Poticaji u poljoprivredi -- treći dio

Poticaj u poljoprivredi 3.dio

     Još jedna ideja koja vam može puno pomoći.

     Svaku kulturu sijte u redove,razmaknute toliko koliko vam zahtjeva stroj kojim si pomažete.Samo te redove  prekopavate, još bolje samo prorahlite. Prostor između tih redova kosite. To možete raditi onim malim bezmotornim kosilicama i prošečite s njima u svrhu suzbijanja korova. Ne mora uvijek biti teški kultivator, traktor koji troši gorivo, preokreće i kopa, samo morate biti redoviti. (čak posijte neku djetelinu) Bit će lakše nego se grbiti  s motikom .U tom slučaju obrađujete samo dvadesetak cm širine tla. u određenim razmacima.  Prorahlite taj dio koji zasijavate, a ostalo samo kosite (da li će to biti veča motorna kosilica  ili traktor, vaš izbor, ali ušparat čete na gorivu).
       Da pojasnim. Stvarate travnate pojaseve između kultiviranih biljaka.Tlo neče biti tako sabito,jer ga ne gnječite prolaskom teškim strojevima, kulture će rasti u rahlom, malčiranom,jako živom tlu, jer će okolne biljke to stvarati, odnosno njihov korjenski sklop. Nadalje kako trava ne bi prodirala u uski kultivirani prostor dodavat ćete stalno neku organsku materiju u obliku malča,neposredno okolo kultiviranih biljkaka, što će biljkama goditi. Zato ćete u vrlo rijetkim slučajevima posezati za motikom ili možda uopće,a bit će pravo zadovoljstvo kosilicom prošetati i osugurati tako prozračnost zasijanoj kulturi Ne trebate grabljati,odnosno napravite to kad se materijal prosuši.  Malčirajte tim ostatkom zasijanu kulturu. Između biljaka opljevite, čupajte korov.
      Znači, zemljište  mora biti poravnano zbog 60-80 cm nezasijano terena kojeg ćete samo kositi.Tako dobivate zeleni pojas (širine prolaska vašeg stroja), a prorahljeno tlo u kojem je zasijana kultura nije šire od recimo bio vila, ili malog kultivatora s kojim ste si pomogli prirediti tlo za sjetvu. To izgleda i funkcionira fenomenalno. Usput dobijete pokošeni materijal, raznovrstan, ljekovit za biljke i s njime malčirate zasijanu kulturu.
         Ovakva metoda puno toga pojednostavnjuje. Nema puno grbljenja leđa, rad postaje zadovoljstvo, ostavlja vremena svakom vlasniku da se bavi ljepšim dijelom uzgoja. Pri tome mislim na tretiranje s prirodnim dodacima u obliku čajeva, recimo, znači djelovanje preko lista ali bez kemijskih tretmana, a rahost i prozračnost imamo i postižemo u suglasju s prirodom. Samo joj malo pomognemo i kad radimo s njom sve je lakše.
         Zašto bi trebalo tlo oko kukuruza biti golo, prazno, a na takvom terenu ono se pregrijava. Budući je to neprirodno priroda nađe neku biljku koja odoljeva, tipa slak, kostrva, pirika i onda se takve biljke udomače kako bi pomogle tlu da se zazeleni. Nakon toga  mi idemo opet kontra prirodi, pa se ili mučimo motikom ili trujemo sve oko sebe.
     Na način koji opisujem stvori se razmak, prozračnost među biljkama, a sve one divlje biljke daju neku materiju zemlji, a na njihovom korijenu žive organizmi koji jačaju uzgajanu kulturu. Kad je zdravo tlo, na njemu ima raznovrsnog bilja i ono nam pomaže, a kad stavimo herbicid, o zdravlju ne možemo pričati. Nije zdravo tlo, nije zdrava kultura, nije zdrav nitko tko će ju konzumirati. Ne zaboravite da tlo TEŽI prirodno biti pokriveno, pa ili ćemo to mi napraviti ili će se to dogoditi.U tom slučaju raste ono što je najjače za što su se stvorili uvjeti.
     Treba ponekad ručno uklanjati korov, istovremeno stvarati ravnotežu na tlu, oranici, njivi. Imamo slučajeve da nam je na obradivim površinama samo zastupljena pirika, samo ambrozija, samo vodopija, samo divlja kupina, slak, itd, a treba biti svega. Taj nesklad prouzroče herbicidi i kad uzgajamo bez plodoreda. To znači da nekoliko godina sadimo jednu te istu kulturu, iscrpljujući iz tla iste sastojke, tako da to postaje začaran krug. Tlo počne pogodovati samo jednoj vrsti bilja, pa se od nje stvori obilje, ne pitajući nas da li nam je potrebna ta vrsta. Jednostavno" je", postoji, ima  ga i gotovo, a to može prouzročiti veliku muku u uklanjanju.

     Danas, imamo skupe traktore sa šarenim  gumama u koje nemamo što naliti, ali i dalje težimo k tome. Spremamo se propješačiti od Osijeka do Zagreba a nismo u stanju propješačiti između svojeg kukuruza, odnosno,  posijati toliko koliko ćemo fizički savladati odnosno ručno obraditi. Zbog čega? Muči vas dijbetes jer se ne krečete, a jedete hranu koju ste uzgojili uz poticaje. Kad velim ručno, dajem nove ideje, nije to klasika kopanje kao u naših djedova.

     Imamo nezadovoljne ljude kojima se daje i koji traže još. Što im se više daje više im i treba, što znači da su sve slabiji. Kako ih ojačati?
     Nema načina. To treba doči iznutra, iz njihovih vlastitih nastojanja. Tko opstane napravit će to tako da izađe iz ovog okvira beznađa. Tek tada će jačati. Pile koje je u zatvorenom prostoru ne zna jesti, kamenčiće i puževe, zeleno. Zna samo za smjesu. Ono ovisi o takvoj hrani i ostavite ga vani ono će uginuti bez obzira što je oko njega obilje.
     Kako posegnuti u obilje ako se neprestano vrtimo u istom krugu. Pile bi trebalo kljucnuti u nešto novo, van poznate materije ali treba ga pustiti da samo istraži, da se usudi da proba ili da ugine.

     Samo će pile odlučiti da li će živjeti, hoće li biti zdravo, snažno, ili neće postojati.

     A vi?  Da li se vi usudite?

Poticaji u poljoprivredi -- drugi dio

Poticaj u poljoprivredi 2.dio

     Što su još kombinirali naši stari? Uzmimo ono što je praksa pokazala dobrim. Evo gradili su i oni slamom ali nisu imali baliranu. Tu smo u prednosti. Učimo od njih i još se opskrbimo naprednim tehnologijama. Znali su imati perad  u voćnjaku. Bolesnima je jako bitno jesti ne tovljenu perad  (liječnici preporučuju). Gnojivo koje ostaje za slobodnim životinjama hrana je voćkama, a nama je hrana i kvalitetnije voće i kvalitetnije meso. Zar ne želimo upravo to? A gdje je tu prostor za poticaj?
     Masline se mogu prihraniti gnojem ovaca i koza koje obitavaju oko njih i pojedu makiju.  Tako je i u prirodi. Ono što životinje odbace, ne trebaju, priroda preradi u nešto korisno. Mi smo dio nje i tako bi se trebali ponašati, a od nje učiti, zapravo joj ugađati. Osim toga tako ćemo izbjegnuti umjetno gnojivo.
      Česti požari  kad bespomoćno gledamo dok nam vatra proždire sve do čega dođe budu rijeđi kad se ništa neće moći upaliti. To što uzrokuje palež suha je makija koju bi koze pobrstile, dok je u vegetaciji. Činjenica je da ih je premalo, temperature posljednjih godina više, ljeta jako vruća, s malo kiša. Velika stabla se neće samo tako upaliti, isto kao što se neće u mojoj peći, ako ne stavim nešto sitno.
       Više ovaca i koza, više pastira umjesto gradnje skupih hotela i vrtića za pse. Nemam ništa protiv njh i sama sam vlasnica mačka kojeg obožavam. Međutim, s njegovim balastom nemam kuda, osim u smeće, a ovce i koze su i s te strane korisne.
        To bi  država trebala  poticati, međutim oni tapkaju u mjestu i gledaju samo financije, korist, kako što naplatiti. Naplatiti će znanje koje će  servirati! Već je najavljeno. Hoće li to sve funkcionirati, tj hoće li poljodjelci imati koristi od toga da slušaju o mikorizaciji parcela koje neće biti besplatne. Do sada su vas učili o količinama dodataka u prehrani životinja, o količini zaštitnih sredstava koje upotrebljavate za zaštitu i dohranu bilja.
        Što ste imali od toga, osim što ste UBILI  tlo, kojem je sad potrebna mikorizacija. Stalno ste slušali struku, a nije vam palo na pamet sami sebi biti struka.. Učiti će vas kako izgraditi spremište za gnojivo prema EU regulama, ali tko će to sve financirati. Sav intenzivan uzgoj hvata vas da se pokoravate pravilima jačih.
          Isto kao što se kod dobrog kuhara ništa ne baca, dobar kožar napravi obuću, a što ostane bude za remenje, torbe, ukrase. To je ostatak od  proizvodnje. Nije za bacanje...Mlinar, pekar, svi oni to imaju, a imaju i naši poljodjelci.
            Ostaci kukuruzovine, slame, lišča, biljnog materijala, životinjskog izmeta, što je sve podesno za dobar kompost, samo se treba složiti na hrpe i pustiti da odleži. Mokar materijal, tj urin životinja potebno je skladištiti u posebne spremnike radi očuvanja vode. To isto treba odležati prije nego se upotrijebi.
     Naime, hoću naglasiti da kod dobrog gazde svega treba biti, odnosno mora biti zakotrljano na pravi način, od sjemenja, sjetve, obrade, ubiranja zbrinjavanja ostataka, prodaje. To je težak rad u kojem treba puno samodiscipline, ideja, znanja, iskustva, upornosti i sve to često u jednoj obitelji a gdje je tek podrška bližnjih i međusobno razunmijevanje. Posao bez kraja, pa zato mislimo bar netko da nam pomogne, onda kad uzmemo državne poticaje. Morate znati da vas oni obvezuju odnosno tjeraju na danas več potpuno neprihvatljiv način rada, jer što će vam NPK ako znate da ga nečete koristiti.
     Tako da ako netko misli da će mu to olakšati posao nek se bori za to, a meni se čini sloboda puno boljim izborom. Uvijek će biti takvih gazdinstava gdje će se poticaji tražiti, ali ja se ne bi previše povodila za tom potrebom. Istina da je teško, ali sve ovisi kako razmišljamo i kako smo organizirani.
     Na slobodu se treba pripremiti, informirati, riskirati i dobro zasukati rukave, puno puta i žrtvovati nešto.
      Pošto smo slobodni sami biramo što.

Poticaji u poljoprivredi -- prvi dio

     Učili su me da je ušteđeno kao zarađeno. Usporedit ću s krumpirom. Od svih jela najzdravije i najednostavnije jelo su pole, pećeni krumpir u ljusci. Ali, naši stari su ga pekli na otvorenoj vatri, a mi ga možemo u pečnici. Najjednostavnija usporedba  tradicionalnog i suvremenog. To je dobar izbor. To funkcionira u svim granama poljodjelstva, a ja vas želim potaknuti da istražujete. Jedino tako možete napredovati.
      U ekološkom poljodjelstvu EU postoji sistem pomoći takvim uzgajivačima od strane stalnih kupaca. To nije tako neizvediv sistem kod nas, samo štogod da tražite od nekog, trebati će i vratiti. Znači, gdje je izlaz, osim da promijenim način i pristup radu? Trošim li puno u startu, moram to pokriti cijenom proizvoda!
     A, tek kvaliteta? Vraća li nas to na poljodjelstvo naših djedova? Oni su puno toga radili što je danas u suvremenoj poljoprivredi zapostavljeno. Nekad se iskorištavala slama za pokrivanje krova, što je danas postalo jako zanimljivo. Možete od balirane slame napraviti zid sa sjevera za krupnu stoku, pa natkriti trstikom, slamom s drvenim kosturom. Zar se ne bi moglo napraviti barem nadstrešnice za životinje sa slamnatim krovom umjesto što se uzimaju veliki krediti za nastambe u kojima ih zatvaramo i onda još plaćamo skupu struju koja ventilira prostor?.
     Crnogorična stabla u nizu, gustom sklopu, očiščena s donje strane od grana, mogu biti dobra zaštita od snjega, kiše, sjevernog vjetra, uz kombinaciju zida od balirane slame. Naravno velika i snažna stabla, a ispod ili pokraj  bogato pokrito tlo, kao u staji, koje čistimo od balasta, a njega skupljamo u hrpe gdje dozrijeva i postaje podesan materijal za dohranu bilja.
     Isto tako topla skloništa za sve vrste životinja mogu se napraviti od balirane slame, naravno poštujuči strane svijeta, odnosno viši zidovi se grade od sjeverne strane, a ulaz u nastambe s juga. Kad ih unište vremenske nepogode budu doprinos količini humusa.One mogu i lijepo izgledati, a neće vam trebati kredit. Kad imate fotografije s takve farme i stavite li ih na facebook evo posjetitelja koji če to željeti uživo vidjeti, a vama je to prilika da ponudite i naplatite domaća jela. Tako ste svoj posao zaokružili. Prirodni materijali u službi životinja i ljudi ljepše se uklapaju u okoliš, oplemenjujući ga, a životinje osjete blagodat koju smo im pružili.
     Moje mače razumije sve što mu kažem. Tako su i krave, koze i sve druge životinje. Nauče se spavati na određenim mjestima, osjete da li smo ljuti ili veseli, brižni i vjerujte zapamte kamo se to i kad ide na mužnju. Sve se daju izdresirati. Koke same odu na mjesta za spavanje, samo ih treba stvoriti. Zar je takav problem naslagati bale slame, malo uh izdubiti motornom pilom,. Sve pernate životinje će vam biti zahvalne, a i tlo na kojem će biti.
     Zar se otvorenim uzgojem životinja ne bi mogli smanjiti troškovi i količina ambrozije na poljima? Ekološka imanja imaju sistem paše na jednom ograđenom terenu, a kad tu više nema hrane životinje se sele na susjednu parcelu. Gnojivo koje je ostalo, starim se spojenim gumama  (poput tanjurače) razmrvi po tlu i tamo potiće rast nove trave.
     Najljepše i najzdravije piliće izlegla je koka koja je sama nanosila jaja, sakrivala se, a tada nam pokazala zašto je izbivala. Ali mi se ljudi moramo u sve miješati. Pa što im ne pustimo da se prirodno razmnožavaju. I to isto moramo platiti!? Napravite sve da to izbjegnete. Moguće je slobodan uzgoj način da to postignete.
      Težite neovisnost i  pojednostavnite uzgoj. Proučite što su uzgajali naši djedovi. Činjenica je da domaće sorte ne trebaju zaštitu, jer su otpornije.

Zalijevanje

     Važno ga je pravilno provoditi. Rekla bih da je sistem kap po kap najnježniji. Neće sabiti zemlju, isprati hranjiva, a omogućiti će biljci dobar napredak. Zato ako ste u mogućnosti to vam daje prednost.
     Ako zaljevate noseći kante  tražite bolja rješenja, jer klima je  takva da zaista treba biti spreman na sve ekstreme. Nekad je doista previše a nekad premalo vlage. Nema više ono, optimalne  klimatske promjene sa četiri godišnja doba.
     Kako god bilo zalijevajte uvečer, kad nema sunca, mlakom vodom.
     Zemlja ima svoje ritmove, kad dobro prima, tada velimo da  udiše, a to se zbiva uvečer nakon zalaska sunca, do 3 ujutro. Obrnuti proces otpuštanja, izdisanje događa se ujutro, točnije do 9 ujutro Primjenjuje se kod presadnje, zalijevanja, i ubiranja.. Poštujte to. Još ću o tome pisati. Za sad je važno da je bolje zalijevati uvečer. Zemlja bolje prima, manje isparava i više i bolje opskrbi biljke za velike vrućine. Kad tako radite one jutro dočekaju jedre i čvrste.
     Izbjegnite polijevanje biljaka, pogotovo hladnom vodom. To bi im bio šok, koji remeti prirodno kretanje sokova.
     Čim se to dogodi, to je isto kao kad padnu noćne temperature, pa su biljke nakon toga pune ušiju. To se događa zato što se biljka brani od hladnoće i šokova pa šalje više energije  i sokova u  vrhove i pupoljke. Uši to odmah prepoznaju. To je u prirodi tako, svi kukci, glodavci, razlagači od svih vrsta gljiva i gljivica bakterija jednostavno znaju gdje i u kom trenutku ima za njih hrane. Zato je i potrebno to razumjeti kako bi znali spriječiti njihovo prekomjerno razmnažanje. Bolje spriječiti nego liječiti.Obično je teže vratiti procese, tj. ozdraviti biljku.
     Zalijevanje mlakom vodom ne remeti rad mikroorganizama u tlu, zato je to važno. Prekomjeran rast gljivica zbog nedostatka mikroorganizama prouzrokuje da gljivice počnu dominirati. One uvijek dolaze iz tla.
     Zato je bitno osigurati prozračnost oko biljaka, njihovo dobro zdravlje, snagu, da ih gljivice ne savladaju. Čaj poljske preslice vratit će gljivice u tlo, ako se to dogodi. Međutim bolje je preventivno djelovati, čim primijetimo toplinu i vlagu zraka, odnosno veliku evaporaciju iz tla. Naravno da se tu prati poljoprivredne savjetnike, prognostičare, koji uvijek opominju, da je velika vjerojatnost razvoja biljnih bolesti. Isto tako površinsko okopavanje, najpliće što možete, presječe kanale kojima isparava voda iz tla. Tako isto sačuvamo vlažnost, a ako imate mogućnost taj zahvat radite navečer. Kod malčiranog tla razgrnemo malč, obavimo zahvat, i nakon toga ga vratimo.

     Snagu i rast biljaka nećemo povećati budemo li biljkama sve servirali, zalijevali svaki dan. Bolje je zaliti jače svakih nekoliko dana, a u međuvremenu neka se malo bori sama. Inače će imati plitko korijenje i neće se sama moći braniti od suše, bolesti i slično. Čim joj omogučimo upijanje hranjiva iz dubine, biljka će biti jača.
    .Češće zalijevanje primjenjujemo jedino kod visokih gredica. Tamo je bolja ocjednost i puno biljaka na malom prostoru, naročito u početku dok treba za naklijavanje, dok su mlade i plitkog korijena. To su gredice koje ne malčiramo, jer svaki i najmanji prostor maksimalno koristimo za neku biljčicu.
     Pokrivanjem površine malčem, sačuvati ćemo je od pretjeranog isparavanja vode iz tla, pa opet nećemo trebati toliko zalijevati.
     Zalijevanjem možemo dodavati hranjiva biljkama. Dok je pretjerano zalijevanje ispiranje hranjiva u dubinu. Potrebno je voditi računa o svemu i težiti ravnoteži.
     Isto tako neka se zemlja malo ohladi, neka sunce zađe, onda nastaju uvjeti kad zemlja dobro prima.
   Hladna voda je veliki šok za biljke, tako da je jako dobro omogučiti njeno zagrijavanje.

Podsadnja

        To vam nema veze sa službenom poljoprivredom. U njoj vlada samo monokultura. Budući da je vrijeme velikih promjena na svim razinama, došlo je vrijeme da se i tu uhvatimo u koštac s njima.
        Prihvatimo dakle, da ni jedna kultura neće rasti najbolje, biti najvitalnija, sama. Potpuno je neprirodno da tlo bude ne pokriveno i priroda će se sama pobrinuti da je pokrije.
           Šuma je mjesto na kojem vidimo kako to funkcionira. Tamo je tlo stalno pokriveno. Sasvim je normalno da se vrsta bilja bitno razlikuje, ispod stabala, ali tamo je i bolja kakvoća tla. Nekad smo upravo u šumu odlazili po najbolju zemlju da bi u nju posadili ukrasno bilje. Možemo birati između malčiranja i nekih biljaka koje se slažu s glavnom kulturom, a može i jedno i drugo u kombinaciji.
           Puno posla? Da, istina... Možda da ostavite malo ne dirnutog dijela, smanjite ulaganja i usmjerite se na dio koji ćete moći obraditi na ovaj način. Tu će vam priroda odmah priskočiti u pomoć, jer ćete ne miješajući se u prirodne procese stvoriti stanište mnogim malim i većim biljnim i životinjskim vrstama. Nekad su naši stari radili trodijelno poljodjelstvo, tako da je jedna parcela uvijek odmarala.
           Poriluk i mrkvu sijte na istu gredicu, u naizmjeničnim redovima. Neka zajedno rastu rajčica i zeljarice, salata i paprika, paprika uz pelin, neka ju preraste, nema veze, dragoljub ispod voćaka, jagode i luk. Neven je ljekovita biljka čije cvijetove možete brati cijelu vegetaciju. Time osigurate da nije preveliki, da ne preraste glavnu kulturu, a dobar vam je posađen i u bučama, pravi malo sjene i u rajčici i u kukuruzu, zašto ne. Bolje i to nego bilo koji korov. Može i ta kombinacija s visokim grahom kako su sadile naše bake. Da, treba ga ići skupljati, znam, ručno! Bitan je uspjeh, kakvoća proizvoda. Trenutak kada ćemo to raditi biramo sami prema svom nahođenju.
           Nekad se pšenica ubirala noću, dok je bilo manje vruče, a noćna vlaga sprečavala rasipanje sjemena. Možete ustati ranije čim se razdani pa poslije odspavate.  Može biti više hrane, nego što biste je kupili novcem radeći kao pekar, noću.. Sami birate, ali pustite da vam priroda pomogne. Ona je dobar saveznik samo joj ugodite. Istovremeno tako ugađate i sebi, hraneći se zdravijom hranom, krećući se po svježem zraku i cijelo vrijeme živeći usklađeni s prirodom i lijepim stvarima.
            Neko voli raditi po suncu. U tom slučaju sadite biljke koje ga vole kao i vi. Sve ljekovite cvijetonosne biljke ga vole. Spojite to sa održavanjem livada sa koje ćete ubirati razno ljekovito cvijeće, a može  uz to i pčelinjak, gnijezda bubamara, te svih drugih divljih kukaca neophodnih u prirodi.
            Ja u svom vrtu gdje imam visoki grah, ako bude mjesta stavim i niskog, bolje nego da mi raste korov. Sljedeće godine na to mjesto može ići nekakva zeljarica, jer će grah ostaviti u tlu jako puno dušika. Uzgojim si ga u velikim čašama od pola litre i duboko posadim da ga ne treba nagrtati. Samo posadim i malčiram i manje zalijevam jer ima mogućnost sam doći do vode. To je isto primjer za podsadnju.
        Svugdje gdje ima mjesta stvarajte osmišljene kombinacije bilja (podsadnja) čime osiguravate osim "jedne žetve više", gusti sklop bilja, u koji priroda nema gdje smjestiti divlje biljke koje će vaše kultivirane staviti pod svoju dominaciju. Osim toga ona uvijek nađe način da poneku smjesti upravo tamo gdje toj vrsti odgovara. Svaka od tih biljaka ostaviti će svoje materije kad odumre, a već za života obogaćivati će tlo svojim, mirisom, raznim supstancama koje sadrži. Zato je i važno kombinirati biljke koje se dobro podudaraju i međusobno štite i pomažu. Tako stvaramo zdrave biljke i ne dopuštamo razvoj bolesti i štetnika. Ostavljamo k tome i zdravo tlo za sljedeću kulturu, u kojem ne dominiraju štetnici i bolesti. I naravno, sljedeće godine nemojte saditi istu vrstu bilja, nego nešto što će se moći služiti zaostalom materijom u tlu.
        Često puta u našim vrtovima i kompostima naći ćemo prekrasne primjerke kultiviranih biljaka, čije sjeme je izniklo po nekim prirodnim zakonima i nema im premca po snazi, bujnosti i ljepoti. One nose odlične karakteristike i dobar su materijal za sjeme. Takve biljke su prava blagodat i čuvajte ih i cijenite.

DOBRO SE SLAŽU;
     KRUMPIR I HREN
     BLITVA I NISKI GRAH ILI MAHUNA
     MRKVA I LUK, PORILUK ILI ČEŠNJAK
     JAGODE I LUK
     RAJČICA I ZELJARICE
     VISOKI I NISKI GRAH
     PAPRIKA I SALATA

NOVOZELANDSKI ŠPINAT ispod svega što uzgajamo u visinu. Uspio je ispod krastavaca, paradajza, mahuna. Sam je iznikao i tamo bio najljepši. Presađuje se teško. Jedino s korijenovom balom , što znači, posijana u čašu pa kad ju preraste tada se presađuje.
Celer odbija leptira kupusara. Isto to radi i rajčica. Njene listove kod najezde namočite  na tri sata i time prskate. Znači pregršt listova paradajza i dvije litre vode na tri sata i imate sredstvo protiv leptira kupusara. Budite uporni, jer ako je najezda trebati će ponoviti. Kod mene su tako bježali da ih je bilo posvuda (na staklima, šalaporkama u travi na drugim biljkama) u nadi da će naći opet tako krasno i slasno mjesto za razmnožavanje.
Uz krumpir nemojte saditi rajčicu i grašak, uz radić peršin. Vlasac izbjegavajte saditi uz kupusnjaće, grah, grašak i poriluk. Špinat nemojte saditi uz ciklu.
       Uglavnom iskoristite prostor između biljka s dužom vegetacijom za one biljke koje kraće vrijeme rastu, poput salate, špinata rotkvica. Zgodno vam je to imati u redovima, što radi urednosti, što radi spretnosti, pa do onog da uvijek znate jeli  nešto izniklo.

Problemi s puževima

        Moramo im priznati, kao ljutom neprijatelju, da su mudri. Ne znam da li je to pravi izraz, ali u svakom slučaju stvorovi koji uspješno dignu živac, jer smo često nemoćni pred njihovom snagom za preživljavanjem. Još one s kučicom toleriram, ali balavci.....
        Sjećam se jedne radio emisije, kontaktnog oblika vezane za poljoprivredu. U njoj je žena izjavila: " Ne znam kako se vi svi nosite s puževima. Ove ih je godine strahovito mnogo, a sigurna sam da bi ih bilo još mnogo više da ih moja susjeda i ja ne koljemo. To bi plazilo po cijelom gradu"
         Hm, u tome i jest problem. Ne ih ubijati!!!! Prvo pravilo, jako važno. Suzdržite se mržnje, jer su vam smazali najljepšu jagodu, obrstili salatu i slično.
         Najezda če se dogoditi, budete li im stvarali stanište. Neprosušena trava, poleglo lišče svakog bilja, odnosno ono koje je na tlu u kišnom periodu, a u vegetaciji. Uvijek  je najbolje uklanjati takva staništa. Čak i ukrasne biljke mogu biti lijepe ako im uklonimo donje najstarije listove, dapače, prosušimo, usitnimo, te tako u sušnom razdoblju spriječimo isparavanje vode iz tla, jer time možemo malčirati. Da, ima i onih potpuno niskih biljaka, a one nam mogu biti kao mamac, jer u kamenjarkama ćete ih u toku dana dok spavaju tamo, najviše sakupiti.
         Savršeno stanište je salata. Nju  možete uvijek imati u vrtu, na način da ubirete vanjske listove, velike. Tako neće ležati na zemlji, pa se ni ispod neće množiti puževi. Najbrže če vam prispjeti, bez presadnje, samo rijeđe posijanu. Trgajte vanjske listove, osiguravajući tako, prozračnost oko biljke. Tako konzumirate povrće prepuno klorofila i vitamina, zrelo, zeleno, a ona nastavlja rasti, od nježne sredine koja je žuta i u kojoj nema još toliko vitamina.
         E, sad kamo s puževima dok ih polovimo na pivo, ubiremo rukavicom i sl. Postoji način da ih spalimo, te pepelom posolimo po vrtu. Isto tako ne vole sunce. Ono im isušuje sluz, pa se ne mogu kretati. Ja sam ih znala staviti u posudu i pokriti staklom, ili potopiti u vodu pa kad se raspadnu tom vodom prskati po tlu. 
         Nisam pristalica ubijanja, tako da odnesite ih na neko drugo stanište, u neki šumarak. Dajte im ono što vole, poštujući prirodu. Dajte im SJENU i vlagu ali da ne mogu dogmizati do vaše hrane. Pri tome će odvod kišnice koji ide direktno u kanalizaciju biti dobar.
         Inače, sunce ih prosuši, tako da se mrve. To sam doznala tako da su nekoličina njh, spašavajuči se iz kanalizacijske cijevi dospjeli na zid kuće, gdje ih je sunce dokrajčilo. Nisu imali snage više doći do hrane, koja bi im omogučila da proizvedu sluz i tamo su zaglavili.
         Možete imati i one prelijepe patke, koje ih jedu. Jedu ih i ježevi, ali oni žele i stanište. Malo terena koji nije dirala ljudska ruka, još bolje kompostne hrpe. U njima ježevi  prespavaju zimu, dišući pod toplim pokrivačem, bučno i snažno kao čovjek u dubokom snu.
      Tikvice i buče su puževima poslastica. One koje sam kod sadnje podigla su neoštećene. Grašak koji je direktno posijan ne stigne izrasti, kako ga pojedu. Zato je snažan rast biljke, malo odrvenio, očvrsnut, već pred cvatnju, ključan u  obrani nasada od puževa.To postižemo s uzgojem presadnica u čašama, a dobro je da su malo veče zapremnine. Tako postižemo snažan razvoj korjena, što rezultira bujnijim rastom.  Jer kad su biljke snažne, odrvenjele, nepolegnute, nego čvrsto uzdignute, lakše ih je očuvati, a ako ih malo pojedu ne nastane takva šteta.
           Istražujte strpljivo. To je najvažnije u radu s biljkama i općenito prirodom. To daje veće rezultate nego sila.
           Preporučujem da krenete raditi u bio-dinamičkom stilu. Metoda koju ona njeguje ima zaista efekta. To sam se uvjerila sama. Potrebno je jedino odlučnosti, točnosti i podosta vremena, ali je uspjeh zagarantiran,a što je još važnije nije agresivan za okolinu.
           Da bi se shvatio način rada u ovakvoj zemljoradnji dobro je pročitati knjigu " Tajni život tla", jer ona gradi bazu za razumijevanje.
            U ovako kišnoj godini nije vrijeme za malčiranje, jer to je način kako da puževima omogučite odlično razmnožavanje.
            17 07 2016 nastavljam ovu temu. Proteklo vrijeme stvorilo je mnogo iskustava,a budući da ne posežem za nikakvim sredstvima s kojima bi suzbila puževe, ponešto su me naučili.
             Novi post nazivam:" Kako nadmudriti golače"
           
           

Ruke

      Ovaj naslov vezan je za mišljenje jedne mlade osobe koja mrzi poslove oko zemlje. Sjeća se kad je pomagao svojoj obitelji u težim i većim radovima u polju. Kao dječarac od nekih 10 god upoznao se sa surovosti rada na selu i poslovima u poljoprivredi. Shvatio je na vrijeme da ovakav način nije nešto od čega se može dobro i zadovoljno živjeti, stvarati, nego raditi od jutra do sutra, imati oštećene ruke, pogrbljena leđa, stalno biti umoran i znojan,  s duboko izbrazdanim licem, punim briga i  kredita. Nadalje, to ježivot  bez godišnjeg odmora, odmaka od svakidašnjice, prisilne preplanulosti na samo nekim dijelovima tijela. Život s "MORAŠ"  bez vremena za sebe, obitelj, stalno se odričući i grčeći u nedostatku novca.
      To je model razmišljanja koji smo dobili u nasljeđe. Ništa ne mijenjamo, nego tako kako su nas učili, a da bi se modernizirali gledamo imati veči traktor od susjeda. Sve treba brzo izrasti i biti veliko.
       U međuvremenu čovjek je izmislio kemijska sredstva, da poštedi svoje ruke od motike i žuljeva, velike i male strojeve, da im budu na pomoč u svakom zahvatu. Sve je to prošlo ovo naše ljudsko društvo, da bi rad rukama opet došao na cijenu. Zapravo, još nema dobru cijenu. Cijenu ima zdravlje koje smo izgubili, psihičko i fizičko, narušena skladnost obitelji, lijekovi, hrana sumnjiva porijekla, koja nas dodatno ugrožava, a na kojoj zarađuju velike korporacije koje iscrpljuju nečije živote, i tako u krug. Zato tvrdim da je rješenje u našim rukama. Pogotovo kod ljudi koji su to na vrijeme shvatili. Oni će  promijeniti razmišljanja ljudi poput mladiča s početka priče.
   
     Ruke nečemo oštetiti. Krivo je to i uvriježeno mišljenje. Kad je zemlja rahla, puna humusa, kad nisu potrebni teški alati, kad ne okopavamo samo zato da bi uklonoli korov, nego malim alatom i podsadnjom i kombinacijom biljaka održavamo ravnotežu, tada mogu i ruke biti njegovane. Osim toga možemo utrljati malo" Melema" tako da ih kasnije lakše operemo. On se bazira na vosku iz ovčje vune, lanolinu.
         Najradije radim bez rukavica, tek za one grube zahvate, gdje bi se mogli dobiti žuljevi, nabosti na trnje, obojiti  kožu, to radim s rukavicama. Uglavnom se zemlju drži  prljavom,sve poslov vezane za nju manje vrijednim,a ljude koji se time bave se potcjenjuje. Sve to nije tako, time se nikad nisam mirila, nego mi je to bio dodatni poticaj da to dokažem.
         Činjenica je da je biovrtlarenje način obrade pun ručnog rada, što uopče nije ni loše ni hendikep. Tako smo bliže sebi i zdraviji, svjesni korisnosti rada rukama, od psihološkog aspekta do kvalitete onog što pojedemo, pa do kretanja koje je vrlo poželjno u svim dobnim skupinama ljudi.
        Osim toga, koja je samo dobrobit druženja, a ovdje i bake i mame, tate i djeca mogu zajednički kvalitetno provoditi vrijeme, učeči, družeči se, upoznavajući vrste povrća, okuse, mirise, a na kraju, gdje je ponos zbog uspjeha kad se nešto servira na stol. Tko će odbiti kušati nešto u čemu je dao svoj doprinos radom, od zaljevanja, pljevljenja, ubiranja? Sve je to nemjerljivo. To nam ozdravljuje porodice i društvo u cjelini,  uljepšava život i  okružje u kojem boravimo, krećemo se, što je ključno za gubitak kilograma, dobivanje mišične mase, ventiliranje pluća. Tada nećemo imati toliko vremana, a ni potrebe, zapaliti jednu ,a ako baš i to poželimo manje ćemo štete nanositi svojim bližnjima
       Možemo li nekim novcem kupiti zadovoljstvo učinjenim, zdravlje, i koliku cijenu može imati naš život s prirodom i u skladu s bližnjima, osjećajem korisnosti i doprinosa društvu u kojem smo izgubili posao, a našli smisao daljnjeg stvaranja upravo ovdje na zemlji. I zato, ona nikako nije prljava. Ona nas liječi, hrani, ona nam vraća tako kako joj mi dajemo.
       Punim srcem pozdravljam svoje istomišljenike i sve čitatelje  koji se zadržavaju na ovim mojim i Vašim  stranicama.

Kokoši

      Ovo je jako lijepa i vrijedna životinja. Treba imati svoj prostor da nam ne uništi povrtnjak. Može pojesti sav zeleni neupotrebljiv materijal, a za uzvrat dati odličnu materiju u najsvježijem i najzdravijem obliku. To ovisi o tome kako s njima postupamo i čime ih hranimo.
      Uvriježeno je mišljenje da u gradu ne možemo držati kokice, da su prljave, da smrde, da prave nered, da skupljaju štakore. E, to sve nije istina, ako poštujete  sve što ću ovdje napisati. Naprotiv, one će pojesti sve ono što nećete vi, pa neće doći štakori i miševi privučeni mirisom otpada koji ste stvorili. Zašto ima puno štakora u velikim gradovima, a tamo se sigurno ne hrane kokoši????
      Boja njihova perja, jutarnji pjev pjetlića, prisnost koju će imati na ovaj način, spojeno s lijepom nastambom, zelenim okružjem u kojem će uživati i oni i vi, to je način koji ću vam ovdje prikazati. Vjerujte, od takvih zdravih životjnja dobit čete dnevno toliko jaja, koliko kokica imate. Jedne te iste kokice žive u mom dvorištu i do7 godina. Već se tako poznamo da kad donesem hranu, one ne bježe nego dolaze k ruci. Jedu iz nje, poznam njihovo javljanje, dobiju imena. One imaju također osobnosti u ponašanju. Primjerice, imala sam  jedno vrijeme dvije kokice potpuno različitih apetita. Jedna je živjela samo od zelenoga, a druga se hranila samo puževima. Znali smo je pratiti po vrtu, rukom pomicati biljke, a ona je kljucala  samo puževe, (fenomenalno). Samo je u zemlju obrisala kljun da bi mogla dalje jesti.
      Moje kokoši jedu sav otpad iz kuhinje pomiješan mljevenim kukuruzom. Dakle tu idu, kuhane krumpirove kore, jabučne nakon što popijemo njihov čaj, samljevene lupine jaja, ostatke s tanjura. Gulimo li korjenasto povrće, mrkvu, krumpir, čičoku, celer, možemo skuhati ostatke i dati njima. Gulimo li krastavce, buče, pasiramo li grah, osobito soju za mlijeko, tako da ostane gusti dio (okara), opet dajemo pomiješano s mljevenim kukuruzom, naravno neke ostatke moramo prokuhati i ocijediti da bi im bilo prihvatljivo. Prerađujemo li bobičasto voće pasirajući, ostanu nam koštice. Ako ih je mnogo, možemo ih prosušiti i malo pomalo umiješati u hranu za kokoši..
      Ako želimo imati lijepe i zdrave životinje nije na odmet davati usitnjenu koprivu. Može biti sušena i usitnjena te ju tako imamo cijele godine.Dobro ju je samo opariti kipučom vodom. Kokoši po tome imaju uvijek crvene, zdrave, krijeste .One su pokazatelj snage i zdravstvenog stanja životinja, ukras na njihovim tijelima. Stalno im treba biti dostupno sitno kamenje (sipina). To im je potrebno za probavu, čvrstu kakicu, što je isto pokazatelj njihovog zdravlja.Njihov želudac je koncipiran tako da se u volji (crop ) hrana pomoću  posebnih gastrolita omekšava. Njihov treći, mišićni želudac( gizzard ) drobi i probavlja  hranu pomoću kamenčića.

volja (crop) i mišićni želudac (gizzard)  imaju važnu
ulogu u probavi

      Zimi im mora biti toplo, a ljeti moramo izbjegnuti preveliko zagrijavanje nastambi, odnosno prostora na kojem se zadržavaju. Ogradite im. Tako dobijete prostor koji najprije ozelenite, crnogoricom sa sjeverne strane, ukrasnim grmljem, koje slobodno obrezujete ili je lijepo cvatnjom. Žičana ograda se može i ne mora vidjeti. Možete pustiti penjače, naime dobro bi bilo spriječiti izlijetanje kokica van, tako da visina ograde mora biti veća što su one manje. Znači biljke penjaći vam mogu biti od  pomoći kod uljepšavanja vašeg i njihovog životnog prostora. Napravite tako da ih vi možete promatrati, vaša djeca, unuci, da ne pitaju iz koje tvornice dolaze jaja. Nemojte se bojati mirisa. Onakav efekat kakav pamtite iz djetinjstva kod vaših baka neće se ponoviti, a ja ću vam ovdje detaljno opisati kako to izvesti.
      Prvo i osnovno, nijedna životinja ne može živjeti u gomili svojeg otpada. To znači redovito čišćenje, tvrda kakica zdravih životinja (ovisi o vašoj brizi), lakše se uklanja, pa neće biti mirisa. Napravite tako da budu stalno vani, ali da imaju zaklon od kiše (grm). Potreban je dio s pijeskom da se one mogu kupati u njemu. To je doživljaj vidjeti, poput egzibicija ostalih domaćih životinja. Znam, padne kiša, bude blato, ne može se čistiti, one budu prljave, ružne itd, Evo kako to izbjeći, a pomoći i njima i sebi.
       Prostor na kojem će biti napravite drenažu. Uklonite zemlju, dubine 20 -30 cm s površine, napravite obrub ciglom, željezničkim pragovima, impregniranim novim drvetom, betonom, kako god izaberete. Prostor ispunite debljim kamenjem, pa sitnijim i još sitnijim. Završni sloj, na površini neka bude u  debljini od 10 -15 cm, sitnog šodra, onog za parkovne površine. To će vaše koke kljucati, neće se skupljati voda, a one će biti čiste. Kad vam se čini prljav pograbljajte ga u neku kantu, nalijete gore vode i promješajte. Ubrzo će kamen sjesti na dno. Vodu izlijete na biljke ili na kompost, na čemu će vam one biti jako zahvalne. To je odlična prihrana.  Kamen isperite dok ne bude čist, pa ga vratite kokicama. Možete imati i stalnu rezervu kamenčića, čistih i spremnih za zamjenu. Tako sigurno neće biti neugodnog mirisa, jer neće biti zaostale mase, kokice će biti uvijek čiste, a sve se dobro iskoristi. Nađe li se trave u vodi dok perete kamen isplivat će na površinu i  nju  prvo uklonite.

kamenčići su teški i padnu na dno posude ispunjenene vodom
te tako ostanu čisti

       Ako nemate kućnog majstora koji bi napravio lijepu drvenu kučicu, s zaštićenim prostorima na kojima je lijepo i dok vani kiši, suho, a gdje se one mogu kretati, nabavite bale slame. Naslažite ih tako da kokice imaju skrovita mjesta, zaštitu i toplinu. Možete ih izdubiti uz pomoč motorne pile. Uz  to posadite bršljan, koji će se penjati po nastambi. Po njegovom lišću skliznuti će kapljice vode, pa će on imati funkciju krova.
       Kako držimo pse i mačke u svojoj blizini,( MAČJI OTPAD SE NE STAVLJA U VRT ), tako možemo imati i kokice i zaokružiti prehrambeni lanac oko sebe, pomoći svojim biljkama, opskrbiti se zdravim povrćem iz vlastitog uzgoja i iskoristiti sve blagodati (kokošji gnoj je vrlo vrijedan, vruć, pun N) koje nam priroda može pružiti.
      Evo, nije skupo, a može biti lijepo i korisno.

     

Balkoni, terase i lođe

      Godinama sam smatrala svoju kvadraturu okućnice velikom preprekom u vrtlarenju. Osjećala sam se ograničenom na 120 kvadrata povrtnjaka, kao mali prostor, na kojem  ne mogu napraviti nešto osjetno bitno za kućni budžet. Budući sam velik zaljubljenik u zemlju, prirodu i biljke stalno sam tražila opcije, kako uzgojiti više, bolje i  kvalitetnije. Sadila sam  na neobičnim mjestima sve i svašta, promatrala, uživala u probama, kombinacijama bilja i uvijek nešto naučila. Tako sam  došla do stajališta da "nema prepreke".
        Uistinu možete i na balkonu nešto imati. Balkon, terasa, lođa, drveni sandučići, dobre presadnice, sve je to već poznato. Ima još jedan način, s visečim posudama. Kantice od boje 2, 3, 5 L. Može i veče, samo trebati će neko bolje učvrščenje. Primjerice  metalna kuka, čvršća ručka na posudi, da osiguramo težinu posude zajedno s biljkom od pada, loma i sl.

dno posude kroz koje provučemo biljku,
tako da ona visi kad je objesimo za dršku

     Dakle, nabavite posude od boje (kantice). Na dnu posude napravite otvor promjera 5cm. Izbušite ga ukrug malim borerom. Neka brid bude gladak. To možete postići obićnom rašpom za drvo. Kroz taj ćete otvor nježno provući nadzemni dio biljke. Prije nego to učinite cijelu presadnicu zamotajte u novinski papir, da se ne ošteti, a listove nježno podignite, priljubite stabljici. Nek pri tom zahvatu bude malo povenuta da to lakše obavite. Pustite ju da visi iz tog otvora. Oko stabljike stavite prorezani krug kokosovog vlakna.(i komad kartona u obliku prorezanog kruga nije loše rješenje) koje će zadržati čestice zemlje kod zalijevanja, da vam ne padaju po balkonu, a ujedno da obujmi i nježno učvrsti biljku.
       Nakon toga zasipajte korjen zrelim kompostom, u čemu će ona dalje rasti. Na vrh možete dodati još jednu biljku, primjerice začinsku, nešto što se dobro slaže s ovom koja će visjeti. Ona će dodatno uljepšati cijelu "slasnu kompoziciju". Bit će dovoljno sve objesiti, zalijati i promatrati. Naravno nije dosta jednom zaliti, dapače to će vam biti aktivnost uz svakodnevno promatranje.  Bit će zgodan habitus (rast) bljke.

dvije biljke u visečoj posudi,
jedna s gornje strane, a druga visi s dna posude

       Primjetiti ćete da raste prema gore, tako da se posuda neće dugo vidjeti. Ako ste vješti možete ju dodatno učvrstiti tako da od lika ili špage kukicom, (kačkalicom), napravite košaricu, ili pojačanje od pruća, kokos vlakna, jute.... Moći ćete uživati u svakodnevnim promjenama koje će se događati, od njenog rasta, cvatnje, oblikovanja plodova, sazrijevanja i ubiranja. Biljku je poželjno dohranjivati, a sami birate čime. Neko će možda imati golublji ili lastavičji izmet koji možete razmutiti u vodi, a još uvijek možete napraviti čaj stolisnika i koprive, samljeti lupine od jaja, dodavati ih u vodu ili tlo i imati malo prirodnog povrća.

Rahlost

     Bavimo li se time, rješavamo većinu problema koji nam u proizvodnji bilja mogu otežati rad.

      Sve to ustvari ima podlogu u prethodnim postovima, ali da što više približim rješenja progovaram o isključivo ovoj temi. Svi poljoprivrednici se trude izorati zemlju. Pri tom je zahvatu okreću, zaranjajući plugom. Nekad su tako radili naši stari  Nema tu neke greške, samo, zaboravljamo, da su  naši stari podooravali stajnjak, jednom godišnje, od jedne ili par životinja. Njima je to bio jedini "teži" zahvat. Pri tome je težina konja najviše 1tonu ili koju stotinu kg više za one teže konje. Danas se sve radi traktorima koji ipak kotačima sabijaju kuda prolaze, za vrijeme dok oru, tanjuraju, siju, prskaju, ubiru.
    Znači prolaze često, pa često i sabijaju zemlju. Težina laganih traktora je oko 1- 1,5 tona, a težih 2,5 plus priključci. Pogotovo ako je težak svojom težinom dodatno pritišće tlo. Uzmite u obzir  da su ostaci s farma prečesto dostupni, da se stavljaju na zemlju nefermantirani, prečesto, da se k njima dodaje i umjetno gnojivo,  koriste zaštitna sredstva, jer ovakvi postupci zahtijevaju njihovu primjenu. Kako ćete inače zaštiti krumpir od zlatice nego da prskate, jer ako  radite sve što sam nabrojila nema vam druge. Naši su stari okretali zemlju, jer nisu znali za bolje.
       Danas se zna da okretanjem tla mikroorganizme stavljamo na dubinu u kojoj su oni nedjelotvorni. To znači da nema načina da se razgradi unijeti stajnjak, kako bi bio dostupan u obliku hranjiva, a istodobno dovodi do oboljevanja nasada. To se  događa zbog  postojanja nerazgrađenih materija  koje smo unijeli i zbog nedostupnosti određenih materija koje biljka treba da bi zdravo napredovala. Pogotovo je nezdravo unošenje gnojiva s farma u bilo koje doba godine. To je pogodovalo razvoju novih vrsta bakterija koje preživljavaju na povrću i sl., a koje mogu biti opasne za ljudsko zdravlje.
    To je kotač u jednom smjeru, u kojem zavrtimo, a zaboravljamo da možemo i u drugom. Na takvom tlu izrastu nezdrave biljke koje iza sebe ostavljaju nečisto tlo, a stanje se stalno pogoršava, jer se rade pogrešni postupci. u krivo vrijeme, s krivim materijalom i nikako da izađemo iz takve dubioze. Sve više oranja, više zaštite, više benzina, više kredita, što zajedno daje skupe i nekvalitetne proizvode koji kad ih jedemo uzrokuju zdravstvene probleme  za koje opet treba novaca. Tako u nedogled. Vratimo se nazad.
     Umjesto pluga uzmite podrivač. Tako ćete dodati zrak u tlo što je često puta najveći okidač zbog kojeg odlučimo primjeniti taj zahvat. Umjesto neprerađenog stajnjaka biljkama servirajte kompost. Time im dajete gotovu hranu u najgornji sloj od 10-15cm. Neka tamo ostane. Biljka će tada  svojim zdravim razvojem stvoriti snažan korijen, na kojem će se razmnožavati životinjski svijet koji mora postojati kako bi tlo bilo živo. U njemu će se tada uspostavljati vodno -zračni režim, jer će korijen svojom snagom prodirati u dubinu iz koje će crpiti i vodu i hranjiva, a usput će mrviti  tlo. Tamo će ostati i kad uberemo plodove i svojom materijom stvoriti podlogu za sljedeću kulturu. Nikako istu, jer tako osiguravamo dobar razvoj nasada sljedeće sezone. Znači obavezan plodored u kojem svaka biljka sljedećoj, svojom zaostalom materijom u obliku korijena u raspadanju ostavlja "nešto" što pogoduje razvoju sljedećeg nasada.
     Kad budete ovako postupali nećete svaku godinu započeti s zasijavanjem kulture u tlo u kojem već postoje razvijene bolesti, štetnici, tlo koje je iscrpljeno baš onom materijom koja je ključna za određen nasad i kojem treba dodatan poticaj (kemija) da bi napredovala. Prestanite silovati zemlju. Zavrtit će te u drugom smjeru, boljem.
Ako je zemljište okrupnjeno nemojte zaboraviti na ptice, krtice, trčke, guštere i ostale divlje životinjske vrste. Tada ostavite nekih 6 m divljeg neobrađenog terena, jer sav taj živi svijet je  potreban u životinjskom lancu kojeg stvarate svojim radom. Tako će se stvoriti prirodna ravnoteža. Ponekad kad je prostor manji, imajte barem uvjete za ježa. Ne zaboravite, ako ćete saditi iste kulture imat ćete najezdu nametnika one kulture koja je prečesto zasijavana, jer će im sama kultura  omogućavati da se oni razmnože.
Samo mudrošću  ćete preskočiti kemijske dodatke, a istovremeno stvarati zdravo i rahlo tlo. Znači istovremeno djelujete na sve aspekte,odjednom.Samo tako se može naprijed.
Ovakvu strukturu, kakva se vidi na filmu, smijemo podržavati samo u svrhu gradnje.

      Postoji još jedan problem kod teških traktora, jako velikih površina gdje se sve radi njima. Tu isto možete izaći iz okvira standarda i učiniti čuda. Evo kako;
Osigurajte prolaz kotačima po jednom te istom mjestu. U tu svrhu mogu se staviti i tlakavci,(samo za prolaz kotača velikih traktora) ili taj prostor redovito kosite tokom sezone, ako sve radite ručno  a tim materijalom nakon što ga prosušite malčirajte. Možete nasad malo gušće posijati, jer ćete prozračnost dobiti na svaka 2m, koliko je otprilike razmak između kotača. Tako si osiguravate mehaničku tj olakšanu obradu, a čuvate tlo. Dobro je stavljati i potkulture, koje čuvaju tlo od evaporacije tj pretjeranog isparavanja zemlje, a  ujedno se mogu nadopunjavati na glavnu kulturu, da vrše zaštitu od nametnika, no o tome poseban nastavak.
       Rahlost je jako bitna vrijednost tla, na koju utječu razni prirodne pojave, ali i zahvati koje obavljamo, zato razmislite kakve postupke primjenjujete na svojoj zemlji.Na prirodne pojave se ne može utjecati, ali zato se može donositi odluke koje će bitno popraviti strukturu, a time i stanje zemlje.  Dajte šansu prirodi i učite od nje, jer ona daje prekrasne primjere.
        

Nakon poplave

     Gledajući neki dan  poljoprivrednu emisiju nikako da mi slike i prikazano stanje izađu iz glave. Za one koji nisu gledali, stanje tla je katastrofalno za sadnju, bilo kakav uzgoj,  bilo čega. Sad kad se voda povukla, povukla se samo s površine, a negdje u dubini ostalo je presabito tlo. U njemu nema zraka, što ono "samo" nadoknađuje s površine pucajući u razmacima (raspuklinama) od 2-3 cm.
     Kulture koje su posađene u takvom tlu ne mogu prodrijeti korijenom do vode (jer je toliko sabito), a zapravo je ima u izobilju. Biljke se muče na površini i rastu u suši kojoj je uzrok loša struktura zemlje. Nasadu prijeti sušenje, odumiranje, neće se moči koristiti u ishrani stoke. Pitanje je što napraviti.
     Sigurna sam da dodavanjem zraka (podrivanjem), ne bi nenjeli više štete nego da čekamo što će Bog dati, jer posao poljodjelca je stvaranje, poticanje rasta, djelovanje. Nema ni jednog posla s dobrim rezultatima, ako čekamo što će nam Bog udijeliti. To možemo tada kad smo sve uradili što god smo mogli. Znači radije žrtvovati nekoliko  redova kulture nego cijeli urod. Prekidanjem korijenovih izdanaka, (podrivanjem ćemo to prouzročiti ) potičete rast novih, pa se korjenova bala širi. Znači ne preokretati tlo (opet), nego samo proći podrivačem , što manje gazeći. Naime bilo bi daleko bolje utrti godinama iste tragove, a tlo između uopće ne sabijati, redovito malčirati. Ja sam pobornik čuvanja tla, u svakom pogledu, jer nema zdravog uroda bez toga. Korijenski sklop također rahli zemlju, lakše uzima iz tla materiju tako da je tada i nadzemni dio biljke snažniji. Stvar je povezana, a priroda sve ne milosrdnija prema čovjeku, koji je jedini na planeti sisavac s razvijenom svijesti i trebao bi djelovati pomažući sve procese, a on nažalost radi protiv nje.

     Kada sam ja kretala u vrtlarenje prije 30 god imala sam sličan  problem, samo u puno  manjim razmjerima. Čim sam zalila svoje kulture, na površini se radila pokorica. Jedini način da to spriječim  bilo je povečenje količine humusa. To me natjeralo da čitam, učim, istražujem, radim probe, a buduči to volim, ništa nije bilo teško. Moje tlo je bilo jako šodrano, pa ga je prvo trebalo ukloniti da bi se nastavilo s oplemenjivanjem. Nakon presijavanja, kako sam krenula dodavati kompost, ponekad i nedovoljno zreo, (za što sam takođe platila danak), postupno su se zbivale  promjene. Najprije sam to primjetila kod zalijevanja, jer je nestalo pokorice, a malč je pomogao da kulture  nije trebalo toliko zalijevati.

     Svi znamo kako tlo nakon oranja izgleda rahlo, meko, gredice povišene, a što ga onda sabije? Vremenski utjecaj, je nešto na što ne možemo utjecati. Znači preostaju nam postupci na tlu, zahvati kojima čemo zadržati i poboljšavati strukturu tla, tako da kiša, ponekad vode preko mjere, a ponekad nedostatak, neće bitno promijeniti strukturu zemlje. Zašto šumska zemlja ne doživljava takve promjene u strukturi. Nju čuva stvoreni humus. To je tlo koje bi nam trebalo biti uzorom. Ono je toliko fino, prozračno, meko, rahlo, bogato organskom tvari. U njemu sve dobro raste. Raditi bilo kakav zahvat "u" ili "s" takvim tlom pravo je zadovoljstvo. Ono svojim mirisom poziva da ga diramo, mrveči nam se pod prstima.
      Ako su razmjeri poplave puno veći stvar je još kompliciranija. S tla je otplavljen humus, tako da znamo da nema ni zraka, ali ima previše vlage, težine i sabitosti. U njemu neće imati što razgraditi organski dodatak ( kisik potiće razgradnju), a umjetnu prihranu  ionako nema svrhe dodavati.  Pitanje je što i kako dalje, što uzgajati, da popravimo strukturu zemlje, imamo nekakvu dobit, korist, pogotovo ako od toga živimo.... Situacija je ozbiljna.Tu su još i zagađenja, jer tko zna što je voda donijela, te, odakle početi....
      Kod poplava velikih razmjera kakve su se dogodile na našim prostorima, bitno je ustanoviti stanje tla, izvršiti analize, kako bi znali čime raspolažemo. Sve ostatke od ranijeg uzgoja najbolje je složiti u hrpe da ih priroda pretvori, razgradi u koristan materijal. Tako će sve bakterije, više i manje opasne sagorjeti u kompostu, te će tako koristiti sljedeće sezone u uzgoju. Najvažnije je uspostaviti natrag zdravo tlo, na što prirodniji način. Nema ubrzavanja i siljenja. To je kao kod  bolesnog čovjeka. Antibiotici mogu trenutno pomoći, ali jači nam je imunitet ako što rijeđe posežemo za njima.
       Dio tla bilo bi dobro prepustiti prirodi da ona sama proraste tlo divljim biljkama, jer izrast će samo ono ćemu će pogodovati. Te će biljke svojim korijenjem razrahliti tlo, svojim korijenčićima, mirisom i kvalitetom prizvati i drugi svijet povezan s biljkama, koji se odnosi na gljivice koje žive u njihovoj simbiozi. To će prizvati i ostali živi svijet raznih kukaca, a na posljetku i gujavica. Sve je to najbolje dopustiti da se dogodi, jer ako nam se žuri, to nas može koštati.
       Neprirodno je  na nezdravom (kontaminiranom) zemljištu nastojati bilo što uzgojiti da bude zdravstveno ispravno i da ima hranjivu vrijednost, a najposlje bilo kakavu tržišnu vrijednost. To je isto kao što bolestan čovjek ne može dati svoj maximum i pogrešno je to očekivati od njega. Za sve ozdravljive procese potrebno je vrijeme i strpljenje. Tek tada možemo očekivati rezultate.
         Sve što požurujemo, kad nemamo dovoljno strpljenja i ne sljedimo prirodne cikluse i pomake ka ozdravljenju možemo skupo platiti. Najneekonomičnije je proizvodidti hranu koja je nekvalitetna u smislu loših nutritivnih vrijednosti, slabe skladišne sposobnosti, a za koju zapravo treba mnogo radnih sati,  skupih zahvata i zaštitnih sredstava, a sve zato jer tvrdoglavo stremimo uzgajati iste kulture na več daleko iscrpljenom zemljištu. Tlu treba odmora, a osobito promjene kulture, kako bi se mineralni sastav tla uravnotežio, jer svaka će kultura, nešto drugo izvlačiti iz njega.
         Preoravanjem stvorit ćete površinsku rahlost, kratkotrajnu, opet preokrenuta zemlja, onemogučit će mikroorganizme da rade, a ako se i nađe koji živi stvor pticama će biti hrana. Potrošit ćete gorivo i opet ovisiti o poticajima države. Vrijeme je da promijenite način rada. Priroda će radit za vas,samo joj dajte šansu.
        Rješenja se nalaze u brzorastućim kulturama poput konoplje, lana, facelije, lucerne travnodjetelinske smjese, pa zatim u divljim zonama ( 6m), između ostalih kultura, koje tada stvaraju prirodni balans. Naime, svojim prisustvom, osim što su vjetrobranski štit, nadoknađuju zračnu vlagu, svojim mirisom i izlučevinama prizivaju nove životinjske vrste te tako nadoknađuju prirodne neprijatelje nametnicima s kojima imamo poteškoće. Tako da nemojmo to gledati kao 6m manje obradivih površina, odnosno u kvadraturi je to puno više, ali nije bez razloga.
         Druga krajnost koju najavljuje država, pomoć je u mikorizaciji, odnosno dodatnim ulaganjima, a već sad je proizvodnja preskupa, odnosno neekonomična. Previše se ulaže, počevši od količine upotrebljenog goriva, ulaganja u zaštitna sredstava i dodana gnojenja, razna skladištenja, prijevoz i pakovanje. Sve to treba  uzeti u obzir, i proračunati, jer je curenje sredstava na sve strane očito. S druge strane cijena proizvodima naočigled pada, kao i količina proizvedenog, Jedini porast bilježimo kod ulaganja u proizvodnju. To možemo promijeniti jedino novim metodama rada, učenjem, strpljivošću, što nije lako, ali nije ni teško ako nešto volimo.
        Razumjeti prirodu zapravo je divna mudrost. Primječivati da na zdravim tlima zapravo dominira raznolikost biljnih i životinjskih vrsta koje žive u suglasju, gdje ni jedna od njih nije suvišna, bezvrijedna ili nelogična. Kad se to potrudimo razumjeti tada zaista možemo reći da smo dio nje i da za nju živimo i stvaramo. Sve ostalo je zavaravanje a cijenu toga plaćaju naša pokoljenja-
         Slobodnjaci duhom, a baveći se poljoprivredom jednostavno iz znatiželje zavire u biodinamika. Neki i ostanu u ovom istražujući dalje znanost koja dotiče sklad u suživotu ljudi, biljaka i životinja, te tla s svojim mineralnim sastavom, ne zaboravljajući utjecaj mjeseca i ostalih planeta. Za taj način potrebno je strpljenje i vrijeme. Nešto čega zapravo ima u izobilju svelo se na najmanju moguću mjeru, samo zbog  brzog profita, kojeg zapravo ima sve manje, sve je slabiji, ljudi sve umorniji, bez uspješnog uvida u budućnost, puni dugova i kredita. Jedva posluju i vežu krajeve.
          Biodinamika je metoda za uporne ljude koji vole zemlju, koji paze ne njenu kvalitetu, koji ju svjesno žele ostaviti svojoj djeci u što boljem stanju, a isto tako raditi i zaraditi.
           Krajnji rezultat takvog rada bude vrhunska hrana, gotovo lijek koji je zapravo sve više tražen, čijom konzumacijom uravnotežujemo vlastiti um i tijelo
            Nemili događaji poplave  uništili su mnogo. Svaki dan smo svjedoci toga, ali sam sigurna da duh ljudi nije uništen. On je najveći pokretač ideja i znanja.         
        
      

Gradnja komposta

       Namjerno pišem sad o ovoj temi, bez obzira što je proljeće. Tako ćete se stići pobrinuti za materijal, isplanirati si aktivnosti oko te akcije, osigurati položaj sjene nekom biljkom koju sad možete posaditi i sl. Ako ste odlučili uzgajati vlastitu hranu trebate se pobrinuti uzgajati je na kvalitetnoj podlozi. Dodavanjem zrelog kvalitetnog komposta osiguravamo zdrav i snažan urod.  Kad je nešto što je nadohvat biljci, oko čega ona ne treba stvarati napor, tada bude jača i bujnija.  Dobro je odabrati mjesto na koje ne dopire sunce, stvoriti ocjednu podlogu  (poželjno je staviti kamenje ispod),a tada  počnemo slagati sav otpad koji imamo u vrtu,To mogu biti suhe grane i grančice voćaka, lišće, slama, posušena travu od košnje, kukuruzovina, stabljike svog prošlogodišnjeg povrća, sve što je  razgradivo, što nam ne treba i stvara nered možemo vratiti kroz kompost biljkama kao hranu.
      Hrpu radimo najmanju od jednog metra kubnog. To je minimalna količina dovoljna za sagorijevanje i postizanje topline kojom postižemo pasterizaciju. Materijal je dobro usitnjavati na komadiće od 5 cm. Usitnjavanjem osiguravamo brže raspadanje. Hrpa dobiva dovoljno zraka između komadića koji nisu premali, a opet smo usitnjavanjem osigurali dobru razgradnju. Znači kad osiguramo toplinu i zrak preostaje još vlaga. Zato kompostište smještamo na sjenovito mjesto kako se putem sunca ne bi isparavalo previše vode. Naravno, tokom slaganja hrpe potrebno je polijevati, odnosno miješati suhe i mokre sastojke. Naravno i kod učestale suše isto ga je poželjno poljevati. Ovdje ništa ne sabijamo, jer nemamo slojeve, nego samo hrpu širine najmanje od 1m (može i šire), a dugačku koliko želimo.
       Kad ste negdje to vidjeli na polju? Svaka čast izuzecima, ali za njih ja ovo ne pišem. Sad si zamislite kako bi to bilo kad bi naši poljoprivrednici umjesto što pale prije oranja ili samo podoravaju takav materijal slagali ovakve hrpe. Ne bi im bila potrebna sredstva za zaštitu kukuruza i ostalih žitarica, znači ne bi trebali poticaje države, bili bi samostalni, žitarice kvalitetnije, neprskane. To jest posao, ne poričem, ali je mogući i dugoročno gledano, vrlo pozitivan. Kompostiranjem uništavamo uzročnike bolesti biljaka, zato jer je to prirodna pasterizacija (stvaranje temperature od 70 stupnjeva). Na taj način smanjujemo i pojavu insekata, koji uvijek sljede iza biljnih bolesti. To je prirodni sljed. Naravno, dolaze određeni insekti koji su izričito vezani za određenu biljku, koji se zato što je već oslabljena razmnožavaju i obitavaju na njoj, pa ona tako postaje domaćin, a sami insekti loši jer su zapravo dominatntni. Povečava im se broj. Naročito površinskim zakopavanjem ostataka od prošle uzgojne sezone potičemo razvoj bolesti biljaka, razmnožavanje štetnika, a time korištenje sredstava za zaštitu bilja.
      Naravno da s takvom ne kvalitetnom hranom u tijela unosimo materiju zbog koje sami obolijevamo, pa nam i tu trebaju kemijski dodaci u obliku lijekova.
      Iskustva kažu da je najbolji prostor za kompostište zaštićen lijeskom, brezom, bazgom, jer i ta stabla luče određene materije koje potiču razlaganje. U hrpu nikako ne stavljamo uzlučevine pasa, mačaka, ljudi, plastiku, metal, pogotovo aluminij, baterije  itd,  Međutim niti korijeni višegodišnjih korova, oni dosadni površinski poput zečje soce, divljg sirka, pirike nemaju što raditi u kompostu.
     


Ovo je zlatnica s nježnim i krhkim korjenom, koji se lako
lomi kod pljevljenja. Motikom bi je samo razmnožili.

     Isto tako dodavanjem komposta u tlo promijenit ćemo korove u vrtu, polju, vinogradu, voćnjaku, svugdje. Rijetki nametnici i bolesti prežive temperature od 60 - 65 stupnjeva, koliko se stvori u prvoj fazi razgradnje komposta.To je temperatura u dobro složenom kompostu. Njega nije tako jednostavno napraviti, ali ne mojte odmah odustati. To je vrijedno savladati,Temperatura koja varira, varira zbog sastava u hrpi, a veću toplinu postižemo dodavajući  životinjsko gnojivo.( do 70 stupnjeva)
     Naši poljoprivrednici to ne rade, tako da se na polju razvijaju bolesti poput kukuruznog moljca, pa budući je to česta kultura u poljima, česta je najezda tog moljca. Spaljivanjem ostataka možemo smanjiti njihov broj, ali isto tako smanjujemo  količinu humusa, jer ne omogućavamo organskoj materiji da oplemeni tlo, nego ju pretvorimo u vatru. Ona sagori i odnese onaj dio koji bi zemlju oplemenio. Inaće kukuruz je takva biljka koja je sama po sebi jako zahtjevna i  bitno osiromašuje tlo. To znači iz priloženog, da puno toga bacimo u zrak, pri čemu je velika stavka i njegovo zagađenje.
      Čovjek je taj koji bi trebao osigurati razlaganje uz sagorjevanje na 50-70 °C. To priroda ne može sama. Budući da smo mi dio nje, trebali bi tako djelovati, pomažući joj stvoriti ravnotežu. Ni jedna vrsta insekata ne bi bila dominantna kad bi čovjek djelovao podupirući prirodu.
       24 .07 2015 moram dodati da mijesto za kompost obavezno treba biti zaklonjeno stablom, grmom ili čak natkriveno. O tome ovisi da li će kompost biti"zdrav!", da doslovno tako. Njemu je potrebno dodavati vode tako da bude samo jednakomjerno vlažan, nikako mokar. Kad je mokar tada je sabit i materija je sljepljena. U njoj nema dovoljno zraka koji bi potaknuo pravilnu razgradnju. Dobije neugodan miris i treba ga obavezno čim prije presložiti na drugu hrpu, da se ravnomjerno rasporede suhi i mokri djelovi.Treba imati kompaktnost, bez suhih i mokrih zona. To je isto česta pogreška. Ako je cijeli mokar i težak potrebno je dodati suhe sastojke. Naravno da to sve produžuje proces raspadanja i kasnije čemo ga moći početi koristiti. 
       Kompost može biti i presuh, što također sprečava  jednakomjerno sagorjevanje materije . Tada se treba sav navlažiti, mlakom vodom da ga ne rashladimo.
      Važna je veličina grančica  jer što su manji komadići otpada, procesi prije krenu, stvori se kompaktnost mase ( 1m kubni,minimalno) te se tako postigne željena temperatura, a sve faze sagorjevanja : 
                 1) zagrijavanja-pojava bakterija
                 2) prorastanje gljivicama, prepoznamo bijele naslage na materiji
                 3) faza sa raznim paucima i stonogama
                 4) kad ga ostave i gliste
       će stvoriti zdravu materiju. Ta materija lijepo miriše na šumsku zemlju.

                                                                                                                   

Dobrobit visoke gredice

     Na takvoj ćete gredici 4-5 god bez većih zahvata slobodno ubirati plodove svoga rada. Poslažete biljke tako da na sredini sadite nešto visoko, a s jedne i druge strane uzdužne redove povrća koje se međusobno podupire i štiti. Tako stvaramo sjenu korovima, a prednost kultiviranim biljkama. Cijeli gusti sklop bilja sprečava pretjerano isparavanje vlage iz zemlje. Tako zatvaramo krug dobrobiti za sve. To je ravnoteža pod našom kontrolom uz pomoć prirode. Nema ništa lakše i ništa ljepše od toga. Zaposlimo mikroorganizme, bakterije, kukce, gliste da obrade sve ono što je nepotrebno i ružno u našoj okolini.  Svi rade za nas. Sretni i mi i oni. Stvaramo bogato tlo, na kojem može izrasti samo nešto što je puno antioksidansa tako potrebnog našem tijelu. Biljke ga stvaraju da bi se obranile od bolesti i nametnika. To je kao snažno  ljudsko tijelo kojem nije potreban antibiotik da bi se oduprlo upali, ali ako ga krene uzimati, češče mu je potreban. U redu ,slažem se da je spasio mnoge živote, isto kao što su dosadašnje poljoprivredne  metode prehranile mnogo ljudi. Međutim, vrijeme je promjena i usklađivanja s prirodom. Dajte njoj i sebi šansu prije nego što nepovratno izgubite vjeru u bolji i ljepši svijet i društvo.
     Sve što treba je posijati ili posaditi, opljeviti, zaliti (malo češče), i uživati promatrajuči i ubirući. Uvjerit čete se, da je taj način puno lakši. Uvijek su biljke na takvoj gredici snažnije, ranije krenu, daju više roda, a manje nas iscrpe. Na toj gredici bit će najljepši i najbogatiji urod.
      Jedne sam godine stavila pokusno, malo čičoke, koliko se inače sadi u jednu jamicu. Žao mi je da nemam fotografiju, nego samo svoju riječ da je to bilo čudo neviđeno:- Jedna kanta od 20 l, prekrasnog zdravog gomolja. Stojim iza toga da posao mora biti užitak, tako da je ovo je pravi način.
     Žao mi je sve vrtlare koji se drže isključivo motike, koji se muče grbeči leđa. Oni ne mogu voljeti svoj posao. Kome je užitak svijati leđa, peći se na 40°C, a ako to ne radiš korov sve preraste. Dok se ti s njim boriš priroda će poslje prve kiše stvoriti uvjet da izraste novi, još jači korov, pa ti nađi snage, uzmi motiku i opet kreni kontra prirodi već unaprijed znajući da češ izgubiti. Tko ima toliko snage, da ne posustane, odnosno da ne posegne za svim onim "blagodatima" kemije koji su zapravo zlo za naše zdravlje, zlo za tlo koje nas hrani. I tako dođosmo do cijele naše poljoprivrede koja se vrti u krugu od monokulture, uništavanja tla teškim i skupim strojevima, financijskim poteškoćama, itd.      Ovakav "novi"  koncept rada zahtjeva u startu više fizičkog rada, ali uređeniji okoliš. Jest da trebamo imati strpljenja, jer ništa ne ide trenutno. Prirodni procesi za koje treba vremena idu polako, uzlaznom putanjom, stalna su pomoć, koja nikad ne izostane. Priroda nas neće iznjevjeriti ako se s njom udružimo, dapaće, uvijek će nam vratiti
      Zato, kraj takve gredice možete čak i sjesti sa svojim ukućanima dok pljevite, odnosno dok  sve zajedno  radite. Možete i pričati, dok se divite svim blagodatima koje vam ona pruža .Zašto bi se družili samo na vrtnim stolcima uz hrpu hrane koja deblja i operećuje organizam? Svaka čast na takvom opuštanju uz prelijep vrtni namještaj. Volim sve što je lijepo za oko, sjesti, podružiti se i pojesti, ali može i bolje. Volim spojiti ugodno s korisnim.  .
      Biljke na takvoj toploj, rahloj, bogatoj, dobro ocjednoj podlozi jednostavno budu snažnije, zelenije, veče, prije procvjetaju, daju zdravije plodove, veče i bujnije. To je pravo čudo, kad usporedite s običnim i klasičnim uzgojem.
    Gredica ima veče zahtjeve za vodom to je činjenica, međutim nije ni to problem, ako vidimo da uspjevamo uzgojiti zdravije i ljepše primjerke, pa rješenje možemo potražiti u slobodnom padu, odnosno spremniku u obliku obićne bačve s perforiranim, može i starim komadom vrtnog crijeva.
    Ako ništa drugo ne preostaje zalijevamo ručno, obavezno mlakom vodom, a tu nam mogu i dječica pomoći.
     Jako je bitno stvoriti gusti sklop biljaka, te će one spriječiti isparavanje, tako da tu može izrasti puno više hrane, što je opet dobro.Sve ovisi  o tome koliko se angažiramo, gdje je smještena gredica ili se radi o većim površinama, ali je zaista užitak raditi,kad vidimo da nam sve naočigled raste i napreduje. Napominjem da ni jedan zahvat nema veze s teškim alatima i fizički zahtjevnim položajima, osim pljevljenja, sijanja, zalijevanja,promatranja, ubiranja plodova. Meni nema ljepšeg i boljeg uzgoja hrane i provođenja vremena
    .Kako je tek lijepo za oko, kad nam okružje izgleda čisto zbrinuto i ozelenjeno našom rukom, a hrana nadohvat ruke, uvijek svježa, netom ubrana. Tada se i sami možemo osjećati zdravi i zadovoljni, korisni, a kako se tek čuva kućni buđet.

Još neki savjeti za stvaranje visoke gredice

    Sve što u nju stavljamo neka bude posušeni materijal ili barem uvenuo nikako svjež. To je važno zato, jer bi neke biljke  mogle potjerati izboje . Orahovo  (Juglans regia) lišće možemo staviti u maloj količini. Čak je bolje ostaviti ga na posebnoj hrpi da trune, jer mu dugo treba zbog sadržaja tanina kojim obiluje. Kad se raspadne onda ga možemo staviti i u gredicu ili kompost.
    Budući je teško razgradivo mogli bi ga koristiti tako da ga po trpamo uz  stjenke okvira visoke gredice. Tehnički izvedovo tako da istovremeno u rubove.  trpamo baš njega..
      Kad formiramo visoku gredu možemo se poslužiti i kartonom ili papirom u slojevima kako vam se materijali ne bi ispreplitali, jer NIJE  cilj popuniti prostor između krupnog materijala sitnim, nego stvoriti slojeve. Zato polijevamo i sabijamo materijal.
     Dio može biti i životinjski izmet, ali s tim oprezno. 10 kg na 130kg grančica i 130kg lišća, kukuruzovine i sl  Životinjski gnoj će dobro  doći radi zagrijavanja materijala, stvaranja dušika, ali ne pretjerivati jer bi materijal mogao postati  prevruć, pa nećemo moći saditi.Osim toga bude li ga previše," N "će ionako ispariti u atmosferu ako nema dovoljno celuloznog materijala koji ga veže na sebe.
      Iz važemo jednu posudu, pa dalje samo zbrajamo, do iste razine punjene, sve radi praktičnosti. Gnoj dakle miješamo s još jednom komponentom ( kukuruzovina, piljevina, lišće, slama, zavisi čime obilujemo), da ga jednako mjerno rasporedimo po cijeloj površini.
     Stavljamo i busene trave jer s njima unosimo mikro organizme, koji nam trebaju u gornjem sloju. Zato ga stavljamo neposredno ispod sloja u koji sadimo.
     Taj sloj u koji sadimo, neka bude dobro strukturirano tlo, od čestica gline, pijeska, treseta, zrelog komposta, prosijanog, tako da možemo odmah saditi. Vrući dio razgradnje dogoditi će se u 30 -40 dana, a kad krenu gljivice i enzimi u akciju mi već možemo posaditi neke od biljaka kojima to neće smetati. Tikvice i buče su nam tu na prvom mjestu. Njima treba jako bogato tlo, zato su one najljepše na kompostu, Rado tamo prokliju, tako da iskoristimo tu blagodat. One će vrlo brzo sve staviti pod vlastitu "sjenu" te tako stvoriti uvjete za daljnju razgradnju materijala. Sitno korijenje prorasti će visoku gredicu i omogućiti razmnožavanje svih vrsta bakterija i gljivica, koje će pripremiti materijal sitnim živim organizmima poput raznih pauka, stonoga, gusjenica i kad oni svi svoje obave doći će i gujavice. Dotle ćemo mi imati prve plodove buča i zdravo prekrasno tlo za sljedeću sezonu.. Jako je dobro dio materijala za izradu gredice, malo usitniti.
      Ako ne posjedujemo stroj za drobljenje, možemo škarama ili sjekirom usitnjavati materijal. Time ubrzavamo početak razgradnje., a osim toga, lakše je ocijeniti debljinu sloja kojeg slažemo.Isto tako to nije nužno, ali je nužna kompaktnost slojeva, koja se lakše postiže ako je materijal malo usitnjen.
      Može se napraviti nekoliko gredica, lijepo ih uokviriti, a između kositi travu, malčirati korama, popločiti prolaz, već kako želimo ili koliko imamo prostora na raspolaganju. Mogu biti i ravno oblikovane, bez kupole na sredini presjeka. Važno je, da rukama možemo do sredine s obje strane, a ako je na krajevima čvrst okvir možemo si osigurati dasku preko gredice, koja će nam olakšavati obradu. Ako baš moramo nogama po tlu, stavi se daska po kojoj će se gaziti. da ne radimo udubine u zemlji. Čuvamo strukturu tla, jer ona nama tako čuva leđa, budući da ne posežemo za motikom dugo, dugo, čak i nekoliko godina Alat koji kod sadnje na takvu gredicu trebamo je mala alatka za jamice u koje ćemo položiti sjeme, te prsti kojima čupamo korov,
      Inače jako je mudro dobro pripremiti okvir, odnosno više uložiti u oblikovanje visoke gredice, jer se sve uloženo višestruko vraća.Za okvir možemo uzeti ravne oblice recimo 8cm promjera koje učvrščujemo  u visinu , ili one od 15-tak cm prepolovljene tako da zaobljeni dio okrenemo prema van, slažući ih u visinu do 70 cm.  To je zapravo visina gredice. Mudro je spojiti ih metalnim profilom čiji donji kraj neka bude dulji i zašiljen, kako bi ga mogli nekih 50cm usaditi u tlo. Čvrsta konstrukcija produljit će vijek trajanja okvira, te osigurati bezbrižan i siguran rad.
     Dobro je zaštiti okvir. Jedna od mogućnosti je laneno ulje samo, ali možemo ga pomiješati s propolisom koji će spriječiti prodor gljivica i bakterija u drvo. Postoje danas već ekološki premazi za drvo a također važno je uzeti drvo koje će dulje potrajati, recimo, hrastovina (Quercus nigra).
       Jedan mali nedostatak, da se tako izrazim, koji zapravo sam po sebi to i nije, jesu veći zahtjevi gredice za vodom. To je doslovno prirodno za takvu toplu gredicu.. Tome se može doskočiti, a zapravo je i vrlo isplativo potruditi se oko toga, budući su to vrlo visoko produktivne gredice. Na njima je najbolje da nema ni trunke slobodnog prostora, odnosno sjeme se gušće raspoređuje, prije nikne, pa takvom kompaktnošću osiguramo smanjenu evaporaciju.
      Radimo li ravnu povišenu gredicu, neophodan je dobar bočni okvir kako se materijal ne bi pretjerano sušio, i hladio jer će to usporiti procese razgradnje. Zapravo ih gradimo s ciljem da potaknemo  kvalitetnu razgradnju svega što nam ne treba, te uz pomoć topline i hranjivih tvari, koje nastaju, uzgojimo kvalitetnu hranu.
   
   

Iskustvo s visokim gredicama

     Najbolje vrijeme za izradu visoke gredice je u jesen, no ako ipak od obrezivanja voćaka imate materijala, možda odlučite to napraviti sada u proljeće. Dakle to je još jedan način kako iskoristiti dobiveni materijal, očistiti okućnice, vrtove, voćnjake, polja i ostale prostore gdje nam može izrasti hrana. Umjesto da trošimo na benzin, odnosno odvoz nepotrebnog materijala, želim da shvatite kako je to zapravo vrlo vrijedan materijal, poželjan. Ni u kom slučaju nemojte se bojati biljnih  bolesti, jer na takvim hrpama, kompaktnim, dobro složenim, potičete procese razgradnje, baš zato jer slažete hrpe koje postižu za samo nekoliko dana, određenu temperaturu 50 - 70 stupnjeva C. To je već prirodna pasterizacija. Na taj način  mudrim potezom, jednim, zadovoljite više stavki.
       Dakle, očistite prostor, omogućite stvaranje zdravog supstrata, svjesno djelujete  ekološki jer omogućavate razmnožavanje svih vrsta razgrađivača, progresivno pomažete prirodi i jačanju lanca prehrane kako onih najnižih bića do nas samih. Na takvim gredicama možemo prije sijati i saditi jer se iskorištava temperatura tla koja se na takvom mjestu stvara, što je poželjno za klijanje. U tom slučaju hrana puno brže raste i sve brže prispjeva. Vodu možemo dodati, što je često i nepotrebno jer nam učestalih padalina u tom razdoblju ne nedostaje. Ljeti će to biti važnije.
       Pa krenimo! Položaj neka bude sunčan, a zbog dnevnog kretanja Sunca, gledajmo da bude jednako obasjana sa svih strana. To znači da ju postavite u smjeru, dužinom sjever-jug. Tada će podjednako imati Sunca, pola dana s istoka pola dana sa zapada. U protivnom bi se dogodilo da je jedna strana obasjana stalno a druga uopće, jer visokim gredama stvaramo efekt brda. Označimo teren širok 1,2 - 1,5 m, dužinom koliko želimo, možemo, trebamo, imamo materijala i počnemo slagati sve što nam je na raspolaganju, do nekih 70 cm u visinu. Bitno je stvoriti kompaktne slojeve. Najdonji sloj je i najkrupniji materijal koji ne želite ili ne trebate za loženje, pa ga ovdje možete upotrijebiti (krupnije grane voćaka, dijelova debla).Gotovo da nema granice u krupnoći ako ih nemate kamo bolje iskoristiti. Na to dolaze grane manjeg promjera, onda sitnije grančice, sve u slojevima, gusto složeno sa što manje zrakopraznog prostora, po 10-20 cm debljine, već kako čega ima dostatno. Na to stavimo ostatke trava, pampas npr. kukuruzovina, slama, nepotrebno sijeno, lišće, otpaci iz kuhinje, napola obrađen kompost u kojem mogu biti manje količine životinjskog gnoja. Kokošji je jako vruč .Njega dodajemo doslovno u tragovima.

Davno skupljana arhiva iz časopisa

     To sve inače stvara kaos u našoj okolini, a kad je ovako u hrpi tada je izuzetno vrijedna tvorevina. Ja stavim i daske uzduž grede s obje strane kako mi sipak, kompost, pomiješan s zemljom koji stavljam na kraju, ne bi padao s hrpe. Svaki sloj slobodno polijete i gazite, da bude što kompaktniji, ali zadnji nipošto. U njega sijete i sadite i mora ostati rahli.Dakle doslovno trebaju nastati slojevi i materijal se ne smije miješati, što posebice važi za zemlju koju stavljete posljednju. Odnosno sloj busena trave preokrenut korjenjem prema gore spriječit će prodiranje kompopsta i zadnjeg rahlog materijala u donje slojeve To znači da  skinemo 20 cm najgornjeg sloja, stavimo u stranu, a upotrijebimo ga okrenutog s zemljom prema gore, tik prije najfinijeg sloja. Iskoristi se sve i to na pravi način.. Napravite li sada visoku gredu, ove ćete sezone moći u nju posaditi buče, jer njima neće smetati nedovoljno razgrađen materijal.Napravimo li visinu od 70 cm sljedeće godine možemo očekivati da će se sniziti barem za 20 cm. Sagorjet će i postati podatno za uzgoj svih drugih kultura. Izbjegavajte saditi jedino jagode, jer njima izuzetno smeta nerazgrađen materijal. Veće i snažnije biljke smještajte na vrh, a u redovima sadite ostale kulture, znači kombinirajte povrće kako bi prirodno jedno drugo štitilo od nametnika.
      Npr. mrkva s lukom, kupus s rajčicom, patliđan i krumpir s hrenom, krastavci s borečom. Ne zaboravite i tagetes( kadifice), jer čuvaju nasad od nematoda. Čičoka u visokoj gredi naprosto bude fenomenalna. Igrajte se i sadite što je ovdje puno lakše s obzirom da se ne sagibamo kao na ravnom terenu. Možemo sjediti na terapeuskoj lopti ili  malom stolčiću i obaviti sav posao s užitkom. Kad jednom probate visoku gredu uvijek čete željeti tako uzgajati svoju hranu. Ovdje nema kopanja, štihanja teških alata i slično.Treba samo sjeme, presadnice, ruke i strpljenje. Malo češće zalijevanje je poželjno a onda možete i češće doći i uz čavrljanje, rukama obaviti pljevljenje sjetvu i sadnju. Da ne zaboravite uživati i promatrati, jer na ovakav način to je zagarantirano. Na ovaj način povrće je snažnije, vrlo bujno raste, bude vrlo tamnozeleno. snažno kao naše zdravlje nakon konzumacije.Na takvoj gredi uzgojit ćete najljepšu rajčicu, papriku, kupus, ma, sve s najboljim odlikama, kao ono kad iz komposta izniknu iznenada najljepše presadnice, jer je najjače sjeme dobilo toplinu i potrebne uvjete za nicanje. Prekrasno!
       Takav prirodni proces, razgradnje organske tvari, uz puno topline potićemo na visokim gredicama. Kad to obogatimo ručnim zahvatima, dobijemo vrhunsku hranu i užitak. Provjereno je  i funkcionira, najmanje 3 do 5 god po jednoj gredici, ovisno koliko grub materijal ste koristili. Kad se izravna s okolnim terenom možemo ju rasformirati i s dodatnim materijalom opet iznova složiti. Sav razgrađen kompost poslužit će za najfiniji najgornji sloj i tako ponavljamo postupke, a svaki puta s sve više iskustva.
        Znači gredica je formirana ima svoj oblik, početak, kraj i bridove. Tako oblikovana ona je lijep prizor. Po njoj ne gazimo, nego imamo stazicu tik uz nju, odnosno ako ih je više, između njih. Možemo ju održavati motikom ako baš tako volite, međutim jako je lijepo razastrti neki materijal. To mogu biti kupljene kore, šljunak, slama, a isto tako možemo samo redovito kositi travu Takav materijal spriječit će rast korova, smanjiti isparavanje vode iz tla, omogućiti lakši pristup, a estetski biti vrlo upečatljiv prizor.
       Posve krajnji rezultata koji ovime dobijemo je ljepota i zdravlje uz ugodu na svim razinama, uz najmanji trošak i najmanje fizičkog rada. Tako je  jednostavno, dobro i lako.
     . 

Tradicija ili logika obilježavanja Uskrsa

     Loženje vatre u današnje vrijeme, da bi se simbolizmom označio, praznovao Uskrs. Pitam se da li je to primjereno.
      Razmislimo samo koliko treba vremena da nam izraste stablo, bilo da se radi o crnogorici, bjelogorici, voćki koju tako mjerimo kad ju negdje posadimo i želimo njezine sočne plodove, hladovinu koju nama pruža njena krošnja ili ogrjevno drvo kojim se grijemo u hladnim mjesecima dugih zima kao što je ova. Koliko samo hektara zemlje pogodi šumski požar svake ljetne sezone. Zagadi pritom zrak, stradavaju ljudi, ugrožava se imovina, stradava životinjski i biljni svijet.            Koliko bi se domova time grijalo, kuća ili drugih dobara izgradilo, a plamen je uništio. Svake godine ponavlja se da nam u plamenu nestaju hektari šuma, a ljudi još i na takav dan ruše stabla i pale ih namjerno.
       Uskrs je simbol života, buđenja prirode, rađanje, nešto što pokreće, daje, stvara.Vatra i toplina je nešto bez čega čovjek ne može, ali ne izvan peći, odnosno ne bez svrhe.
     Spalim samo nešto što ima bodlje. Malo skratim već odrezane grane, s dugim škarama za živicu i potrpam u papirne veće vreče ili kutije, smotam u kartone.Dobro sprešam nogama gazeći, ali cipelama s čvrstim đonom. Smotuljci naravno ne smiju biti veći od mog gorionika u peći, pa lijepo jedan dan kuham ručak i grijem se, a dvorište mi bude čisto. Da ne pričam o tome kako poštedim susjede od dima, koji bi nam zarobio dvorišta i ušao u kuće. Da, to je posao. Istina, ali kad se nešto želi, može se,  a ja vam ovdje dajem ideju.Znači vatrom uništim ono što mi pričinjava problem.                  Liječim sve što ima potencijala za daljnji razvoj, a ostalo je sirovina  kod uzgoja hrane, odnosno ili za visoku gredicu ili za kompost.
        Japanci su otišli korak dalje. Oni svoja bolesna stabla lijeće.
        Zanimanje su nazvali "kirurzi za stabla".
       Budući je danas česta pojava da nam stabla pokazuju znakove bolesti. da se pojedina suše, odumiru, oni su smislili način kako ih spašavati. Mjerenjem količine mase korijena s obzirom na starost,vrstu, podneblje, udaljenost i dubinu od debla ustanove gdje je problem. Smjer korijena pokazuje smjer grana. To je prirodna zakonitost. Zato oni dođu,otkopaju, ispitaju sastav tkiva, da znaju čega manjka. To je slično kao kad ljudima liječnici izvade krv da bi saznali kakvo nam je zdravstveno stanje.Tada se oko stabala prozračuje tlo, koje obično bude jako zbito, dodaje se glistinac, kameno brašno, zdrava zemlja. Kad se tako ciljano radi, nakon nekog vremena fotografije koje su obavezne u tom poslu pokažu iscjeljivanje, listanje grana, što je zbilja nagrada za trud koji se u to ulaže. Ja im se divim.
        Znači, jako se razlikujemo po tome kako cijenimo svoje prirodne blagodati, Naime svo rastuće bilje je upravo to," bogatstvo"
        Možemo učiti od nama "neciviliziranih naroda", koji neće posjeći stablo, a da ne posade mladicu, ili ubiti životinju, a da ne traže oprost na duhovnoj razini. Svejedno, sebe smatramo iznad njih, a radimo ružne stvari svemu što živi oko nas.
        Zbog prakse koju provodim 30 god osjećam se pozvanom davati poticaje i ideje kako osvjestiti sve loše što činimo prirodi te kako poboljšati postupke.
         Što smo više informirani, lakše nađemo način kako se uskladiti s prirodom, a to je ujedno način na koji pomažemo sebi samima u smislu kreiranja zdravlja.
       
       

Pomognimo si glačalom

     Rano u proljeće kad sijemo biljke poput buča, paprike, rajčice, kad nam je potrebno toplo tlo, a nemamo klijalo, možemo se poslužiti glačalom i sami napraviti priručno klijalo. Evo kako:
Potreban nam je metalni pladanj (posuda za pečenje kolača), kutija iste veličine u koju ćemo ga smjestiti. Ispod njega stavimo glačalo koje okrenemo tako da grije prema gore, zaglavimo ga u primjerice mrežu za pečenje "pomes fritesa", oko toga ciglu ili siporeks, koji će držati taj pladanj da bude čvrsto. U pladanj stavimo pijesak, koji ćemo stalno vlažiti. Na pijesak se slažu posudice sa zemljom, u koje sijemo biljke. Iznad pokrijemo staklom, da nam mladice imaju svijetla. Isto tako treba biti dovoljno visoka kutija kako bi isklijale mladice  imale dovoljno prostora rasti u visinu. Praktičnije je sijati u četvrtaste posudice radi iskorištenja prostora. Stavite natpis, može i datum sjetve, da se ne zbunite.

Malo žice ili mrežica iz kuhinje pomoči će da ju učvrstite

     Tako ste dobili toplo klijalo. Termo-stat postavite na minimum. Prije sjetve ugrijete sve zajedno s zemljom i izmjerite visinu temperature 22-24 °C. Isto tako glačalo ne mora ispod dodirivati pladanj, kako ne bi bio prevruće. Time isto reguliramo temperaturu u klijalu. Vodite računa da klijalo nije na suncu kako u njemu ne bi varirala temperatura. Kad su jednom dobile prve listove, nije ih dobro i dalje tu uzgajati, da ne bi bile izduljene i slabe. Treba im temperatura 15-20 °C, za optimalan rast, po mogućnosti i sunca, s kojim smo oskudni ove zime. Tada ih se može preseliti u kutiju od stiropola, onaj sandučić za transport riba u ribarnicu, a preko stavimo staklo. Unutra može biti uz pomoć sunca i svijetla i vaših ruku, ugodno za biljke. ko je na suncu, povisit će se temperatura, tako da vodite računa tada prozračiti. Ako to ne činite stvarate mikroklimu za razvoj  gljivica, koje uzrokuju bolesti. Polegnuće je često u toj ranoj fazi. Isprobajte položaj prije sjetve, bez obzira na to da li ćete klijalo držati u zimskom vrtu, lođi, veži, vani uz južni zid i slično.

Sloj pijeska je oko 2-3cm, koji stalno održavanu vlagu
isparava u prostor kutije tj. kondenzira na staklu

     Bitno je osigurati dovoljno svjetlosti i konstantnu temperaturu. Napominjem da će ona varirati i u grijanom (glačalo) i u negrijanom (stiropol) klijalu, ako je držite na mjestu dostupnom suncu. Istovremeno ono je neophodno, jer će biljke biti jače, tako da bez ruku i termometra ništa. Potrebna je stalna briga i nadzor. Praksa je pokazala da to dobro funkcionira. Isplati se potruditi i nije važno sadimo li  male presadnice u vrt, ako su čvrste, s dobrim korjenovim sustavom. On će biti odličan temelj kojim će biljka crpiti hranjiva u kasnijoj fazi rasta. Ovo je klijalo iz kućne radinosti za male vrtlare, koji uzgajaju radi opskrbe kuhinje vlastitim povrćem. Znači imamo dva klijala. Jedno je s glačalom, a drugo je od stiropola, radi izolacije, odnosno da se biljkama osigura zaštita i konstantna temperatura u ranoj u fazi rasta.

Kutija se navlaži tako da kontakte
stavimo van kutije

     Na slici desno vidi se kabel od glačala izvučen iz kutije. Tako ju uz pomoć produženog kabla stavljamo tamo gdje će za biljke biti dovoljno svjetla. Vlagu osiguravamo tako da zalijevamo na sam pladanj. Tokom rasta trebat će zalijevati i same posudice s sjemenkama, jer one kad dobe uvjete potroše vodu. Nikad nemojte šokirati mladice hladnom vodom. Neka bude ugodna za ruku i pod laganim mlazom. Nemojte rositi. Neke biljke to uopće ne vole. Ako imate spretnog majstora može umjesto kartonske kutije biti drvena, koju čete koristiti svake sezone nanovo. Ja sam pokazala kako se snaći s onim što nije skupo i uvijek je dostupno.


Sandučić od stiropola

     Lijevo je bilje s prvim pravim listovima, po kojima je prepoznatljivo što smo sijali. U tom se prostoru stvori mikroklima kao u stakleniku,jer se pokrije staklom. Mi smo zaduženi za provjetravanje, onda kad to vrijeme dozvoljava.
Moramo voditi računa da to bude onda kad je okolna temperatura viša, kako ne bismo prehladili nejake biljke.
Ovo je blog za ljude s dobrom voljom, ograničenim financijama i bez iskustva.