srijeda, 13. svibnja 2015.

Vinogradarstvo na padinama

    Posebno zanimljiv krajolik stvaraju terasasto oblikovani vinogradi. Ponešto se to može vidjeti po našoj Istri, Italiji, Španjolskoj. Započinjem ovu temu zato što me takav oblik fascinira, a osim toga vidim u njemu  puno prednosti, kad se radi o obradi bilo kakvih kultura na padinama.
    Ova prva slika zapravo je oblikovanje vinograda na rijeci Neckar. Tradicionalno se tamo uzgaja sve ručno, bez ikakve mehanizacuje, a vrhunac svega je da u vinogradu rade umirovljenici.  Nema nikog mlađeg od 60 god. Njima je to rekreacija, a kako je to moguće kad većinu poslova u vinogradu"bije glas" da su izuzetno fizički zahtjevni. Ovo je dokaz da se u poslu može uživati, makar je to poljoprivreda, da posao  ne treba biti težak i fizički zahtjevan. Kad  se sam koncept rada posloži podosta drugačije, u ovom slučaju s zapravo velikim zahvatom, doslovno promjenom same vizure krajolika, tek tada shvatimo o čemu se zapravo radi.
      Vinogradi na rijeci Neckar su prekrasno oblikovan krajolik. Kao prvo, padina je zasađena, lozom i kakav je teren, da li kamenit ili ne, korijenje loze svojom masom drži teren padine odnosno čuva zemlju i kamen na mjestu.  Sam koncept sadnje (terasasta), još dodaje na čvrstoći, te tako jedno podržava drugo.
      Naime, čest je slučaj pomicanja tla na padinama, pogotovo u današnje vrijeme podivljalih klimatskih promjena.To je zaista važno uzeti u obzir, kad se teško nositi s posljedicama koje nastaju, jer uništeno je teško vratiti. Isto kao što se gradnja kuća na takvim terenima  (padine) treba osigurati s dodatnim osiguranjima (vidi klizišta i kako ih osigurati), tako se i nasad dodatno osigurava od klizanja, upravo na ovaj vidljiv terasasti način sadnje. To je potpuno logično, jer voda kad klizi po padini (ako je ima previše) napravit će to što čini poplavljenim terenima.  Sve pomiješa, nosi, ogoli, a tada i pomakne. Kada joj to onemogućimo,a nismo nemoćni u tome, djelovali smo preventivno. Sadnja velikih stabala koja stvaraju splet korijenja također usporavaju pomijeranja tla.
      .Budući vidimo da se  niz padinu nešto kotrlja a to je tek  kad se kotrljaju jagodice grožđa u berbi što je dakako puno prekasno, želim da osvijestite da se to stalno zbiva i ostaje nezapaženo. Nažalost, želim da shvatite da se puno toga kotrlja i gubi. Uglavnom su to pokošeni tereni (flaks) ili  bez zelenila, ogoljela zemlja. To je apsolutno neprirodno. Prvo što je to teško tako obrađivati ( kopanje vinograda), a i sve  ostalo  što ide uz taj zahvat zapravo je jako težak, fizički zahtjevan posao.  Uopće ne treba tako izgledati, ali je uglavnom praksa.Vrlo je loše stvarati  iskrivljenu sliku o poljodjelstvu, kao o mučeništvu, bez konca. Znači, ili nam se skliže po travi (na kosini) ili nam zemlja ulazi u cipele, te se ako je mokro lijepi i ne možemo hodati. Uz te poteškoće u ruci nam je alat,a pod nogama padina, tako da sve to zapravo ne može biti ništa što bi veselilo bilo koga.
       U svojoj sam bližoj okolini također svjedokom pucanja betona na kući, te  pomjeranja velikih stabala voćaka, pa i graničnih oznaka, tako da mjernici naknadno imaju posla,a vlasnici izdatke.
        Takav je efekt i na  većim padinama, odnosno što je strmije to je jači. U takvim vinogradima kiša napravi međuredno, prave male potočiće (kanaliće), čime se tlo osiromašuje, kakogod da prihranjujemo biljke. Kada ostavljamo takav koncept sadnje, u kojem redovi idu u skladu s padinom omogućavamo slobodno erodiranje tla, odnosno podržavamo ga. Zapravo je vinograd često na ilovači, pa ju veće količine vode pretvore u razmazivu i podatnu tvorevinu koja kad  otvrdne (pomanjkanje vode), uzrokuje pukotine iz kojih dodatno isparava voda.  Visoko humusno tlo koje jedino  ima veliku upijajuću moć i  dobar vodo-zračni režim je vrlo zahtjevno i teško izvedivo. Dodavajući mu pijesak radi propusnosti omogućavamo još veće erodiranje. Šumsko tlo na padinama je nešto sasvim drugo. Spominjem ga radi usporedbe. Tamo se nalazi splet  sitnog korijenja koje drži zemlju, a lišće i krošnja natkriva teren, što sve  onemogučava pomjeranje čestica tla. Zato je šumsko tlo uvijek rahlo. Ono nema uvjete za sabijanje, a to je idealno. Ono dobro upija, ima visoku hranjivost zbog bogatstva organske tvari i takvoj strukturi treba težiti. Da bi to isto,  lakše postigli na padinama, dobro je i najlakše izvedivo, pribjeći terasastom načinu sadnje.
    Voda se na tako oblikovanom terenu dulje zadržava, tako da ju zemlja stigne upiti. Dobro je to u oba slučaja, za situaciju kad je ima previše i kad je ima premalo. S oba slučaja treba sve više računati, jer smo svjedoci podivljale klime.
      PREVIŠE VODE;: terasastom sadnjom spriječimo da ona na svom putu nosi zemlju i pomiče teren i nasad.Tlo je ima vremena upiti, budući se ne sjuri niz padinu.
       PREMALO VODE:; terasastom sadnjom osiguramo dobru opskrbu  nasada vodom. Iskoristimo svaku kap, da ju korijenje dobi, a ako malčiramo sprečavamo prekomjerno isparavanje, pa je nasadu opet dovoljno. Primjećujem usput da je malč lakše zadržati na ravnom terenu.
     
        Budući je to ključno za uzgoj, jer tako osiguramo i dostatnu prihranu nasada, to opravdava svu zahtjevnost zahvata i ulaganja. Kad jednom to tako posložimo, napravili smo si veliku uslugu, a svojim nasljednicima dali pravo bogatstvo mudrosti, ljepote,izvor prihoda i ekonomske stabilnosti.
     
        Opravdanje ovakvom pristupu, nije važno samo s aspekta očuvanja tla, vode, nasada, već i olakšavanje rada na takvom terenu. To je jako važno, za sve aktivnosti koje radimo, jer svi zglobovi dodatno trpe radimo li na kosini. Nije potrebno tako se mučiti, i ovako, kad jednom posložimo drugačiji koncept rada izbjegnemo dodatno se umarati. Zato umirovljeni ci (na rijeci Eckar ) mogu raditi i uživati u vinogradu, i doživljavati taj posao rekreacijom. Očito je već odavno to shvaćena u nekim drugim kulturama od kojih nikako da nešto naučimo (inke, maye), a toliko toga bi se moglo.

Rad na ravnoj površini bitno odudara po zahtjevnosti i tijelo bude manje opterećeno, jer tijelo savladavajući kosinu trpi i to uzrokuje bolesti koštanog sustava, konkretno kičme, i zglobova. Slikovit prikaz opterećenja po kralješcima u nepravilnom položaju tjera nas da se zamislimo, te u skladu s time mudro djelujemo. Posebice poljoprivredni poslovi, kad često trebamo i nekakav alat, da ne velim motiku, flaksericu, koja ima i svoju težinu, prskalice koje isto nisu lagane, natjerale su me da istražujem.

Ovo što predlažem da napravite sa svojom padinom nije jednostavan zahvat, ali ako se opterećenja rasporede na više ljudi uz pomoć, mehanizacije svakako će produžiti vijek zdravlja kralježnice domaćina, Na slici koju prilažem vidi se pritisak na diskove kod sjedenja, a ovaj zadnji primjer s pritiskom od --- 1,10 --- tipičan je položaju kad smo na padini. Štoviše tom položaju pridodajmo činjenicu da smo tamo bez stolice, a u rukama nam je uvijek alat.

    U prilog ovakvom zahvatu (osim stvaranja reda i lijepog okružja) ide i činjenica da radimo na dugoročnoj dobrobiti s gledišta stabiliteta tla i nasada, Ono nije podložno erodiranju već slijeganju, a s njim radimo kao u vrtu, rahleći ga, pljeveći, malčirajući što će sačuvati njegovu strukturu,.a nama će olakšati sve zahvate.  Buduću je tlo bogato, jer  postane kao na toploj vrtnoj gredici, nasad dobiva svu  blagodat, pa zato bude zdraviji i snažniji. Naprosto je samodestruktivan način uzgoja promijenjen u samo rastući i nadograđujući, samoodrživ, što dakako ovisi i o tome kako dalje postupamo s zasađenim biljem.
      Vrhovi padina, njihovo zaleđe, da se tako izrazim uvijek treba biti zasađeno stablima s dubokim korijenjem. Ono će crpiti vodu na većim dubinama, a istovremeno učvršćivati teren, odnosno sprečavati njegovo klizanje. To je metoda naših predaka, koji su znali čuvati tlo, Dobro je saditi bagrem, lipu, gingho. Možemo biti  maštoviti, pa posaditi vrlo zanimljivo stablo  tulipanovca (liriodendron tulipifera).Njegova visina rasta može doseći do 40 m. Sva stabla takvog habitusa (građe) su dobra, jer pravilo je koliko u visinu toliko u dubinu, tako da to treba iskoristiti.Tako stvoreno zaštićeno područje (južna padina)  zapravo je pravo blago, pogotovo ako maštovito i neograničeno sadimo, To tada postaje izvor hrane, izvor prihoda, a može jedno i drugo.Imamo li čitav dan Sunca, uz tlo koje smo stvorili metodama o kojima stalno pišem (kompostiranje, nagrtanje,prozračivanje vilama,raznovrsnost sadnje, plodored, liječenje i preventiva biljkama) imamo posla čitavu godinu, ali i dostupnu kvalitetnu hranu.Osiguramo si zdravlje kretanje i slobodu, kvalitetu uzgoja i plodova bez obzira što sadimo.Može se uzgajati bobičasto voće umjesto loze. Danas je to dosta zanimljivo, ali isto tako možemo saditi i eksperimentirati sa svim biljem.Osobno držim da na takvom terenu možemo imati dostatnu svu količinu i raznovrsnost hrane tj svog povrća koje nam treba u kuhinji, a ono neće osiromašiti glavnu kulturu, bez obzira dali je to loza ili bobičasto voće.
        Napominjem opet da je monokultura najlošiji oblik obrade tla. Od njega nemamo ništa pozitivnog. To je najmanje mudro gospodarenje, o čemu svjedoči toliko propalih OPG-ova.(poljoprivredna domačinstva)
     Ovo sve su  ideje kako si olakšati aktivnosti, uskladiti se s prirodom, te njoj dozvoliti da bude pomagač.
        Položaj korijena samog nasada na padini nije isti kad koristimo metodu terasaste sadnje. To je najbitniji podatak za razumijevanje svega navedenog. Biljka uvijek usmjerava korijen onamo gdje će najlakše doći do vode, a s njom i do hranjiva. Zato, potaknuti ju da ga usmjerava u dubinu je vrlo vrijedno i važno za čitav koncept ovakve sadnje na padini.

subota, 21. ožujka 2015.

Propadanje poljoprivrede-----logo iphona je jabuka

 Uz  još niz apsurda!
       Baš sam pod dojmom jedne današnje televizijske  emisije koja je objašnjavala nekadašnju politiku života u Hrvatskoj prije drugog svj. rata, nakon njega, te usporedbe s današnjom situacijom. Raseljavanje stanovništva, koje je i danas u porastu, odnosno jače je i još opasnije po demografsko propadanje našeg čovjeka, u tako lijepoj našoj domovini, prostorima bogatim vodom, raznovrsnim biljem, prekrasne nam hraniteljice zemlje s kojom se tako loše gospodari,
      U Njemačkoj se može proizvoditi hrana za bebe (Hipp), koju uvozi i naša država, a takve krasne  mogućnosti imamo, s puno sunca, zelena prostranstva, a što je nagore, ljudi su nam nezaposleni. Umjesto da mi hranimo cijelu EU mi iz nje uvozimo. Pitam se kako da nas uopće cijene.
       Još nije to dosta, nego dopuštamo da nam mladi odlaze iz zemlje .Najveće raseljavanje danas događa se, Recimo to, priznajmo si taj apsurd.  Slavonija će se preseliti u Evropske  gradove, trbuhom za kruhom, poslom, prisiljena manje rađati, jer ne može se jedno i drugo.
       Sve kao nekad 30tih god prošlog stoljeća kad su žene manje rađale, kako bi jedna nasljednica došla do sveg materijalnog dobra i bila što bogatija. Zlatni dukati, koje je nosila na nošnji svjedočili su o tome i oni su bili svjedok imučnosti, isto kao što su to danas robne marke odjevnih predmeta, . Evo apsurda!
       Nekad su vrlo bogati kupovali zemlju od manje imućnih za sitan novac, jer se poljoprivredni proizvodi nisu mogli prodati (kao ni danas) da bi se platio porez, tako da su manje imućni bili prisiljeni prodavati zemlju. Danas se niti zemlja ne može prodati,nego je ona postala mrtav kapital kao oni dukati nekad na nošnjama.
       Vrh apsurda, u ovoj našoj Hrvatskoj punoj  života.
        Meni je ovo prestrašno!
      Sad pogledajmo što to naš čovjek još nikad nije napravio.
        Loše je što nema razvijenu svijest o svim blagodatima s kojima raspolaže, nedovoljno voli i cijeni to što zapravo ima. Zbog toga se ne obrazuje u tom smjeru, ,(vlada mišljenje kako poljoprivrednik ne treba biti obrazovan)  jer je politika i materijalizam osnova ovog jednoumlja, ovog kotača propadanja svih seoskih imanja.. Svaka čast onima koji izlaze i svih okvira ovih gluposti, koji drže radionice i predavanja uspjevajući proizvoditi kvalitetnu hranu vlastitim snagama, a zapravo okupljaju istomišljenike i pokojeg nado budnog poput mene.

          -----.MJESEČEV SJETVENI KALENDAR  od Marie Thun --- je izvor adresa ljudi od kojih se može učiti kako raditi na zemlji, biti u tome uspješan, zadovoljan, jesti zdravo, te spojiti sve aspekte dobrobiti u poljoprivredi.

           Manjak znatiželje,  je rekla bih velik problem, neistraživanje i rad isključivo onako kako su učili stari (mada je bilo puno metoda koje su i danas vrijedne) uz osuvremenjavanje, tipa moderne sorte, hibridne, (šuplji kukuruz) i velika ulaganja u samom startu, što vrijedi i za skupe građevine kako bi se uzgajale životinje, mikorizacija tla, jako moderna i skupa postrojenja za mužnju, uzgoj, ventiliranje staja i sve što je zapravo velika potrošnja, a s neodrživim obećanjima o otkupu i cijeni.
      1. Primjer
         Je kad naš poljoprivrednik uzgaja svinje uz državnu potporu, hraneći ih u skupom zatvorenom prostoru s smjesom kako bi prirast po kg bio veći u što kraćem roku.Istovremeno iz   Njemačke na festival pršuta dođe čovjek koji veli, da za ovakav pršut kakav on prezentira uzgaja svinju na otvorenom 3 god.------- Evo gdje je kod nas greška!------------- Svugdje postoje uvjeti za takav uzgoj,ali se rijetko neko toga dosjeti.
     
        2) primjer
       Zaokruženi ciklus proizvodnje je ostvaren kada nema nečeg što se baca. Dobra domaćinstva, koja prosperiraju ne mogu dozvoliti propuste u planiranju, jer ako radim sir ostaje mi sirutka i treba unaprijed znati kamo ću s njom ( svinjogojstvo), a ne da se to prolijeva, a oslanjti se samo na otkup mlijeka, koji će ovisiti o državi čini od ljudi ovisnike o nekom ili nečem. Tada možemo prebaciti lopticu na nju, samo time se ništa ne rješava.  Zapravo je odgovor u samo opstojnosti, samodostatnosti, neovisnosti, planiranju. To je zapravo sloboda, koja se mnogima čini opasnom. Svaka čast pojedincima koji su izašli iz tih okvira kad su uložili sami u mljekomate, jajomate, ili onima koji se udružuju i profiliraju, pomažući si na obostranu korist. Tipa ; jedna mesnica vrši obradu mesa za potrebe pršutare, a ostali proizvodi koji izlaze iz te mesnice su razne vrste suhih prerađevina,poput kobasa.

           3) primjer
        Je oslanjanje na organizirani otkup, jedine žetve koju zapravo ostvarimo pa nam tada netko diktira cijenu, bolje rečeno ruši je. To je osnova za propadanje. Bolje je uzgajati više vrsta kultura, tj planski si osigurati posao koji stižemo obavljati s raspoloživom snagom i što manje ulaganja, što će osigurati više žetvi. Tada je to stalno prispjevanje pomalo, jer monokulture ubijaju tlo, razvijanje, zdravlje, opstanak, sve. Isto kao što industrija treba osigurati stalni priliv poslova i prihoda osluškujući potrebe tržišta, tako je i u poljoprivredi.Da, lijepo je dok postoji otkup mlijeka od recimo tri susjeda, pa je on organiziran, pa funkcionira, ali po meni bi bilo bolje da jedan od njih uzgaja mlijeko, drugi da ima siranu, a treći svinjogojstvo.Tu bi tada bilo mjesta i za četvrtog i svi bi bili neovisni, povezani, ne konkurenti međusobno, nego naprotiv podržavajući i slobodni.

             4) primjer
               Je Imati stotine ha zemlje, a životinje osuditi na zatvoren prostor.To mi nikako nije jasno, kako se došlo do te prakse. Sav život tih životinja svodi se na ležanje, davanje mlijeka, jaja mesa, a kad ih se dovoljno izrabi, ubije ih se.
              Danas 02. 03.2015gledala sam tv prilog gdje neki domaćin uzgaja svinje na otvorenom prostoru, odnosno pusti ih u vinograd. One stalno čiste tlo od korova i to do te mjere da ga tako  dobro prekopaju (proruju) da pirika kao vrlo žilav korov nema šanse uopće rasti. Čokotima ne smeta aktivnost svinja, a ujedno i gnoje. Jedino što bi ja tu primijetila da baš svinjski gnoj, pogotovo ovako svjež nije najbolji. Važan je broj životinja po samoj kvadraturi prostora. Inače ideja i kombinacija, svaka čast ovom domaćinu.. Dobro za životinje, za lozu, za ljude. Čovjek nema toliko posla, a životinje uživaju.
            Još jedna stvar u ovome bila bi mi logičnija, a to je da se ne dozvoli životinjama odjednom po cijeloj parceli nego ju ograditi,  tako da se životinjama ponudi dio po dio, odnosno koliko se procjeni da je dostatno. Isto tako, sakupljanje otpada koji ostaje iza životinja  sa svrhom da se to preradi i sazori u kompostu, meni bi bila prihvatljivija. To nije tako težak posao,kao kopanje radi suzbijanja korova . Odlično je što  netko konačno nešto mijenja i razmišlja kako si pomoći i izaći iz zadanih okvira. Ma bravo!
           Kombinacija pernatih životinja s voćkama isto može biti jako djelotvorna, kao ovce i koze u maslinicima.To je metoda naših starih i jako je dobra
           S time da je  kokoši  bolje održavati na način da ih uzgajamo na terenu gdje im je perje čisto, a to je moguće na način opisan u postu o kokošima. Tada im osiguramo dobru probavu, jer će taj sitni parkovni kamen, kojim zasipamo teren, one kljucati što je neophodno za njihovu probavu, a sav zaprljan kamen možemo pograbljati i oprati, a što je još važnije vratiti čistog.  Naime, često sam vidjela kokice prljave, ali ne zato jer se one ne bi očistile, nego je prostor tako diktirao. Tako da je taj način uzgoja, praktičan zbog čišćenja, koje možemo napraviti kako često želimo, pa niti ima mirisa, niti blata, zbog čega su životinje višestruko zbrinute. Suh pijesak  u nekom kutu, da se one same timare je nophodan.Sve to vodi tome da je kokošima  toplo, da su zdrave, tada postaju  pogodne za pokazivanje što nje za zanemariti, jer to može biti okosnica seoskog turizma.
          5) primjer
            Je uzgoja salate konkretno rikole u ogromnom stakleniku, s grijanjem, ventilacijom, kompjuterizacijom, uzgojem na vodenim pontonima.što je sve koštalo milijune,a zapravo u ovako blagoj zimi odmakneš samo agro tekstil ispod snjega i nabereš je,  Osobito dovoljno ricole će biti  ako ju sijemo na  toplu gredicu,  Čemu takva kompliciranja, velika i teška ulaganja za uzgoj monokulture, devastacija cijelog područja, i baš me zanima koliko će dugo potrajati.
            Gledano sa strane ekonomičnosti, kad se dogodi vrlo hladna zima koliko treba energije da bi se takva salata uzgojila u zatvorenom prostoru (doslovno takvom gore opisanom) i kako se to cijenom proizvoda može pokriti,ali da bi u cijenu bila uključena i otplata kredita kojom se prostor izgradio. Da li je to netko tako računao, pitam se i nagađam da ne, jer inače bi takvi staklenici poslovali bez prijetnje gašenja.
             Da se razumijemo, jesam pristalica zaštićenog uzgoja, ne kritiziram ga doslovno. U odnosu na klimatske promjene potreban je, ali sve sa mjerom.
            Ricola, kao i svaka druga biljka uzgojena na zdravom tlu puno je slasnija od one bledunjave iz zaštićenog uzgoja, a ako želimo imati kvalitetu tada treba tako razmišljati i djelovati.
            Puno se danas priča o održivosti, što je povezano s očuvanjem energije,u gradnji, ali energija se troši i jako je skupa i u poljoprivredi, uzgoju životinja, svemu. Ona je ta koja diktira cijenu proizvoda, tako da kad se sve zbroji i oduzme ona je ključ održivosti, i neovisnosti.Tako da uzalud su i svakodnevne reklame i marketinški trikovi za poboljšanje prodaje, ako nemamo osnove RENTABILNOSTI. To je česti slučaj danas.
             Držim da budućnost zaštićenog uzgoja leži u kombinaciji vrhunske tehnologije, prirodnih resursa (zagrijavanje uz prirodne izvore tople vode, obnovljive izvore energije i sl) i kvalitetne domaće sorte hrane sa svim odlikama, koje su zapravo lakše za uzgajanje , jer su ako ništa drugo, puno otpornije.
              Velike količine hrane moguće je uzgajati uz samo djelimično zaštićen prostor iskorištavajući tople padine terasastog oblika uzgoja. Kombinacijom biljaka kojom jedna drugu štiti, od svih nedaća promjena klime,te  metodama koje opisujem na stranicama ovog bloga, može se zaobići skupa ulaganja.
              Kad se več ulazi u njih, bitno je iskorištavati prirodne resirse,jer oni mogu bitno smanjti troškove proizvodnje.

petak, 27. veljače 2015.

Korovi

         Bila sam dijete, kad je moja mama brala proljetni maslačak ( Taraxakum oficinale) za salatu. Zajedno smo biciklima otišli malo van grada, do prvih polja. To je bilo normalno. Nađite danas maslačak u polju.  Način na koji obrađujemo zemlju, službena poljoprivreda, osiromašuje nas za mnoge  divlje biljke. Sami sebe ugrožavamo. Maslačak još zovu divlji radić. Pročišćava jetru, obogaćuje tijelo vitaminima, mineralima. Njegova gorčina je ljekovita. Sve što prirodno potiče metabolizam, jača sve unutarnje organe, a samim tim pročiščuje tijelo.
        Stolisnik (Achillea millefolium) nije širokolisni (korov?). Njegovi bijeli sitni cvijetići i specifičan miris sigurno je bio sastav poljskog buketića ,svakog od nas, bar jednom u životu. Čest je u čajnim mješavinama za liječenje, podizanje imuniteta, liječenje bubrežnih bolesti, čišćenje krvi, za iscjelivanje rana.
        Kamilica,(Matricaria chamomilla) tko za nju ne zna? Liječi upale, Što god da bude maloj bebi, našim očima, želucu, kad smo prehlađeni, umorni a san ne dolazi i tako u nizu situacija, koristimo taj čaj. Ovo su tri najčešće biljke, uz svo bogatstvo biljnog svijeta, koje su vrlo poželjne, dio sjenokoša, prehrane životinja, koje mi tako olako tamanimo. Sve one ostavljaju djelić sebe u tlu, na čijem korijenu žive neki kukci, pauci i nevidljivi mikrosvijet stvarajući ravnotežu nametnika da se pojedini ne umnože.
        Kopriva (Urtica dioica), biljka je koju poznaju svi zbog njenog žarenja. Malo tko zna za njenu apsolutno svestranu primjenu. Možemo ju koristiti za prehranu, za masažu, u vrtu kao biljku za prihranu i zaštitu bilja, u prehrani životinja. Sjećam se svjedočanstva jednog starijeg čovjeka, koji mi je ispričao kako je svoja leđa izlječio upravo njome.Često su ga ukočena leđa sprečavala u obavljanju svakodnevnih poslova dok se nije " izmlatio" koprivom. Isprva je to teško podnošljivo žarenje, ali brzo dolazi do olakšanja, lakše pokretljivosti, i kad to probamo, blagoslovimo njeno postojanje.Ona može izrasti samo na humusom bogatom tlu.
       Bokvica (Plantago major i minor), odličan kod gnojnih rana, plučnih bolesti, biljka koju ne možemo samo tako otkinuti, nego se njeno elastično tkivo razvuče prije nego pukne, čisto pri tlu. Po tome ju pamtim još kao dijete.
        Vodopija (Cichorium intybus), cvate sredinom ljeta u prelijepoj plavoj boji. Za perioda suša može biti hrana sitnim životinjama,poput kunića.
         Odoljen ili valerijanu( Valerijana officinalis), smo već tako uništili da ga treba tražiti On je bio dinamička biljka, kojom osiguravamo toplinu, te u razdobljima velikih smrzavica njome vraćamo stabla voćaka u život.
         Preslica (Eqietum arvense) pomaže kod vraćanja gljivica u tlo, tj gljivica koje se namnože u kišnim razdobljima, visoke vlage zraka i topline, pa nam ugrožavaju povrće. To su bolesti pepelnice i peronospore.poznate jer ugrožavaju rajčicu, krumpir, lozu.
      Slak ( Convolvulus arvensis) je  jedan uporan širokolisni korov koji vas tjera, da vodite računa o kakvoći , a osobito rahlost tla. Njega se može iskorijeniti samo tako da se ga redovito korijenom vadi iz zemlje. Budući je krhkog korijena to pričinjava problem, sve dok je tlo sabito. Zato je on dobar pokazatelj stanja u tlu. On vas trenira da budete strpljivi, jer samo tako se može raditi na zemlji.
       Pirika(Graminis rhizoma) kostrva (Echinochloa crusss galli), osjak prkosi i gdje su oni  glavni ništa nema šanse izrasti.
        Nabrojila sam nekolicinu biljaka, koje se sve rjeđe mogu naći na poljima, odnosno ili ih zaguše jako dominantne. Suprotno ovom opisanom, danas imamo polja s uglavno nekolicinom teških korova koji se ne mogu lako istrijebiti. Baš naprotiv nekih nikako da se riješimo. Uporno niću, jako nas namuče, a zapravo oni nam samo govore u kakvom nam je stanju tlo.
      Raznovrstan korov, šarolik, može rasti samo na zdravom tlu, doslovno takvom da će na njemu izrasti svaka kultura i postati ne samo hrana nego i lijek. To je osnova zdravog uzgoja,pravi i zdravi temelj kojim se možemo uspinjati u svim smjerovima napretka.

        Za takav način rada potrebna je doza znatiželje, ustrajnosti, ljubavi,a iz toga zapravo proizađe mudrost i iskustvo koje daje moć. Tako se gradi stabilnost stvaranja i prihoda.
         Uopće nije potrebno posezati za teškim herbicidima ili invazivnim metodama kako bi se nečeg riješili. Dovoljno je popraviti kakvoću tla kompostom, odnosno povećati količinu humusa, što postižemo i planskom sadnjom kojom mijenjamo vrstu kulture zbog ravnomjerne potrošnje hranjiva.
        Tako čuvamo tlo, na kojem se dalje sve događa prirodno.
      U biodinamici postoje metode kojim možemo smanjiti količinu korova. Jako puno znači ako češće pokosimo kako se određeni (invazivni, dominirajući) ne bi osjemenjio.
       Sama gradnja komposta također je vrlo vrijedna metoda za pomoć, jer u njemu uz pomoć sitnih živih organizama koji se hrane biljnim štetočinama te i većinom sjemenja korova, tako da njome smanjujemo količinu problematičnog.korova.  No međutim u tom kompostu nikako ne smije biti dijelova pirike i zečje soce, kostrve jer će mo ih tako samo dalje razmnožavati.
      Što je bolje pokriveno tlo, raznovrsniji korov, tlo je u boljem i prirodnijem stanju.Zato se ne treba rješavati korova, ljutiti se što postoji i iči do njegova istrebljenja. On je pravo bogatstvo i zapravo pokazatelj kvalitete zemlje na kojoj uzgajamo hranu.
       Ukoliko posežemo za herbicidima  rješavamo se većeg broja biljaka, naravno, ali nekih upornih se nečemo nikad riješiti i tada oni postaju dominantni, tako da su izazov za stručnjake koji će tražiti način  kako ih se riješiti. Stvaraju nove pripravke, moćnije, skuplje reklamiraju ih, zarađuju na neznanju i to tako treba biti.
      Za sve one koji su  znatiželjni, koji žele raditi, žele naučiti, na ovim se mojim stranicama nalazi dovoljno informacija koje se međusobno nadopunjavaju, te tako stvaraju sliku svih aktivnosti u pravom smjeru, smjeru napretka.
       
       
        .   

petak, 13. veljače 2015.

Suvremena poljoprivreda

  Njome si zagarantiramo visoke prinose, to je činjenica, samo što su tu obično jako velika ulaganja. Tu i jest razlog propadanja domaćih OPGova.

    Radi li se o uzgoju žitarica ulaže se u mehanizaciju, spremišta, skupo sjeme,u kojem ne znate što se skriva, samo da se ne bi sijala tzv tavanuša. Na taj način se stvara ovisnost o svim suvremenim i vrlo kratkotrajnim metodama rada, koje ubrzo pokažu nedostatke.Zašto bi primjerice niska sorta pšenice bila kvalitnija od stare sorte s našeg podneblja, što se do sada ciljano usmjeravalo, pod uvjetom da je ova domaća dobro uskladištena,zbrinuta, jedrog zrna, koja je izrasla na bogatom tlu, zdravom,živom, uz primjenu plodoreda, što će joj dodatno osigurati zdravlje, otpornost, dobru klijavost, a time svime i dobar prinos?
    Takva pšenica bliže zemlji bliža je biljnim bolestima, pogotovo ako ne vodimo računa o plodoredu, a tada sjeme već u sebi nosi zapis prema sklonostima oboljevanja.

   Radi li se o povrću, potiče se uzgoj u skupim zatvorenim prostorima, koji daj Bože da potraju dulje od nekog novoizgrađenog obskrbnog centra, kakvi se danas grade. U takvim uvjetima rastu nove sorte koje nemaju okus kao naše stare domaće sorte. Sve zato, kako bi povrće ranije prispjevalo, pa bi se moglo više naplatiti, kako bi uzgojili veće količine za prodaju, ta tako više zaradili. Sve je to vrlo upitno, jako riskantno, a kad se upustimo u tu kolotečinu nemamo slobodu odluke o promjeni metoda i načina rada, jer nas velika ulaganja u samom startu obvezuju i zapravo postajemo sve siromašniji. Siromašniji za iskustva, jer se držimo modernih kalupa od kojih se ne smijemo odvojiti, Radimo više i više, te tako ugrožavamo vlastito zdravlje, koje je već oslabljeno jer vjerojatno i sami konzumiramo takvu nedostatnu hranu.

    Radi li se o voću potiče se nabavka niskih suvremenih sorti, obično manje otpornih, jer su opet bliže zemlji, tj niže su krošnjom te zbog toga lakše obolijevaju. Nisu tako ukusne ni šljive, ni marelice, ni višnje, ni breskve. To nisu okusi djetinjstva, kad je knedla od domaćih šljiva bila prava poslastica. U tom slučaju prskamo prekomjerno i time još umanjujemo kvalitetu uzgojenog.

   Radi li se o vinogradu, njegova visina grananja trebala bi biti u visini ramena, jer prozračnost u donjim slojevima garantira teže i rjeđe poboljevanja nasada.To umanjuje upotrebu zaštitnih sredstava, a time pojeftinjuje uzgoj, a rjeđe posezanje za prskalicom ostavlja nam vremena za istraživanje, promatranje i oblikovanje iskustva.

   Radi li se o uzgoju životinja grade se skupe nastambe i to kreditima, Tjera nas se da vjerujemo u organizirani otkup mlijeka, mesa, jaja, a kad to ne profunkcionira nitko nije kriv. Bolje rečeno sami sebe tjeramo da vjerujemo u nešto što sumnjamo u samom startu.Tu i jest problem, zato jer nemamo slobodu odlučivanja i smatramo da ne možemo sami.

    Sve suprotno od ovog jednoumlja može pomoći. Stare sorte, mješoviti uzgoj biljaka, kombinirani uzgoj životinja, na otvorenom, uz zaštitu na jednostavan način, pribjegavajući samoodrživoj gradnji i uz upotrebu prirodnih materijala i nasada koji će služiti kao vjetrobranski štit.
     To kad zaživi, jedino može biti Hrvatska puna života.
Kako sam to zamislila upotpunit ću dvama potpuno suprotnim crtežima .

ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

Izgled vrta u jesen, odnosno ideje za uljepšavanje vrta

           Sjećam se kao dijete vrtova iz svoje blizine. Moram priznati da nisu izgledali nimalo privlačno. Obično je bilo puno odumrle tvorevine, ostataka od biljka,osjemenjenog bilja, lišća, ili totalno prazno tlo, preštihano, sve blatnjave sa zaraslim stazama. Sve to odbija svakog, jer ljudi danas žele lijepo uređene prostore i okućnice.Čini mi se da mnogi zato imaju averziju na vrtove, odnosno stav da će radije kupiti nego to gledati.Osobito ta zabluda, kako je prostor u službi uzgoja hrane zapravo ruglo, smanjio je broj vrtova i samo nekolicina ljudi njeguje tradiciju, ali u pravom smislu tradicionalan uzgoj. Tako su naučili od svojih starijih i čvrsto se drže ustaljenih aktivnosti koje idu prema godišnjim dobima, ali se ne libe posegnuti za kupljenim supstratima ne znajući da su svi obogaćeni umjetnim supstancama.
          Upravo taj dio, spajanja ljepote s korisnim  meni je najveći izazov, jer znam da sve može i treba izgledati i lijepo i biti funkcionalno u svakom dobu godine.Time se najviše bavim u svom povrtnjaku,uz naravno onaj dio oko uzgoja i svrhe samog prostora. Za početak nečeg lijepog oivičite si prostor gdje je najpogodnije organizirati povrtnjak, markirajte staze, odnosno označite oblik i veličinu gredicama. Pri tome trebate znati da će te staze izgledati onako kakav materijal izaberete. Oblik nije nužno pravokutan, ali urednost vrta ovisit će uglavnom o stanju staza . Ako one budu zakorovljene, široke, sve će izgledati čupavo i neuredno. Čak može i neka biljka solitirati osjemenjena i neće biti ruglo, ali staze ako nisu oblikovane, nastaje kaos.Vrt može biti lijep  i uredan, iako su gredice prazne, malčirane, s oblikovanim visokim gredama, ali sve da se vidi odakle dokle nešto seže i u kakvom obliku se proteže. Imate li više prostora možete uz rub gredica saditi nisko ukrasno grmlje koje podnosi rez, što će biti puno posla oko obrezivanja, ali će izgledati poput francuskog vrta, davati strukturu i biti nešto prelijepo. Isto je kad na većoj površini koju obrađujete mehanizirano, postavite tlakavce za prolaz guma traktora ili kultivatora.Tako isto postavite glavne konture, osnovu oblikovanja vašeg prostora za uzgoj.Tekstura i boja tih staza, u suprotnosti teksture zemlje, čak materijal kojim se poslužimo za malč, sve to oblikuje vrt. Tako mu dajemo svoj pečat. Meni su osobito lijepe žive ograde, što ne znači da to ne može biti neka korisna biljka, recimo lješnjak,bijela vrba od koje se daju oblikovati žive mreže, povezivanjem grana. Budući bijela vrba u zimi oboji svoje grančice u crveno, zamislite si kako to izgleda kad padne snijeg.
            Možete raditi staze od šišane trave,odnosno ostaviti prostora za svoju kosilicu i redovito to raditi  Tako ćete osigurati materijal za malčiranje. Jedino što će ta trava ulaziti u gredice, pa će tako biti ubrzo ili jako čupavo ili puno posla. Najjednostavnije je poredatu  ciglu. Meni osobno jako je slatko u drvene okvire zasipati malč, za što može poslužiti ili kamen ili kora drveta.Praktično je jer je brzo ocjedno, a ako volite biti bosi, to je odlična masaža za stopala.Nije nužno koristiti skupe materijalima da bi bilo lijepo.U svakom slučaju radi očuvanja strukture tla, jako je bitno imati označene staze, kako ne bismo gazili posvuda. Zemlja treba biti prozračna i rahla, jer nam od toga zavisi koliko zraka i hranjivih tvari može biljka primiti. pa će tako olakšano crpljenje hranjiva rezultirati zdravim stanjem bilja. To nam je cilj.
          Osobito lijepo izgledaju redovi zdravih biljaka, snažnog rasta koji u vegetaciji stvaraju sklad oblika i boja ističući našu moć kreativnosti. Kad još tome dodamo nešto što će potrajati dajući strukturu, oblik, a da nam pomaže pri uzgoju, to je tada spoj praktičnog, korisnog i lijepog.
          Nešto praktično i zgodno ima i u običnom malču. Ne izgledaju sve biljke jednako kad ih zdrobimo u drobilici, zato crnogoricu volim drobiti na kraju procesa, kako bi mi potrajao miris. Nju možete razasuti oko biljaka koje vole da im je kiselo tlo, a osim toga prelijepo miriši tako da ju treba iskoristiti recimo kod ulaza u dvorište, te tako stvarati mirisan ugođaj za svakog posjetitelja.Odlično izgleda zdrava prekrasna crnica u kontrastu s kamenjem ispranim na kiši, koje pobijeli i pomaže nam kod vlažnih godina da uđemo u vrt a da se na cipele ne lovi blato.
          Volite li malčirati biljke, bolje je usitniti materijal, jer inače vjetar prosušuje isti te je on  podložan da ga i razgrne i odnese a onda je to nered. Recimo to se događa s krupnim lišćem,a ono će prije uči u proces raspadanja i postati hrana biljkama, ako je na jednom mjestu.
          Lijepo će izgledati i obični humci zdrave dobro strukturirane zemlje i dobro je to napraviti kako bi oni sami prikupljali utjecaje svemira kao i  prošli proces smrzavanja  te na taj način isitnjavanja zemljanih čestica.
             Najružnije je vidjeti žicu koja nije dovoljno napeta, nagnute stupove, betonske, gole, neodržavane ograde, iskrivljene, hrđave, nepokrivene zelenilom, a kako god malen vrt bio, kakvog god oblika, uređene stazice mu daju posebnu draž.Osim toga, budući nam je potrebna svaka i najmanja sadna površina, tada su nam staze jedini način kojim možemo oblikovati površinu.
              Podignuti nasadi, odnosno okviri za podignute nasade, mogu također biti lijepi za vidjeti. Možemo se igrati bambusom, drvenim mrežama, prućem, metalnom mrežom, a ako imate dugačke i ravne peteljke čičoke, one su lagane i možete ih pričvrstiti da vise na nekom okviru, a za njihovu hrapavu strukturu mogu se penjati grahorice. Na kraju vegetacije skinete sve zajedno i zdrobite kompostiranjem.
               Metalni lukovi su obrasli biljkama veoma lijepi, a kad su prazni, recimo ujesen posložite unakrsno na njih,grane i grančice nekih puzavica koje ste obrezivali,( tekome, glicinije),a one će u proljeće biti dobra podloga daljnjoj vegetaciji. Zimi će se na njima zadržati snijeg, što će dati posebnu draž, običnom metalnom okviru.Bolje je zimi ga isto ostaviti vani ,jer ga rastavljanjem samo rasklimamo. Inače puno će biti čvršći,barem jednom stranom poduprti nekim stupom, voćkom, uglavnom nečim što ga pridržava. Zapravo oni su goli i prazni posve glatki i biljkama je otežano penjanje po takvoj površini, pa je to razlog više za takav zahvat.
               Naime, dajem ideje koje su nastale iz mog iskustva, koje mogu olakšati oblikovanje prostora, jer o tome može ovisiti odluka pojedinca, da li će se upustiti u izazov vrtlarenja.
               Želim prikazati kako spojiti ugodno s praktičnim, ružno transformirati u lijepo i korisno i pomoći da donesete odluku o stvaranju vlastitog vrta, uz što manju uporabu  kupljenog repromaterijala.   
             .

ponedjeljak, 10. studenoga 2014.

Toplotni val i kako pomoći biljkama

          Da, upravo ga proživljavamo. Jednostavno se ne stigne dodati dovoljno vode, ako radimo kako smo navikli do prije nekih 10 god. Biljke koje su na suncu neprekidno tokom dana budu doslovno spaljenog lišća. Ono mjestimično požuti i dobije oštećene žuto-smeđe zone, a plodovi pobjele, kao da su skuhani. Recimo kod malina je tako, a kupine su sama koštica, jednostavno prisilno dozore dok se još nisu ispunile sa sokom.
          Ubuduće treba planirati ovakvo vrijeme, odnosno samo ekstremne situacije, jer nam je klima posve  izmijenjena. Biljkama je teško. One se ne mogu maknuti kao mi u hlad. One su tamo gdje jesu, a mi smo ti koji trebamo nešto poduzeti.
           Ovdje opet dolazi u pomoć kombinacija bilja.
            Primjerice, uvrstite male voćke u svoje povrtnjake. Osobito cijenim male samonikle breskve. One su prozračne, korisne, brzo izrastu, ne treba ih cijepiti, a stvaraju sjenu koju možete predvidjeti kolika će biti. One će spriječiti pretjerano isparavanje vode iz tla, a osobito oštećenje lišća na povrću uzrokovano jakim suncem. Imajte sluha i za to da neke biljke koje vole sunce podnose i malo sjene, tako da imate prispjevanje iste vrste malo duže. Najprije će sazrijeti nešto sto je na punom suncu, a ponešto kasnije nešto što je malo zasjenjeno. Tako produljite dozrijevanje neke biljke, koja onda duže obogaćuje vaš tanjur. Ne dođe odjednom, nego ju imate duže vrijeme pomalo. Tome težite, pogotovo ako nešto jako volite.
           Što se tiče bresaka, one su mi idealne za takav način uzgoja. Svako proljeće bit će važno napraviti jedan zahvat. Potrebno je oko debla odgrnuti zemlju. Naići ćemo na površinsko  korijenje koje je voćka raširila. Njega škarama uklonimo.( može i do 30cm u dubinu). Ostavimo ono koje ide duboko.To je zahvat za one vrtlare koji ne( prekopavaju ručno ili strojno preokrečući zemlju) štihaju i ne frezaju. Na taj način osiguramo si sadnju povrtnih kultura, oko voćaka, bez da ta višegodišnja kultura smeta povrću u podnožju. Možete istraživati i s nekim drugim voćkama. Na taj način ona  neće crpiti hranjiva povrću koje raste ispod nje. Crpiti će hranjiva na većim dubinama gdje povrće svojim korijenjem još nije došlo.Voćka će smanjit  evaporaciju vode iz tla, jer svugdje gdje je hlad ona je smanjena, a nema ni pretjeranog zagrijavanja tla, čega je isparavanje zapravo posljedica.
         Bila sam iznenađena ove godine kakav urod i zdravlje bresaka sam uspjela postići. Lijepo su se punile i dostigle su težinu 100gr. Potpuno zdrave, veoma slatke, a što je još važnije bez prskanja. Sad ponovno zriju u sljedećoj godini uz minimalna ulaganja. Ne razumijem zašto bi to voće trebalo biti 
 jako debelog ploda, sortno, optrgavano, pa sve nešto neprirodno, jako krupno, a onda nas u konačnici

zapravo razočara okusom,  Meni su draže ovakve upola manje od kupovnih, a nisam ih  cijepila niti ulagala u sadni materijal. Urod je bio dobar, već drugu godinu poprilično obilat.
         Sljedeća stvar koju možemo uraditi u zaštiti povrća je postavljanje stupova, dapače povezati ih, te tako oblikovati nekakvu vrstu okvira, od recimo bambusovine na drvenim ili betonskim potpornjima, tako da prema potrebi možemo stavljati i sjenu i mrežu protiv tuče, ili zapravo nešto što služi jednom i drugom. Ako smo spretni to može biti i ukras.
         Zapravo, i mali i velik vrt bez nečeg takvog uopće ne funkcionira, jer mnoge kulture traže potpornje, što radi zdravlja plodova, odnosno prozračnosti u donjim slojevima, a što zbog raznih bura i nepogodnih vremenskih prilika. Tako da to postaje neophodni dio obrade vrta.
          Kad već postavimo okvir, stupove za podizanje biljaka, oni su nam osnova za mreže koje služe i za zasjenjivanje i protugradno.    
            U svakom slučaju vrtimo se oko kombinirane sadnje, gdje jedna veća biljka, višegodišnja, svojom lisnom masom, pomaže u vegetaciji povrtnih kultura,zasjenjujući ih čime smanjuje evaporaciju.
             Znači nakon što voćka sama daje urod, u svom podnožju, blagim zasjenjenjem njene krošnje uspijevaju sve povrtne kulture koje si želimo posaditi. Ako izbor padne na stupove i mrežu protiv tuče, ona može biti štit i od pretjeranog zagrijavanja tla. Sami birate koja opcija je bolja, s time da voćke same izrastu, a u mrežu protiv tuče treba uložiti, što se često pokazalo važnim ulaganjem. Dobro je i jedno i drugo,osobito kombinirana opcija.
          Nažalost voćke ne možemo zaštiti, osim da  je objekti malo zaštite od pretjeranog zagrijavanja, što nije uvijek izvedivo. Zato voćke ipak imaju mogućnost crpljenja vode i hranjiva na većim dubinama, što s povrtnim kulturama isto nastojimo postići i to upravo, s sadnjom u veće posude dok su još presadnice. Tako biljke razvijaju snažnije korjenove bale, čime bolje odolijevaju suši, a istovremeno lakše uz jak korjenov sustav dolaze do nje.
           Znači još dok ih sijemo mislimo na sve, pripremajući ih za loše uvjete. Isto tako bitno je imati dobar sadni materijal, jer nije isto posaditi biljku od snažne domaće sorte sa svim karakteristikama ili nježnu, razmaženu, izraslu  na plitkom tlu, koja je bila svaki dan zalijevana, razvila samo površinsko korijenje, koja je poboljevala itd. Ona kao takva nema otpornosti, već je predodređena podljeganju bolestima i teže ćemo je zaštititi. Čak ćemo biti nemoćni u nastojanju da ju zaštitimo.
              U tom su pogledu vrlo bitne metode biodinamike, koje uključuju, poštivanje kalendara sjetve odabir sjemena, prirodnu dohranu bilja,( u tom slučaju nema govora o kutinskoj petrokemiji i onome što ona nudi). Žalosno je da nam to još uvijek ispunjava prostor u vijestima i poljoprivrednoj emisiji, jer budimo realni, već su sve firme uništene a ona još prosperira. Da, sad sam još i okrutna. Po meni je problem njen krajnji proizvod i  želim im da nastave s radom, ali da se njihov proizvod nadopunjava na ekološki uzgoj, tj želim im da iskoriste svoje resurse, a da se nadopunjavaju na prirodu, jer budimo realni, njihov krajnji produkt izuzetno je štetan. Naravno da su to nečija radna mjesta, kojih ima u propadanju  u svim mogućim djelatnostima  lijepe nam naše domovine. Sigurna sam da bi ljudi isto sačuvali svoja radna mjesta kad bi produkt njihova rada bio bliži prirodi, recimo gorivo za automobile od recikliranog ulja.To su dublje i korjenite poteškoće u stavovima, puno težih razmjera, poput crpljenja nafte iz našeg podmorja. Ključni ljudi to ne vide  tako kao ja i meni slični.
               Nažalost stav poljoprivrede i njihove metode ne podudaraju se s ovim o čemu ja pišem, ali je sve više pojedinaca koji bi se sa mnom složili.
              Posežući za umjetnim gnojivom zapravo odmažemo sebi, svemu i svima.

ponedjeljak, 27. listopada 2014.

U meni je stalno čučala vrtlarica

     Iako sam rasla uz vrt svih stanara mog gradskog dvorišta, vrlo upečatljivo sjećanje i više je nego dovoljan dokaz moje zaluđenosti s biljkama. U 7. godini, doživjela sam ljepotu jednog vrta, a nisam bila svjesna što će to za mene značiti u budućnosti. Bez znanja mojih roditelja zamolila sam svoje rođake da me povedu na put, u glavni naš grad, tadašnje države, na nekoliko dana. Pri tome sam tetaka zamolila za šutnju o tome kako je to moja ideja, a on je stvarno održao riječ. Budući je sve prošlo i više nego dobro, nakon toliko godina shvaćam da sam se sama izborila za nezaboravno iskustvo koje je oblikovalo moj život.
       Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije. Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas. Vjerojatno je kuća bila debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
        Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
         Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, tada sam  prvi i zadnji puta vidjela uživo. Bio je ogroman, a u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta. Sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajući vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine, nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i saćuvala do danas tu sliku. Ti redovi povrća, sigurno  nisu bili tako dugački kako su se meni tada činili.
           Nakon 20 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
            Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo,kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 4 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
           Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
           Naime, često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno krupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
          Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog  kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
          Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Te plave perunike su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko, tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala sam njihovu cvatnju.
            Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda, a seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Tim vrijednim gospođama ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno.  Njihov vrt  bio je stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove, kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, što je za mene bilo  zadivljujuće. Koliko sam se tako mala divila njihovoj spretnosti, toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
       Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.