati i bez državnih poticaja, jer svi ti postupci imaju za osnovu uštedu. Domaćini ulažu isključivo svoj rad, kojim djeluju dugoročno u smjeru poboljšanja.
          Poboljšanje se odnosi na sve aspekte, od količine do kvalitete prinosa, manjeg ulaganja u startu, što sve pojeftinjuje proizvod i omogućava lakšu prodaju. Tako se stvara samoodrživa poljoprivreda koja može itekeko biti strateška grana svake države, a pogotovo ovako bogate zemlje kao što je naša.

         Umjesto svega navedenoga, našim poljodjelcima se nudi kredite, navodno povoljne, predpostavljam kao što je i onaj s frankom, puno moderne tehnologije na kojoj će neko dobro zaraditi, o kojoj se ovdje ništa ne zna, nego samo nagađa, sve pod uvjetom da će neko uspješno napisati  projekt, da bi dobili odobrenje od EU.
         Pogledajte samo koliko je tu upitnika, kuda se srlja, obećava se sve i svašta, jer se uglavnom želi nešto promijeniti, modernizirati. Sve to ide uglavnom tako da su uzori svjetske velike korporacije, čije metode se ne uklapaju u naše prostore, ali to nitko ne vidi.
         Naša najveća prednost je raznolikost bilja, klime, bogatstvo rijeka i svih oblika vode, radišan i prekrasan narod. To je polazište za stvaranje poljoprivrede kao strateške grane.
.
         Najvažniji zadatak države trebao bi se zasnivati na očuvanju te ljepote, autohtonih vrsta, zadržavanju čovjeka na imanjima, poticanju proizvodnje i prerade, plasiranju tog blaga u svijet, ili isključivo sve nuditi u turizmu, Stvoriti zakone u skladu s tim načelima
         Jednostavno je, ne treba puno novaca (poticaja), nego malo svježih ideja ( Duga plus iz Čakovca, radionice ZMAG-a). upornosti, osluškivanja, čitanja, druženja s pravim ljudima, doza znatiželje, bez čega ne ide.
         Kao što poboljšanje zdravlja treba najprije doći iz glave, tako i metode rada. Osim toga, ljudski su mozgovi ti koji mogu sve popraviti i sve upropastiti u što god da se umiješaju.
          Djelovanje u skladu s prirodom jedini je način napredovanja. Postupci koji su doveli do ove katastrofe idu u suprotnom pravcu pozitivnog  djelovanja i ne vode nigdje..
           Na ovom nivou na kojem je sada poljoprivreda ne obećava nimalo, a daleko je od toga da postane strateška grana.