ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

Izgled vrta u jesen

           Sjećam se kao dijete vrtova iz svoje blizine. Moram priznati da nisu izgledali nimalo privlačno. Obično je bilo puno odumrle tvorevine, ostataka od biljka,osjemenjenog bilja, lišća, ili totalno prazno tlo, preštihano, sve blatnjave sa zaraslim stazama. Sve to odbija svakog, jer ljudi danas žele lijepo uređene prostore i okućnice.Čini mi se da mnogi zato imaju averziju na vrtove, odnosno stav da će radije kupiti nego to gledati.Osobito ta zabluda, kako je prostor u službi uzgoja hrane zapravo ruglo, smanjio je broj vrtova i samo nekolicina ljudi njeguje tradiciju, ali u pravom smislu tradicionalan uzgoj. Tako su naučili od svojih starijih i čvrsto se drže ustaljenih aktivnosti koje idu prema godišnjim dobima, ali se ne libe posegnuti za kupljenim supstratima ne znajući da su svi obogaćeni umjetnim supstancama.
          Upravo taj dio, spajanja ljepote s korisnim  meni je najveći izazov, jer znam da sve može i treba izgledati i lijepo i biti funkcionalno u svakom dobu godine.Time se najviše bavim u svom povrtnjaku,uz naravno onaj dio oko uzgoja i svrhe samog prostora. Za početak nečeg lijepog oivičite si prostor gdje je najpogodnije organizirati povrtnjak, markirajte staze, odnosno označite oblik i veličinu gredicama. Pri tome trebate znati da će te staze izgledati onako kakav materijal izaberete. Oblik nije nužno pravokutan, ali urednost vrta ovisit će uglavnom o stanju staza . Ako one budu zakorovljene, široke, sve će izgledati čupavo i neuredno. Čak može i neka biljka solitirati osjemenjena i neće biti ruglo, ali staze ako nisu oblikovane, nastaje kaos.Vrt može biti lijep  i uredan, iako su gredice prazne, malčirane, s oblikovanim visokim gredama, ali sve da se vidi odakle dokle nešto seže i u kakvom obliku se proteže. Imate li više prostora možete uz rub gredica saditi nisko ukrasno grmlje koje podnosi rez, što će biti puno posla oko obrezivanja, ali će izgledati poput francuskog vrta, davati strukturu i biti nešto prelijepo. Isto je kad na većoj površini koju obrađujete mehanizirano, postavite tlakavce za prolaz guma traktora ili kultivatora.Tako isto postavite glavne konture, osnovu oblikovanja vašeg prostora za uzgoj.Tekstura i boja tih staza, u suprotnosti teksture zemlje, čak materijal kojim se poslužimo za malč, sve to oblikuje vrt. Tako mu dajemo svoj pečat. Meni su osobito lijepe žive ograde, što ne znači da to ne može biti neka korisna biljka, recimo lješnjak,bijela vrba od koje se daju oblikovati žive mreže, povezivanjem grana. Budući bijela vrba u zimi oboji svoje grančice u crveno, zamislite si kako to izgleda kad padne snijeg.
            Možete raditi staze od šišane trave,odnosno ostaviti prostora za svoju kosilicu i redovito to raditi  Tako ćete osigurati materijal za malčiranje. Jedino što će ta trava ulaziti u gredice, pa će tako biti ubrzo ili jako čupavo ili puno posla. Najjednostavnije je poredatu  ciglu. Meni osobno jako je slatko u drvene okvire zasipati malč, za što može poslužiti ili kamen ili kora drveta.Praktično je jer je brzo ocjedno, a ako volite biti bosi, to je odlična masaža za stopala.Nije nužno koristiti skupe materijalima da bi bilo lijepo.U svakom slučaju radi očuvanja strukture tla, jako je bitno imati označene staze, kako ne bismo gazili posvuda. Zemlja treba biti prozračna i rahla, jer nam od toga zavisi koliko zraka i hranjivih tvari može biljka primiti. pa će tako olakšano crpljenje hranjiva rezultirati zdravim stanjem bilja. To nam je cilj.
          Osobito lijepo izgledaju redovi zdravih biljaka, snažnog rasta koji u vegetaciji stvaraju sklad oblika i boja ističući našu moć kreativnosti. Kad još tome dodamo nešto što će potrajati dajući strukturu, oblik, a da nam pomaže pri uzgoju, to je tada spoj praktičnog, korisnog i lijepog.
          Nešto praktično i zgodno ima i u običnom malču. Ne izgledaju sve biljke jednako kad ih zdrobimo u drobilici, zato crnogoricu volim drobiti na kraju procesa, kako bi mi potrajao miris. Nju možete razasuti oko biljaka koje vole da im je kiselo tlo, a osim toga prelijepo miriši tako da ju treba iskoristiti recimo kod ulaza u dvorište, te tako stvarati mirisan ugođaj za svakog posjetitelja.Odlično izgleda zdrava prekrasna crnica u kontrastu s kamenjem ispranim na kiši, koje pobijeli i pomaže nam kod vlažnih godina da uđemo u vrt a da se na cipele ne lovi blato.
          Volite li malčirati biljke, bolje je usitniti materijal, jer inače vjetar prosušuje isti te je on  podložan da ga i razgrne i odnese a onda je to nered. Recimo to se događa s krupnim lišćem,a ono će prije uči u proces raspadanja i postati hrana biljkama, ako je na jednom mjestu.
          Lijepo će izgledati i obični humci zdrave dobro strukturirane zemlje i dobro je to napraviti kako bi oni sami prikupljali utjecaje svemira kao i  prošli proces smrzavanja  te na taj način isitnjavanja zemljanih čestica.
             Najružnije je vidjeti žicu koja nije dovoljno napeta, nagnute stupove, betonske, gole, neodržavane ograde, iskrivljene, hrđave, nepokrivene zelenilom, a kako god malen vrt bio, kakvog god oblika, uređene stazice mu daju posebnu draž.Osim toga, budući nam je potrebna svaka i najmanja sadna površina, tada su nam staze jedini način kojim možemo oblikovati površinu.
              Podignuti nasadi, odnosno okviri za podignute nasade, mogu također biti lijepi za vidjeti. Možemo se igrati bambusom, drvenim mrežama, prućem, metalnom mrežom, a ako imate dugačke i ravne peteljke čičoke, one su lagane i možete ih pričvrstiti da vise na nekom okviru, a za njihovu hrapavu strukturu mogu se penjati grahorice. Na kraju vegetacije skinete sve zajedno i zdrobite kompostiranjem.
               Metalni lukovi su obrasli biljkama veoma lijepi, a kad su prazni, recimo ujesen posložite unakrsno na njih,grane i grančice nekih puzavica koje ste obrezivali,( tekome, glicinije),a one će u proljeće biti dobra podloga daljnjoj vegetaciji. Zimi će se na njima zadržati snijeg, što će dati posebnu draž, običnom metalnom okviru.Bolje je zimi ga isto ostaviti vani ,jer ga rastavljanjem samo rasklimamo. Inače puno će biti čvršći,barem jednom stranom poduprti nekim stupom, voćkom, uglavnom nečim što ga pridržava. Zapravo oni su goli i prazni posve glatki i biljkama je otežano penjanje po takvoj površini, pa je to razlog više za takav zahvat.
               Naime, dajem ideje koje su nastale iz mog iskustva, koje mogu olakšati oblikovanje prostora, jer o tome može ovisiti odluka pojedinca, da li će se upustiti u izazov vrtlarenja.
               Želim prikazati kako spojiti ugodno s praktičnim, ružno transformirati u lijepo i korisno i pomoći da donesete odluku o stvaranju vlastitog vrta, uz što manju uporabu  kupljenog repromaterijala.   
             .

ponedjeljak, 27. listopada 2014.

U meni je stalno čučala vrtlarica

     Iako sam rasla uz vrt svih stanara mog gradskog dvorišta, vrlo upečatljivo sjećanje i više je nego dovoljan dokaz moje zaluđenosti s biljkama. U 7. godini, doživjela sam ljepotu jednog vrta, a nisam bila svjesna što će to za mene značiti u budućnosti. Bez znanja mojih roditelja zamolila sam svoje rođake da me povedu na put, u glavni naš grad, tadašnje države, na nekoliko dana. Pri tome sam tetaka zamolila za šutnju, a on je stvarno održao riječ. Budući je sve prošlo i više nego dobro, nakon toliko godina shvaćam da sam se sama izborila za nezaboravno iskustvo koje je oblikovalo moj život.
       Dakle, našla sam se među svojim rođacima prvi puta daleko od doma. Kuća u koju smo došli, nalazila se u samom centru grada, glavnog grada Jugoslavije. Bila je to starinska prizemnica, lijepo održavana, uskih visokih prozora, s puno staklenih površina koje su djelomično odvajale prostorije.Sve je odisalo starinskim šarmom ali bilo ležerno s praktičnim rasporedom, nagađam danas, vjerojatno debelih zidova, a možda je bilo i puno manje nego se to meni tada činilo. Sve u svemu domaćini su tamo doslovno uživali.
        Prvi dio okućnice, zbrinut, uredan s puno cvijeća u meni je budio poštovanje i veselje što sam dio toga. Naime već sam tada znala što je meni lijepo i cijenila ljude koji su to stvorili. Budući su se ljudi bavili prodajom povrća na tržnici, najbolji dio je tek slijedio.
         Starinski bunar koji je funkcionirao na polugu, sam tada prvi puta vidjela uživo. Ogroman, u njemu su hladili dinje i lubenice iz vrta, a sjećam se kako su pričali da vodu izljevaju u redove povrća. Znači, povrće su natapali izljevajuči vodu između dugačkih ravnih redova, među koje sam se ipak zatrčala, jednom, dovoljno dugo, snimivši svu divotu te žive hrane koja je tamo rasla. Budući sam smatrala da to takvo treba i ostati, da se domaćin ne zabrine nisam se dugo zadržavala. Ali snimila sam okom i sačuvala do danas tu sliku. Jedva sam našla izlaz između svih vrsta povrća.
           Nakon 25 god, napravila sam i ja takvu priču povrća na svojoj okućnici, a moj je sin isto došao u priliku tražiti izlaz iz labirinta hrane koji je ispunjavao prostor u našem vrtu.
            Dijete sve zabilježi osjećajem, a mene je tada nosilo ushićenje, ali nikad me to nije napustilo, kad su u pitanju biljke. No, zapravo, sljedeća crtica iz života kad sam imala nekih 5 god dodatno rasvjetljava moju osobnost.
           Ovo je priča o kamenom naslonjaču s rijeke Drave koji meni tata nikad nije dovezao.
           Naime često me vodio u prirodu i morao je jednom prilikom biti vrlo nizak vodostaj, jer se sjećam dugačkog kanjona, s puno grupnog i sitnog kamenja, ali ja sam tamo našla i jedan prelijep primjerak za sjedenje. Htjela sam da mi ga tata doveze u dvorište. Toliko sam ga željela da me morao odvesti na drugo mjesto kako bi mi dokazao da ga više nema. Nije me ni onda prevario i sjećam se kako je to prepričavao mami, a ja sam sve razumjela.
          Kad je puno godina poslije od gradnje kuće ostalo takvog  kamenja iskoristila sam svaki njegov djelić kako bi istaknula ljepotu njegove prirodnosti.
          Što biste rekli djetetu koje želi opljeviti perunike? Bile su zaostale u travi i svjedočile da je nekad neko tamo nešto sadio. Bilo je to u dvorištu u kojem sam rasla. Naravno da je to bila nemoguća misija, odnosno nije bilo moguće izvaditi korov bez vađenja cijelog rizoma. No, ja sam svejedno pokušavala, a još je važnije što sam ih s 5 god uopće primijetila, štoviše očekivala njihovu cvatnju.
            Još jedan primjer moje ljubavi prema svom pozivu svjedoći sjećanje jedne obitelji koje su stalno sa ulice sakupljale konjsku balegu. Naime, u to vrijeme svaki četvrtak odvijao se sajam poljoprivrednih proizvoda u seljaci su zaprežnim kolima dovozili svoje proizvode. Ma valjda im ni jedna hrpica balege nije promakla i izrugivali su im se, ali to im nije bilo važno. A njihov vrt, je bio stalno pun povrća, a u jesen krizantema. Bile su to vrijedne žene koje sam voljela promatrati u njihovom spretnom radu. One krizanteme koje su imale cvijetove kao moja glavica tada, spretno su aranžirale u ukrasne kompozicije, ma to je bilo fenomenalno. Koliko sam se tada divila njihovoj spretnosti toliko se danas zapravo čudim sama sebi kako mi je to privuklo pažnju, a posebno kako mi je ostalo u živom sjećanju.
       Dan danas,kad gledam neki film, primijetim odmah neku prirodnu kompoziciju, penjač, sve ma sve što raste privlači mi pozornost. Kako to priroda udesi, ma to je jednostavno strast i hvala Bogu da sam takva.

ponedjeljak, 29. rujna 2014.

Ilovast premaz za voćke

        Radi se o premazu kore voćaka, kao i debljih grana. To nikako nisam mogla prihvatiti kao nešto dobro za voćke, a kad sam prvi puta o tome čula, držala sam to kao neku zaostalu metodu naših starih koja će dovesti do gljivičnih oboljenja stabala. Apsolutno sam je zaobilazila uz podsmjeh. Radije sam koru premazivala vapnom, međutim sada su me vlastita iskustva uvjerila u dobrobit ovog načina zaštite. Naravno, trebalo je prihvatiti nešto neobično, pa kad sam to savladala tada sam mogla dalje.
         Naime svi smo navikli da ja kora voćaka hrapava, oštećena, ispucala, sve samo ne da je glatka i zdrava. To je nešto što se podrazumijeva, ali tu je zapravo uzrok. Krivo razmišljamo, pa krivo i djelujemo, tako da ju još svojim djelovanjem dodatno oštećujemo.
netretirane breskve, već dvije godine obilato rađaju

          Takva oštećena kora redovito je mjesto na kojem se razmnožavaju nametnici, i koji se tamo imaju gdje sakriti u periodu mirovanja voćaka.To je zapravo toliko prirodan slijed i apsolutno logičan.
           Kora je zapravo produžetak tla,tako da sve stablašice možemo prihranjivati i štititi preko nje.
Dakle obična ilovača pretvorena u pastu, tako da je oplemenimo, čajem preslice bit će već puno, ako ne znamo ništa drugo. Ona će se na kori sasušiti, stvoriti nepropustan sloj te tako zarobiti štetnike, koji neće moći izaći u krošnju.Tako stvorimo prepreku nametnicima,a zapravo usput dodajemo snagu i hranjive elemente biljkama . Za uzvrat kad ih počastimo takvom dobrobiti, naše voćke donose zdravije plodove, a mi ne posežemo za nikakvim sredstvima za prskanje.
            To je toliko jednostavno, a toliko dobro i prava je šteta da se to ne prakticira.
Zapravo postupak je takav, da najprije čeličnom četkom očistimo koru i skinemo sve što želi otpasti. Nakon toga nanosimo pastu od gline. Vjerujte čak nije važno koje je doba godine. Bolje je to napraviti ikad nego nikad, mada, evo jesen je idealno vrijeme. Imamo li problema s zečevima, srnama možemo u takvu pastu dodati krv, bilo koje životinje, što će odbiti životinje da glođu koru stabala.
         Receptura za pastu glasi: 15kg gline,15kg kravlje balege,15 l čaja od preslice,3kg štirke,3kg drvenog pepela, 2kg golubljeg izmeta. Mogu se dodati i biodinamički preparati, no ne želim svoju čitalačku publiku opterečivati time. Budući je to puno složenije ipak preporučuje povezivanje s ljudima koji se time bave, te praktično usvajanje znanja iz tog područja.
          Upornošću, odnosno ponavljanjem postupka uočit ćemo da kora zapravo postaje glatka. Naravno da za to treba vremena, pa iz tog razloga obavite taj postupak što prije.

Moji počeci biodinamike

             Ovo je jedna priča iz mog života, kad sam imala svega nekih 4-5 god. Ostala mi je u živom sjećanju, tako da mi je nije teško uobličiti u riječi. Kroz to sjećanje proteže se osjećaj sreće, straha i na kraju ushićenje, jer me moja upornost dovela do toga da sam jednostavno znala, da će to nečemu poslužiti.
              Moje, tada malo emocionalno biće veselilo se šetnjama s tatom. U mom rodnom gradu,gdje je danas sve izmjenjeno, tada je godinama, u samom centru grada, stajao velik dućan dječjih igračaka, čiji su izlozi, njih nekoliko u nizu, naprosto vabili svojim šarenilom.Između svih silnih stvari meni je oko zapelo za jednu vrtnu pumpu, odnosno igračku prave vrtne pumpe. Sastojala se od dječje kantice s djelomičnim poklopcem na kojem je bila pričvršćena mala pumpa, i kojom se istim pokretima kao na velikoj, pravoj, mogla pumpati voda. Budući djeca nisu smjela kvariti pumpu tamo gdje smo stanovali, jer je to bio jedini izvor vode stanarima, pumpati vodu, bio je san snova. Naravno bilo je to prije mnogo godina kad si mnogi radni ljudi nisu mogli priuštiti vodovod.
             Dakle, tata je osjetio da ja to silno želim i udovoljio mi je. Sjećam se da me upozorio kako je to plastika, kako će se to ubrzo potrgati, ali ja sam rekla da ću ja to čuvati, paziti i da je u mojim rukama sigurna.Sigurno je bilo jedino to, da je bio on u pravu, ali svejedno sam je dobila, jer je on osjetio da me time usrećuje.
             Još sad se sjećam male tamnoplave kantice i pumpice kombinacije crveno-žute boje. Taman za mene. Radila je na principu kao što rade većina današnjih pumpica za raspršivaje, ali se pumpalo pokretima kao na velikoj.
              Odmah istu večer, jedva sam izdržala da dođemo doma, krenula sam odmah zadovoljiti svoju želju. Drška je bila tako mala, da sam je mogla držati samo palcem i kažiprstom i bila sam jako nježna jer sam obećala da ću je čuvati. Mnogi su stanari prolazili pokraj mene na dvorištu , ali iako sam bila pričljivo dijete nisam obraćala pozornost na njih,jer sam imala svoju zanimaciju. Tako su i oni mene ostavili da radim. Voda je tekla, brže i sporije, već kako sam ja to htjela i samo sam to i vidjela, a dugo nisam vidjela da su rukavi već i preko laktova postali mokri. Da ali to nije tata smio vidjeti, tako da sam se počela okretati oko sebe da me ne iznenadi. E, tu me bilo strah. Osim toga neko od stanara mogao je upozoriti tatu o tome što ja to radim. Uspjelo mi je do mraka ostati sa svojom pumpicom, koja već i nije tako pumpala kao prije nekih sat vremena. Počeo se skidati i poklopac, pa mi je bilo sve teže natrag je namjestiti, ali nisam se pokolebala. Voda je voda i dok nikog nema u blizini, ajmo dalje.
               Odjednom moja pumpa nije više pumpala vodu, nisam je mogla namjestiti na kanticu, ali nema veze, tu je voda.Umjesto pumpice bio je dobar komad drveta koji sam našla. Njime sam radila vrtloge, snažne vrtloge po kantici tako da je s ruba izlazila van. Radila sam to u smjeru kazaljke na satu i obrnuto. I kao svako dijete uživala sam u vodi, ne mareći što se moji rukavi pri pokretu dotiču haljinice i što je zbog toga sve na meni bilo mokro. Stvarala sam duboke lijevke, tako da se u sredini naziralo dno moje tamnoplave kantice.
             Mnogi su se od nas tako igrali, reči čete, i naravno nebi to bilo ništa posebno, da me u jednom trenutku nije sustigla pomisao, -"hm, kako je ovo dobro, a ko zna možda i saznam čemu to može poslužiti, jer sigurno nečemu služi"-
            Dragi moji čitatelji, ja sam saznala čemu to služi kad sam se počela družiti s ljudima koji rade biodinamiku. Za to mi je trebalo neki 30 god, ali veli se strpljiv spašen. Tu su bili moji temelji biodinamike koju danas sve više otkrivam i uviđam njene prednosti.
             Točno tako se miješaju odnosno dinamiziraju pripravci u tolikim razređenjima, na određenu potenciju, tako da su to zapravo homeopatska razređenja, da tu materije nema, ali lijekovi i pripravci svejedno funkcioniraju. To je zapravo, ono što je fenomenalno što se ne može ničim mijeriti ni izvagati.
               Sjećam se kao sada, da sam zastala gledajuči taj vrtlog stvoren mojom voljom, energijom i donjela svoj zaključak. Nevjerojatno je što može dijete u svojoj spontanosti otkriti, još ako ga potićemo da to bude, da ga kontroliramo taman toliko, da ga ne sputavamo.

               

subota, 19. srpnja 2014.

Gljivice, gljivićne bolesti

    Gljivari znaju kad ima najviše gljiva za branje. Od sezone ovisi vrsta, ali kad je vlage dovoljno to im pogoduje. Vinogradari su u pripravnosti ako kišno razdoblje potraje 2-3 dana i odmah idu tretirati da ne bi bilo prekasno, da ne oboli cijeli nasad. Naravno, da bi se razmnožile, potrebna je i toplina.
      Evo zašto je to tako. Gljive i gljivice su stanovnici površine zemlje. One sudjeluju u procesima razlaganja. One ponekad napuste svoje prirodno stanište. To se dogodi kad se poklopi količina vlage, topline, kad se nađu oslabljene biljke, koje su podložne oboljevanju. 
Ako biljke dobiju kroz naše djelovanje sve potrebne mikro elemente, ako im ne dodajemo samo NPK, makar i u prirodnom obliku, bit će snažnije, a time i otpornije. Često puta to nije tako,  tj sadimo stalno u velikoj količini (monokulturi) istu vrstu biljaka. Tada  posežemo  za zaštitom, čime dodatno slabimo biljnu vrstu i vrtimo se u začaranom krugu. Zato se preporučuje promjena kulture. Tako se osigurava da se jednako mjerno troše mineralni resursi tla.
      Bavimo li se uzgojem jedne kulture, još pogotovo od sjemenja svojih biljaka, one će već nositi zapis sjemena prema kojem su osjetljive na određenu biljnu bolest. Svako živo tlo neminovno je rasadnik, skladište, mikro i makro elemenata, stanovnika tla u obliku vidljivog i nevidljivog djela,a samo treba tamo i ostati. Jednostavno, ni jedan od tih vidljivih i nevidljivih dijelova tla ne smije za gospodariti, previše se razmnožiti, promijeniti stanište, zapravo se početi penjati na biljke. Kažemo da treba postojati, ali i ostati u dozvoljenim količinama. Isto kao što treba postojati, mrava, paukova, stonoga, gujavica i ostalih stanovnika tla, treba biti i gljivica.
         Problem nastane kad njih bude previše, jer mi tek  tada vidimo da je nešto u disbalansu, ali sve krene negdje puno ranije. Krene onda kad mi nismo svjesni. Često puta baš ljudskom pogreškom (najčešće), kad ne zbrinjavamo ostatke proizvodnje na adekvatan način. Kad godinama na istu parcelu sadimo iste biljke, iscrpljujući tako tlo uvijek s istim materijama.
       Zato se preporučuje, isključivo u jesen unositi organska gnojiva, po mogućnosti do kraja razgrađena (sazorena u kompostnoj hrpi). Tako dajemo gotovu hranu biljkama, koja jača njihov obrambeni sistem. Same biljke ne mogu biti bolesne. Mogu biti bolesna tla na kojima one rastu. Kad mi vidimo da su biljke bolesne treba liječiti i tlo i biljke, ako ne i sebe. To je sreća, ako nismo dotle došli, ali često puta je tako. Tome svjedoče nove vrste bakterija, nastale kad se ravno iz staja izvlači gnojivo, usred sezone, pa onda na tome uzgaja.
       Stoga je jako bitno kako postupamo i što radimo sa zemljom, sa organskim otpadom koji nastaje u poljoprivredi te kakvom materijom to smatramo. To je zapravo pokretač proizvodnje, koji ako se pravilno koristi onda je lijek i hrana biljkama. Tako da, evo, sve se vrti oko jednog, gospodarenja, dobrog gospodarenja, nusproduktima, čime možemo očistiti, uljepšati, gospodarstva i maksimalno iskoristiti svaku materiju. Držite se plodoreda 3 godine. Znači ne mojte iste kulture na istu parcelu, nego tek nakon 3 god, a kod kupusnjača i do 5 god. Naši stari imali su takve metode, a to je nešto što treba zadržati. Nisam za vraćanje unazad, ali ovo je odličan način zaštite tla i nasada i džepa.
         Jagode su također jako osjetljive, budući rastu jako blizu tla. Njima ide kompost u redove, odmaknut od redova jagoda čak i do 0,5m, u jesen,Vole dobro gnojenje, pa bih preporučila čisti glistinac, kameno brašno, pravovremeno rahljenje bio-vilama.
         Voćke primjerice male i patuljaste također su jako podložne gljivičnim bolestima, za razliku od autohtonih. Tu puno znači odabir sorti, jer htjeli ili ne autohtone vrste imaju prirodnu otpornost i kad posežemo za nečim novim dobro se informirati što nas čeka. No, to ne znači da nečemo posezati za novim vrstama, dapače, čak tražiti metode, pogotovo u bio dinamici kako bi ih sačuvali i ojačali. Jedna od metoda je premaz za voćke, što će biti cijeli novi post.
        Čaj od  njivske preslice, dobra je pomoć da gljivice koje su na biljkama vratimo u svoje stanište, tj natrag u površinski sloj zemlje. Za to spravljamo čaj koji kuha 20 min. (10 gr suhe, na 2l vode) , ohladimo ga, dodamo 8l vode što nam je dostatno za 100kvadrata tla. Ako se radi o voćkama, obavezno poprskajte deblo i jače grane, a ne samo krošnju. Možete ju koristiti i preventivno i kurativno.
        Jedino što preporučujem je napraviti sve, kako bi tlo i biljke saćuvali u zdravlju, jer je lakše  djelovati preventivno.
         Moram se nadovezati s iskustvima od ove godine. Pogledajte koliko je kiše bilo, te kako je to loše utjecalo. Meni se nakon toliko god vrtlarenja dogodilo da sam svu rajčicu morala izbaciti iz vrta. To je ekstremno vlažno razdoblje utjecalo na ispiranje hranjiva u dublje slojeve, onemogućilo mi da prihranjujem tekućim rastvorom, a razbujalo rast gljivica. Biljke su mi oboljele. Niti druga sadnja nije preživjela, tako da je jako bitno opskrbiti se sjemenjem onda kad ga imamo, te sačuvati nešto i za narednu godinu.  
                                        

četvrtak, 15. svibnja 2014.

Isplativost uzgajanja ------ jagode i luk

              Ovo je pojam od kojeg sve započinje. Uvijek najprije to proračunavamo, ispitujemo, sumnjamo, tražimo i zbrajamo razloge za i protiv. Nešto što započinjemo,mora imati pozitivnu ekonomsku računicu. To je vrlo moderan i stručan marketinški pristup. Mislimo da sve možemo izmjeriti, izvagati, izračunati. Kamo sreće da je tako.
              I, što ćemo najprije izvagati? Prinos,( je li tako?) pa ćemo odbiti uloženo, začuditi se sigurno i donijeti zaključak kako je to sve glupost. A da li smo sve izmjerili i izvagali? Postoji li nešto što je zapravo nemoguće izmjeriti.
                To se zove ljubav, sreća, zadovoljstvo, sigurnost, mir, a to možemo samo osjetiti. To nema mjeru, (nikakvu kraticu ili oznaku)  ali niti kraj. Jesam li ja to staromodna, doznati ćemo.
                 Po meni sve započinje u našim nastojanjima da si stvorimo ugodu. Tako bi trebalo biti. Voljeti sebe i stvoriti si okružje u  kojem uživamo. Ako nešto radimo samo zato jer drugo ne znamo  ( a ovo samo mislimo da znamo, što je često slučaj)  ili zato što to moramo onda je to već u startu promašaj. Bolje se posvetiti nečem što volimo. Došli smo do iskrenosti, prema sebi i prema drugima.
               Zainteresiranost je već pojam koji vežem uz mnogo štošta dobrog. On nas tjera naprijed, daje nam dozu ljubavi za nešto, želju da istražujemo, promatramo, trošimo vrijeme i energiju na sve to. Kako ćemo to izmjeriti, izvagati i kojom mjerom obilježiti.? Postoji li neka kratica koja objedinjuje pojam isplativost?
                 Po meni je žalosno tako razmišljati. Kako ću ja raditi 8 sati za nekim stolom nešto što nema veze s mojim razmišljanjima, nastojanjima, samo zato što me tamo čeka novac. Naravno, računi se trebaju platiti, pa su mnogi prisiljeni tako funkcionirati. Možda zato baš sada propadaju mnoga radna mjesta, pojavljuju se nove ideje za samozapošljavanje, ljudi se specijaliziraju za neku vrstu aktivnosti, a ona ih čini sretnim i zadovoljnim. Pitate li se ikada da li ste i sami takvi, odnosno što bi trebali učiniti da bi to postali.
                   Po meni je to prva stavka koju treba razmotriti prije nego se upuštamo u bilo što.jer neće biti problem cijelo vrijeme provoditi u takvoj aktivnosti, ako ju volimo. Što bi rekla naša poznata i draga obitelj Kostelić na ove moje riječi. Da su se bojali zime i snijega ne bi imali ovakve rezultate. Sigurna sam da im nije bilo odmah isplativo, ali su išli srcem, istraživali, odricali se, voljeli to što rade i ništa im nije bilo teško. Stvorili su svoju taktiku u mnogočemu, a  tako se jedino može napredovati. Pustite onu uzrečicu, mora se raditi. Mora se jedino umrijeti. A koliko ćemo dotad i što raditi određujemo sami isto kao  što određujemo sebi dozu sreće koju pritom ostvarimo.
                     Sva druga razmišljanja isključivo su materijalističke prirode, koja počivaju na tankim grančicama, krhkim kao i mi sami u ovom surovom vremenu i bojimo se posegnuti za nečim što nam ispuni pluća, nabaci osmjeh, samo zato jer "to" nije profitabilno.
                      Žalim mnoge koji su izgubili zdravlje, patili za svog radnog vijeka, a kad se osvrnu iza sebe nema drugo osim praznine. Sve znamo i nečemo dalje o tome, nego kako to promijeniti.
                       Može se sve samo treba hrabrosti i odlučnosti i dovoljno voljeti sebe. Jeste li učinili sve? Je li bilo dovoljno?
                        Mogu li naši poljoprivrednici reći da su učinili sve, ali nije bilo dovoljno? Je li to moguće? Svjedoci smo svakodnevno koliko ti ljudi pate, zbog kredita, obaveza, a ono, jedna poplava, jaka bura u nekoliko dana sve odnese. Od ulaganja do prinosa, težak je i trnovit put koji mogu upropastiti razni čimbenici. Čini se da smo sve nespremniji i  sve je nekako teže nego prijašnjih godina. Pa jeli ovakav način isplativ pitam sebe i sve naše poljodjelce.
                        Najgore mi vidjeti nekoliko ha spojenih, u jednoj kulturi, bez vjetrobranskog štita u recimo obliku nasada lješnjaka koji bi malo zaustavio vjetar, primamio koju pticu, pružio slast svojih plodova u jesen, dao malo lišća neophodnog za dobar listinac i dobro stanje presadnica u sljedećoj godini. Nadalje, izmarkirao oranice i poboljšao susjedske odnose, stvorio višak za prodaju i obogatio jelovnik starih i mladih ukućana, uštedio koju litru benzina, jer zaboga, stalno se žalimo da nam je preskup mada nije problem preoravati kao da je to jedina metoda kojom ćemo poboljšati uzgoj. A gdje su tek pčele, kukci i ostala svita životinja koja bi stvorila balans. Zar stvarno treba biti samo miševa, zlatica, ambrozije, te moljaca svih sorti zbog kojih tako olako posežemo za kemijskim sredstvima, trošeći tako teško stečen novac da bi ugrožavali svoje zdravlje, a djeci ostavljali samo dugove i bolesti.
                         Teško mi je sve to gledati, a ne reagirati.
                          Evo, polomljeni plastenici, pod kojima su tone jagoda i krastavaca, a ukućani u kreditima. Najavljuju s kiše, hladnoća, pa onda visoke temperature. Oštećeni su nasadi, oštećena su sredstva za rad, više mjesečni trud se upropastio. Gdje je tu isplativost?
                             Zašto se ne sade jagode koje rode kasnije, bez plastike? Iako će tržišna cijena biti niža bit će manje stresa, manje gubitaka. Možemo malo uroda imati  pod plastikom, da stigne ranije, ali zašto moramo sve uzgajati u zaštićenom prostoru? ( da bude više novaca?) Presadnice takvih sorata, trebamo kupiti, što je u samom startu trošak, a ove obične, se same razmnože. Pomognemo li im, što nije uopće teško, pa nema im kraja. Šumske, su tek prava delicija. Ne vjerujem da bi obitelji bilo teško brati ih svakodnevno. Ekonomska računica bit će stabilnija budemo li u startu manje potrošili. Na ovaj način kako se sada radi, ja ne vidim ništa isplativo. Ne znamo kakva će biti godina i što nas može iznenaditi, a sama ulaganja obično premaše dobit, ali se i dalje radi isto.
                    Gotovo je bolna nemoć kad se nađemo u takvom žrvnju. Iskočite na vrijeme iz njega. Dobro je pratiti napredak, nove tehnike, ali neka budu u službi tradicije i zdravlja, jer to je jedini način uspona. I opet naglašavam kombiniranje biljaka i raspon sorti. Znači jagode uzgajajte na slami, ili poduprte kamenima, jer to obožavaju. Koristite glistinac (po mogućnosti svoj) ili zreli kompost na većim razmacima od samih sadnica,  nabavite sorte kojima ne treba plastika i nemojte zaboraviti mjesečarke. Šumske možete kombinirati u podnožju stablašica. I imat ćete puno ručnog rada što one zahtijevaju, ali drugačije raspoređenog tokom godine i  manje troškova u startu. Kvalitetom ćete nadoknaditi, ono što ste izgubili količinom, i bit čete sigurno u boljoj poziciji tj više ćete zaraditi.
      Dobro bi bilo imati mogućnost prerade. Mljekari imaju vlastite sirane, a jagode se mogu zamrzavati, ali i ukuhavati, prerađivati u sok.Vole u svojoj blizini luk i češnjak. Znači, kod proljetne obrade ubaciti češnjeve u zemlju, a kad jagodama prođe sezona imamo još jednu berbu, berbu češnjaka. Budući njega ne sadimo tako gusto da ne bi bilo mjesta divljim biljkama, pa njih uvijek bude, neka onda rađe rastu grmovi jagoda koji će popuniti prostor među lukovicama. Tako povećavamo obim poslova, ali u suradnji s prirodom stvaramo sklop otporniji na bolesti i omogućavamo, još jednu berbu.  Imate i mogućnost kombiniranja ranih sorti jagoda s ranim sortama češnjaka, te mjesečarke s kasnijim sortama češnjaka. Ako sadimo pola jednih pola drugih imamo posla za cijelu godinu, ali i stalno prispjevanje plodova koji nam oplemenjuju novčanik.
             Malčiranje je zahvat kojim sprečavamo rast korovima, produžujemo rahlost zemlji, tako da je lakše čupati ako nešto  korova izraste. Čuva nam kontakt jagoda sa zemljom, ali i isto tako zemlja normalno diše i ne pregrijava se kao pod plastikom. Ne znam da li itko ovako radi, osim na manjim imanjima u ekološkom uzgoju koji bi trebali postati uzor, a njihov krajnji ishod prioritet.
             Sjećam se, jednog vrta u kojem je nakon što je rajčica završila svoju vegetaciju ostalo još puno posla. Bilo je tu prekrasnih cvjetova krizantema, koje su se za dan svih svetih sve prodale. Žene su znale iskoristiti prostor i iskombinirati kulture koje su se nadovezivale. I, evo još jedne berbe na istom prostoru. Kadifice (tagetes) imaju ljekovitu komponentu.  Pogotovo niske sorte možete kombinirati s rajčicom i pobirati cvijetove tokom sezone.
                Isplativost je neupitna, a kao tema neiscrpna, tako da čemo je nastaviti i nadopunjavati, već prema zaključcima iz svojih i tuđih iskustava.                  

subota, 10. svibnja 2014.

Radovi u veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju.......

     Vrlo se razlikuju od godine do godine. Uspoređivanjem zapisa koje sam vodila, primijetila sam velike vremenske razlike u svim aktivnostima u vrtu. Prema njima sam primjerice 1990 god 26. veljače sijala mrkvu, peršin, celer, rotkvice i špinat. 30. travnja sam sijala  mahunu, tikvice, što je već za 15 dana sve niklo.
      Sjetva i sadnja jednostavno je uvelike uvjetovana vremenskim prilikama. Sjetite se samo lanjske zime 2013, odnosno sezone radova. Tek početkom aprila zasjalo nam je prvo sunce. Uskrs koji je bio zadnjeg vikenda u ožujku bijelio se, mjestimično doduše, ali sve govori o tome kakve su bile temperature. Nekako nam se izgubilo ono pravo proljeće, a ljeta su postala prevruća. Zime, kad već spominjem nisu bile nekad tako duge i ekstremno hladne ili dogodi se, pretople. Sve je bilo nekako blaže. Spominjem to zato, jer je u sadašnjim  uvjetima teže raditi s biljkama. Sve te promjene uvjetuju i promjenu ljudskih aktivnosti vezane za radove u poljodjelstvu.
      Promatrajući biljke ne možemo postavljati radove po mjesecima. Htjeli to ili ne sve postupke uvjetuju biljke same. One prate rezultat vremenskih prilika i neprilika i pokreću sokove onda kad to uvjeti dopuštaju. Dok nam hladnoća ne dopušta da išta radimo one tada sporo ili nikako ne napreduju, tako da je sve to vrlo prirodno. Kako sunce i toplina pokreće nas ljude tako djeluje i na njih i nema brige da nešto nećemo stići.
      Primijetila sam da mnoge biljke procvatu i ocvatu puno brže nego ranijih godina. To je uvjetovano porastom temperature, odnosno iz snježnih i hladnih dana zakoraknemo ravno u ljetne vrućine. Pratite malo, kako se perunike, jorgovani i sve biljke pomame za danom joj toplinom i ljepota cvata bude kratkog vijeka. Naravno, sve ovisi o tome kakvi su uvjeti, odnosno udio kiše i visina temperatura.
        Nadalje, kad nam je blaga zima ostane prostora za napredovanje bolesti i nametnika, tako da koliko god ranije krenemo, postoji mogućnost da nas nešto uspori. Dobro je biti spreman, znati predvidjeti što nas čeka, a za to treba malo osluškivati i prilagođavati se. Zato je danas bitno imati neki zaštićeni prostor, kako ne bi ovisili o svakoj presadnici ili nečijem radu. Uvijek zato nečega bude, nešto uspije bolje nešto lošije.  Zato ništa ne brinite. Sljubite se s prirodom i ona će vas podržati.
        U problemima će biti oni koji rade monokulturu. Gledajte zašto, ako je za neku kulturu jako pogodna godina, cijena proizvoda će se srušiti, a ako je loša godina, imamo samo ono što neće uspjeti i opet loše za džep. Promijenimo li nastojanja (sebe i svoja razmišljanja) na koncu ćemo imati  hrane  za sebe svakako, a ponešto možemo i prodati. Jer što će nam samo brokula, ako ju ne uspijemo prodati. Trebamo i mrkve. Da kukamo nad njom i žalimo se? Neće se baš potrefiti da ne izraste ni jedno od toga. Osluškujte, uspoređujte, dobro je i zapisivati. Iz svega toga se može naučiti a ponajviše iz svog rada. Zato najbolje prođu mali vrtovi i okućnice. Tamo se svega nađe, ali se sve radi rukama.
        U zadnje vrijeme smo često svjedoci, kako dobar urod lubenica ostane ne iskorišten u poljima. Rodilo je obilato, pa je cijena otkupa bila jako niska i nije samo naša nesposobnost u ponudi ili prodaji zakazala.To zna biti velika šteta, osobito ako je to obitelji jedini prihod. Tako si je sama podrezala krila. Mislili su veliki urod, dobra godina, velika zarada. Recimo da je bilo manje lubenica, pa uz to i mrkve, zar se ona ne bi prodala? Uz mrkvu idu lukovi, zbog očuvanja nasada od nametnika, a što bi falilo uz to i malo kadifica i nevena, koji također sprečavaju napad nematodama. Njihovi se cvjetovi isto tako dobro mogu prodati. Da bi se sve to dobro uskladilo treba imati i neki zaštićeni prostor za uzgoj, kako se ne bi trebali žuriti s presadnicama na otvoreno. Ovo je sad bilo za veće uzgajivače, a bit će još takvih poveznica.
     Nemojte se dati obeshrabriti ako vam netko kaže da recimo u proljeće nije vrijeme za gradnju komposta i visokih gredica. Ako ste tako odlučili sigurno ćete naći dovoljno materijala da sve obavite. Nećete pogriješiti. U takvu ćete gredicu tada saditi buče, tikvice, a sljedeće sezone ćete eksperimentirati s ostalim kulturama. Bućama neće smetati svježe formirana gredica, a  barem će biti tog vrijednog povrća.
     Vrijedne su nam i informacije meteorologa, koje su podosta točne u prognoziranju onog što nas čeka, tako da nam to može pomoći u biranju kultura, vremena sadnje i svih postupaka. Npr, ako se očekuje vruće i suho ljeto to je vrlo  pogodno za salatu endiviju, jer ona bi  na kiši samo trunula, a druge će vrste salata na visokim temperaturama brzo pobjeći u cvijet.
     Nećemo pogriješiti ako uklonimo nešto suhih grana s voćaka, ukrasnog bilja, radi estetike i zdravlja istih, ako pokratimo grmlje da bi se zgusnulo, pogotovo ako je u službi živice. Kada se  prognoziraju  vrlo visoke temperature ne vrbujte vrtlarskim načelima, jer gušća živica lakše će podnijeti takve ekstreme, a i vi uz nju, takvog gustog sklopa. Kad to prođe stignete je porezati.
     Pravilo je znači da pravila nema. Pravilo je da istražujte i kombinirajte i mijenjajte usjeve. Priroda je prekrasno složena i povezana. Čak ne znači da nešto što je uspjelo susjedu da će i nama, ali to ne znači da iz njegovog iskustva ne možemo nešto naučiti.