subota, 19. srpnja 2014.

Gljivice, gljivićne bolesti

    Gljivari znaju kad ima najviše gljiva za branje. Od sezone ovisi vrsta, ali kad je vlage dovoljno to im pogoduje. Vinogradari su u pripravnosti ako kišno razdoblje potraje 2-3 dana i odmah idu tretirati da ne bi bilo prekasno, da ne oboli cijeli nasad. Naravno, da bi se razmnožile, potrebna je i toplina.
      Evo zašto je to tako. Gljive i gljivice su stanovnici površine zemlje. One sudjeluju u procesima razlaganja. One ponekad napuste svoje prirodno stanište. To se dogodi kad se poklopi količina vlage, topline, kad se nađu oslabljene biljke, koje su podložne oboljevanju. 
Ako biljke dobiju kroz naše djelovanje sve potrebne mikro elemente, ako im ne dodajemo samo NPK, makar i u prirodnom obliku, bit će snažnije, a time i otpornije. Često puta to nije tako,  tj sadimo stalno u velikoj količini (monokulturi) istu vrstu biljaka. Tada  posežemo  za zaštitom, čime dodatno slabimo biljnu vrstu i vrtimo se u začaranom krugu. Zato se preporučuje promjena kulture. Tako se osigurava da se jednako mjerno troše mineralni resursi tla.
      Bavimo li se uzgojem jedne kulture, još pogotovo od sjemenja svojih biljaka, one će već nositi zapis sjemena prema kojem su osjetljive na određenu biljnu bolest. Svako živo tlo neminovno je rasadnik, skladište, mikro i makro elemenata, stanovnika tla u obliku vidljivog i nevidljivog djela,a samo treba tamo i ostati. Jednostavno, ni jedan od tih vidljivih i nevidljivih dijelova tla ne smije za gospodariti, previše se razmnožiti, promijeniti stanište, zapravo se početi penjati na biljke. Kažemo da treba postojati, ali i ostati u dozvoljenim količinama. Isto kao što treba postojati, mrava, paukova, stonoga, gujavica i ostalih stanovnika tla, treba biti i gljivica.
         Problem nastane kad njih bude previše, jer mi tek  tada vidimo da je nešto u disbalansu, ali sve krene negdje puno ranije. Krene onda kad mi nismo svjesni. Često puta baš ljudskom pogreškom (najčešće), kad ne zbrinjavamo ostatke proizvodnje na adekvatan način. Kad godinama na istu parcelu sadimo iste biljke, iscrpljujući tako tlo uvijek s istim materijama.
       Zato se preporučuje, isključivo u jesen unositi organska gnojiva, po mogućnosti do kraja razgrađena (sazorena u kompostnoj hrpi). Tako dajemo gotovu hranu biljkama, koja jača njihov obrambeni sistem. Same biljke ne mogu biti bolesne. Mogu biti bolesna tla na kojima one rastu. Kad mi vidimo da su biljke bolesne treba liječiti i tlo i biljke, ako ne i sebe. To je sreća, ako nismo dotle došli, ali često puta je tako. Tome svjedoče nove vrste bakterija, nastale kad se ravno iz staja izvlači gnojivo, usred sezone, pa onda na tome uzgaja.
       Stoga je jako bitno kako postupamo i što radimo sa zemljom, sa organskim otpadom koji nastaje u poljoprivredi te kakvom materijom to smatramo. To je zapravo pokretač proizvodnje, koji ako se pravilno koristi onda je lijek i hrana biljkama. Tako da, evo, sve se vrti oko jednog, gospodarenja, dobrog gospodarenja, nusproduktima, čime možemo očistiti, uljepšati, gospodarstva i maksimalno iskoristiti svaku materiju. Držite se plodoreda 3 godine. Znači ne mojte iste kulture na istu parcelu, nego tek nakon 3 god, a kod kupusnjača i do 5 god. Naši stari imali su takve metode, a to je nešto što treba zadržati. Nisam za vraćanje unazad, ali ovo je odličan način zaštite tla i nasada i džepa.
         Jagode su također jako osjetljive, budući rastu jako blizu tla. Njima ide kompost u redove, odmaknut od redova jagoda čak i do 0,5m, u jesen,Vole dobro gnojenje, pa bih preporučila čisti glistinac, kameno brašno, pravovremeno rahljenje bio-vilama.
         Voćke primjerice male i patuljaste također su jako podložne gljivičnim bolestima, za razliku od autohtonih. Tu puno znači odabir sorti, jer htjeli ili ne autohtone vrste imaju prirodnu otpornost i kad posežemo za nečim novim dobro se informirati što nas čeka. No, to ne znači da nečemo posezati za novim vrstama, dapače, čak tražiti metode, pogotovo u bio dinamici kako bi ih sačuvali i ojačali. Jedna od metoda je premaz za voćke, što će biti cijeli novi post.
        Čaj od  njivske preslice, dobra je pomoć da gljivice koje su na biljkama vratimo u svoje stanište, tj natrag u površinski sloj zemlje. Za to spravljamo čaj koji kuha 20 min. (10 gr suhe, na 2l vode) , ohladimo ga, dodamo 8l vode što nam je dostatno za 100kvadrata tla. Ako se radi o voćkama, obavezno poprskajte deblo i jače grane, a ne samo krošnju. Možete ju koristiti i preventivno i kurativno.
        Jedino što preporučujem je napraviti sve, kako bi tlo i biljke saćuvali u zdravlju, jer je lakše  djelovati preventivno.
         Moram se nadovezati s iskustvima od ove godine. Pogledajte koliko je kiše bilo, te kako je to loše utjecalo. Meni se nakon toliko god vrtlarenja dogodilo da sam svu rajčicu morala izbaciti iz vrta. To je ekstremno vlažno razdoblje utjecalo na ispiranje hranjiva u dublje slojeve, onemogućilo mi da prihranjujem tekućim rastvorom, a razbujalo rast gljivica. Biljke su mi oboljele. Niti druga sadnja nije preživjela, tako da je jako bitno opskrbiti se sjemenjem onda kad ga imamo, te sačuvati nešto i za narednu godinu.  
                                        

četvrtak, 15. svibnja 2014.

Isplativost uzgajanja ------ jagode i luk

              Ovo je pojam od kojeg sve započinje. Uvijek najprije to proračunavamo, ispitujemo, sumnjamo, tražimo i zbrajamo razloge za i protiv. Nešto što započinjemo,mora imati pozitivnu ekonomsku računicu. To je vrlo moderan i stručan marketinški pristup. Mislimo da sve možemo izmjeriti, izvagati, izračunati. Kamo sreće da je tako.
              I, što ćemo najprije izvagati? Prinos,( je li tako?) pa ćemo odbiti uloženo, začuditi se sigurno i donijeti zaključak kako je to sve glupost. A da li smo sve izmjerili i izvagali? Postoji li nešto što je zapravo nemoguće izmjeriti.
                To se zove ljubav, sreća, zadovoljstvo, sigurnost, mir, a to možemo samo osjetiti. To nema mjeru, (nikakvu kraticu ili oznaku)  ali niti kraj. Jesam li ja to staromodna, doznati ćemo.
                 Po meni sve započinje u našim nastojanjima da si stvorimo ugodu. Tako bi trebalo biti. Voljeti sebe i stvoriti si okružje u  kojem uživamo. Ako nešto radimo samo zato jer drugo ne znamo  ( a ovo samo mislimo da znamo, što je često slučaj)  ili zato što to moramo onda je to već u startu promašaj. Bolje se posvetiti nečem što volimo. Došli smo do iskrenosti, prema sebi i prema drugima.
               Zainteresiranost je već pojam koji vežem uz mnogo štošta dobrog. On nas tjera naprijed, daje nam dozu ljubavi za nešto, želju da istražujemo, promatramo, trošimo vrijeme i energiju na sve to. Kako ćemo to izmjeriti, izvagati i kojom mjerom obilježiti.? Postoji li neka kratica koja objedinjuje pojam isplativost?
                 Po meni je žalosno tako razmišljati. Kako ću ja raditi 8 sati za nekim stolom nešto što nema veze s mojim razmišljanjima, nastojanjima, samo zato što me tamo čeka novac. Naravno, računi se trebaju platiti, pa su mnogi prisiljeni tako funkcionirati. Možda zato baš sada propadaju mnoga radna mjesta, pojavljuju se nove ideje za samozapošljavanje, ljudi se specijaliziraju za neku vrstu aktivnosti, a ona ih čini sretnim i zadovoljnim. Pitate li se ikada da li ste i sami takvi, odnosno što bi trebali učiniti da bi to postali.
                   Po meni je to prva stavka koju treba razmotriti prije nego se upuštamo u bilo što.jer neće biti problem cijelo vrijeme provoditi u takvoj aktivnosti, ako ju volimo. Što bi rekla naša poznata i draga obitelj Kostelić na ove moje riječi. Da su se bojali zime i snijega ne bi imali ovakve rezultate. Sigurna sam da im nije bilo odmah isplativo, ali su išli srcem, istraživali, odricali se, voljeli to što rade i ništa im nije bilo teško. Stvorili su svoju taktiku u mnogočemu, a  tako se jedino može napredovati. Pustite onu uzrečicu, mora se raditi. Mora se jedino umrijeti. A koliko ćemo dotad i što raditi određujemo sami isto kao  što određujemo sebi dozu sreće koju pritom ostvarimo.
                     Sva druga razmišljanja isključivo su materijalističke prirode, koja počivaju na tankim grančicama, krhkim kao i mi sami u ovom surovom vremenu i bojimo se posegnuti za nečim što nam ispuni pluća, nabaci osmjeh, samo zato jer "to" nije profitabilno.
                      Žalim mnoge koji su izgubili zdravlje, patili za svog radnog vijeka, a kad se osvrnu iza sebe nema drugo osim praznine. Sve znamo i nečemo dalje o tome, nego kako to promijeniti.
                       Može se sve samo treba hrabrosti i odlučnosti i dovoljno voljeti sebe. Jeste li učinili sve? Je li bilo dovoljno?
                        Mogu li naši poljoprivrednici reći da su učinili sve, ali nije bilo dovoljno? Je li to moguće? Svjedoci smo svakodnevno koliko ti ljudi pate, zbog kredita, obaveza, a ono, jedna poplava, jaka bura u nekoliko dana sve odnese. Od ulaganja do prinosa, težak je i trnovit put koji mogu upropastiti razni čimbenici. Čini se da smo sve nespremniji i  sve je nekako teže nego prijašnjih godina. Pa jeli ovakav način isplativ pitam sebe i sve naše poljodjelce.
                        Najgore mi vidjeti nekoliko ha spojenih, u jednoj kulturi, bez vjetrobranskog štita u recimo obliku nasada lješnjaka koji bi malo zaustavio vjetar, primamio koju pticu, pružio slast svojih plodova u jesen, dao malo lišća neophodnog za dobar listinac i dobro stanje presadnica u sljedećoj godini. Nadalje, izmarkirao oranice i poboljšao susjedske odnose, stvorio višak za prodaju i obogatio jelovnik starih i mladih ukućana, uštedio koju litru benzina, jer zaboga, stalno se žalimo da nam je preskup mada nije problem preoravati kao da je to jedina metoda kojom ćemo poboljšati uzgoj. A gdje su tek pčele, kukci i ostala svita životinja koja bi stvorila balans. Zar stvarno treba biti samo miševa, zlatica, ambrozije, te moljaca svih sorti zbog kojih tako olako posežemo za kemijskim sredstvima, trošeći tako teško stečen novac da bi ugrožavali svoje zdravlje, a djeci ostavljali samo dugove i bolesti.
                         Teško mi je sve to gledati, a ne reagirati.
                          Evo, polomljeni plastenici, pod kojima su tone jagoda i krastavaca, a ukućani u kreditima. Najavljuju s kiše, hladnoća, pa onda visoke temperature. Oštećeni su nasadi, oštećena su sredstva za rad, više mjesečni trud se upropastio. Gdje je tu isplativost?
                             Zašto se ne sade jagode koje rode kasnije, bez plastike? Iako će tržišna cijena biti niža bit će manje stresa, manje gubitaka. Možemo malo uroda imati  pod plastikom, da stigne ranije, ali zašto moramo sve uzgajati u zaštićenom prostoru? ( da bude više novaca?) Presadnice takvih sorata, trebamo kupiti, što je u samom startu trošak, a ove obične, se same razmnože. Pomognemo li im, što nije uopće teško, pa nema im kraja. Šumske, su tek prava delicija. Ne vjerujem da bi obitelji bilo teško brati ih svakodnevno. Ekonomska računica bit će stabilnija budemo li u startu manje potrošili. Na ovaj način kako se sada radi, ja ne vidim ništa isplativo. Ne znamo kakva će biti godina i što nas može iznenaditi, a sama ulaganja obično premaše dobit, ali se i dalje radi isto.
                    Gotovo je bolna nemoć kad se nađemo u takvom žrvnju. Iskočite na vrijeme iz njega. Dobro je pratiti napredak, nove tehnike, ali neka budu u službi tradicije i zdravlja, jer to je jedini način uspona. I opet naglašavam kombiniranje biljaka i raspon sorti. Znači jagode uzgajajte na slami, ili poduprte kamenima, jer to obožavaju. Koristite glistinac (po mogućnosti svoj) ili zreli kompost na većim razmacima od samih sadnica,  nabavite sorte kojima ne treba plastika i nemojte zaboraviti mjesečarke. Šumske možete kombinirati u podnožju stablašica. I imat ćete puno ručnog rada što one zahtijevaju, ali drugačije raspoređenog tokom godine i  manje troškova u startu. Kvalitetom ćete nadoknaditi, ono što ste izgubili količinom, i bit čete sigurno u boljoj poziciji tj više ćete zaraditi.
      Dobro bi bilo imati mogućnost prerade. Mljekari imaju vlastite sirane, a jagode se mogu zamrzavati, ali i ukuhavati, prerađivati u sok.Vole u svojoj blizini luk i češnjak. Znači, kod proljetne obrade ubaciti češnjeve u zemlju, a kad jagodama prođe sezona imamo još jednu berbu, berbu češnjaka. Budući njega ne sadimo tako gusto da ne bi bilo mjesta divljim biljkama, pa njih uvijek bude, neka onda rađe rastu grmovi jagoda koji će popuniti prostor među lukovicama. Tako povećavamo obim poslova, ali u suradnji s prirodom stvaramo sklop otporniji na bolesti i omogućavamo, još jednu berbu.  Imate i mogućnost kombiniranja ranih sorti jagoda s ranim sortama češnjaka, te mjesečarke s kasnijim sortama češnjaka. Ako sadimo pola jednih pola drugih imamo posla za cijelu godinu, ali i stalno prispjevanje plodova koji nam oplemenjuju novčanik.
             Malčiranje je zahvat kojim sprečavamo rast korovima, produžujemo rahlost zemlji, tako da je lakše čupati ako nešto  korova izraste. Čuva nam kontakt jagoda sa zemljom, ali i isto tako zemlja normalno diše i ne pregrijava se kao pod plastikom. Ne znam da li itko ovako radi, osim na manjim imanjima u ekološkom uzgoju koji bi trebali postati uzor, a njihov krajnji ishod prioritet.
             Sjećam se, jednog vrta u kojem je nakon što je rajčica završila svoju vegetaciju ostalo još puno posla. Bilo je tu prekrasnih cvjetova krizantema, koje su se za dan svih svetih sve prodale. Žene su znale iskoristiti prostor i iskombinirati kulture koje su se nadovezivale. I, evo još jedne berbe na istom prostoru. Kadifice (tagetes) imaju ljekovitu komponentu.  Pogotovo niske sorte možete kombinirati s rajčicom i pobirati cvijetove tokom sezone.
                Isplativost je neupitna, a kao tema neiscrpna, tako da čemo je nastaviti i nadopunjavati, već prema zaključcima iz svojih i tuđih iskustava.                  

subota, 10. svibnja 2014.

Radovi u veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju.......

     Vrlo se razlikuju od godine do godine. Uspoređivanjem zapisa koje sam vodila, primijetila sam velike vremenske razlike u svim aktivnostima u vrtu. Prema njima sam primjerice 1990 god 26. veljače sijala mrkvu, peršin, celer, rotkvice i špinat. 30. travnja sam sijala  mahunu, tikvice, što je već za 15 dana sve niklo.
      Sjetva i sadnja jednostavno je uvelike uvjetovana vremenskim prilikama. Sjetite se samo lanjske zime 2013, odnosno sezone radova. Tek početkom aprila zasjalo nam je prvo sunce. Uskrs koji je bio zadnjeg vikenda u ožujku bijelio se, mjestimično doduše, ali sve govori o tome kakve su bile temperature. Nekako nam se izgubilo ono pravo proljeće, a ljeta su postala prevruća. Zime, kad već spominjem nisu bile nekad tako duge i ekstremno hladne ili dogodi se, pretople. Sve je bilo nekako blaže. Spominjem to zato, jer je u sadašnjim  uvjetima teže raditi s biljkama. Sve te promjene uvjetuju i promjenu ljudskih aktivnosti vezane za radove u poljodjelstvu.
      Promatrajući biljke ne možemo postavljati radove po mjesecima. Htjeli to ili ne sve postupke uvjetuju biljke same. One prate rezultat vremenskih prilika i neprilika i pokreću sokove onda kad to uvjeti dopuštaju. Dok nam hladnoća ne dopušta da išta radimo one tada sporo ili nikako ne napreduju, tako da je sve to vrlo prirodno. Kako sunce i toplina pokreće nas ljude tako djeluje i na njih i nema brige da nešto nećemo stići.
      Primijetila sam da mnoge biljke procvatu i ocvatu puno brže nego ranijih godina. To je uvjetovano porastom temperature, odnosno iz snježnih i hladnih dana zakoraknemo ravno u ljetne vrućine. Pratite malo, kako se perunike, jorgovani i sve biljke pomame za danom joj toplinom i ljepota cvata bude kratkog vijeka. Naravno, sve ovisi o tome kakvi su uvjeti, odnosno udio kiše i visina temperatura.
        Nadalje, kad nam je blaga zima ostane prostora za napredovanje bolesti i nametnika, tako da koliko god ranije krenemo, postoji mogućnost da nas nešto uspori. Dobro je biti spreman, znati predvidjeti što nas čeka, a za to treba malo osluškivati i prilagođavati se. Zato je danas bitno imati neki zaštićeni prostor, kako ne bi ovisili o svakoj presadnici ili nečijem radu. Uvijek zato nečega bude, nešto uspije bolje nešto lošije.  Zato ništa ne brinite. Sljubite se s prirodom i ona će vas podržati.
        U problemima će biti oni koji rade monokulturu. Gledajte zašto, ako je za neku kulturu jako pogodna godina, cijena proizvoda će se srušiti, a ako je loša godina, imamo samo ono što neće uspjeti i opet loše za džep. Promijenimo li nastojanja (sebe i svoja razmišljanja) na koncu ćemo imati  hrane  za sebe svakako, a ponešto možemo i prodati. Jer što će nam samo brokula, ako ju ne uspijemo prodati. Trebamo i mrkve. Da kukamo nad njom i žalimo se? Neće se baš potrefiti da ne izraste ni jedno od toga. Osluškujte, uspoređujte, dobro je i zapisivati. Iz svega toga se može naučiti a ponajviše iz svog rada. Zato najbolje prođu mali vrtovi i okućnice. Tamo se svega nađe, ali se sve radi rukama.
        U zadnje vrijeme smo često svjedoci, kako dobar urod lubenica ostane ne iskorišten u poljima. Rodilo je obilato, pa je cijena otkupa bila jako niska i nije samo naša nesposobnost u ponudi ili prodaji zakazala.To zna biti velika šteta, osobito ako je to obitelji jedini prihod. Tako si je sama podrezala krila. Mislili su veliki urod, dobra godina, velika zarada. Recimo da je bilo manje lubenica, pa uz to i mrkve, zar se ona ne bi prodala? Uz mrkvu idu lukovi, zbog očuvanja nasada od nametnika, a što bi falilo uz to i malo kadifica i nevena, koji također sprečavaju napad nematodama. Njihovi se cvjetovi isto tako dobro mogu prodati. Da bi se sve to dobro uskladilo treba imati i neki zaštićeni prostor za uzgoj, kako se ne bi trebali žuriti s presadnicama na otvoreno. Ovo je sad bilo za veće uzgajivače, a bit će još takvih poveznica.
     Nemojte se dati obeshrabriti ako vam netko kaže da recimo u proljeće nije vrijeme za gradnju komposta i visokih gredica. Ako ste tako odlučili sigurno ćete naći dovoljno materijala da sve obavite. Nećete pogriješiti. U takvu ćete gredicu tada saditi buče, tikvice, a sljedeće sezone ćete eksperimentirati s ostalim kulturama. Bućama neće smetati svježe formirana gredica, a  barem će biti tog vrijednog povrća.
     Vrijedne su nam i informacije meteorologa, koje su podosta točne u prognoziranju onog što nas čeka, tako da nam to može pomoći u biranju kultura, vremena sadnje i svih postupaka. Npr, ako se očekuje vruće i suho ljeto to je vrlo  pogodno za salatu endiviju, jer ona bi  na kiši samo trunula, a druge će vrste salata na visokim temperaturama brzo pobjeći u cvijet.
     Nećemo pogriješiti ako uklonimo nešto suhih grana s voćaka, ukrasnog bilja, radi estetike i zdravlja istih, ako pokratimo grmlje da bi se zgusnulo, pogotovo ako je u službi živice. Kada se  prognoziraju  vrlo visoke temperature ne vrbujte vrtlarskim načelima, jer gušća živica lakše će podnijeti takve ekstreme, a i vi uz nju, takvog gustog sklopa. Kad to prođe stignete je porezati.
     Pravilo je znači da pravila nema. Pravilo je da istražujte i kombinirajte i mijenjajte usjeve. Priroda je prekrasno složena i povezana. Čak ne znači da nešto što je uspjelo susjedu da će i nama, ali to ne znači da iz njegovog iskustva ne možemo nešto naučiti.

četvrtak, 24. travnja 2014.

Rezano cvijeće

Zapravo prava tema je kako produljiti svježinu rezanom cvijeću. Bitno je omogućiti dobro upijanje, kroz sitne kapilare, te tako produljiti trajanje i život, biljkama koje mogu imati drvenastu stabljiku, nekima koje ispuštaju mliječ ili su obične zeljaste biljčice.Objasnit ću logiku, za koju mi nikad nije bilo jasno, zašto je vrtlari ne koriste.
      Ruže, jorgovani i slične biljke s drvenastom peteljkom rado postaju visećih vrhova. Znamo da nije stari buket, ali izgleda mlohavo čak i kad im promijenimo vodu. U tome pomaže vruća voda. Ona naime sadrži manje kisika pa se ne događa truljenje koje je u hladnoj vodi ubrzano. Znamo i da se voda brzo zamuti, a dobije i ružan miris, a kad izvučemo peteljku vanjski dio, kora, odvaja se od ostalog djela. Ona je zapravo ta koja najprije istrune, po kojoj se voda muti i dobije miris.
         To možemo spriječiti tako da dio peteljke koji dolazi u vodu nekih 5-7 cm ogulimo. Tada neće imati što truliti. Ostatak drvenastog dijela po dužini zarežem samo na pola. Tako povećamo moć upijanja, jer otvorimo više sitnih kapilara. Kad još to sve gurnemo u vruću vodu, oko 45 stupnjeva biljka se jednostavno napije i postane svježa. Nebrojeno puta sam tako osvježavala već viseće cvijeće, koje je tada izgledalo kao da je netom ubrano. Za dva sata si može povući vode i uspraviti se. Ako se to ne dogodi možemo promijeniti vodu, naravno, opet vruću. Ako je slučaj malo teži možemo alu folijom pridržavati, odnosno poduprijeti, omotati cvjetnu glavicu. Time ćemo olakšati uspravljanje, pogotovo ako je peteljka već lagano prelomljena.
       Za sve druge biljke zeljastih formi bitni su oštri rezovi. Najzgodnije je da to napravite na dasci. Donje listove maknete, a sve što možete oguliti ili makar samo malo ostrugati, napravite to. Onemogućiti čete propadanje i truljenje i neugodan miris. To je dovoljno napraviti jednom. Poslije samo dodavajte vodu jer će biljke to sve brzo potrošiti.
        Narcise, tulipane i ostalo cvijeće koje ispušta mlijeko,te one sa šupljom stabljikom nakon reza zacrnimo iznad svijeće.( karboniziramo). Isto tako, 5-7cm peteljke koja će doći u vodu. Dok radimo taj postupak dobro je cvjetove i ostak stapke omotati papirom.
          To su jednostavne tehnike, koje nam pružaju zadovoljstvo, kad ih jednom iskušamo i usvojimo. Ja vam želim da uspijete i da tome poučite svoje prijatelje i poznanike.

   

četvrtak, 10. travnja 2014.

Travnjak

     Mnogim ljudima je ovo jako bitno za okružje u kojem žive. Travnjak je obično ponos vrijednih domaćina i česta tema okupljanjima uz roštilj. Taj dio mi je u redu, ali dovoljan mi je jedan pogled kojim zagrebem nešto dublje i ne složim se uglavnom s onim što se radi. Ti vrijedni domaćini koriste se uglavnom kupljenim sjemenom. Kad otkrijem, pretjeranu želju za savršenstvom jasno mi je da  u takvom travnjaku nema mjesta divljim širokolisnim biljkama. Tamo  ne smije rasti maslačak, stolisnik, bokvica, tratinčica, , djetelina i slične vrste, jer to onda više nije ogledni travnjak. Ozbiljno se pitam zašto je to tako.
      Usporediti ću to s dvije ljepotice. Na jednoj je doslovno istaknuta šminka, sva je ukočena jer se boji da grimasom nešto ne poremeti, a druga je također vrlo dotjerana, ali opuštena i na njoj se dekorativna kozmetika uopće ne vidi. Nanesena je u službi njene prirodne ljepote i samo upotpunjava i slijedi prirodan sklad koji je očit.
     Dakle, što želim reći.... Opustite se ljudi. Svaka zelena površina izgledati će lijepo, bude li održavana. Održavanje se odnosi na redovitu košnju. Izravnajte teren kako bi bili u mogućnosti obaviti taj postupak, uklonite eventualno biljke s trnjem i kosite.  Kosite kako bi spriječili rast takvim nepogodnim biljkama, kako bi zgusnuli i ojačali korijen poželjnih, bez obzira što su širokolisni (korovi?). Naravno, poželjno je da tlo bude dobro ocjedno, s dovoljno hranjiva, optimalnom količinom zraka. Osigurajte to u startu vašem travnjaku. Tako ćete unaprijed za garantirati njegovu ljepotu.
     Volim gledati i poslušati vrtlaricu Korneliju. Ona na jednostavan način objašnjava kako prirodnim metodama poboljšati rast, ljepotu i gustoću našeg travnjaka.
     Nadalje, poštujem motorne kosilice, uredno naprave taj posao, pogotovo kad su velike površine u pitanju, ali zar za nekoliko kvadrata trebamo baš takve. Izuzetno su šarmantne one male kosilice na guranje, bez motorne, tihe i ekonomične. Dajte i njima  i sebi više šanse. Izbjegavajte automatizam, barem tamo gdje se to može.
     Za mladu majku, koju majčinstvo poljepša, kažemo da je u procvatu, također to kažemo za plodno stvaralaštvo umjetnika, ali naš travnjak ako procvate, on je ruglo. Zašto??? Ma, pustite ga ponekad da se poljepša. Napraviti ćete nešto dobro svim živim bićima. Postati će dobro mjesto za razmnožavanje kukaca, oprašivaća voćaka i sveg živog svijeta slabo vidljivog oku.
     Događa se da nam nestane trave na mjestima ispod voćaka, da nema onog lijepog gustog sklopa. To možemo lako promijeniti, ako korijenje voćaka koje je tik ispod površine tla izvadimo, podrežemo ili samo isfrezamo. Efekt je isti. Bitno je preusmjeriti voćkama korijenski sustav u dubinu. Svakih 3-4 god, možemo na taj način obnavljati travnjak. Čim uklonimo površinsko korijenje voćaka, damo snage i hranjiva travnjaku, pa se on obnovi i zgusne.
     Preporučujem saditi divlju travu. Potražimo busenove, vidimo kako visoko raste i cvate i uzmemo si ju. Rastrgamo ih i sadimo na razmake 10-12cm u naizmjenične redove. Takva divlja  trava je puno otpornija. Možemo je naći na poljskim putovima, u vrtnim stazama gdje je moramo motikom uklanjati. Jedina mana joj je što ćemo radeći tako grbiti leđa pri sadnji.
     Na kraju, travnjak treba služiti svrsi, a kad to velim, mislim ne samo na ugođaj ljepote, nego i na šetnju bosim nogama, što je lijek protiv svih napetosti. Pokušajte, prekrasno je osjetiti vlati trave na umornim tabanima, koje nježno masiraju svaku točku cijelog nam umornog bića. To je prirodna refleksoterapija, što vam je također način za uštedu. Došla su takva vremena kad treba na sve misliti. Osim toga, travnjak se može i posaditi, pa  izgleda odmah lijepo. Predlažem da nabavite busene trave, razlomite je na busene podjednake veličine i posadite.
      Budući je potrebna isključivo volja i vrijeme, nema isprike. Osim toga takav užitak treba priuštiti i našoj djeci, od malena ih privikavati na bliskost s prirodom, da ju čuvaju, da se za nju brinu. To je odličan način da se ujedno družimo s ukućanima i djecom, radimo nešto korisno i njegujemo zajedništvo. U tome svemu  bi i oni mogli sudjelovati. Čini mi se da će to biti tema za neki novi post.
      
            

srijeda, 26. ožujka 2014.

Mačke i vrt

     Jako volim te umiljate stvorove. Bila sam uvjerena da ih ne mogu uklopiti u vrtlarenje, što zapravo stoji kao istina. Tek kad zbrinete vlastito mače tada shvatite gdje je problem.
     Godinama sam imala toliko neugode s mačjim izmetom, da mi nije palo na pamet imati svog mačka. To je bio problem, ali je tu bio i odgovor, samo ga ja nisam vidjela.
     Kad me osvojio naš mačak trebalo je negdje smjestiti posudu za izmet. Ja sam to riješila tako da sam mu posudu stavila u suh prostor svog podruma. To nije isključivo kućni mačak. On ima slobodu ulaza i izlaza iz stana kad treba obaviti nuždu, a inače obitava na nekoliko mjesta u kući, koja su mu dopuštena. Uglavnom je jako uporan kod ulaska i izlaska. Visi tako dugo na kvaki vratiju dok se ona konačno ne otvore.
     Savršeno smo se dogovorili oko onog djela gdje bi on mogao ometati moje aktivnosti u vrtu. To biće nuždu obavlja na za to predviđenom mjestu i moje gredice imaju mira. Bitno je da smo se dobro uskladili, da moje gredice nisu njegov prostor za skladištenje.  To je bio problem kad nisam imala svoje mače, jer tada kao da su svi susjedni mačići dolazili baš na moje gredice. To se sad više ne događa.
     Bitno je osigurati suh prostor s pijeskom i imati na brizi redovito pražnjenje. Tako vaše presadnice, vaša hrana, neće mačkama biti zanimljive. Mačke samo žele svoj prostor za vršenje nužde, a ako imate rahlu zemlju, dobro ocjednu ona će biti mamac da svojim šapicama prave jamice i ugrožavaju povrtnjak.
     U njegovu  posudu stavljam pepeo od loženja drvima, pijesak, ili kombinaciju jednog i drugog, kako kad imam, tako da ne mora biti kupovni skupi materijal. Njih privlači mjesto na kojem nije potrebno uložiti veliki napor za kopanje, da bi napravili jamicu i da je suh.
     Budući su moje gredice vrlo rahle, tu je bilo njima najlakše kopati, a meni gotovo nemoguće obraniti. Uhvatili su naviku i to je postalo pravilo. 
     Kad sam nabavila vlastito mače potrudila sam se ponuditi meni praktično rješenje. Prije toga mi to nije palo na pamet. Osim što love i pritom se hvale pred vlasnikom, svojom prisutnošću popravljaju raspoloženje. Gotovo obožavam njihovo predenje, njihovu opuštenost i prirodnu lijenost, bezbrižnost, ali i energiju lovca, kojem ništa ne promakne. Znaju stvoriti gotovo komične trenutke kad nastoje kontrolirati kretanje svih živih stvorova u svom rajonu prebivanj.
     Uvijek ću imati mačka, sad kad znam kako uskladiti svoje i njegove potrebe.
     To biće osjeća naše dvorište kao svoj vlastiti teren, gdje je isključivo on gazda. Ovdje nema pristup drugi mačak, jer moj sve nadgleda. Ni jedan posao u vrtu ne može se obaviti bez njegove prisutnosti, na udaljenosti od 1-2 m.
     Stalno me prati, voli i pazi, a ujedno ne dopušta ostalom mačjem svijetu da posjećuje njegov teren. Tako da dolazi samo birano društvo, kojemu naš mačak daje dozvolu za pristup. Odličan način kontrole brojnosti svih dlakavih i pernatih stvorova. Stvar je vrlo jednostavna i prirodna, nešto kao po onoj poslovici: "Klin se klinom izbija".

nedjelja, 3. studenoga 2013.

Poticaji u poljoprivredi -- treći dio

Poticaj u poljoprivredi 3.dio

     Još jedna ideja koja vam može puno pomoći.

     Svaku kulturu sijete u redove. Umjesto kultivatora uzmite male kosilice. Mislim na male bez motorne i proše čite s njima u svrhu suzbijanja korova. Ne mora uvijek biti teški kultivator, traktor koji troši gorivo, preokreće i kopa, samo morate biti redoviti. (čak posijte neku djetelinu) Bit će lakše nego se grditi s motikom .U tom slučaju obrađujete samo dvadesetak cm širine tla. u određenim razmacima.  Prorahlite taj dio koji zasijavate, a ostalo samo kosite (dali će to biti frezom  ili traktorom, vaš izbor, ali ušparat čete na gorivu). Ne trebate grabljati, nego kad se prosuši, malčirajte tim ostatkom zasijanu kulturu.Između biljaka opljevite, čupajte korov. Znači, zemljište  mora biti poravnano, zbog 60-80 cm nezasijano terena kojeg čete samo kositi. Zašto ne, kad to funkcionira.

      Stvori se razmak, prozračnost među biljkama ,a sve one divlje biljke daju neku materiju zemlji, a na njihovom korijenu žive organizmi koji jačaju uzgajanu kulturu. Kad je zdravo tlo, na njemu ima raznovrsnog bilja i ono nam pomaže, a kad stavimo herbicid, o zdravlju ne možemo pričati.Nije zdravo tlo, nije zdrava kultura, nije zdrav nitko tko će ju konzumirati. Ne zaboravite da tlo TEŽI prirodno biti pokriveno, pa ili ćemo to mi napraviti ili će se to dogoditi.U tom slučaju raste ono što je najjače za što su se stvorili uvjeti.

     Treba ponekad ručno uklanjati korov,istovremeno stvarati ravnotežu na tlu, oranicu, njivi. Imamo slučajeve da nam je na obradivim površinama samo zastupljena perika, samo ambrozija, samo vodopija, samo divlja kupina, slak, itd, a treba biti svega. Taj nesklad prouzroče herbicidi i kad uzgajamo bez plodoreda. To znači da nekoliko godina sadimo jednu te istu kulturu, iscrpljujući iz tla iste sastojke, tako da to postaje začaran krug.

     A danas, imamo skupe traktore sa šarenim  gumama u koje nemamo što naliti, ali i dalje težimo k tome. Spremamo se propješačiti od Osijeka do Zagreba a nismo u stanju propješačiti između svojeg kukuruza, odnosno,  posijati toliko koliko ćemo fizički savladati odnosno ručno obraditi. Zbog čega? Muči vas dijbetes jer se ne krečete, a jedete hranu koju ste uzgojili uz poticaje. Kad velim ručno, dajem nove ideje, nije to klasika kopanje kao u naših djedova.

     Imamo nezadovoljne ljude kojima se daje i koji traže još. Što im se više daje više im i treba, što znači da su sve slabiji. Kako ih ojačati?

     Nema načina. To treba doči iznutra, iz njihovih vlastitih nastojanja. Tko opstane napravit će to tako da izađe iz ovog okvira beznađa. Tek tada će jačati. Pile koje je u zatvorenom prostoru ne zna jesti, kamenčiće i puževe, zeleno. Zna samo za smjesu. Ono ovisi o takvoj hrani i ostavite ga vani ono će uginuti bez obzira što je oko njega obilje.

     Kako posegnuti u obilje ako se neprestano vrtimo u istom krugu. I pile bi trebalo kljucnuti u nešto novo, van poznate materije ali treba ga pustiti da samo istraži, da se usudi da proba ili da ugine.

     Samo će pile odlučiti da li će živjeti, hoće li biti zdravo, snažno, ili neće postojati.

     A vi?  Da li se vi usudite?