subota, 3. rujna 2016.

Kako nadmudriti golaće

     Golaći su doslovno pošast, a  nematode za njihovo suzbijanje, koje je čovjek u laboratoriju izolirao i ugrađuje  u prirodni sustav, mogu napraviti štete. Sad se o tome ne razmišlja, ali se dade naslutiti, da bi to mogao postati velik problem,
        One se dijele prema hrani koju jedu, pa ima fitonematode, zoonematode, nametnici ljudi i nekih životinja kao dječja glista i truhinela. Ne samo da se upotrebom sredstva povećava broj tih nematoda ( a one djeluju do istrebljenja svih puževa ) nego se dade naslutiti da će uskoro te iste nematode ostati bez hrane. Što će se tada događati, kad one postanu dominantne i  hoćemo li uopće smjeti jesti hranu koju uzgajamo. One su vrlo sitne končaste, ovalne ili okrugle, velike od  0,5 do 2mm.
          U svakom slučaju upozorenje da ne smije sredstvo doći u doticaj s toplokvnim životinjama, je informacija koja potiče  razum na dovoljno odgovornosti, da se za time ne poseže. Najveće pitanje koje mene golica je, da li mogu mutirati, što sa sigurnošću niko ne može potvrditi, ali ni demantirati. Činjenica je da će ih se namnožiti, da su nevidljive prostim okom, da će se boriti za opstanak, a čovjek im sam utire put. Toliko o nematodama i "slug killeru".

Dakle puževe barem možemo pokupiti, a neematode (za suzbijanje puževa) ne možemo niti vidjeti.

       Zato se nameće pitanje, kako dalje, jer dok puževi gospodare, nemoguće je pojedine biljke uopće sačuvati. Moje iskustvo je da tamane sve što je hrana i ukras u domaćinstvu, Niti lišće hrena nije pošteđeno.
       Što se to sve događa i zašto golaći često gospodare u vrtovima.?

        Vraćajući se unazad, uspoređivajući navike ljudi možemo mnogo toga zaključiti.

        Prvo i jako važno je uvoz i van sezonska upotreba namirnica. Nekad su žene kuhale rajčicu i zimi se konzumiralo sve iz vlastite smočnice. Domaćice nisu posezale za svježim oblikom,bilo kog povrća, van sezone. Svaka čast onima koji se toga drže i danas, što je vrlo rijedak slučaj. Naravno u takvoj cirkulaciji raznog vrsta povrća se lako preseli bilo koji nametnik.
         Klimatske promjene, s samim ekstremnim situacijama kojih je posljednjih godina puno previše isto pogoduju njihovom rszmnožavanju. Suša puževima otežava kretanje, ali isto tako oni mogu hibernirati jako dugo, čekajući povoljne uvjete. Kljunovi ptica ili ako kokoši nisu zabranjene, stvara jako povoljnu ravnotežu. Tamaneći mlade puževe i njihova jajašca, životinje stvaraju povoljan odnos živućih bića. U tom slučaju oni prekobrojni  prestaju biti nametnici. Nametnici su stvorenja kojih ima u prevelikom broju.
          Povećanje uzgoja povrća u zaštićenom, tj, plastenici, staklenici su također mjesta na kojima se puževi lako i  sigurno množe. Na takvim se terenima tlo ne smrzne, odnosno postoji cjelosezonski štit od hladnoće i prevelike topline, zapravo idealni uvjeti za njihovo razmnožavanje.
         Domaćinstva više ne drže perad, odnosno u gradovima je zabranjeno, a na selima su češće u zatvorenim prostorima i nemaju pristup otvorenom.  Donedavno ni sustav hranjenja (smjese) nije dozvoljavao da perad uopće prepozna puža.
          Osobito je važno pravilno zalijevanje. Vrtne pumpe rasteretile su gospodarstva od teškog fizičkog rada, što je u redu, ali voda ipak treba biti topla i potrebno je zalijevati uvečer, kako bi biljke dobile maximum. Struka preporučuje zalijevanje ujutro ( kad su oni neaktivni, jer bi se još lakše kretali kad bi im zalijevali uvečer) ) ali tada većina vode vrlo lako isparava. a biljke ne upijaju toliko koliko to čine noću. Zalijevanje hladnom vodom remeti mikro biološku ravnotežu zemlje i tako stalno priziva puževe, koji su kao policajci i dođu popraviti ono što ljudska ruka poremeti.
          Kap po kap zalijevanje koje u malim vrtovima ne treba biti iz vodovoda, nego spremnik tople vode koji se prazni sistemom spojenih posuda, po meni je najbolji način zalijevanja. Može i polagano istjecanje iz povišenih spremnika. Samo nek je voda mlaka, s time da kap na kap produbljuje korijen biljke pod koju je usmjeren, jer korijen ide  za vodom, pa ima veću moć upijanja hranjiva. Zbog toga biljke budu jače, čvršćeg tkiva, pa stoga manje sočne i manje privlačne puževima.
          Košnja sa motornim kosilicama uvelike se razlikuje od košnje s kosom. Kosilice idu nisko. stvarajući meke sagove trave po kojima je i puževima olakšano kretanje. Razne vrste noževa koje ako im se puž nađe na putu ne može preživjeti, a tako uginuo  prizove mnogo živih s nekih drugih travnjaka i livada.  Po mekoj travi budu vrlo brzi i ne važi ona "spor kao puž". Prošećemo li rano ujutro po gradskim travnjacima sve se crveni i imamo osjećaj da iza svake travke vreba jadan golać.              Kad na takvo mjesto dođe stroj za košnju trave on reže sve od reda i bilo bi mudrije košnju vršiti kasnije tokom dana, odnosno za suha vremena, ili bolje pred kišu nego poslije nje.Osim sveg nabrojenog moram istaknuti da ta materija mješavine trave puževe sluzi i bjelancevina njihova tijela ne zvuči, ne miriši i ne izgleda uopće privlačno, a što god time da radimo dalje, nema dobar efekat.                Nije za prehranu životinja, nije za malčiranje, a već kod sušenja nema svojstva koja su poželjna za bilo što. Dok se pretvara u kompost ona je hrpa u kojoj će se množiti, jer podnose loše uvjete. To sad zvuči skroz poražavajuće, ali je tako i potrebno je puno truda i umijeća da sve ovo najprije uopće primijetimo, a zatim počnemo stvarno djelovati.
          Staništa i hranilišta ptica od velike su važnosti za stvaranje ravnoteže, jer dnevno pojedu i očiste puno mladih puževa. Nije da ne jedu i gliste, ali kad se udomaće u vrtu osjeti se smanjenje broja puževa. Kad kosevi šeću na metar od domaćina može biti samo ravnoteža, a to je predivno.
           Psi i mačke smetaju ježevima, žabama, sljepićima, gušterima, Ptica odleti, a sve nabrojeno, ako ne uspije uteći, postane plijen, a to bi čovjek trebao spriječiti. Pravo je bogatstvo imati bar neku od tih divljih životinja, koje pomažu čovjeku, a kućni ljubimci se mogu naučiti da ih ne diraju.
           Nema jedne metode, stvari, materije koja bi zaustavila najezdu golaća. Potrebno je provoditi skup mjera da bi ih zaustavili. Jedno je sigurno; velika su nevolja i naučit će nas raditi.
           Osim toga, odgovara im sve, da li neko obrađuje zemlju, što znači da, ili navodnjava ili onemogučava rast raznovrsnom bilju čiji mirisi mogu smetati puževima. Isto tako na zapuštenim terenima, gdje nema ljudske ruke, nitko ne ometa njihovo razmnožavanje. To im isto godi. Osim toga često nedostaju raznovrsne, ljekovite trave na sjenokošama, koje bi svojim mirisom mogle utjecati na smanjenje brojnosti puževa.
     Biljke to svakako mogu. S obzirom na to, da mirisi igraju veliku ulogu u njihovom odbijanju i privlačenju, na tome treba raditi. Bolje je saditi ono što im smeta nego ih privlačiti jer na svom putu oni se hrane.
       Neven je jako gorka  biljka. Svoje cvijetove ne otvara ako nema sunca, Koliko je to slučajno ili je to priroda podesila, ali oni ga ne vole. To je činjenica kuju treba slijediti i otkrivati druge slične biljke koje puževima ne pašu. To je neistraženo područje,bez ikakvih .pravila. Pod time znam da svaka biljka ne miriši jednako intenzivno na svakom tlu, a oni su bića koja to osjete. Zato u nekim vrtovima potamane rukolu, a u nekima je opće ne diraju.
        Isto tako budu li presadnice vrlo nježne, krhke, izrasle  u zaštićenim uvjetima, s premalo sunca,to je golaćima mamac.Oko toga se tek treba ozbiljno potruditi i shvatiti prirodu, kako bi se mogli oduprijeti. jer samo ih loviti i ubijati nije nikakvo trajno rješenje.
       
       
     

ponedjeljak, 4. srpnja 2016.

Raznolikost biljaka i njena važnost

      Poljoprivreda je bez napretka,i biti će tako dugo dok se ne ostavi monokultura, odnosno tako dugo dok naš seljak neće konačno početi proizvoditi više vrsta kultura i od tog viška stvarati dobit.  Raznolikost je bitna, da bi hrana bila i lijek. Treba postojati u svim aspektima rada s biljkama i životinjama, od uzgoja do stola.
      Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
        To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
      Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava.  Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
        Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
         Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
          Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u  zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
          Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
         Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
        Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i  riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi  o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
         To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede  neizbježne posljedice, takvog postupanja.
          Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
           Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
            Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
            Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve  što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
             Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
             To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
              Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
               Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer  za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
               Pa kako onda funkcionirati?

               Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja  imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
               Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a  tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
                Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
                .To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
                 Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja  je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
                  Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
                  Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
                  Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
     
     

ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

Podizanje kultura u visinu

             Iskustvo s takvim načinom uzgoja, dovodi me do saznanja da je on osnova zdravog nasada povrća. Broj kultura tako uzgajanih se povećava,  jer sve što ima vitice, pa do sitne rajčice, koju povezujem puštam u visinu
              Tako uzgajam grašak, krastavce, mahune, buće, sitnu rajčicu, naravno meksički krastavac, plosnati grah, dinje, a možda i još ponešto.
              Budući sam stalno u pomanjkanju prostora, veseli me ovaj način rada s  kojim nadoknađuje isti, jer u podnožju podignutih kultura može rasti sve što ne smeta ili se čak lijepo slaže s glavnom kulturom.
               Bitna je čvrsta konstrukcija. Tome mogu poslužiti betonski stupovi, međusobno  povezani zatvarajući tako čvrsti okvir na koji biljkama postavimo mrežu i to preporučujem prvenstveno što čvršću mrežu ili drvene rešetke po kojima će se one uspinjati.
             To je ključno jer težina plodova mekanu mrežu povuče prema tlu i ona tada nema svrhe. Plodovi i sva lisna masa stvorena rastom nađe se nagurana u nižim slojevima, a daljnjom vegetacijom spušta se sve niže, jer je biljka rastom i razvojem sve teža. Dogodi se prevelika kompaktnost, jer se meka mreža rasteže pod težinom svega i tada se probude gljivice kojima takva gustoća pogoduje.Kad nasad oboli izgubi se i vrijeme i urod ili treba puno uložiti, prskati, uložiti vremena i truda da bi nešto spasili.
              Čvrsta konstrukcija dobro odoljeva bogatom urodu te omogućava biljkama uhvatiti dovoljno sunca. Dobra lisna masa bacajući sjenu na tlo onemogučava pregrijavanje zemlje pa se tako manje vlage izgubi, a protok zraka je osiguran. Savršeno.
               U svako doba dana sjena se događa na drugom mjestu u vrtu, pomiče se zavisno od sunca, te visine biljke. Tu je upravo prostor za ljudsku ruku, jer uz mudro promišljanje ta sjena može se iskoristiti upravo za biljke ili mjesta u vrtu koja su jako izložena sunčanom isijavanju, pa je prevelika transpiracija prejako isušivanje zemlje i tako jedna visoka biljka pomaže rastu neke druge.
               To je zapravo nit vodilja,kojom smještamo takve visoke strukture u vrt. Tako nastaju i prirodne kombinacije zavisno od toga koje sjeme se upotrebljava. Budući čovjek ima mudrost, svijest i odgovornost može rotirati nasad kakav mu odgovara, kakav odgovara tlu, prostoru i potrebama obitelji. Isto tako lako se prilagodimo potrebama biljaka, jer ako znamo da će na nekom mjestu biti posađena buća pripremit ćemo tlo tako da zadovoljimo njene velike prohtjeve, otprilike 1 kvadrat površine s time da u podnožje nosive strukture pripremimo dovoljno komposta, dok recimo za mahune ili grah to nije tako neophodno.
                 Još je jedna jako važna stvar u svemu tome. U zadnje je vrijeme silovito mnogo puževa i oni odmah nađu sve sočno mlado tek izniklo bilje, pa ga često puta mahnito pojedu do temelja. Kad se to dogodi, puno puta je uzrok baš u tome što se cijela biljka našla prenisko, jer ima svega20 cm dužinu stabljike i vitice je nisu još uspravile ili podigle. U takvim situacijama nježno provučem jedan list u mrežu i spasim vrh. Čak se može vidjeti oštećenje stabljike koju je puž počeo nagrizati, ali mu nije bila zanimljiva, jer je niže našao nešto mekše, pa se nastavi vegetacija bez problema.
               Kakav li je tek užitak hodati ispod prirodnog  reda koji na taj način postavimo, sjene koju stvori snažno bilje s redovito dobrim urodom, Svaki plod je zaštićen od puževa, što je dodatna dobrobit ovakvog uzgoja, Preglednost i ljepota samo su dodatne kvalitete kojima se veselim u ovakvom načinu rada. Postižem količinu, kvalitetu i zdravlje uroda. Jedemo svi ovakvo prirodno povrće bez ikakvog tretiranja, čija je dobrobit nemjerljiva.

             

subota, 29. kolovoza 2015.

Stotine hektara pod jednom kulturom

       Mali čovjek uopće nije svijestan, kako bez financijkih poticaja može stvoriti kvalitetnu proizvodnju.  Ključno je da može,(a kako??) približavam svim svojim srcem i znanjem te drugačijim uvidom u cijelu problematiku.

         Neka poljoprivredna dobra se zatvaraju, tvrdeći da im se ništa ne isplati proizvoditi, da nemaju ekonomsku računicu, iako dobivaju državne potpore. Rade sve kako struka nalaže i  svejedno izostaju rezultati. Ljudi odustaju, revoltirani su, puni kredita, osiromašeni, nesigurni, izmučeni, bojeći se za budućnost. Ne znaju kako dalje. To je realnost današnje osiromašene poljoprivrede.
         Na drugoj su strani ljudi koji žive u gradovima, štoviše stanovima, kojima je država dala komadić vrta, kako bi uzgojili ponešto za sebe, pripomogli kućnom buđetu, a mnogima je to sve što imaju i iz čega izvlače maksimum.
       
          Uviđam svu problematiku koja pokušava nešto promijeniti na bolje, a svi koji će se uhvatiti za ovu slamku kao posljednju spasilačku akciju neće uspjeti tako dugo dok god traže da ih netko spašava. (država?ili politika?) To zapravo nije mudar odabir,  zato jer dozvoljavaju da ponovo ovise o nekom ili nečem.
          Jedini pravi izbor je vlastita  sloboda i neovisnost.  Ona se rađa iz znanja, samocjenjenja, samoodrživosti i apsolutno je povezana  time.Tko ima taj klik u sebi, on će ga natjerati da istražuje nepoznato, nove metode rada u kojima se ne traži samo snaga, što više žuljeva i znoja, već promatranje i prepoznavanje, čak predviđanje problematike, što uz rad stvara neprocjenjivo iskustvo i vodi dalje do sljubljivanja s prirodom. Razumjeti je, znači svojim djelovanjem izbjegnuti boleštine biljaka, osigurati zdrav rast tvoreći tako preduvjet da ne posežemo za kemijskim dodacima.
           To nije samo ušteđen novac, to je doslovno zarađen novac, a stvorite ga iz ničega
           Metode  biodinamike i permakulture  njeguju raznolikost bilja, koja je osnova zdrave poljoprivrede, za razliku od svih reklama za suzbijanje usko i širokolisnih korova, snažnih korporacija iz čijih država tražimo financijsku pomoć
          .Prestrašno je koliko naši ljudi ne misle svojom glavom, koliko se boje posegnuti za nečim novim, mada se može istraživati putem literature, interneta, posjećivanja raznih predavanja, znalaca  i poznavalaca prirode. Isto kao što  gljivarstvo iziskuje znanje i poznavanje vrsta, tako  biodinamika i permakultura također iziskuje poznavanje i sklad svih biljnih vrsta, njihovu povezanost i važnost u biljnom sustavu. Nije lako, ali nije ni problem ako nešto volite. Toliko je dobro i pozitivno kad u to krenete, doslovno doživite kako se otvaraju novi vidici, prosvjetljenje. To je kao u matematici kad savladate neku logiku.
           Sve to puno je kompleksnije od prskanja koprivom, i zaključka kako je nedjelotvorna, pa onda mržnjom i negativnim nabojem inatiti puževima i ušima jer žive u našem vrtu. To je istrebljenje. Svih živih bića treba biti, samo nijednog u prekomjernom broju, a to što se remeti njihov sklad kriv je upravo čovjek.
           Zemlja se nedovoljno cijeni, a nimalo ne čuva i ne poboljšava se njena struktura. Gleda se samo kako proizvesti jednu kulturu, ne obazirući se na plodored, u što većoj količini, posežući usput za svim kemijskim dodacima koje nudi struka. Apsolutno to kritiziram, jer nam poljoprivreda nikad neće postati strateška grana. Ne na ovaj način, koji se nameće iz izvora politike. To su samo pokušaji vodećih struktura koja ne zna donijeti prave mjere koje bi dovele do promjena, samoodrživih, mudrih poteza, jer im fali znanja i ideja.
          Imaju jedino moć posuđenog (obećanog) novca, koju  koriste, rastežući ovaj naš narod, koji više ne zna što raditi i koga slušati.
          Pravi i iskonski odgovor je da bi trebali sami posegnuti za alternativnim  znanjima, te na tom polju razvijati iskustva, samoodlučivanje, neovisnost, sve bazirano na samoodrživosti, poštujući prirodu, njene zakonitosti, stvarajući imanja bazirana na uzgajanju ekoloških proizvoda koji su prema Hipokratu i hrana i lijek. Ovdje želim probuditi odgovornije postupanje ljudi prema svem živom svijetu, čak i onom oku nevidljivom, jer sve postoji s razlogom.
         Teško mi je gledati hrvatske poljodjelce od kojih pojedinci vele da što će im 5 ha zemlje Nedavno je to bilo na HRT-u u poljoprivrednoj emisiji. Čovjek ne zna što bi s tim. Pa, je li to ne govori samo za sebe? Ne zna. Lijepo da je priznao, jer mnogo je takvih koji su uvjereni da sve znaju, pa ne posežu ni za čim novim. Nisu znatiželjni i tu je granica koju ne prelaze. Kreću  se u određenim krugovima ljudi ne inovativnim. Voze i popravljaju svoje traktore po 30 god. Te su traktore naslijedili  ili kupili velikim odricanjima. Istječe im rok trajanja.
         Sigurna sam da mnogi od tih traktora ne bi još trajali da se domaćini nisu svojski potrudili kako staviti u funkciju pojedine njihove dijelove. Radili su to uz nečiju pomoć, iskustvo, znanje,možda i nešto zaobilazno, alternativno, učeći usput, stvarajući svoje iskustvo. Tome su prionuli dubinski, improvizirajući ponekad, ali u svakom slučaju svim osjetilima  dožive svaku promjenu u radu svakog djela tog najdražeg im stroja na imanju.

---Isto tako treba osluškivati promjene u prirodi.---

         Svaki od tih domaćina vrijedni su, radišni ljudi koji su uvjereni da trebaju puno raditi, patiti i ne vide tome kraj, ali pogrešno. jer patnje ne bi smjelo biti.
        Njoj treba postaviti granicu, na način da prigrabe sva znanja, bez obzira da li se zvala permakultura, biodinamika, ili samo eko uzgoj, Uglavnom treba mijenjeti način rada.
             Svi ti domaćini koje neobično cijenim posegnuli su za alternativom svaki puta kad su umjesto novog rasplinjača na traktor sami ili uz pomoć šogora ili susjeda rastavljali stari uz neke ideje koje nikako ne idu u prilog serviserima strojeva. Zapravo su promijenili pristup, sami zamijenili dotrajali dio te  postigli cilj, sami bez majstora.
           Sad je došlo vrijeme da se tako dubinski promijeni koncept rada na zemlji. Došlo je vrijeme da se čovjek stopi i uskladi s prirodom i njenim zakonima, jer jedino tako će biti moguće raditi na zemlji. Ovaj ustajali  smjer je postao neodrživ, financijski prezahtjevan i ne daje očekivane rezultate.

         Osnovne stvari kojih se treba držati jesu:
       1)   Ne preokretati zemlju, samo ju prozračivati.  
       2)  Graditi KOMPOSTNE hrpe, gdje će sve postati prilagođena hrana biljkama. Minimalna količina je--- 1 kubni metar--- odjednom.
       3)   Mijenjati kulture i poštivati plodored.
       4)   Izbaciti sve što je umjetno.
       5). Kompostirati životinjski gnoj, odnosno puštati ga da odstoji i sagori  na hrpi. Napraviti tako da ne slažemo u visinu, nego osiguramo dovoljno prostora, pa ako već imamo materijala, onda je daleko bolje, svaki dan kubni metar.
        6)  Nikako usred ljeta prignojavati i prazniti staje izvozeći to u polje, rasipavajući.
        7)  Raditi na stvaranju humusa i poboljšanju tla  (nabrojeno tome pogoduje).
        8) Izbaciti monokulturu,čime povećavamo broj žetvi u godini.
        9) Čuvati i njegovati vlastito sjeme, jer dobar genski materijal je osnova uspjeha.
       10) Osobito preporučam markirati ( ugraditi tlakavce ) za prolaz stroja, odnosno njegovih kotača, jer je to čuvanje strukture zemlje.
        11) Između svakog ha zemljišta ostaviti barem 5m, neobrađenog, zakorovljenog prostora, koji će biti stanište divljih životinja, pa će se na tom mjestu formirati ne poremećen prehrambeni lanac. Važno je ustrajati na tome, kao i shvatiti da je ljudska ruka uzrok njegovog poremećaja

          Sve te točke su zapravo prevencija biljnih i životinjskih boleština. ( ali i ljudskih)

        Podržavajući ovakvu osnovu, zakonima,  naša bi država, a i svaka druga mogla imati poljoprivredu kao stratešku granu. Zakoni koji će podržavati čuvanje tla i vode, okrupnjavanje parcela (ali ne zbog uvođenja monokulture), navodnjavanje, slobodan uzgoj svih životinja, od kokoši do bikova, gdje je na prvom mjestu ispravno zbrinjavanje, organskoga otpada.  To bi trebao biti prioritet naše države, Poticanje slobodnog uzgoja životinja, bez skupih nastambi u koje se ne treba ulagati i zaduživati, gdje ima malih pomaka, koje svakakako pozdravljam   Sveg ovog treba postati svjestan naš mali čovjek. On može promijeniti sebe, sistem rada, a tu mu politika ništa neće pomoći. Umjesto da se gleda kako bez novaca nešto napraviti, samo se čeka kad će isplata, Pa kad i dođe do nje, opet je zaključak kako je to samo kap u moru potreba. Zapravo to jest upravo tako, jer je proizvodnja preskupa.
 Ovo sve neće zaživjeti ako mali čovjek ne krene od sebe, jer ako bude čekao političku vrhušku ništa se neće dogoditi.
          Međutim kad pogledate koncept rada koji zastupa ovaj blog,vidite da vodi  svakog znatiželjnika da može  raditi stvarati, i djelovati i bez državnih poticaja, jer svi ti postupci imaju za osnovu uštedu. Domaćini ulažu isključivo svoj rad, kojim djeluju dugoročno u smjeru poboljšanja.
          Poboljšanje se odnosi na sve aspekte, od količine do kvalitete prinosa, manjeg ulaganja u startu, što sve pojeftinjuje proizvod i omogućava lakšu prodaju. Tako se stvara samoodrživa poljoprivreda koja može itekeko biti strateška grana svake države, a pogotovo ovako bogate zemlje kao što je naša.

         Umjesto svega navedenoga, našim poljodjelcima se nudi kredite, navodno povoljne, predpostavljam kao što je i onaj s frankom, puno moderne tehnologije na kojoj će neko dobro zaraditi, o kojoj se ovdje ništa ne zna, nego samo nagađa, sve pod uvjetom da će neko uspješno napisati  projekt, da bi dobili odobrenje od EU.
         Pogledajte samo koliko je tu upitnika, kuda se srlja, obećava se sve i svašta, jer se uglavnom želi nešto promijeniti, modernizirati. Sve to ide uglavnom tako da su uzori svjetske velike korporacije, čije metode se ne uklapaju u naše prostore, ali to nitko ne vidi.
         Naša najveća prednost je raznolikost bilja, klime, bogatstvo rijeka i svih oblika vode, radišan i prekrasan narod. To je polazište za stvaranje poljoprivrede kao strateške grane.
.
         Najvažniji zadatak države trebao bi se zasnivati na očuvanju te ljepote, autohtonih vrsta, zadržavanju čovjeka na imanjima, poticanju proizvodnje i prerade, plasiranju tog blaga u svijet, ili isključivo sve nuditi u turizmu, Stvoriti zakone u skladu s tim načelima
         Jednostavno je, ne treba puno novaca (poticaja), nego malo svježih ideja ( Duga plus iz Čakovca, radionice ZMAG-a). upornosti, osluškivanja, čitanja, druženja s pravim ljudima, doza znatiželje, bez čega ne ide.
         Kao što poboljšanje zdravlja treba najprije doći iz glave, tako i metode rada. Osim toga, ljudski su mozgovi ti koji mogu sve popraviti i sve upropastiti u što god da se umiješaju.
          Djelovanje u skladu s prirodom jedini je način napredovanja. Postupci koji su doveli do ove katastrofe idu u suprotnom pravcu pozitivnog  djelovanja i ne vode nigdje..
           Na ovom nivou na kojem je sada poljoprivreda ne obećava nimalo, a daleko je od toga da postane strateška grana.
       

utorak, 25. kolovoza 2015.

Okrupnjavanje poljoprivrednih površina

         Dotićem se ove problematike sa stanovišta monokultura, Raznovrsnošću i dobrim gospodarenjem okrupnjavanje može biti pravi zgoditak. Daje domaćinu slobodu, može omogućiti stalni priliv novca, naravno uz dobro raspoređene aktivnosti.
         Na takvoj okrupnjenoj površini sami raspoređujemo što i kako radimo i sadimo, te ako ste se odlučili staviti sve pod jednu žetvu, znači da još ne razumijete bit, osnovu, ovog bloga.
          Preporučujem napraviti sljedeće:
       
           1) Odmah ili vrlo skoro isplanirati sadnju stabala na najsjevernijem dijelu zemljišta. Sadite pitome kestene, hrastove, lješnjake, bazgu, divlji šipak itd. Vrste sami odaberite, jedino ih sadite u skupinama s dostatnim razmakom prilagođenim veličini i habitusu. Naravno da na jednom ha nećete saditi hrastove, kestene i sli, nego ćete se tu zadovoljiti s nižim vrstama ili ako baš volite pitomi kesten posaditi ćete jedan, dok na većim površinama možete dati mašti i želji na volju, s time da--- jednu četvrtinu sveg tla--- (ostalo će biti oranica)--- zasadite stablima. To neće faliti u prinosima, a biti će odličan balans suživotu biljnih i životinjskih vrsta što je osnovni preduvjet da opći nastavak  kvalitetnog rada. To će biti stanište divljim životinjama koje se hrane nametnicima, odnosno vrstama koje se povremeno prekomjerno namnože u poljoprivrednim kulturama. Nametnici su sve vrste kojih bude previše, zbog poremećaja u lancu prehrane.
            Često puta je čovjek najveći nametnik, jer silom želi samo iskoristiti tlo, pa posije kulturu koja je već iscrpila zemlju, ali je recimo stanje na tržištu takvo da je cijena toj kulturi velika, isplativa. Sve drugo se ne gleda, ne mjeri, jer je najvažnija zarada. Još ako je lanjski rezultat bio zadovoljavajući za sljedeću se očekuje još bolje. Tada je nevažno koliko će se uložiti u uzgoj, jer će koštati sjeme, zaštita, dohrana te se na kraju neće isplatiti, ali se svejedno ulaže, makar je neisplativo. Na kraju slušamo kako se poljoprivrednici žale da  je poljoprivreda neisplativa. Eto to se sustavno ponavlja i to nitko ne vidi.
             OSTAVITE SE TAKVOG RAZMIŠLJANJA, jer zarada je bitna, ali nije najvažnija  i nećete do nje doći ovakvim stavom..
              Radi li se o stotinama ha, ostavljajte minimalno-- 5m.. neobrađenog terena između svakog ha. Tu može biti posađena i pokoja voćka uz divlje biljke. Glavno je da je nepokošeno, da takvo ostavljate bez obzira na pitanja i sumnjičave poglede drugih ljudi.
              Ta sjena i raznovrsnost biti će odlično mjesto na koje ćete odlagati svoje kompostne hrpe, gdje će lijepo odležati i pretvoriti se u  najpogodniju hranu za biljke. Tu je osnova zdravog tla, zdravog nasada i zdrave hrane. Jedino tako se može osigurati napredak.
                Ono tlo (materijalna dobit od njega) koje ste izgubili u šikari, nadoknaditi ćete kvalitetom i količinom kulture na izbalansiranim tlima, kojima neće biti potreban nikakav umjetan dodatak, jer će vlastiti humus čija će se količina ovakvim gospodarenjem stalno povećavati garantirati sav napredak u radu.
             
              2) Dobro je markirati redove. Na većim površinama bitno je strojem ulaziti u oranice. Tim se postupkom događa svojevrsno tješnjenje tla (pogotovo ako idemo često, ako se sve obavlja mehanizirano). Zato je važno označiti prolaz kotačima stroja, Jako je dobro tlakavcima markirati redove, ovisno o širini kotača. Koliko god da sam protiv betona, ovo je jako dobro rješenje i velika pomoć u očuvanju kvalitete zemlje. Ne podržavam nogom gaziti po svježe obrađenom tlu, a kamoli strojem. Među biljkama treba staviti dasku i tako gaziti kako bi se rasporedila težina.
                Sadnja kombiniranih  kultura, je koncept koji podržava raspored prihoda u razno doba godine.  Zaradu trebamo čitave godine, tako da je bitno razmisliti o raspoloživim rukama u domaćinstvu, plodoredu, potencijalu stroja  i td. Kad o svemu tome vodimo računa, situacija se promijeni u našu korist, jer  ne čekamo cijelu godinu žetvu jedne kulture, nego stvorimo novac ranije. Zvuči komplicirano, ali naprotiv. Plansko, samo održivo gospodarenje treba imati temelje u dobroj kombinaciji vlastitih resursa kojih itekako treba biti svjestan, jer saditi samo  češnjak i očekivati zaradu za cijelu obitelj bude jednom uspjelo, ili dva puta. Dalje  treba planirati što s tom zemljom na kojem je rasao. Nije ista cijena češnjaku (njega skladištimo na suhom i polako prodajemo) jagodama, malinama, rajčici sl, jer ih treba odmah plasirati svaki dan ubirati ili prerađivati. Međutim, ne možemo stalno uzgajati češnjak na jednoj te istoj parceli, a to se odnosi na apsolutno sve kulture.                  
             Na istu parcelu ga možemo saditi tek nakon najmanje 3 god, a bilo bi poželjno tek nakon 5godina. Što do tada? Ili pribaviti još zemlje, odnosno, lakše je kad je okrupnjena površina pa osiguramo plodored, ili doživimo da susjed također posadi češnjak uz naš. Kakva korist od rotacije tada, ako je češnjak kod susjeda već duže vrijeme i ima štetnika i bolesti u blizini našeg? Tu je okrupnjavanje velika pomoć.
                  Na  večoj površini sami ispremještamo  i rotiramo kulture. Imati okrupnjenu zemlju nije bitno zato da bi se uzgajalo monokulture na što večim površinama, nego zbog dobrog, pojednostavljenog planiranja i rotacije kultura. Inače se to tako ne radi, ali bi trebalo.
              Raznovrsnost je osnova svih prirodnih procesa sveg živog na našoj planeti i to treba poštivati. Težiti suprotno tome nije prirodno, te se to odrazi i na džep kad tad. Na nama je da to ne potičemo, već spriječimo, upravo održivim gospodarenjem dobrim planiranjem, jednostavnim zahvatima koje predlažem.        
                Treba biti spreman mijenjati kulture, jer je to čuvanje zemlje, nasada, otpornosti.
         Važnost okrupnjavanja je upravo u dobroj mogućoj rotaciji kultura, a ne stavljanja sve pod jednu vrstu, što je neprirodno, potiče povećanje broja štetnika i bolesti, te čim je veća površina pod jednom kulturom to je poziv određenoj životinjskoj vrsti, kojoj sami pomognemo da lakše nađe svoju omiljenu hranu. Priroda je mudrija od nas i zato je bolje shvatiti ju i podilaziti joj.
           Ostavljanje neobrađenog terena od 5m do 6m dozvoljavamo populaciji divljih životinjskiih  vrsta da se pobrinu za nametnike i budu nam pomoć u suzbijanju prekomjernog broja bilo koje vrste koja nam stvara poteškoće.
            Postoji još situacija kojima će pojedinci sami sebi napraviti štetu. Naime, sadnjom iste kulture uzastopno više godina zaredom  na parceli uz koju postoji neobrađen teren stvorit će se uvjeti za razmnožavanje štetnika koji će upravo tamo naći pogodno stanište a čovjek će mu osigurati hranu, izborom usjeva. Znači, polovično, metoda ne polučuje rezultate, naprotiv
             Zato je važno mijenjati kulture, a ako imamo susjeda u svojoj blizini, važno je ili biti s njim u dogovoru i osvjestiti ga ili otkupiti njegovu parcelu.
             Dakle metoda će funkcionirati samo dosljednošću, što se odnosi na  promjenu kulltura uz  5m-6m neobrađenog terena.
           

srijeda, 13. svibnja 2015.

Vinogradarstvo na padinama

    Posebno zanimljiv krajolik stvaraju terasasto oblikovani vinogradi. Ponešto se to može vidjeti po našoj Istri, Italiji, Španjolskoj. Započinjem ovu temu zato što me takav oblik fascinira, a osim toga vidim u njemu  puno prednosti, kad se radi o obradi bilo kakvih kultura na padinama.
    Ova prva slika zapravo je oblikovanje vinograda na rijeci Neckar. Tradicionalno se tamo uzgaja sve ručno, bez ikakve mehanizacuje, a vrhunac svega je da u vinogradu rade umirovljenici.  Nema nikog mlađeg od 60 god. Njima je to rekreacija, a kako je to moguće kad većinu poslova u vinogradu"bije glas" da su izuzetno fizički zahtjevni. Ovo je dokaz da se u poslu može uživati, makar je to poljoprivreda, da posao  ne treba biti težak i fizički zahtjevan. Kad  se sam koncept rada posloži podosta drugačije, u ovom slučaju s zapravo velikim zahvatom, doslovno promjenom same vizure krajolika, tek tada shvatimo o čemu se zapravo radi.
      Vinogradi na rijeci Neckar su prekrasno oblikovan krajolik. Kao prvo, padina je zasađena, lozom i kakav je teren, da li kamenit ili ne, korijenje loze svojom masom drži teren padine odnosno čuva zemlju i kamen na mjestu.  Sam koncept sadnje (terasasta), još dodaje na čvrstoći, te tako jedno podržava drugo.
      Naime, čest je slučaj pomicanja tla na padinama, pogotovo u današnje vrijeme podivljalih klimatskih promjena.To je zaista važno uzeti u obzir, kad se teško nositi s posljedicama koje nastaju, jer uništeno je teško vratiti. Isto kao što se gradnja kuća na takvim terenima  (padine) treba osigurati s dodatnim osiguranjima (vidi klizišta i kako ih osigurati), tako se i nasad dodatno osigurava od klizanja, upravo na ovaj vidljiv terasasti način sadnje. To je potpuno logično, jer voda kad klizi po padini (ako je ima previše) napravit će to što čini poplavljenim terenima.  Sve pomiješa, nosi, ogoli, a tada i pomakne. Kada joj to onemogućimo,a nismo nemoćni u tome, djelovali smo preventivno. Sadnja velikih stabala koja stvaraju splet korijenja također usporavaju pomijeranja tla.
      .Budući vidimo da se  niz padinu nešto kotrlja a to je tek  kad se kotrljaju jagodice grožđa u berbi što je dakako puno prekasno, želim da osvijestite da se to stalno zbiva i ostaje nezapaženo. Nažalost, želim da shvatite da se puno toga kotrlja i gubi. Uglavnom su to pokošeni tereni (flaks) ili  bez zelenila, ogoljela zemlja. To je apsolutno neprirodno. Prvo što je to teško tako obrađivati ( kopanje vinograda), a i sve  ostalo  što ide uz taj zahvat zapravo je jako težak, fizički zahtjevan posao.  Uopće ne treba tako izgledati, ali je uglavnom praksa.Vrlo je loše stvarati  iskrivljenu sliku o poljodjelstvu, kao o mučeništvu, bez konca. Znači, ili nam se skliže po travi (na kosini) ili nam zemlja ulazi u cipele, te se ako je mokro lijepi i ne možemo hodati. Uz te poteškoće u ruci nam je alat,a pod nogama padina, tako da sve to zapravo ne može biti ništa što bi veselilo bilo koga.
       U svojoj sam bližoj okolini također svjedokom pucanja betona na kući, te  pomjeranja velikih stabala voćaka, pa i graničnih oznaka, tako da mjernici naknadno imaju posla,a vlasnici izdatke.
        Takav je efekt i na  većim padinama, odnosno što je strmije to je jači. U takvim vinogradima kiša napravi međuredno, prave male potočiće (kanaliće), čime se tlo osiromašuje, kakogod da prihranjujemo biljke. Kada ostavljamo takav koncept sadnje, u kojem redovi idu u skladu s padinom omogućavamo slobodno erodiranje tla, odnosno podržavamo ga. Zapravo je vinograd često na ilovači, pa ju veće količine vode pretvore u razmazivu i podatnu tvorevinu koja kad  otvrdne (pomanjkanje vode), uzrokuje pukotine iz kojih dodatno isparava voda.  Visoko humusno tlo koje jedino  ima veliku upijajuću moć i  dobar vodo-zračni režim je vrlo zahtjevno i teško izvedivo. Dodavajući mu pijesak radi propusnosti omogućavamo još veće erodiranje. Šumsko tlo na padinama je nešto sasvim drugo. Spominjem ga radi usporedbe. Tamo se nalazi splet  sitnog korijenja koje drži zemlju, a lišće i krošnja natkriva teren, što sve  onemogučava pomjeranje čestica tla. Zato je šumsko tlo uvijek rahlo. Ono nema uvjete za sabijanje, a to je idealno. Ono dobro upija, ima visoku hranjivost zbog bogatstva organske tvari i takvoj strukturi treba težiti. Da bi to isto,  lakše postigli na padinama, dobro je i najlakše izvedivo, pribjeći terasastom načinu sadnje.
    Voda se na tako oblikovanom terenu dulje zadržava, tako da ju zemlja stigne upiti. Dobro je to u oba slučaja, za situaciju kad je ima previše i kad je ima premalo. S oba slučaja treba sve više računati, jer smo svjedoci podivljale klime.
      PREVIŠE VODE;: terasastom sadnjom spriječimo da ona na svom putu nosi zemlju i pomiče teren i nasad.Tlo je ima vremena upiti, budući se ne sjuri niz padinu.
       PREMALO VODE:; terasastom sadnjom osiguramo dobru opskrbu  nasada vodom. Iskoristimo svaku kap, da ju korijenje dobi, a ako malčiramo sprečavamo prekomjerno isparavanje, pa je nasadu opet dovoljno. Primjećujem usput da je malč lakše zadržati na ravnom terenu.
     
        Budući je to ključno za uzgoj, jer tako osiguramo i dostatnu prihranu nasada, to opravdava svu zahtjevnost zahvata i ulaganja. Kad jednom to tako posložimo, napravili smo si veliku uslugu, a svojim nasljednicima dali pravo bogatstvo mudrosti, ljepote,izvor prihoda i ekonomske stabilnosti.
     
        Opravdanje ovakvom pristupu, nije važno samo s aspekta očuvanja tla, vode, nasada, već i olakšavanje rada na takvom terenu. To je jako važno, za sve aktivnosti koje radimo, jer svi zglobovi dodatno trpe radimo li na kosini. Nije potrebno tako se mučiti, i ovako, kad jednom posložimo drugačiji koncept rada izbjegnemo dodatno se umarati. Zato umirovljeni ci (na rijeci Eckar ) mogu raditi i uživati u vinogradu, i doživljavati taj posao rekreacijom. Očito je već odavno to shvaćena u nekim drugim kulturama od kojih nikako da nešto naučimo (inke, maye), a toliko toga bi se moglo.

Rad na ravnoj površini bitno odudara po zahtjevnosti i tijelo bude manje opterećeno, jer tijelo savladavajući kosinu trpi i to uzrokuje bolesti koštanog sustava, konkretno kičme, i zglobova. Slikovit prikaz opterećenja po kralješcima u nepravilnom položaju tjera nas da se zamislimo, te u skladu s time mudro djelujemo. Posebice poljoprivredni poslovi, kad često trebamo i nekakav alat, da ne velim motiku, flaksericu, koja ima i svoju težinu, prskalice koje isto nisu lagane, natjerale su me da istražujem.

Ovo što predlažem da napravite sa svojom padinom nije jednostavan zahvat, ali ako se opterećenja rasporede na više ljudi uz pomoć, mehanizacije svakako će produžiti vijek zdravlja kralježnice domaćina, Na slici koju prilažem vidi se pritisak na diskove kod sjedenja, a ovaj zadnji primjer s pritiskom od --- 1,10 --- tipičan je položaju kad smo na padini. Štoviše tom položaju pridodajmo činjenicu da smo tamo bez stolice, a u rukama nam je uvijek alat.

    U prilog ovakvom zahvatu (osim stvaranja reda i lijepog okružja) ide i činjenica da radimo na dugoročnoj dobrobiti s gledišta stabiliteta tla i nasada, Ono nije podložno erodiranju već slijeganju, a s njim radimo kao u vrtu, rahleći ga, pljeveći, malčirajući što će sačuvati njegovu strukturu,.a nama će olakšati sve zahvate.  Buduću je tlo bogato, jer  postane kao na toploj vrtnoj gredici, nasad dobiva svu  blagodat, pa zato bude zdraviji i snažniji. Naprosto je samodestruktivan način uzgoja promijenjen u samo rastući i nadograđujući, samoodrživ, što dakako ovisi i o tome kako dalje postupamo s zasađenim biljem.
      Vrhovi padina, njihovo zaleđe, da se tako izrazim uvijek treba biti zasađeno stablima s dubokim korijenjem. Ono će crpiti vodu na većim dubinama, a istovremeno učvršćivati teren, odnosno sprečavati njegovo klizanje. To je metoda naših predaka, koji su znali čuvati tlo, Dobro je saditi bagrem, lipu, gingho. Možemo biti  maštoviti, pa posaditi vrlo zanimljivo stablo  tulipanovca (liriodendron tulipifera).Njegova visina rasta može doseći do 40 m. Sva stabla takvog habitusa (građe) su dobra, jer pravilo je koliko u visinu toliko u dubinu, tako da to treba iskoristiti.Tako stvoreno zaštićeno područje (južna padina)  zapravo je pravo blago, pogotovo ako maštovito i neograničeno sadimo, To tada postaje izvor hrane, izvor prihoda, a može jedno i drugo.Imamo li čitav dan Sunca, uz tlo koje smo stvorili metodama o kojima stalno pišem (kompostiranje, nagrtanje,prozračivanje vilama,raznovrsnost sadnje, plodored, liječenje i preventiva biljkama) imamo posla čitavu godinu, ali i dostupnu kvalitetnu hranu.Osiguramo si zdravlje kretanje i slobodu, kvalitetu uzgoja i plodova bez obzira što sadimo.Može se uzgajati bobičasto voće umjesto loze. Danas je to dosta zanimljivo, ali isto tako možemo saditi i eksperimentirati sa svim biljem.Osobno držim da na takvom terenu možemo imati dostatnu svu količinu i raznovrsnost hrane tj svog povrća koje nam treba u kuhinji, a ono neće osiromašiti glavnu kulturu, bez obzira dali je to loza ili bobičasto voće.
        Napominjem opet da je monokultura najlošiji oblik obrade tla. Od njega nemamo ništa pozitivnog. To je najmanje mudro gospodarenje, o čemu svjedoči toliko propalih OPG-ova.(poljoprivredna domačinstva)
     Ovo sve su  ideje kako si olakšati aktivnosti, uskladiti se s prirodom, te njoj dozvoliti da bude pomagač.
        Položaj korijena samog nasada na padini nije isti kad koristimo metodu terasaste sadnje. To je najbitniji podatak za razumijevanje svega navedenog. Biljka uvijek usmjerava korijen onamo gdje će najlakše doći do vode, a s njom i do hranjiva. Zato, potaknuti ju da ga usmjerava u dubinu je vrlo vrijedno i važno za čitav koncept ovakve sadnje na padini.

subota, 21. ožujka 2015.

Propadanje poljoprivrede-----logo iphona je jabuka

 Uz  još niz apsurda!
       Baš sam pod dojmom jedne današnje televizijske  emisije koja je objašnjavala nekadašnju politiku života u Hrvatskoj prije drugog svj. rata, nakon njega, te usporedbe s današnjom situacijom. Raseljavanje stanovništva, koje je i danas u porastu, odnosno jače je i još opasnije po demografsko propadanje našeg čovjeka, u tako lijepoj našoj domovini, prostorima bogatim vodom, raznovrsnim biljem, prekrasne nam hraniteljice zemlje s kojom se tako loše gospodari,
      U Njemačkoj se može proizvoditi hrana za bebe (Hipp), koju uvozi i naša država, a takve krasne  mogućnosti imamo, s puno sunca, zelena prostranstva, a što je nagore, ljudi su nam nezaposleni. Umjesto da mi hranimo cijelu EU mi iz nje uvozimo. Pitam se kako da nas uopće cijene.
       Još nije to dosta, nego dopuštamo da nam mladi odlaze iz zemlje .Najveće raseljavanje danas događa se, Recimo to, priznajmo si taj apsurd.  Slavonija će se preseliti u Evropske  gradove, trbuhom za kruhom, poslom, prisiljena manje rađati, jer ne može se jedno i drugo.
       Sve kao nekad 30tih god prošlog stoljeća kad su žene manje rađale, kako bi jedna nasljednica došla do sveg materijalnog dobra i bila što bogatija. Zlatni dukati, koje je nosila na nošnji svjedočili su o tome i oni su bili svjedok imučnosti, isto kao što su to danas robne marke odjevnih predmeta, . Evo apsurda!
       Nekad su vrlo bogati kupovali zemlju od manje imućnih za sitan novac, jer se poljoprivredni proizvodi nisu mogli prodati (kao ni danas) da bi se platio porez, tako da su manje imućni bili prisiljeni prodavati zemlju. Danas se niti zemlja ne može prodati,nego je ona postala mrtav kapital kao oni dukati nekad na nošnjama.
       Vrh apsurda, u ovoj našoj Hrvatskoj punoj  života.
        Meni je ovo prestrašno!
      Sad pogledajmo što to naš čovjek još nikad nije napravio.
        Loše je što nema razvijenu svijest o svim blagodatima s kojima raspolaže, nedovoljno voli i cijeni to što zapravo ima. Zbog toga se ne obrazuje u tom smjeru, ,(vlada mišljenje kako poljoprivrednik ne treba biti obrazovan)  jer je politika i materijalizam osnova ovog jednoumlja, ovog kotača propadanja svih seoskih imanja.. Svaka čast onima koji izlaze i svih okvira ovih gluposti, koji drže radionice i predavanja uspjevajući proizvoditi kvalitetnu hranu vlastitim snagama, a zapravo okupljaju istomišljenike i pokojeg nado budnog poput mene.

          -----.MJESEČEV SJETVENI KALENDAR  od Marie Thun --- je izvor adresa ljudi od kojih se može učiti kako raditi na zemlji, biti u tome uspješan, zadovoljan, jesti zdravo, te spojiti sve aspekte dobrobiti u poljoprivredi.

           Manjak znatiželje,  je rekla bih velik problem, neistraživanje i rad isključivo onako kako su učili stari (mada je bilo puno metoda koje su i danas vrijedne) uz osuvremenjavanje, tipa moderne sorte, hibridne, (šuplji kukuruz) i velika ulaganja u samom startu, što vrijedi i za skupe građevine kako bi se uzgajale životinje, mikorizacija tla, jako moderna i skupa postrojenja za mužnju, uzgoj, ventiliranje staja i sve što je zapravo velika potrošnja, a s neodrživim obećanjima o otkupu i cijeni.
      1. Primjer
         Je kad naš poljoprivrednik uzgaja svinje uz državnu potporu, hraneći ih u skupom zatvorenom prostoru s smjesom kako bi prirast po kg bio veći u što kraćem roku.Istovremeno iz   Njemačke na festival pršuta dođe čovjek koji veli, da za ovakav pršut kakav on prezentira uzgaja svinju na otvorenom 3 god.------- Evo gdje je kod nas greška!------------- Svugdje postoje uvjeti za takav uzgoj,ali se rijetko neko toga dosjeti.
     
        2) primjer
       Zaokruženi ciklus proizvodnje je ostvaren kada nema nečeg što se baca. Dobra domaćinstva, koja prosperiraju ne mogu dozvoliti propuste u planiranju, jer ako radim sir ostaje mi sirutka i treba unaprijed znati kamo ću s njom ( svinjogojstvo), a ne da se to prolijeva, a oslanjti se samo na otkup mlijeka, koji će ovisiti o državi čini od ljudi ovisnike o nekom ili nečem. Tada možemo prebaciti lopticu na nju, samo time se ništa ne rješava.  Zapravo je odgovor u samo opstojnosti, samodostatnosti, neovisnosti, planiranju. To je zapravo sloboda, koja se mnogima čini opasnom. Svaka čast pojedincima koji su izašli iz tih okvira kad su uložili sami u mljekomate, jajomate, ili onima koji se udružuju i profiliraju, pomažući si na obostranu korist. Tipa ; jedna mesnica vrši obradu mesa za potrebe pršutare, a ostali proizvodi koji izlaze iz te mesnice su razne vrste suhih prerađevina,poput kobasa.

           3) primjer
        Je oslanjanje na organizirani otkup, jedine žetve koju zapravo ostvarimo pa nam tada netko diktira cijenu, bolje rečeno ruši je. To je osnova za propadanje. Bolje je uzgajati više vrsta kultura, tj planski si osigurati posao koji stižemo obavljati s raspoloživom snagom i što manje ulaganja, što će osigurati više žetvi. Tada je to stalno prispjevanje pomalo, jer monokulture ubijaju tlo, razvijanje, zdravlje, opstanak, sve. Isto kao što industrija treba osigurati stalni priliv poslova i prihoda osluškujući potrebe tržišta, tako je i u poljoprivredi.Da, lijepo je dok postoji otkup mlijeka od recimo tri susjeda, pa je on organiziran, pa funkcionira, ali po meni bi bilo bolje da jedan od njih uzgaja mlijeko, drugi da ima siranu, a treći svinjogojstvo.Tu bi tada bilo mjesta i za četvrtog i svi bi bili neovisni, povezani, ne konkurenti međusobno, nego naprotiv podržavajući i slobodni.

             4) primjer
               Je Imati stotine ha zemlje, a životinje osuditi na zatvoren prostor.To mi nikako nije jasno, kako se došlo do te prakse. Sav život tih životinja svodi se na ležanje, davanje mlijeka, jaja mesa, a kad ih se dovoljno izrabi, ubije ih se.
              Danas 02. 03.2015gledala sam tv prilog gdje neki domaćin uzgaja svinje na otvorenom prostoru, odnosno pusti ih u vinograd. One stalno čiste tlo od korova i to do te mjere da ga tako  dobro prekopaju (proruju) da pirika kao vrlo žilav korov nema šanse uopće rasti. Čokotima ne smeta aktivnost svinja, a ujedno i gnoje. Jedino što bi ja tu primijetila da baš svinjski gnoj, pogotovo ovako svjež nije najbolji. Važan je broj životinja po samoj kvadraturi prostora. Inače ideja i kombinacija, svaka čast ovom domaćinu.. Dobro za životinje, za lozu, za ljude. Čovjek nema toliko posla, a životinje uživaju.
            Još jedna stvar u ovome bila bi mi logičnija, a to je da se ne dozvoli životinjama odjednom po cijeloj parceli nego ju ograditi,  tako da se životinjama ponudi dio po dio, odnosno koliko se procjeni da je dostatno. Isto tako, sakupljanje otpada koji ostaje iza životinja  sa svrhom da se to preradi i sazori u kompostu, meni bi bila prihvatljivija. To nije tako težak posao,kao kopanje radi suzbijanja korova . Odlično je što  netko konačno nešto mijenja i razmišlja kako si pomoći i izaći iz zadanih okvira. Ma bravo!
           Kombinacija pernatih životinja s voćkama isto može biti jako djelotvorna, kao ovce i koze u maslinicima.To je metoda naših starih i jako je dobra
           S time da je  kokoši  bolje održavati na način da ih uzgajamo na terenu gdje im je perje čisto, a to je moguće na način opisan u postu o kokošima. Tada im osiguramo dobru probavu, jer će taj sitni parkovni kamen, kojim zasipamo teren, one kljucati što je neophodno za njihovu probavu, a sav zaprljan kamen možemo pograbljati i oprati, a što je još važnije vratiti čistog.  Naime, često sam vidjela kokice prljave, ali ne zato jer se one ne bi očistile, nego je prostor tako diktirao. Tako da je taj način uzgoja, praktičan zbog čišćenja, koje možemo napraviti kako često želimo, pa niti ima mirisa, niti blata, zbog čega su životinje višestruko zbrinute. Suh pijesak  u nekom kutu, da se one same timare je nophodan.Sve to vodi tome da je kokošima  toplo, da su zdrave, tada postaju  pogodne za pokazivanje što nje za zanemariti, jer to može biti okosnica seoskog turizma.
          5) primjer
            Je uzgoja salate konkretno rikole u ogromnom stakleniku, s grijanjem, ventilacijom, kompjuterizacijom, uzgojem na vodenim pontonima.što je sve koštalo milijune,a zapravo u ovako blagoj zimi odmakneš samo agro tekstil ispod snjega i nabereš je,  Osobito dovoljno ricole će biti  ako ju sijemo na  toplu gredicu,  Čemu takva kompliciranja, velika i teška ulaganja za uzgoj monokulture, devastacija cijelog područja, i baš me zanima koliko će dugo potrajati.
            Gledano sa strane ekonomičnosti, kad se dogodi vrlo hladna zima koliko treba energije da bi se takva salata uzgojila u zatvorenom prostoru (doslovno takvom gore opisanom) i kako se to cijenom proizvoda može pokriti,ali da bi u cijenu bila uključena i otplata kredita kojom se prostor izgradio. Da li je to netko tako računao, pitam se i nagađam da ne, jer inače bi takvi staklenici poslovali bez prijetnje gašenja.
             Da se razumijemo, jesam pristalica zaštićenog uzgoja, ne kritiziram ga doslovno. U odnosu na klimatske promjene potreban je, ali sve sa mjerom.
            Ricola, kao i svaka druga biljka uzgojena na zdravom tlu puno je slasnija od one bledunjave iz zaštićenog uzgoja, a ako želimo imati kvalitetu tada treba tako razmišljati i djelovati.
            Puno se danas priča o održivosti, što je povezano s očuvanjem energije,u gradnji, ali energija se troši i jako je skupa i u poljoprivredi, uzgoju životinja, svemu. Ona je ta koja diktira cijenu proizvoda, tako da kad se sve zbroji i oduzme ona je ključ održivosti, i neovisnosti.Tako da uzalud su i svakodnevne reklame i marketinški trikovi za poboljšanje prodaje, ako nemamo osnove RENTABILNOSTI. To je česti slučaj danas.
             Držim da budućnost zaštićenog uzgoja leži u kombinaciji vrhunske tehnologije, prirodnih resursa (zagrijavanje uz prirodne izvore tople vode, obnovljive izvore energije i sl) i kvalitetne domaće sorte hrane sa svim odlikama, koje su zapravo lakše za uzgajanje , jer su ako ništa drugo, puno otpornije.
              Velike količine hrane moguće je uzgajati uz samo djelimično zaštićen prostor iskorištavajući tople padine terasastog oblika uzgoja. Kombinacijom biljaka kojom jedna drugu štiti, od svih nedaća promjena klime,te  metodama koje opisujem na stranicama ovog bloga, može se zaobići skupa ulaganja.
              Kad se več ulazi u njih, bitno je iskorištavati prirodne resurse,jer oni mogu bitno smanjti troškove proizvodnje.