petak, 27. veljače 2015.

Korovi

         Bila sam dijete, kad je moja mama brala proljetni maslačak ( Taraxakum oficinale) za salatu. Zajedno smo biciklima otišli malo van grada, do prvih polja. To je bilo normalno. Nađite danas maslačak u polju.  Način na koji obrađujemo zemlju, službena poljoprivreda, osiromašuje nas za mnoge  divlje biljke. Sami sebe ugrožavamo. Maslačak još zovu divlji radić. Pročišćava jetru, obogaćuje tijelo vitaminima, mineralima. Njegova gorčina je ljekovita. Sve što prirodno potiče metabolizam, jača sve unutarnje organe, a samim tim pročiščuje tijelo.
        Stolisnik (Achillea millefolium) nije širokolisni (korov?). Njegovi bijeli sitni cvijetići i specifičan miris sigurno je bio sastav poljskog buketića ,svakog od nas, bar jednom u životu. Čest je u čajnim mješavinama za liječenje, podizanje imuniteta, liječenje bubrežnih bolesti, čišćenje krvi, za cjelivanje rana.
        Kamilica,(Matricaria chamomilla) tko za nju ne zna? Liječi upale, Što god da bude maloj bebi, našim očima, želucu, kad smo prehlađeni, umorni a san ne dolazi i tako u nizu situacija, koristimo taj čaj. Ovo su tri najčešće biljke, uz svo bogatstvo biljnog svijeta, koje su vrlo poželjne, dio sjenokoša, prehrane životinja, koje mi tako olako tamanimo. Sve one ostavljaju djelić sebe u tlu, na čijem korijenu žive neki kukci, pauci i nevidljivi mikrosvijet stvarajući ravnotežu nametnika da se pojedini ne umnože.
        Kopriva (Urtica dioica), biljka je koju poznaju svi zbog njenog žarenja. Malo tko zna za njenu apsolutno svestranu primjenu. Možemo ju koristiti za prehranu, za masažu, u vrtu kao biljku za prihranu i zaštitu bilja. Sjećam se svjedočanstva jednog starijeg čovjeka, koji mi je ispričao kako je svoja leđa izlječio upravo njome.Često su ga ukočena leđa sprečavala u obavljanju svakodnevnih poslova dok se nije " izmlatio" koprivom. Isprva je to teško podnošljivo žarenje, ali brzo dolazi do olakšanja, lakše pokretljivosti, i kad to probamo, blagoslovimo njeno postojanje.Ona može izrasti samo na humusom bogatom tlu.
       Bokvica (Plantago major i minor), odličan kod gnojnih rana, plučnih bolesti, biljka koju ne možemo samo tako otkinuti, nego se njeno elastično tkivo razvuče prije nego pukne, čisto pri tlu. Po tome ju pamtim još kao dijete.
        Vodopija, cvate sredinom ljeta u prelijepoj plavoj boji. Za perioda suša može biti hrana sitnim životinjama,poput kunića.
         Odoljen ili valerijanu( Valerijana officinalis), smo već tako uništili da ga treba tražiti On je bio dinamička biljka, kojom osiguravamo toplinu, te u razdobljima velikih smrzavica njome vraćamo stabla voćaka u život.
         Preslica pomaže kod vraćanja gljivica u tlo, tj gljivica koje se na množe u kišnim razdobljima, visoke vlage zraka i topline, pa nam ugrožavaju povrće. To su bolesti pepelnice i peronospore.poznate jer ugrožavaju rajčicu, krumpir, lozu.
      Slak, je  jedan uporan širokolisni korov koji vas tjera, da vodite računa o kakvoći , a osobito rahlost tla. Njega se može iskorijeniti samo tako da se ga redovito korijenom vadi iz zemlje. Budući je krhkog korijena to će pričinjavati problem, sve dok je tlo sabito. Zato je on dobar pokazatelj stanja u tlu. On vas trenira da budete strpljivi, jer samo tako se može raditi na zemlji.
        Nabrojila sam nekolicinu biljaka, koje se sve rjeđe mogu naći na poljima.Suprotno ovom opisanom, danas imamo polja s uglavno nekolicinom teških korova koji se ne mogu lako istrijebiti. Baš naprotiv nekih nikako da se riješimo. Uporno niću, jako nas namuče, a zapravo oni nam samo govore u kakvom nam je stanju tlo.
      Raznovrstan korov, šarolik, može rasti samo na zdravom tlu, doslovno takvom da će na njemu izrasti svaka kultura i postati ne samo hrana nego i lijek. To je osnova zdravog uzgoja,pravi i zdravi temelj kojim se možemo uspinjati u svim smjerovima napretka.

        Za takav način rada potrebna je doza znatiželje, ustrajnosti, ljubavi,a iz toga zapravo proizađe mudrost i iskustvo koje daje moć. Tako se gradi stabilnost stvaranja i prihoda.
         Uopće nije potrebno posezati za teškim herbicidima ili invazivnim metodama kako bi se nečeg riješili. Dovoljno je popraviti kakvoću tla kompostom, odnosno povećati količinu humusa, što postižemo i planskom sadnjom kojom mijenjamo vrstu kulture zbog ravnomjerne potrošnje hranjiva.
        Tako čuvamo tlo, na kojem se dalje sve događa prirodno.
      U biodinamici postoje metode kojim možemo smanjiti količinu korova. Jako puno znači ako češće pokosimo kako se određeni ne bi osjemenjio.
       Sama gradnja komposta također je vrlo vrijedna metoda za pomoć, jer u njemu uz pomoć sitnih živih organizama koji se hrane određenim sjemenjem također smanjujemo količinu problematičnog
      Što je bolje pokriveno tlo, raznovrsniji korov, tlo je u boljem i prirodnijem stanju.Zato se ne treba rješavati korova, ljutiti se što postoji i iči do njegova istrebljenja. On je pravo bogatstvo i zapravo pokazatelj kvalitete.
       
       
        .   

petak, 13. veljače 2015.

Suvremena poljoprivreda

  Njome si zagarantiramo visoke prinose, to je činjenica, samo što su tu obično jako velika ulaganja. Tu i jest razlog propadanja domaćih OPGova.

    Radi li se o uzgoju žitarica ulaže se u mehanizaciju, spremišta, skupo sjeme,u kojem ne znate što se skriva, samo da se ne bi sijala tzv tavanuša. Na taj način se stvara ovisnost o svim suvremenim i vrlo kratkotrajnim metodama rada, koje ubrzo pokažu nedostatke.Zašto bi primjerice niska sorta pšenice bila kvalitnija od stare sorte s našeg podneblja, što se do sada ciljano usmjeravalo, pod uvjetom da je ova domaća dobro uskladištena,zbrinuta, jedrog zrna, koja je izrasla na bogatom tlu, zdravom,živom, uz primjenu plodoreda, što će joj dodatno osigurati zdravlje, otpornost, dobru klijavost, a time svime i dobar prinos?
    Takva pšenica bliže zemlji bliža je biljnim bolestima, pogotovo ako ne vodimo računa o plodoredu, a tada sjeme već u sebi nosi zapis prema sklonostima oboljevanja.

   Radi li se o povrću, potiče se uzgoj u skupim zatvorenim prostorima, koji daj Bože da potraju dulje od nekog novoizgrađenog obskrbnog centra, kakvi se danas grade. U takvim uvjetima rastu nove sorte koje nemaju okus kao naše stare domaće sorte. Sve zato, kako bi povrće ranije prispjevalo, pa bi se moglo više naplatiti, kako bi uzgojili veće količine za prodaju, ta tako više zaradili. Sve je to vrlo upitno, jako riskantno, a kad se upustimo u tu kolotečinu nemamo slobodu odluke o promjeni metoda i načina rada, jer nas velika ulaganja u samom startu obvezuju i zapravo postajemo sve siromašniji. Siromašniji za iskustva, jer se držimo modernih kalupa od kojih se ne smijemo odvojiti, Radimo više i više, te tako ugrožavamo vlastito zdravlje, koje je već oslabljeno jer vjerojatno i sami konzumiramo takvu nedostatnu hranu.

    Radi li se o voću potiče se nabavka niskih suvremenih sorti, obično manje otpornih, jer su opet bliže zemlji, tj niže su krošnjom te zbog toga lakše obolijevaju. Nisu tako ukusne ni šljive, ni marelice, ni višnje, ni breskve. To nisu okusi djetinjstva, kad je knedla od domaćih šljiva bila prava poslastica. U tom slučaju prskamo prekomjerno i time još umanjujemo kvalitetu uzgojenog.

   Radi li se o vinogradu, njegova visina grananja trebala bi biti u visini ramena, jer prozračnost u donjim slojevima garantira teže i rjeđe poboljevanja nasada.To umanjuje upotrebu zaštitnih sredstava, a time pojeftinjuje uzgoj, a rjeđe posezanje za prskalicom ostavlja nam vremena za istraživanje, promatranje i oblikovanje iskustva.

   Radi li se o uzgoju životinja grade se skupe nastambe i to kreditima, Tjera nas se da vjerujemo u organizirani otkup mlijeka, mesa, jaja, a kad to ne profunkcionira nitko nije kriv. Bolje rečeno sami sebe tjeramo da vjerujemo u nešto što sumnjamo u samom startu.Tu i jest problem, zato jer nemamo slobodu odlučivanja i smatramo da ne možemo sami.

    Sve suprotno od ovog jednoumlja može pomoći. Stare sorte, mješoviti uzgoj biljaka, kombinirani uzgoj životinja, na otvorenom, uz zaštitu na jednostavan način, pribjegavajući samoodrživoj gradnji i uz upotrebu prirodnih materijala i nasada koji će služiti kao vjetrobranski štit.
     To kad zaživi, jedino može biti Hrvatska puna života.
Kako sam to zamislila upotpunit ću dvama potpuno suprotnim crtežima .

ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

Izgled vrta u jesen, odnosno ideje za uljepšavanje vrta

           Sjećam se kao dijete vrtova iz svoje blizine. Moram priznati da nisu izgledali nimalo privlačno. Obično je bilo puno odumrle tvorevine, ostataka od biljka,osjemenjenog bilja, lišća, ili totalno prazno tlo, preštihano, sve blatnjave sa zaraslim stazama. Sve to odbija svakog, jer ljudi danas žele lijepo uređene prostore i okućnice.Čini mi se da mnogi zato imaju averziju na vrtove, odnosno stav da će radije kupiti nego to gledati.Osobito ta zabluda, kako je prostor u službi uzgoja hrane zapravo ruglo, smanjio je broj vrtova i samo nekolicina ljudi njeguje tradiciju, ali u pravom smislu tradicionalan uzgoj. Tako su naučili od svojih starijih i čvrsto se drže ustaljenih aktivnosti koje idu prema godišnjim dobima, ali se ne libe posegnuti za kupljenim supstratima ne znajući da su svi obogaćeni umjetnim supstancama.
          Upravo taj dio, spajanja ljepote s korisnim  meni je najveći izazov, jer znam da sve može i treba izgledati i lijepo i biti funkcionalno u svakom dobu godine.Time se najviše bavim u svom povrtnjaku,uz naravno onaj dio oko uzgoja i svrhe samog prostora. Za početak nečeg lijepog oivičite si prostor gdje je najpogodnije organizirati povrtnjak, markirajte staze, odnosno označite oblik i veličinu gredicama. Pri tome trebate znati da će te staze izgledati onako kakav materijal izaberete. Oblik nije nužno pravokutan, ali urednost vrta ovisit će uglavnom o stanju staza . Ako one budu zakorovljene, široke, sve će izgledati čupavo i neuredno. Čak može i neka biljka solitirati osjemenjena i neće biti ruglo, ali staze ako nisu oblikovane, nastaje kaos.Vrt može biti lijep  i uredan, iako su gredice prazne, malčirane, s oblikovanim visokim gredama, ali sve da se vidi odakle dokle nešto seže i u kakvom obliku se proteže. Imate li više prostora možete uz rub gredica saditi nisko ukrasno grmlje koje podnosi rez, što će biti puno posla oko obrezivanja, ali će izgledati poput francuskog vrta, davati strukturu i biti nešto prelijepo. Isto je kad na većoj površini koju obrađujete mehanizirano, postavite tlakavce za prolaz guma traktora ili kultivatora.Tako isto postavite glavne konture, osnovu oblikovanja vašeg prostora za uzgoj.Tekstura i boja tih staza, u suprotnosti teksture zemlje, čak materijal kojim se poslužimo za malč, sve to oblikuje vrt. Tako mu dajemo svoj pečat. Meni su osobito lijepe žive ograde, što ne znači da to ne može biti neka korisna biljka, recimo lješnjak,bijela vrba od koje se daju oblikovati žive mreže, povezivanjem grana. Budući bijela vrba u zimi oboji svoje grančice u crveno, zamislite si kako to izgleda kad padne snijeg.
            Možete raditi staze od šišane trave,odnosno ostaviti prostora za svoju kosilicu i redovito to raditi  Tako ćete osigurati materijal za malčiranje. Jedino što će ta trava ulaziti u gredice, pa će tako biti ubrzo ili jako čupavo ili puno posla. Najjednostavnije je poredatu  ciglu. Meni osobno jako je slatko u drvene okvire zasipati malč, za što može poslužiti ili kamen ili kora drveta.Praktično je jer je brzo ocjedno, a ako volite biti bosi, to je odlična masaža za stopala.Nije nužno koristiti skupe materijalima da bi bilo lijepo.U svakom slučaju radi očuvanja strukture tla, jako je bitno imati označene staze, kako ne bismo gazili posvuda. Zemlja treba biti prozračna i rahla, jer nam od toga zavisi koliko zraka i hranjivih tvari može biljka primiti. pa će tako olakšano crpljenje hranjiva rezultirati zdravim stanjem bilja. To nam je cilj.
          Osobito lijepo izgledaju redovi zdravih biljaka, snažnog rasta koji u vegetaciji stvaraju sklad oblika i boja ističući našu moć kreativnosti. Kad još tome dodamo nešto što će potrajati dajući strukturu, oblik, a da nam pomaže pri uzgoju, to je tada spoj praktičnog, korisnog i lijepog.
          Nešto praktično i zgodno ima i u običnom malču. Ne izgledaju sve biljke jednako kad ih zdrobimo u drobilici, zato crnogoricu volim drobiti na kraju procesa, kako bi mi potrajao miris. Nju možete razasuti oko biljaka koje vole da im je kiselo tlo, a osim toga prelijepo miriši tako da ju treba iskoristiti recimo kod ulaza u dvorište, te tako stvarati mirisan ugođaj za svakog posjetitelja.Odlično izgleda zdrava prekrasna crnica u kontrastu s kamenjem ispranim na kiši, koje pobijeli i pomaže nam kod vlažnih godina da uđemo u vrt a da se na cipele ne lovi blato.
          Volite li malčirati biljke, bolje je usitniti materijal, jer inače vjetar prosušuje isti te je on  podložan da ga i razgrne i odnese a onda je to nered. Recimo to se događa s krupnim lišćem,a ono će prije uči u proces raspadanja i postati hrana biljkama, ako je na jednom mjestu.
          Lijepo će izgledati i obični humci zdrave dobro strukturirane zemlje i dobro je to napraviti kako bi oni sami prikupljali utjecaje svemira kao i  prošli proces smrzavanja  te na taj način isitnjavanja zemljanih čestica.
             Najružnije je vidjeti žicu koja nije dovoljno napeta, nagnute stupove, betonske, gole, neodržavane ograde, iskrivljene, hrđave, nepokrivene zelenilom, a kako god malen vrt bio, kakvog god oblika, uređene stazice mu daju posebnu draž.Osim toga, budući nam je potrebna svaka i najmanja sadna površina, tada su nam staze jedini način kojim možemo oblikovati površinu.
              Podignuti nasadi, odnosno okviri za podignute nasade, mogu također biti lijepi za vidjeti. Možemo se igrati bambusom, drvenim mrežama, prućem, metalnom mrežom, a ako imate dugačke i ravne peteljke čičoke, one su lagane i možete ih pričvrstiti da vise na nekom okviru, a za njihovu hrapavu strukturu mogu se penjati grahorice. Na kraju vegetacije skinete sve zajedno i zdrobite kompostiranjem.
               Metalni lukovi su obrasli biljkama veoma lijepi, a kad su prazni, recimo ujesen posložite unakrsno na njih,grane i grančice nekih puzavica koje ste obrezivali,( tekome, glicinije),a one će u proljeće biti dobra podloga daljnjoj vegetaciji. Zimi će se na njima zadržati snijeg, što će dati posebnu draž, običnom metalnom okviru.Bolje je zimi ga isto ostaviti vani ,jer ga rastavljanjem samo rasklimamo. Inače puno će biti čvršći,barem jednom stranom poduprti nekim stupom, voćkom, uglavnom nečim što ga pridržava. Zapravo oni su goli i prazni posve glatki i biljkama je otežano penjanje po takvoj površini, pa je to razlog više za takav zahvat.
               Naime, dajem ideje koje su nastale iz mog iskustva, koje mogu olakšati oblikovanje prostora, jer o tome može ovisiti odluka pojedinca, da li će se upustiti u izazov vrtlarenja.
               Želim prikazati kako spojiti ugodno s praktičnim, ružno transformirati u lijepo i korisno i pomoći da donesete odluku o stvaranju vlastitog vrta, uz što manju uporabu  kupljenog repromaterijala.   
             .

ponedjeljak, 27. listopada 2014.

U meni je stalno čučala vrtlarica

     Iako sam rasla uz vrt svih stanara mog gradskog dvorišta, vrlo upečatljivo sjećanje i više je nego dovoljan dokaz moje zaluđenosti s biljkama. U 7. godini, doživjela sam ljepotu jednog vrta, a nisam bila svjesna što će to za mene značiti u budućnosti. Bez znanja mojih roditelja zamolila sam svoje rođake da me povedu na put, u glavni naš grad, tadašnje države, na nekoliko dana. Pri tome sam tetaka zamolila za šutnju o tome kako je to moja ideja, a on je stvarno održao riječ. Budući je sve prošlo i više nego dobro, nakon toliko godina shvaćam da sam se sama izborila za nezaboravno iskustvo koje je oblikovalo moj život.
       Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije. Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas. Vjerojatno je kuća bila debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
        Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
         Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, tada sam  prvi i zadnji puta vidjela uživo. Bio je ogroman, a u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta. Sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajući vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i saćuvala do danas tu sliku. Ti redovi povrća, nagađam danas,  nisu bili tako dugački kako su se meni tada činili.
           Nakon 20 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
            Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo,kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 4 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
           Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
           Naime često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno krupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
          Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog  kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
          Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Te plave perunike su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko, tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala sam njihovu cvatnju.
            Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda, a seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Ma, valjda im ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno.  Njihov vrt  bio je stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove, kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, što je za mene bilo  zadivljujuće. Koliko sam se tako mala divila njihovoj spretnosti, toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
       Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.

ponedjeljak, 29. rujna 2014.

Ilovast premaz za voćke

        Radi se o premazu kore voćaka, kao i debljih grana. To nikako nisam mogla prihvatiti kao nešto dobro za voćke, a kad sam prvi puta o tome čula, držala sam to kao neku zaostalu metodu naših starih koja će dovesti do gljivičnih oboljenja stabala. Apsolutno sam je zaobilazila uz podsmjeh. Radije sam koru premazivala vapnom, međutim sada su me vlastita iskustva uvjerila u dobrobit ovog načina zaštite. Naravno, trebalo je prihvatiti nešto neobično, pa kad sam to savladala tada sam mogla dalje.
         Naime svi smo navikli da ja kora voćaka hrapava, oštećena, ispucala, sve samo ne da je glatka i zdrava. To je nešto što se podrazumijeva, ali tu je zapravo uzrok. Krivo razmišljamo, pa krivo i djelujemo, tako da ju još svojim djelovanjem dodatno oštećujemo.
netretirane breskve, već dvije godine obilato rađaju

          Takva oštećena kora redovito je mjesto na kojem se razmnožavaju nametnici, i koji se tamo imaju gdje sakriti u periodu mirovanja voćaka.To je zapravo toliko prirodan slijed i apsolutno logičan.
           Kora je zapravo produžetak tla,tako da sve stablašice možemo prihranjivati i štititi preko nje.
Dakle obična ilovača pretvorena u pastu, tako da je oplemenimo, čajem preslice bit će već puno, ako ne znamo ništa drugo. Ona će se na kori sasušiti, stvoriti nepropustan sloj te tako zarobiti štetnike, koji neće moći izaći u krošnju.Tako stvorimo prepreku nametnicima,a zapravo usput dodajemo snagu i hranjive elemente biljkama . Za uzvrat kad ih počastimo takvom dobrobiti, naše voćke donose zdravije plodove, a mi ne posežemo za nikakvim sredstvima za prskanje.
            To je toliko jednostavno, a toliko dobro i prava je šteta da se to ne prakticira.
Zapravo postupak je takav, da najprije čeličnom četkom očistimo koru i skinemo sve što želi otpasti. Nakon toga nanosimo pastu od gline. Vjerujte čak nije važno koje je doba godine. Bolje je to napraviti ikad nego nikad, mada, evo jesen je idealno vrijeme. Imamo li problema s zečevima, srnama možemo u takvu pastu dodati krv, bilo koje životinje, što će odbiti životinje da glođu koru stabala.
         Receptura za pastu glasi: 15kg gline,15kg kravlje balege,15 l čaja od preslice,3kg štirke,3kg drvenog pepela, 2kg golubljeg izmeta. Mogu se dodati i biodinamički preparati, no ne želim svoju čitalačku publiku opterečivati time. Budući je to puno složenije ipak preporučuje povezivanje s ljudima koji se time bave, te praktično usvajanje znanja iz tog područja.
          Upornošću, odnosno ponavljanjem postupka uočit ćemo da kora zapravo postaje glatka. Naravno da za to treba vremena, pa iz tog razloga obavite taj postupak što prije.

Moji počeci biodinamike

             Ovo je jedna priča iz mog života, kad sam imala svega nekih 4-5 god. Ostala mi je u živom sjećanju, tako da mi je nije teško uobličiti u riječi. Kroz to sjećanje proteže se osjećaj sreće, straha i na kraju ushićenje, jer me moja upornost dovela do toga da sam jednostavno znala, da će to nečemu poslužiti.
              Moje, tada malo emocionalno biće veselilo se šetnjama s tatom. U mom rodnom gradu,gdje je danas sve izmjenjeno, tada je godinama, u samom centru grada, stajao velik dućan dječjih igračaka, čiji su izlozi, njih nekoliko u nizu, naprosto vabili svojim šarenilom.Između svih silnih stvari meni je oko zapelo za jednu vrtnu pumpu, odnosno igračku prave vrtne pumpe. Sastojala se od dječje kantice s djelomičnim poklopcem na kojem je bila pričvršćena mala pumpa, i kojom se istim pokretima kao na velikoj, pravoj, mogla pumpati voda. Budući djeca nisu smjela kvariti pumpu tamo gdje smo stanovali, jer je to bio jedini izvor vode stanarima, pumpati vodu, bio je san snova. Naravno bilo je to prije mnogo godina kad si mnogi radni ljudi nisu mogli priuštiti vodovod.
             Dakle, tata je osjetio da ja to silno želim i udovoljio mi je. Sjećam se da me upozorio kako je to plastika, kako će se to ubrzo potrgati, ali ja sam rekla da ću ja to čuvati, paziti i da je u mojim rukama sigurna.Sigurno je bilo jedino to, da je bio on u pravu, ali svejedno sam je dobila, jer je on osjetio da me time usrećuje.
             Još sad se sjećam male tamnoplave kantice i pumpice kombinacije crveno-žute boje. Taman za mene. Radila je na principu kao što rade većina današnjih pumpica za raspršivanje, ali se pumpalo pokretima kao na velikoj.
              Odmah istu večer, jedva sam izdržala da dođemo doma, krenula sam odmah zadovoljiti svoju želju. Drška je bila tako mala, da sam je mogla držati samo palcem i kažiprstom i bila sam jako nježna jer sam obećala da ću je čuvati. Mnogi su stanari prolazili pokraj mene na dvorištu , ali iako sam bila pričljivo dijete nisam obraćala pozornost na njih,jer sam imala svoju zanimaciju. Tako su i oni mene ostavili da radim. Voda je tekla, brže i sporije, već kako sam ja to htjela i samo sam to i vidjela, a dugo nisam vidjela da su rukavi već i preko laktova postali mokri. Da ali to nije tata smio vidjeti, tako da sam se počela okretati oko sebe da me ne iznenadi. E, tu me bilo strah. Osim toga neko od stanara mogao je upozoriti tatu o tome što ja to radim. Uspjelo mi je do mraka ostati sa svojom pumpicom, koja već i nije tako pumpala kao prije nekih sat vremena. Počeo se skidati i poklopac, pa mi je bilo sve teže natrag je namjestiti, ali nisam se pokolebala. Voda je voda i dok nikog nema u blizini, ajmo dalje.
               Odjednom moja pumpa nije više pumpala vodu, nisam je mogla namjestiti na kanticu, ali nema veze, tu je voda.Umjesto pumpice bio je dobar komad drveta koji sam našla. Njime sam radila vrtloge, snažne vrtloge po kantici tako da je s ruba izlazila van. Radila sam to u smjeru kazaljke na satu i obrnuto. I kao svako dijete uživala sam u vodi, ne mareći što se moji rukavi pri pokretu dotiču haljinice i što je zbog toga sve na meni bilo mokro. Stvarala sam duboke lijevke, tako da se u sredini naziralo dno moje tamnoplave kantice.
             Mnogi su se od nas tako igrali, reći čete, i naravno ne bi to bilo ništa posebno, da me u jednom trenutku nije sustigla pomisao, -"hm, kako je ovo dobro, a 'ko zna možda i saznam čemu to može poslužiti, jer sigurno nečemu služi"-
            Dragi moji čitatelji, ja sam saznala čemu to služi kad sam se počela družiti s ljudima koji rade biodinamiku. Za to mi je trebalo neki 30 god, ali veli se strpljiv spašen. Tu su bili moji temelji biodinamike koju danas sve više otkrivam i uviđam njene prednosti.
             Točno tako se miješaju odnosno dinamiziraju pripravci u tolikim razređenjima, na određenu potenciju, tako da su to zapravo homeopatska razređenja, da tu materije nema, ali lijekovi i pripravci svejedno funkcioniraju. To je zapravo, ono što je fenomenalno što se ne može ničim mijeriti ni izvagati.
               Sjećam se kao sada, da sam zastala gledajući taj vrtlog stvoren mojom voljom, energijom i donijela svoj zaključak. Nevjerojatno je što može dijete u svojoj spontanosti otkriti, još ako ga potičemo da to bude, da ga kontroliramo taman toliko, da ga ne sputavamo.

               

subota, 19. srpnja 2014.

Gljivice, gljivićne bolesti

    Gljivari znaju kad ima najviše gljiva za branje. Od sezone ovisi vrsta, ali kad je vlage dovoljno to im pogoduje. Vinogradari su u pripravnosti ako kišno razdoblje potraje 2-3 dana i odmah idu tretirati da ne bi bilo prekasno, da ne oboli cijeli nasad. Naravno, da bi se razmnožile, potrebna je i toplina.
      Evo zašto je to tako. Gljive i gljivice su stanovnici površine zemlje. One sudjeluju u procesima razlaganja. One ponekad napuste svoje prirodno stanište. To se dogodi kad se poklopi količina vlage, topline, kad se nađu oslabljene biljke, koje su podložne oboljevanju. 
Ako biljke dobiju kroz naše djelovanje sve potrebne mikro elemente, ako im ne dodajemo samo NPK, makar i u prirodnom obliku, bit će snažnije, a time i otpornije. Često puta to nije tako,  tj sadimo stalno u velikoj količini (monokulturi) istu vrstu biljaka. Tada  posežemo  za zaštitom, čime dodatno slabimo biljnu vrstu i vrtimo se u začaranom krugu. Zato se preporučuje promjena kulture. Tako se osigurava da se jednako mjerno troše mineralni resursi tla.
      Bavimo li se uzgojem jedne kulture, još pogotovo od sjemenja svojih biljaka, one će već nositi zapis sjemena prema kojem su osjetljive na određenu biljnu bolest. Svako živo tlo neminovno je rasadnik, skladište, mikro i makro elemenata, stanovnika tla u obliku vidljivog i nevidljivog djela,a samo treba tamo i ostati. Jednostavno, ni jedan od tih vidljivih i nevidljivih dijelova tla ne smije za gospodariti, previše se razmnožiti, promijeniti stanište, zapravo se početi penjati na biljke. Kažemo da treba postojati, ali i ostati u dozvoljenim količinama. Isto kao što treba postojati, mrava, paukova, stonoga, gujavica i ostalih stanovnika tla, treba biti i gljivica.
         Problem nastane kad njih bude previše, jer mi tek  tada vidimo da je nešto u disbalansu, ali sve krene negdje puno ranije. Krene onda kad mi nismo svjesni. Često puta baš ljudskom pogreškom (najčešće), kad ne zbrinjavamo ostatke proizvodnje na adekvatan način. Kad godinama na istu parcelu sadimo iste biljke, iscrpljujući tako tlo uvijek s istim materijama.
       Zato se preporučuje, isključivo u jesen unositi organska gnojiva, po mogućnosti do kraja razgrađena (sazorena u kompostnoj hrpi). Tako dajemo gotovu hranu biljkama, koja jača njihov obrambeni sistem. Same biljke ne mogu biti bolesne. Mogu biti bolesna tla na kojima one rastu. Kad mi vidimo da su biljke bolesne treba liječiti i tlo i biljke, ako ne i sebe. To je sreća, ako nismo dotle došli, ali često puta je tako. Tome svjedoče nove vrste bakterija, nastale kad se ravno iz staja izvlači gnojivo, usred sezone, pa onda na tome uzgaja.
       Stoga je jako bitno kako postupamo i što radimo sa zemljom, sa organskim otpadom koji nastaje u poljoprivredi te kakvom materijom to smatramo. To je zapravo pokretač proizvodnje, koji ako se pravilno koristi onda je lijek i hrana biljkama. Tako da, evo, sve se vrti oko jednog, gospodarenja, dobrog gospodarenja, nusproduktima, čime možemo očistiti, uljepšati, gospodarstva i maksimalno iskoristiti svaku materiju. Držite se plodoreda 3 godine. Znači ne mojte iste kulture na istu parcelu, nego tek nakon 3 god, a kod kupusnjača i do 5 god. Naši stari imali su takve metode, a to je nešto što treba zadržati. Nisam za vraćanje unazad, ali ovo je odličan način zaštite tla i nasada i džepa.
         Jagode su također jako osjetljive, budući rastu jako blizu tla. Njima ide kompost u redove, odmaknut od redova jagoda čak i do 0,5m, u jesen,Vole dobro gnojenje, pa bih preporučila čisti glistinac, kameno brašno, pravovremeno rahljenje bio-vilama.
         Voćke primjerice male i patuljaste također su jako podložne gljivičnim bolestima, za razliku od autohtonih. Tu puno znači odabir sorti, jer htjeli ili ne autohtone vrste imaju prirodnu otpornost i kad posežemo za nečim novim dobro se informirati što nas čeka. No, to ne znači da nečemo posezati za novim vrstama, dapače, čak tražiti metode, pogotovo u bio dinamici kako bi ih sačuvali i ojačali. Jedna od metoda je premaz za voćke, što će biti cijeli novi post.
        Čaj od  njivske preslice, dobra je pomoć da gljivice koje su na biljkama vratimo u svoje stanište, tj natrag u površinski sloj zemlje. Za to spravljamo čaj koji kuha 20 min. (10 gr suhe, na 2l vode) , ohladimo ga, dodamo 8l vode što nam je dostatno za 100kvadrata tla. Ako se radi o voćkama, obavezno poprskajte deblo i jače grane, a ne samo krošnju. Možete ju koristiti i preventivno i kurativno.
        Jedino što preporučujem je napraviti sve, kako bi tlo i biljke saćuvali u zdravlju, jer je lakše  djelovati preventivno.
         Moram se nadovezati s iskustvima od ove godine. Pogledajte koliko je kiše bilo, te kako je to loše utjecalo. Meni se nakon toliko god vrtlarenja dogodilo da sam svu rajčicu morala izbaciti iz vrta. To je ekstremno vlažno razdoblje utjecalo na ispiranje hranjiva u dublje slojeve, onemogućilo mi da prihranjujem tekućim rastvorom, a razbujalo rast gljivica. Biljke su mi oboljele. Niti druga sadnja nije preživjela, tako da je jako bitno opskrbiti se sjemenjem onda kad ga imamo, te sačuvati nešto i za narednu godinu.