Ovaj naslov vezan je za mišljenje jedne mlade osobe koja mrzi poslove oko zemlje. Sjeća se kad je pomagao svojoj obitelji u težim i većim radovima u polju. Kao dječarac od nekih 10 god upoznao se sa surovosti rada na selu i poslovima u poljoprivredi. Shvatio je na vrijeme da ovakav način nije nešto od čega se može dobro i zadovoljno živjeti, stvarati, nego raditi od jutra do sutra, imati oštećene ruke, pogrbljena leđa, stalno biti umoran i znojan, s duboko izbrazdanim licem, punim briga i kredita. Nadalje, to ježivot bez godišnjeg odmora, odmaka od svakidašnjice, prisilne preplanulosti na samo nekim dijelovima tijela. Život s "MORAŠ" bez vremena za sebe, obitelj, stalno se odričući i grčeći u nedostatku novca.
To je model razmišljanja koji smo dobili u nasljeđe. Ništa ne mijenjamo, nego tako kako su nas učili, a da bi se modernizirali gledamo imati veči traktor od susjeda. Sve treba brzo izrasti i biti veliko.
U međuvremenu čovjek je izmislio kemijska sredstva, da poštedi svoje ruke od motike i žuljeva, velike i male strojeve, da im budu na pomoč u svakom zahvatu. Sve je to prošlo ovo naše ljudsko društvo, da bi rad rukama opet došao na cijenu. Zapravo, još nema dobru cijenu. Cijenu ima zdravlje koje smo izgubili, psihičko i fizičko, narušena skladnost obitelji, lijekovi, hrana sumnjiva porijekla, koja nas dodatno ugrožava, a na kojoj zarađuju velike korporacije koje iscrpljuju nečije živote, i tako u krug. Zato tvrdim da je rješenje u našim rukama. Pogotovo kod ljudi koji su to na vrijeme shvatili. Oni će promijeniti razmišljanja ljudi poput mladiča s početka priče.
Ruke nečemo oštetiti. Krivo je to i uvriježeno mišljenje. Kad je zemlja rahla, puna humusa, kad nisu potrebni teški alati, kad ne okopavamo samo zato da bi uklonoli korov, nego malim alatom i podsadnjom i kombinacijom biljaka održavamo ravnotežu, tada mogu i ruke biti njegovane. Osim toga možemo utrljati malo" Melema" tako da ih kasnije lakše operemo. On se bazira na vosku iz ovčje vune, lanolinu.
Najradije radim bez rukavica, tek za one grube zahvate, gdje bi se mogli dobiti žuljevi, nabosti na trnje, obojiti kožu, to radim s rukavicama. Uglavnom se zemlju drži prljavom,sve poslov vezane za nju manje vrijednim,a ljude koji se time bave se potcjenjuje. Sve to nije tako, time se nikad nisam mirila, nego mi je to bio dodatni poticaj da to dokažem.
Činjenica je da je biovrtlarenje način obrade pun ručnog rada, što uopče nije ni loše ni hendikep. Tako smo bliže sebi i zdraviji, svjesni korisnosti rada rukama, od psihološkog aspekta do kvalitete onog što pojedemo, pa do kretanja koje je vrlo poželjno u svim dobnim skupinama ljudi.
Osim toga, koja je samo dobrobit druženja, a ovdje i bake i mame, tate i djeca mogu zajednički kvalitetno provoditi vrijeme, učeči, družeči se, upoznavajući vrste povrća, okuse, mirise, a na kraju, gdje je ponos zbog uspjeha kad se nešto servira na stol. Tko će odbiti kušati nešto u čemu je dao svoj doprinos radom, od zaljevanja, pljevljenja, ubiranja? Sve je to nemjerljivo. To nam ozdravljuje porodice i društvo u cjelini, uljepšava život i okružje u kojem boravimo, krećemo se, što je ključno za gubitak kilograma, dobivanje mišične mase, ventiliranje pluća. Tada nećemo imati toliko vremana, a ni potrebe, zapaliti jednu ,a ako baš i to poželimo manje ćemo štete nanositi svojim bližnjima
Možemo li nekim novcem kupiti zadovoljstvo učinjenim, zdravlje, i koliku cijenu može imati naš život s prirodom i u skladu s bližnjima, osjećajem korisnosti i doprinosa društvu u kojem smo izgubili posao, a našli smisao daljnjeg stvaranja upravo ovdje na zemlji. I zato, ona nikako nije prljava. Ona nas liječi, hrani, ona nam vraća tako kako joj mi dajemo.
Punim srcem pozdravljam svoje istomišljenike i sve čitatelje koji se zadržavaju na ovim mojim i Vašim stranicama.
Nema komentara:
Objavi komentar