ptičja gripa

          Uzrok pojave ove bolesti je u deponijima smeća uz naše gradove.
           Sve ovo što se događa oko bolesnih životinja isto je situaciji kad bi ljudi trpali u sebe antibiotike, a istovremeno ne bi čistili stan, prostor u kojem žive, već bi u svojoj neposrednoj blizini skladištili sav raznovrstan otpad.  Upravo to se događa na široj razini, na razini naselja i gradova u kojima svugdje postoje deponiji, ogromni, legalni ili divlji svejedno je.
              Činjenica je da divlje ptice prenose uzročnike,koji su trebali prvo negdje nastati. Takva su mjesta puna nereda vrlo pogodna za to, Ne mogu se kontrolirati, a niti to itko pokušava, što bi ionako bilo bezuspješno, a poražavajuće bez ikakve diskusije. Što više razmišljam o tome to mi jasnije biva.
              Iz prakse se zna da kad se otpad u obliku kartona baci u kantu, neće se dogoditi nikakav miris niti će se su suhom stanju taj karton raspadati. Međutim bacimo li zajedno s njim mokru vrećicu u kojoj je bilo zamotano meso, pa se karton od toga namoči,za nekoliko sati počet će se razvijati neugodni mirisi raspadanja, doći će muhe i dalje se zna. Razne bakterije,čiji se broj povećava odlaganjem i ne odvajanjem otpada od sokova, pića, mlijeka,mesa, ostaci hrane, privlači neka živa stvorenja,kao što strvine privlače ptice koje se njome hrane.(supovi). Ovako se radi desetljećima.
              Važni su procesi koji se zbivaju na odlagalištima, procesi raspadanja, odvratnih mirisa, tvari koje bi mogle svoju razgradnju završiti brzo (organski), a pomiješani su s plastikom kojoj ni stoljeća neće biti dovoljno da nestane. Unatoč tome to mjesto vrvi životom onih bića kojima su se stvorili uvjeti za postojanje. Gdje je veći nered više je bića koja to zbrinjavaju, a zapravo ih ne želimo u svojoj blizini.
              Gnušamo se štakora, miševa, kojekakvih bakterija koje ni malo ne pomažu čovjeku, jer žive u neredu, ali zapravo im je upravo čovjek stvorio te uvjete. To je grozno.
              U vlastitim domovima znamo, miševa ili štakora ima tamo gdje se mogu sakriti, nešto glodati. Na golom betonu teško da će se zadržavati, mogu eventualno zalutati u traženju hrane i skloništa. Pa zato kad imamo spremište jabuka, krumpira, i slično, na većoj zimskoj zalihi, vodimo računa da je to sve zbrinuto i pod kontrolom. Dobro je imati i zatvorene sanduke, drvene, recimo za krumpir. Neosporno je da u velikim trgovačkim centrima, također može biti ovakvih stvorenja, jer oni mirisom pronađu sve što se može pojesti. Da nisu uopće izbirljivi, to znamo kad naiđemo na skrovito mjesto s mladuncima.. Tada se može vidjeti da ne  glođu samo organski materijal, nego i plastiku, ako ništa drugo za gnježđenje.
              Na domaćinstvima gdje ima domaćih životinja, treba biti zaliha sijena, kukuruza, ukratko hrane za životinje, pa se glodavci  tamo vole  gnijezditi i obitavati. Zato je potreban red na takvim imanjima, kao i mačke koje drže balans. Kriteriji u današnje vrijeme su se vrlo promijenili od nekadašnjih, odnosno domaćinstva postaju itekako zbrinuta i čista.
               Međutim o tome se i radi, privatna imanja su održavana, ali na deponijima se ništa ne čisti. Samo se taloži godinama. Svjedoci smo da se tamo nađu i ugimule životinje, a da li se nađe svaka, ne može se znati, jer u tom kaosu ima svega,
              Troši se veliki novac na zbrinjavanje smeća iz gradskog proračuna, ali to za okoliš nema nikakvog efekta. Osim što godinama, stoji deponirano u nekakvim vrećama, osim što se šire neugodni mirisi, ništa se dalje oko toga ne događa. Jedino stupci u mjesnim novinama stalno opominju kakav je to problem.
              Ne razvrstavanje otpada previše nas košta, u smislu šteta koje se događaju. Znači stižu nas zdravstveni problemi na ljudima, na životinjama, devastiran je okoliš, a u saboru se raspravlja gdje je interes zbrinjavanja i razvrstavanja otpada kad nemamo kome ga prodavati.
             Znači opet je novac na prvom mjestu. Čudno, jer njega fali na sve strane i svi kukaju kako ga nema, a istovremeno se troši na penale ili na trajnija zagađenja voda zraka ili tla.
                Istovremeno niska je svijest o recikliranju, prenamjeni proizvoda i razdvajanju svega što nam više ne treba, pa se u skladu s vidljivim brzo poseže za novim, a staro postaje smeće. Tako se  radi i  to je način postupanja s onim čega ima.
             Pozdravljam svako usitnjavanje organskog otpada, uzgajanje glista i glistinca. Sve ono što je organski otpad, a nije pretvoreno u nešto korisno, pričinjava poteškoće, već samim tim što nije pravilno zbrinuto.
                Kolike se ptice tamo hrane, nadlijeću, dolaze u kontakt s truleži, koja se ne stigne još dokraja raspasti, a već se zatrpa s nečim još gorim. To nitko ne može spriječiti, niti kontrolirati, niti ima smisla to željeti, ali ima smisla takve deponije očistiti, materijal s njih pretvoriti u sirovinu. Olakšati ljudima koji žive u blizini takvih mjesta.
               Takvi zahvati rješavaju sve. Nestajanje smrada, ozdravljenje,  izvor je sirovina i novaca. što s druge strane sprečava rasipanje sredstava na liječenje ( ljudi i životinja), uetanaziranje, zbrinjavanje oboljelih životinja. To sve je  toliko skupo, a sve zajedno vrlo opasno za zdravlje sveg živog.
               Prije sveg ovog ti deponiji jako ružno izgledaju i ružna su slika ljudskih postupaka i ogromne nebrige za postojeće resurse. Ovo ljudski, zvuči posve ironično, jer kad bismo to zaista bili sve ovo se ne bi događalo.
               Pitam se što se još treba lošeg dogoditi da bi se taj slijed negativnosti prekinuo.
                Posudili smo zemlju od svojih nasljednika, a ne poštujemo ni njih ni sami sebe.
                Postavlja se pitanje što ćemo svi zajedno jesti, ako se nastavi taj trend???
           
       

držanje krupne stoke

        Čišćenje balege uspoređujem sa stalnim čišćenjem snijega, koji neumorno pada, ali također pod uvjetom da je cijelu godinu isto godišnje doba. Koliko dugo se izdrži ručno? To je težak fizički posao tako da je prvi na listi za upotrebu nekog strojnog pomagala. Povrh ove usporedbe treba dodati i neugodne mirise i prljavštinu. Sigurna sam da se svatko tko je to makar malo probao može složiti s ovom konstatacijom.
       Vodim se idejom o čistom i vjetrenom prostoru gdje životinje neće ležati u svojoj balegi. Osim toga, posla za čovjeka ne smije biti previše i ne bi smio biti naporan. Bilo bi jako poželjno sve  postaviti na noge bez kredita i velikih ulaganja. Važno je svako trošenje energije, svesti na minimum, jer je to  pomoć u formiranju nižih cijena svih prerađevina i proizvoda s jednog domaćinstva. Mnogi će reći da je ovo utopija, a sva sreća da se razmišljanja razlikuju. Kako se to sve može posložiti razlagat ću u ovom postu.
            Mogućnost natkrivenog prostora koji se ventilira sa svih strana ostvariv je na razne načine. Iskorištavanje slame složene na sjevernoj strani neke nadstrešnice, u obliku zida, se moguće negdje već prakticira. To mi se čini vrlo jednostavno i zdravo rješenje. Glina kao građevni materijal također nije skupa. Obično nije problem do nje doći a ako ima terena gdje nedostaje. može se trampati s nečim čega ima u izobilju. Vaditi je iz jednog prostora, znači kopati u dubinu, a nastalu jamu se može dobro upotrijebiti za skladištenje mokrog otpada, mokraće životinja. Naravno treba ju držati propisno opremljenu, premazanu da nema istjecanja.
            U posljednje vrijeme se sve više gleda graditi tako da se što manje energije troši u konačnici, kod zagrijavanja prostora. Promijenili su se stavovi, mjerila, a nastoji se sve više graditi prirodnim materijalima, jer se došlo do zaključka da je beton hladan, pa je prevruć ljeti a prehladan zimi. Rade se pokusne kuće,( drvene, od slame, od gline,kamena) ali ima i onih koji su napravili prave stambene objekte. Savjetuje se izolacija objekata, što je nekad bilo rijetkost  na objektima za stanovanje.
           Beton se isto tako zagrijava i hladi na gospodarskim zgradama. Na plus 40 u takvim objektima životinjama nije ugodno, isto kao što to nije zimi kod velikih hladnoća. Može biti ako se prostor ventilira, pri čemu se troši energija. Zimi se vjerojatno vrata samo zatvaraju što  je djelomično rješenje. Kad se nešto treba ventilirati bolje je graditi tako da se ostvari prirodni protok zraka. Došlo se do saznanja da je Sunce jako bitno za životinje, za rasplod, za laktaciju.  To znači da dovesti Sunce pasivnim putem do životinja može povećati količinu i kvalitetu mlijeka. Sigurna sam da svaki domaćin to želi.
          Primjena starih metoda i novih tehničkih rješenja je srž za ekonomičnost proizvodnje. U svakom slučaju pa imamo pristup internetu, tako da svatko može istraživati i isprobavati, učiti na tuđim iskustvima, ali i povezati se s takvim graditeljima.
           Danas postoje vrlo suvremeni inovativni materijali u gradnji objekata. Nisam protiv toga da se to upotrebljava, ali svi su oni izrazito skupi, a u ovo štedljivo doba kad se novac teško zaradi treba ga i maksimalno sačuvati.
           Čini mi se mudro u uzgoju životinja posegnuti za čim jednostavnijim  materijalima, uz sva današnja saznanja o položaju kod gradnje, kako bi se sačuvala svaka zraka sunca, a opet dobro iz ventilirao prostor. Uz svijest o tome da su se do sada gradile vrlo skupe staje, koje zapravo ne zadovoljavaju sve te zahtjeve, jer logično je, ugradnja ventilacijskog sustava bitno poskupljuje proizvodnju, mehanička odvodnja balege, dodatni napori za održavanjem higijene,pa se troši dragocjeno vrijeme,  Ova zima (2016 na 2017) je to pokazala, koliko može biti skupo i kako može doslovce domaćinstvo baciti na koljena. Dogodila se velika hladnoća, a može se ponoviti, da nitko ne zna koliko često. Promjena klime i jest nešto što tjera na razmišljanje.
           Suprotno od toga, što se gradi u današnje doba, nekada su staje bile male prostorije, mračne, s malim osvjetljenjem. Građene za mali broj stoke, koju bi vlasnici držali vezanu. Dobro u tome bilo je brojčano stanje životinja i debeli zidovi, uporaba toplih materijala, poput drveta, cigle, gline, kamena. Loše je to što se teško održavalo čistim, teško se ventiliralo i to je bio jako težak posao oko održavanja. Ništa se u tome nije promijenilo do dana današnjeg kao i u stoljećima prije.
          Poanta teme je uzeti dobre strane jednog i drugog držanja stoke, olakšati posao čovjeku, a životinjama stvoriti uvjete za mir i zdravlje. Znači, uzeti prirodne materijale, graditi visoke objekte  zbog ventiliranja, iskoristiti upad sunca zimi, ali isto tako ozeleniti objekte listopadnim biljkama , da ne bude prevruće ljeti.(trombe wall) Umjesto stakla netko će posegnuti za recikliranim prozorima, a neko  za leksanom.
          Sve oko toga dalje je prepušteno mašti, kreativnosti i  fleksibilnosti.
          Kao prvo, sretne  životinje će biti uz ne prevelik broj iste jedinke, uz slobodu kretanja po staji građenoj od zemlje, slame, drveta, uz blago ukošene ispuste, ali uz upotrebu toplih zidova (trombe wall)  zaklonjenih u ljeti listopadnim biljkama. Gradnja visokih stropova uz puštanje sunca u prostor, pasivnim putem. To je sistem koji vječno održava sam sebe.( solar water heater, lako zagrijavanje vode za održavanje čistoće objekata i životinja)
         Jedna do pet krava, u takvom objektu, ako su  slobodne , naći će same svoj kut za nuždu. Isto kao što to rade zečevi, koze, svinje, a neće sigurno leći u svoju balegu. One to čine samo ako nemaju izbor, ako ih se ograniči u kretanju.  premalo bavi s njima i drugog kontakta s čovjekom nema osim mužnje, čišćenja, pri čemu se poslovi obave i tu je kraj. Praksa ljudi koji se životinjama bave dovodi do različite količine pomuzenog mlijeka, ako se zamjeni osoba  koja s njima radi. Izgradnja povjerenja u odnosu na životinju, poznavanje čudi, ljudi drže gubitkom vremena i to je nešto čime su se bavile naše bake. Taj dio se zaboravlja ili je rezerviran samo za pse i mačke.
           Žalosno je da je pomalo čudno razgovarati  s životinjom, milovati ih, recimo pri timarenju i posve je normalno tjerati grubošću. Bič bolje da ne spominjem. To je nekako uvrježeno, kao da je grubost normalna u ophođenju. Snaga, vučenje ili guranje je u redu, ali tanka je granica, a životinje znaju dali si ljut ili ne.
         Slobodan način držanja da su životinje vani pojednostavljuje i pojeftinjuje držanje, ali taj način ne zaobilazi uklanjanje balege. Gdje god da jesu životinje trebaju čist prostor za život. Dio pašnjaka na kojem su bile isto će biti obilježen mirisom i balegu treba ili usitniti, razgrnuti, ili pokupiti i sta
vljati u kompost kao najbolji način dozrijevanja. Ona je jako vrijedan materijal. Svaka, tekuća ili čvrsta ona treba odstajati. prije nego je stavljamo u zemlju.
         Na takav način držati životinje, da im se osigura dobra higijena, a neizmjerno to cijenim jer je to stalna briga i nadzor, posao je za cijeli dan. To je jednostavno tako, a to je i postupanje kojim se gradi njihovo zdravlje. Ono je itekako bitno za dobro funkcioniranje domaćinstva s kojeg se viškovi trebaju unovčiti.
         Sada se već može povući crta i graditi tako da se izbjegnu sve loše karakteristike modernih farmi, ali i onih iz dalje prošlosti, kada su na vlastelinskim imanjima, pojedinci mijenjali metode rada, unapređujući mnogo puta neke zahvate ili rad s životinjama i to toliko da nam danas može koristiti. Bilo je tu iskorištavanje vode, odnosno, njenog toka za transport drva iz šuma, isušivanje terena, gradnja nasipa kao zaštita od poplava, uz nasad voćaka čije je korijenje nasip održavalo. (Viktor Schauberger),  Iskorištavalo se sve što se god moglo,a konstruirani su prvi jednostavni strojevi itd. (edvardijanska ili viktorijanska farma)
          Bilo je u svemu tome mnogo prednosti, koje se mogu upotpunjene s novim tehnologijama i danas primijeniti, kao na primjer nabaviti ili autohtone pasmine ili pasmine goveda s dobrim karakteristikama, jer su otporne na hladnoću, a daju podosta mlijeka te kvalitetno meso.
          I još nešto važno. Kravlja balega, koja je teška mirisom, izgledom, simbol prljavštine sela ali svejedno se svježa  često dodaje tlu u kojem se uzgaja povrće. Čak se ne bira godišnje doba kada se ona stavlja u tlo.
          Reklo bi se da su naši preci bili mudriji u tome. Oni su time frajhali (žbukali) domove. Ne velim da trebamo nazadovati, ali danas uz nove skupe  materijale po zidovima često uzgajamo gljivice drugog spektra, od onih koje su živjele na glinenim zidovima. Znači ne možemo se vratiti na staro, ali vidimo da niti kvadri nisu" Bog zna što".
          Pa sad, čini mi se da su ove moderne staje potpuno nepraktične, jer s njima ništa ne možemo učiniti. Do izolacije upotrebom skupih materijala je nedostižno, a balega tamo nije dobra. Mnogi su poljodjelci uhvaćeni u ovakvu mrežu. Ne mogu otplaćivati kredite koje nose na leđima, a trebali bi uzeti druge da završe započeto. Sva su daljnja ulaganja preskupa uz moderne materijale, a raditi i dalje u nedovršenim uvjetima isto je kao stanovati u kući koja nije ogrnuta izolacijom.
           Naravno da je pretvaranje stajnjaka u glistinac odličan proces, koji se može napraviti s kalifornijskim glistama, ali i s ovim našim. Koliko god tog materijala da ima treba samo ubirati, prikupljati i slagati u hrpe. To je sve. Kalifornijske gliste to brže prerađuju,, ali trebaju i toplinsku zaštitu. Uzgoj krupne stoke, bez zbrinjavanja balege nema nikakvog smisla, ali je usvojena praksa, vrlo raširena i svakako ju treba promijeniti. Pozdravljam sve one koji za to imaju sluha, i koji se tako brinu za vlastito tlo.
            Čak je čuvena Kleopatra znala vrijednost glista u tlu, a današnji poljodjelac ima mogućnost uzgajati ih u kompostu, odnosno zaštićenim domovima za gliste. Toliko materijala postoji u stajama s mnogo brojnim blagom, a na poljima je svejedno manjak humusa. Tako je jednostavno, povećati plodnost dodavajući glistinac, bez obzira kakvu kulturu uzgajali.
              Da, u konačnici svako može reći da o kravama ništa ne znam.
              Isto tako u ovom smo vremenu  svjedoci  da mnogi koji o njima sve znaju, cijeli život s njima rade, a svejedno domaćinstva propadaju. Masovno se napušta poljoprivredna djelatnost, pa kažu, imam 13 ha zemlje a moj sin je na burzi. To je stvarnost u Hrvatskoj, nažalost, a u onom djelu gdje se intenzivno uzgaja, pogotovo.( Slavonija)
              U svakom slučaju to je isto jedan od pokazatelja koliko je bitna raznovrsnost, jer tamo gdje su ogromne količine jedne kulture fali humusa u tlu, tako da badava puno truda, svejedno nedostaje uspjeh. Tako i ljudi češće odustaju, jer su nezadovoljni. Upravo je to razlog  zbog kojeg je najviše mladih ostavilo lijepu našu, baš iz područja Slavonije.
 To je začaran krug iz kojeg postoji izlaz. Ovaj cijeli blog posvečen  je nalaženju izlaza iz neprofitabilnosti, zabluda, otežanog rada.
     

Kako se riješiti puževa golaća

         Moram napomenuti da će se čitateljima činiti da se ponavlja tematika iz već napisanih postova. U stvari, su ovo samo potvrde o iskustvu, opisane iz drugog kuta.
         Dok se okolina već borila s tim napasnicima, puževima, u mom vrtu puževa nije bilo, samo je pokoji zalutao. Tada sam imala kokoši. Nisam imala posložen sistem sa sitnim šoderom, koji danas zagovaram. Držala sam ih na otvorenom u ograđenom prostoru. Danas znam da su one bile zaslužne što puževa nije bilo. Dakle to mi je bila jedna od prvih linija obrane. Tamanile su njihova jaja, puževe nisu htjele.Postoje i drugi načini.
          Ova spoznaja, kao i mnoge na ovom blogu stvorene su radom, promatranjem i  zaključivanjem. Tražeći jednostavniji, a odgovorniji način postupanja s životinjama i biljkama, ali isto tako ne odbacujući stara iskustva, oblikovana su zanimljiva i  praktična rješenja.
             Životinjski gnoj nezaobilazna je materija kod gradnje komposta. Tamo ga treba stavljati i tim putem ga upotrebljavati u vrtovima. Čak štoviše držim da svako domaćinstvo treba imati nekoliko kokica koje će ga kontinuirano stvarati. Važan je za brži rast bilja, a što su biljke snažnije to su puževima manje zanimljive.
             Kokošji gnoj je materija po kojoj sve brzo raste. On je pun dušika i biljke ga vole. Može se ga razmutiti  u vodi i zalijevati kompost, ali i povrće direktno. Njegova direktna upotreba opravdana je stoga što dušik ionako ispari u atmosferu, ako se ne ugradi odmah u biljke. To pravilo o isparavanju vrijedi isto tako i u kompostu. U skladu s tom činjenicom važno je naglasiti kako pogoduje rastu svog zelenila, pa i divljih biljaka. Češće je potrebno plijeviti što je uistinu pravi blagoslov jer je to (također ) dobra hrana za kokoši. To je svojevrsna izmjena tvari, ubrzana, koja potiče česte zahvate obavljane od strane čovjeka.
             Čupajući korov često se naiđe na jaja puževa. Tada možemo taj dio zemlje nagrnuti na lopatu i ponuditi kokošima. Može i obrnuto,tj. da njih stavimo da pročeprkaju na nekoj gredici. Nikad to  čovjek neće tako pokupiti kao pernate životinje svojim kljunom. Može se napraviti kavez bez dna veličine gredice,(odnosno da njene proporcije odgovaraju veličini gredice) pa kad one sve lijepo prekopaju jednostavno se preseli na drugo mjesto. To je vrlo jednostavno i praktično rješenje za prazna mjesta, prazne gredice koje tek treba zasaditi. Ovaj postupak može se ponavljati kod svake izmjene kulture.
              Puževa jajašca jednostavno postoje i treba ih ukloniti, što je lakše nego pobirati puževe. Trenutno su puževi velika smetnja. To mogu postati i neki drugi stanovnici tla. Zato je dobro imati takve domaće kljunove, vrlo vrijedne i šteta je da ih je zabranjeno držati. Kokoši još počiste sve ono što ostane od pripreme obroka,  kore krumpira (kuhane), jabuka,sve se može pomiješati sa mljevenim kukuruzom i biti njima hrana, a njihov gnoj hrana mikro organizmima u tlu , odnosno kompostu što opet stvara novi ciklus materije kojom se sve hrani.
             Tako postavljeno kruženje tvari zapravo je lanac dobre zdrave kontinuirane razmjene, primjer samodostatnosti.
             To sve moguće je jedino tako da kokoši budu na otvorenom, ali da se njihov gnoj svejedno skuplja što je opisano u postu o kokošima.
              Na taj način kontroliramo što i kako se hranimo i kakvu materiju unosimo u svoje tijelo, što je od velike važnosti za zdravlje.
              Moguće je kupiti briketirani kokošji gnoj organske prirode, no međutim njegov sastav ipak je upitan. Držati svoje životinje, za koje znamo što jedu držim da je puno mudrije. To je zatvoren krug koji odlično funkcionira. Tada znamo porijeklo svega i nema iznenađenja u kvaliteti hrane koja se nađe na tanjuru.
              Može se držati kokice na način kako to danas ljudi rade, u nekom ograđenom dijelu dvorišta, na zemlji ili betonu, ali, to je način da izmet  ostaje na licu mjesta i kiša ga ispere u dubinu ili ga operemo s vodom, a teren s vremenom postane prezasićen otpadom.
             Dušik isparava ako ga se ne ugradi u kompost, odnosno u biljke. pogotovo kad je toplo. Kokoši budu u tom otpadu, pa mogu i oboljeti, a stvaraju se i neugodni mirisi. Ne preživi  nijedna travka  i svo zelenilo ubrzo nestane, jer ga kokoši pokljucaju skupa s korijenom. U takvom mediju gdje nema trave, nema ni kamenčića, nego utabani otpadni materijal i zemlja, životinjama nije dobro. Ovo je uvrježen način držanja. Najgore u svemu tome je kad cipelom zagazimo u taj kokošji izmet. Tako se radi godinama (ili zatvoren prostor). Oba ta načina imaju svoje nedostatke, što zdravstvene, funkcionalne, što u smislu nečeg lijepog, jer tužne i prljave životinje ne mogu biti zdrave niti lijepe.
             Sitni kamenčići su jako važna tvar za kokošje zdravlje, najjeftinija, jer priroda njome obiluje i  oni  im pomažu u  razgradnji hrane.  Kokoši su kao kemičari koji rastope kamen da bi ga ugradili u organsku tvar i tako je obogatili mineralima. Čovjek se samo treba pobrinuti da to sve dospije na pravo mjesto. Vrlo je važno osigurati  sitno kamenje, u dovoljnoj količini, pa je zato najmudrije jednostavno držati kokoši na tome, tj osigurati takav drenirani teren ( dobro ocjedan, gdje se voda neće zadržavati), a zelenilo jednostavno čupati u vrtu i dodavati kao zelenu svježu hranu. To je dobar krug.
           (  Znalci koji se bave klanjem domaćih kokoši pri vađenju iznutrica sigurno su negdje memorirali sastav njihova želuca. To je pokazatelj istinitosti ove teorije o kamenčićima, jer se nekad kupovalo žive kokoši za blagdane i  nedjeljne ručkove. Bilo je posve normalno naći kamenje u kokošjem želucu.)
           Kad se u vrtu stalno nešto čupka, rahli tlo, s površine nekih 10cm, puževima se smanjuje mogućnost stvaranja njihovih gnijezda. Uklanjanjem svih donji listova na većini biljaka, smanjuje se prostor gdje se oni kroz dan sklanjaju, pa se tako stvaraju višestruke koristi od vrlo jednostavnih zahvata, rukom..Tada više ni divlje biljke nisu nepoželjne u dvorištu, nego dapače budu izvor raznovrsne materije, koju pretvaramo u hranu za kokoši.
           Osim toga divlje biljke često imaju intenzivan miris koji može pogodovati smanjenju broja puževa golaća, malo čvršću teksturu, oštriju ovojnicu i slično. Činjenica je da se u zadnje vrijeme travnjaci pretvaraju u neprirodne jednolične površine bez široko lisnih i divljih biljaka.  To pričinjava štete, vrlo dalekosežne, ako već sad treba posezati za tvarima koje suzbijaju golaće. (Nemaslug?!! )
              Uporno savjetujem prirodan pristup, jer odlično funkcionira, budući se kokošji izmet na dnevnoj bazi može skupljati s šodra,(sipine) na kojoj su životinje. To sakupljeno gnojivo djelomično ima sastav poput  kamenog brašna, ali daleko bolje nego kameno brašno, jer sadrži i dušik. U kupljenom kokošjem briketiranom gnoju nema tih razgrađenih kamenčića (možda u nekom kvalitetnijem da), ali zato može sadržavati ostatke lijekova i umjetnih dodataka.
         Te životinjice, beskorisne tvari pretvaraju u hranu za biljke. Pravo čudo prirode, koje  nam daju hranu u obliku jaja. Ljuske od tih jaja još su jedno čudo prirode prepuno kalcija. Potopimo li ljuske od jaja u vodu dobijemo odlično tekuće gnojivo, koje bitno pojačava cvatnju biljaka.
          Zimski period možemo ovako organizirano gospodarenje održavati tako da prikupljamo kokošinjac sa šodra u neku posudu. Nikako nećete uspjeti pokupiti čisti izmet,jer će se uvijek zalijepiti malo kamenčića. Tada kamenčiće isperemo samo u grubo. Vodu s otopljenim gnojem se može pomiješati s piljevinom,slamom, kartonom i onda jednostavno dodati u kompost, kako kompost ne bi bio premokar. Premokar kompost će se teško zagrijavati, pa se tada usporava razgradnja.
       Ispiranje do čistoga obavlja se kad zatopli i može se kod vegetacije i sadnje obilato iskoristiti. Oprano sitno kamenje lijepo vratimo kokošima i  tako se ciklus nastavlja.
       Ne treba se bojati ovakvog načina gospodarenja otpadom, jer je to vrlo jednostavno. Lako se odvoji kamen i kokin izmet, jer kamenčići u vodi potonu na dno. Vodu sa poželjnom tvari izlijemo tamo gdje je potrebna, a na kamenčiće nalijemo čistu, svježu vodu, promiješamo, trenutak pričekamo da oni padnu na dno i tada vodu izlijemo. Postupak odlično funkcionira.
      Tim načinom održavanja dobivamo hranu za sve živo na svom domaćinstvu. Za nju znamo porijeklo, a nije potrebno puno truda i vremena da bi sve to održavali. Samo se stvore dobri uvjeti i sve funkcionira.
       Nadalje, držanje životinja ionako uključuje brigu i čišćenje, koje god vrste životinja imali. Ljudi su doslovno svjesni da sve to ima svoj miris. Po tome se čak prepoznaje koje vrste  životinja domaćinstvo posjeduje.
        Red i čistoća koja se stvori ovim opisanim načinom, eliminira sve neugodne mirise, a maksimalno iskorištava sve resurse. O ukrasu, ugodi za sva osjetila voljela bih dobiti povratne informacije od mojih čitatelja.
       Funkciju kljunova čistača, u mojem vrtu preuzele su ptice kosovi, koji se kod mene gnijezde i dolaze u velikom broju, na blizinu od pola metra. Kao da osjećaju da su dobro došli, da im se veselim. Postavljam im i posude s vodom, a oni se tamo lijepo vrpolje i kupaju.
       Dakle sve su to mjere zaštite od puževa. Kad nema kokica njihovu ulogu preuzmu ptice. Na čovjeku je samo da stvara uvjete kako bi se one zadržavale u vrtu.
        Ovaj post će se i dalje obogaćivati i nadopunjavati, jer se i dalje radi na uspostavi ravnoteže i puno se promatra.

Buće i bućino ulje

      Nekada su se bučama prehranjivali ljudi. Svinje su bile u drugom planu. Da li su se to ljudi uzoholili, jer ne cijene buče kao hranu, već ju ostavljaju na tlu, dok uzmu od njih samo koštice???
      Danas imamo ljude koji jedva preživljavaju, a s druge strane toliko blaga koje se ne upotrebljava.

     Sviđa mi se kad vidim inovativnost ljudi, koji meso buča suše. To je vrijedna materija i da li će ih konzumirati ljudi ili samo životinje svejedno je, glavno da ih se iskoristi.

       Iscijeđena buća u siru zamotana u vučenom tijestu prava je delicija, a isto tako prava hrana za mnoge pretile ljude, jer ne sadrži samo masnoće i bjelančevine, već i vlakna. Beta karoten koji je antioksidans pomaže tijelu osloboditi se slobodnih radikala, koji su okidač malignih oboljenja. Znači beta karoten je preventiva zdravlju. Buča sadrži K, Ca, P, Fe, vitamine B skupine, te vitamin C, E, K. Prava riznica zdravlja koje se ogleda na zdravoj koži, kosi, noktima, stanju krvi, a o tome svemu ovisi otpornost na bolesti kod svakog čovjeka.
        Stoga prilog u poljoprivrednoj emisiji, gdje se vidi kako se to meso buče samo baca na tlo odaje rasipnost. Kako država može ovo podržavati, dajući još i poticaje u poljoprivredi??
        Ima tu još nejasnoća i pitanja, ali bolje se pozabaviti idejama kako to riješiti i iskoristiti sve blagodati koje zemlja daje.
        Privatne i državne tvornice za preradu ulja trebaju imati stalno dostupnu dovoljnu količinu koštica za preradu, kako proizvodnja ne bi bila u zastoju. To je osnova dobre proizvodnje.
       Važno je, tako se postaviti i iskorištavati sve prirodne resurse. Biti produktivan, nije dovoljno u današnje doba, jer je važno biti i samooodrživ. U protivnom idemo prema često zastupljenom modelu, prema kojem se puno ulaže u prostor hale i gradnju, s dugoročnim zaduživanjem, iz kojeg se teško posluje i opstaje na tržištu. Takva proizvodnja je skupa, jer ako sirovinu skupo plaćamo ne možemo jeftino prodati završni proizvod.
        Kako proizvod uspješno prodati i biti konkurencija, te osigurati plaće svojim djelatnicima i radnicima?   Još je važnije osigurati stalan posao, a jedno bez drugog ne ide.
         Važno je sagledati sve mogućnosti, tako da, ili cijediti razne vrste ulja, tj razne biljke u različito doba godine, kako koje dozrijeva, odnosno kako dugo što može biti skladisteno, ili u skladi s prirodnim resursima proširiti raznovrsnost finalnog proizvoda.
          To znači ne raditi samo bučino ulje, nego i sušiti meso buče. Kiseliti ga ili raditi kompote i pekmeze. Dakle, zašto ne?
           Osim toga, buča je specifična hrana, koja se može jako dobro skladištiti u svježem obliku. Prije postavljanja odnosno kupovanja preša za uljare trebalo bi se dobro pozabaviti s kapacitetom skladišta i kapacitetom uljare.
            Prednost treba davati manjim prešama, jer u ovom poslu ima mnogo ručnog rada. Ne bi rekla da je to loše, jer tako se dobiva na kvaliteti i raznovrsnosti svih proizvoda u konačnici.
            Budući da kroz kvalitetu tla, kroz metode i postupke uzgoja, svaki domaćin kreira kvalitetu svojih proizvoda, tako i postupcima prešanja daje dodatnu notu okusa.
         Mehanizirano ubiranje buča, gdje se zanemaruje iskoristivost zrelog ploda koji se pušta propadanju, nije nimalo mudar pristup. Njega treba promijeniti u smislu da sva količina zrele pulpe ne ostane na golom tlu, nego ili na agril foliji, trakama jute, guste mreže ili slično, kako bi se mogla podignuti i pustiti da se suši. Naravno, valja voditi računa o vremenskim  prilikama. Isto tako može se organizirati otkup, kao svježa hrana za svinje, kao materijal za sušaru. Čak skupljanje u vreće za krumpir koje propuštaju zrak i voženje pod strehu gdje se može sušiti na zraku. To sušenje može se ostvariti toplim zrakom zagrijanim u tzv" solar air heater ". Usitnjavanje se može osigurati gaženjem ili mehaničkim tješnjenjem, ali i gaženjem traktorskim gumama. Treba biti inovativan. Bolje je i jednom ili dva puta pogriješiti, nego se predati, odnosno baciti hranu.
         Marmelade od buče se mogu obogatiti drugim voćem koje sadrži prirodne kiseline i boje, tako vješto, da je teško odrediti po boji ili okusu da je buča osnovni sastojak. Treba dati mašti na volju i stvarati nove arome i okuse i uzimati sve iz prirode. Opet prema opisu svega da se naslutiti kakav proizvod se može stvoriti svim ovim postupcima, a za takvu kvalitetu potrošači će se uvijek vraćati.
          Tako vrlo vrijedan plod, pun minerala, sunca, vitamina, vlakna, postaje izvor hrane i zdravlja ljudima. Sav višak u obliku kora, sredine ili svega što se ne iskoristi mogu dobiti i životinje. Postao je vrlo tražena roba, budući je sve više bolesnih, sve više onih koji brinu o zdravlju, a sve više onih koji nazad kuhaju svoje obroke.
         
       
     
       

Kako nadmudriti golaće

     Golaći su doslovno pošast, a  nematode za njihovo suzbijanje, koje je čovjek u laboratoriju izolirao i ugrađuje  u prirodni sustav, mogu napraviti štete. Sad se o tome ne razmišlja, ali se dade naslutiti, da bi to mogao postati velik problem,
        One se dijele prema hrani koju jedu, pa ima fitonematode, zoonematode, nametnici ljudi i nekih životinja kao dječja glista i truhinela. Ne samo da se upotrebom sredstva povećava broj tih nematoda ( a one djeluju do istrebljenja svih puževa ) nego se dade naslutiti da će uskoro te iste nematode ostati bez hrane. Što će se tada događati, kad one postanu dominantne i  hoćemo li uopće smjeti jesti hranu koju uzgajamo. One su vrlo sitne končaste, ovalne ili okrugle, velike od  0,5 do 2mm.
          U svakom slučaju upozorenje da ne smije sredstvo doći u doticaj s toplokvnim životinjama, je informacija koja potiče  razum na dovoljno odgovornosti, da se za time ne poseže. Najveće pitanje koje mene golica je, da li mogu mutirati, što sa sigurnošću niko ne može potvrditi, ali ni demantirati. Činjenica je da će ih se namnožiti, da su nevidljive prostim okom, da će se boriti za opstanak, a čovjek im sam utire put. Toliko o nematodama i "slug killeru".

Dakle puževe barem možemo pokupiti, a neematode (za suzbijanje puževa) ne možemo niti vidjeti.

       Zato se nameće pitanje, kako dalje, jer dok puževi gospodare, nemoguće je pojedine biljke uopće sačuvati. Moje iskustvo je da tamane sve što je hrana i ukras u domaćinstvu, Niti lišće hrena nije pošteđeno.
       Što se to sve događa i zašto golaći često gospodare u vrtovima.?

        Vraćajući se unazad, uspoređivajući navike ljudi možemo mnogo toga zaključiti.

        Prvo i jako važno je uvoz i van sezonska upotreba namirnica. Nekad su žene kuhale rajčicu i zimi se konzumiralo sve iz vlastite smočnice. Domaćice nisu posezale za svježim oblikom,bilo kog povrća, van sezone. Svaka čast onima koji se toga drže i danas, što je vrlo rijedak slučaj. Naravno u takvoj cirkulaciji raznog vrsta povrća se lako preseli bilo koji nametnik.
         Klimatske promjene, s samim ekstremnim situacijama kojih je posljednjih godina puno previše isto pogoduju njihovom rszmnožavanju. Suša puževima otežava kretanje, ali isto tako oni mogu hibernirati jako dugo, čekajući povoljne uvjete. Kljunovi ptica ili ako kokoši nisu zabranjene, stvara jako povoljnu ravnotežu. Tamaneći mlade puževe i njihova jajašca, životinje stvaraju povoljan odnos živućih bića. U tom slučaju oni prekobrojni  prestaju biti nametnici. Nametnici su stvorenja kojih ima u prevelikom broju.
          Povećanje uzgoja povrća u zaštićenom, tj, plastenici, staklenici su također mjesta na kojima se puževi lako i  sigurno množe. Na takvim se terenima tlo ne smrzne, odnosno postoji cjelosezonski štit od hladnoće i prevelike topline, zapravo idealni uvjeti za njihovo razmnožavanje.
         Domaćinstva više ne drže perad, odnosno u gradovima je zabranjeno, a na selima su češće u zatvorenim prostorima i nemaju pristup otvorenom.  Donedavno ni sustav hranjenja (smjese) nije dozvoljavao da perad uopće prepozna puža.
          Osobito je važno pravilno zalijevanje. Vrtne pumpe rasteretile su gospodarstva od teškog fizičkog rada, što je u redu, ali voda ipak treba biti topla i potrebno je zalijevati uvečer, kako bi biljke dobile maximum. Struka preporučuje zalijevanje ujutro ( kad su oni neaktivni, jer bi se još lakše kretali kad bi im zalijevali uvečer) ) ali tada većina vode vrlo lako isparava. a biljke ne upijaju toliko koliko to čine noću. Zalijevanje hladnom vodom remeti mikro biološku ravnotežu zemlje i tako stalno priziva puževe, koji su kao policajci i dođu popraviti ono što ljudska ruka poremeti.
          Kap po kap zalijevanje koje u malim vrtovima ne treba biti iz vodovoda, nego spremnik tople vode koji se prazni sistemom spojenih posuda, po meni je najbolji način zalijevanja. Može i polagano istjecanje iz povišenih spremnika. Samo nek je voda mlaka, s time da kap na kap produbljuje korijen biljke pod koju je usmjeren, jer korijen ide  za vodom, pa ima veću moć upijanja hranjiva. Zbog toga biljke budu jače, čvršćeg tkiva, pa stoga manje sočne i manje privlačne puževima.
          Košnja sa motornim kosilicama uvelike se razlikuje od košnje s kosom. Kosilice idu nisko. stvarajući meke sagove trave po kojima je i puževima olakšano kretanje. Razne vrste noževa koje ako im se puž nađe na putu ne može preživjeti, a tako uginuo  prizove mnogo živih s nekih drugih travnjaka i livada.  Po mekoj travi budu vrlo brzi i ne važi ona "spor kao puž". Prošećemo li rano ujutro po gradskim travnjacima sve se crveni i imamo osjećaj da iza svake travke vreba jadan golać.              Kad na takvo mjesto dođe stroj za košnju trave on reže sve od reda i bilo bi mudrije košnju vršiti kasnije tokom dana, odnosno za suha vremena, ili bolje pred kišu nego poslije nje.Osim sveg nabrojenog moram istaknuti da ta materija mješavine trave puževe sluzi i bjelancevina njihova tijela ne zvuči, ne miriši i ne izgleda uopće privlačno, a što god time da radimo dalje, nema dobar efekat.                Nije za prehranu životinja, nije za malčiranje, a već kod sušenja nema svojstva koja su poželjna za bilo što. Dok se pretvara u kompost ona je hrpa u kojoj će se množiti, jer podnose loše uvjete. To sad zvuči skroz poražavajuće, ali je tako i potrebno je puno truda i umijeća da sve ovo najprije uopće primijetimo, a zatim počnemo stvarno djelovati.
          Staništa i hranilišta ptica od velike su važnosti za stvaranje ravnoteže, jer dnevno pojedu i očiste puno mladih puževa. Nije da ne jedu i gliste, ali kad se udomaće u vrtu osjeti se smanjenje broja puževa. Kad kosevi šeću na metar od domaćina može biti samo ravnoteža, a to je predivno.
           Psi i mačke smetaju ježevima, žabama, sljepićima, gušterima, Ptica odleti, a sve nabrojeno, ako ne uspije uteći, postane plijen, a to bi čovjek trebao spriječiti. Pravo je bogatstvo imati bar neku od tih divljih životinja, koje pomažu čovjeku, a kućni ljubimci se mogu naučiti da ih ne diraju.
           Nema jedne metode, stvari, materije koja bi zaustavila najezdu golaća. Potrebno je provoditi skup mjera da bi ih zaustavili. Jedno je sigurno; velika su nevolja i naučit će nas raditi.
           Osim toga, odgovara im sve, da li neko obrađuje zemlju, što znači da, ili navodnjava ili onemogučava rast raznovrsnom bilju čiji mirisi mogu smetati puževima. Isto tako na zapuštenim terenima, gdje nema ljudske ruke, nitko ne ometa njihovo razmnožavanje. To im isto godi. Osim toga često nedostaju raznovrsne, ljekovite trave na sjenokošama, koje bi svojim mirisom mogle utjecati na smanjenje brojnosti puževa.
     Biljke to svakako mogu. S obzirom na to, da mirisi igraju veliku ulogu u njihovom odbijanju i privlačenju, na tome treba raditi. Bolje je saditi ono što im smeta nego ih privlačiti jer na svom putu oni se hrane.
       Neven je jako gorka  biljka. Svoje cvijetove ne otvara ako nema sunca, Koliko je to slučajno ili je to priroda podesila, ali oni ga ne vole. To je činjenica kuju treba slijediti i otkrivati druge slične biljke koje puževima ne pašu. To je neistraženo područje,bez ikakvih .pravila. Pod time znam da svaka biljka ne miriši jednako intenzivno na svakom tlu, a oni su bića koja to osjete. Zato u nekim vrtovima potamane rukolu, a u nekima je opće ne diraju.
        Isto tako budu li presadnice vrlo nježne, krhke, izrasle  u zaštićenim uvjetima, s premalo sunca,to je golaćima mamac.Oko toga se tek treba ozbiljno potruditi i shvatiti prirodu, kako bi se mogli oduprijeti. jer samo ih loviti i ubijati nije nikakvo trajno rješenje.
       
       
     

Raznolikost biljaka i njena važnost

      Poljoprivreda je bez napretka,i biti će tako dugo dok se ne ostavi monokultura, odnosno tako dugo dok naš seljak neće konačno početi proizvoditi više vrsta kultura i od tog viška stvarati dobit.  Raznolikost je bitna, da bi hrana bila i lijek. Treba postojati u svim aspektima rada s biljkama i životinjama, od uzgoja do stola.
      Ipak treba poljoprivredne površine obogatiti divljim biljkama. Zvuči suludo, smanjivati obradivu površinu da bi rastao pelin, kopriva, gavez, maslačak, šipak, kupina, stolisnik, mak, bazga, glog, ali popis treba biti i dulji.
        To se čini ostavljanjem neobrađenog djela od oko 5-6m, među oranicama, Važno ju je dobro ukomponirati, koristeći njenu biljnu masu kao prirodni štit od vjetrova. To trebaju sva živa bića na svijetu.( čovjek, biljke i životinje).
      Važno je prilagoditi se stranama svijeta, iskoristiti toplinu u ranije proljeće, jer zaklonjenost to omogućava.  Naravno da je to nešto manje posijanih biljaka u konačnici, pa i malo manje komocije u sjetvi, ali tako od manjeg broja biljaka dobijemo više. Dobar primjer za to jesu voćke posađene na južnim zidovima uz brižno obrezivanje i kosi položaj grana. Lijepo je i za gledanje.
        Na jako osunčanim površinama treba koristiti sjenu voćaka isto koristeći blagodati prirodnosti koja nastaje poštivanjem sjene i sunca. Klima koja se bitno promijenila zahtjeva promjene u radu. Prekomjerne padaline lakše pomaknu,odrone i nose tlo gdje nema trajnijih biljka, jer ga one učvrste svojim korijenjem. Trajne biljke povlače vodu iz tla i ugrađuju je u svoje stanice, a svojom sjenom smanjuju isparavanje vode iz površine zemlje. Stvaraju stanište životinjskih vrsta koje nas rješavaju nametnika,
         Kad biljkama, trajnim nasadima stabala štitimo životinje, stvarajući im hlad u ljeti, a zimi krošnjama zavitrinu i sklanjanje od hladnoće i snježnih zapuha, što je moguće, nije potrebno ulagati sredstva u skupe objekte. U njima je inače poželjna dobra ventilacija,što je vrlo skupo i zahtjevno držanje životinja. Danas je već i struka popustila u metodama držanja krupnog blaga, jer se preporučuju samo nadstrešnice, s mogućom nadogradnjom stijene od slame sa sjeverne strane.
          Koliko je samo domaćinstava ulagalo kredite u skupe staje, a ne mogu danas prosperirati. Za krupnu stoku je zapravo bolje otvoreni prostor, što stvara bolju prozračnost, nema amonijaka u tolikoj koncentraciji i vlage u zraku koja se stvara u  zatvorenom prostoru od disanja životinja. Čovjeku je lakše raditi poslove oko životinja,oko uklanjanja izmeta i hranjenja. Životinjski gnoj je važna stavka u kompletnom daljnjem usponu domaćinstva, jer zdrave životinje neće trebati lijekove,pa se njegovi ostaci neće naći u kompostu..
          Sadimo li tako da poštujemo različitost povećati ćemo kvalitetu, zdravlje i otpornost svoj hrani koju uzgajamo i svemu što ćemo poslije sami konzumirati.
         Nikako nije u redu saditi jednu kulturu, o bilo kojoj količini zemlje da se radi.
        Čim neko posadi nekoliko ha jedne kulture zagarantira nametnika i  riskira oboljenje tog nasada. Kad se radi  o višegodišnjim kulturama, recimo orasima, lješnjacima na nekoliko hektara, cijeli taj kraj gdje živi domaćin s mnogo stabala oraha, nema šanse( nitko u susjedstvu) imati zdravo stablo oraha u svom dvorištu, kad jednom oboli onih 5 ha.
         To će se dogoditi prije ili poslije, ali se hoće, jer su to prirodni zakoni, kojima se ne smije prkositi. Dakako da se može, i nažalost radi se tako, ali iza toga slijede  neizbježne posljedice, takvog postupanja.
          Kad imamo raznolikost, prilagođenu nama samima, našim strojevima ili usklađenost s ljudskim kapacitetom,brojem ruku,kojima uzgajamo više kultura, dobijemo raspoređen posao i priliv novca malo pomalo.Naravno da tada treba više ručnog rada, koji se ne mora odnositi na težak fizički posao. Bitno je samo se dobro organizirati i imati humusno tlo. Svaki je posao na mekom, rahlom, tlu tada lakši, a to je preduvjet za bilo kakav nasad.
           Takvo domaćinstvo tada postaje jedan organizam u kojem je čovjek mozak, biljke stvaralačka snaga kao naši ekstremiteti, životinje male i velike probavni sistem, a kompost srce takvog organizma. Nijedan dio te cjeline ne smije faliti.
            Nažalost, ovakav poredak jako je velika rijetkost. Češće se događa da čovjek ide suprotno od prirodnih zakona, tako da biljke ne daju svoj puni kapacitet. Kao takve nisu hrana i lijek ni ljudima ni životinjama, pa je srce (kompost) jako slabo. Velika je to šteta.
            Raditi po sistemu jedne kulture, kupiti strojeve  što je dugoročno ulaganje a sve držati na klimavim temeljima nije mudar odabir.( Za kuće se zna da se grade na čvrstim temeljima)
             Ovakvim pristupom prizivamo štetnika i on može biti taj koji će ubrati sav urod .To je itekako moguće, a i vrlo riskantno.. Dug period takvog rada povećava rizik, jer iz godine u godinu štetnik koji nije našao naš nasad lani, postoji mogućnost zbog koncentracije materije, mirisa i iscrpljenosti biljaka da će se to svakako dogoditi. To se događa na svim poljima.
             To je sistem rada u kojem čovjek želi biti jedini odgovoran, umjesto da si olakša, tako da podilazi prirodi. Zapravo čovjek radi nešto što je nemoguće održati. Ovo je teži način, što se vidi iz svih neuspjelih, nerentabilnih situacija, vezanih za poljoprivredu i kaosa koji u njoj vlada. Kaos je toliki da ni stručne poljoprivredne škole nemaju dovoljno učenika, bez obzira na dobru opremljenost, poput one u Pitomači. Naime, roditelji odgovaraju djecu od odabira poljoprivrednih zanimanja.
              Tako naša lijepa država koja može dati radna mjesta mnogim ljudima i osigurati njihovu egzistenciju radije usmjerava mlade da ju napuste. S druge strana imamo situaciju da se zdrava hrana jako traži na tržištu, jer je sve više bolesnih ljudi kojima bi ona bila polazište za ozdravljenje.
               Ono nema svoje temelje na hrani koju uzgajamo mehanizirano, jer  za male količine kultura nema smisla posezati za strojevima, a velike količine jedne vrste nasada nitko ne može svrstavati u zdravu hranu.
               Pa kako onda funkcionirati?

               Nešto o što se stalno spotičemo je da naš čovjek ne prodaje svoje viškove, nego želi stvarati velike količine jedne vrste koju će prodavati i od toga želi živjeti. Odgovorno tvrdim da takva razmišljanja  imaju temelje u teškom fizičkom radu. Takav teški fizički rad povezan je s lošom plodnošću (tvrdo, nestrukturirano tlo, loš vodozracni režim tla), za koje treba puno snage i lakše je ako se radi strojno.( može i strojna pomoć, ali se ne smije uništavati struktura dobrog tla), a ako je loše, bezuvjetno ga treba poboljšati i obogatiti. Nema lošeg tla, nego lošeg gospodarenja s njim, odnosno, treba odabrati upravo ono što će dobro djelovati i na zemlju i na nasad s tendencijom poboljšanja plodnosti. Tvrdo, teško tlo bez humusa, koje se stalno preokreće i gazi teškim strojevima neće postati bolje jer se s njim loše postupa.
               Cirkulacija materije od sadnje, odabira vrsta, njihove kompatibilnosti treba biti samopodržavajuća., samodostatna, šarolika, a  tada nema mnogo prostora za strojeve, ali radeći tako nema potrebe za teškim fizičkim radom ili težim strojevima koji će zamijeniti čovjeka.
                Većina OPGova koji ne mogu poslovati ili jedva preživljavaju, posluje tako da čekaju isplatu državnih poticaja, što znači da im država i politika koordinira poslovanje
                .To znači da tim ekstremitetima (biljke) fali energije za stvaranje, za rad, što dovodi do pomanjkanja tvari za probavu, (životinje) a srce (kompost) je pri tome nedovoljno opskrbljeno hranjivima. Svi znamo što se događa s čovjekom u takvom stanju.
                 Otišlo se u jednu krajnost, a ona koči pravilan razvoj poljoprivrede. Ono što su radili naši stari većini se čini zaostalim, a ono što se nudi da bi se modernizirala proizvodnja  je jako skupo, ali i nedovoljno istraženo. (razna mehanizacija, dodacii, zahvati da bi se tlo popravilo)
                  Tako da je jedini izlaz u njegovanju raznolikosti.
                  Promatrajući zakorovljena, zapuštena zemljišta, najčešće vidimo svega nekoliko biljnih vrsta. To su vrlo snažne biljke, koje su se uspjele održati na tlima unatoč svim nepogodama koje im je čovjek priuštio.
                  Nekoliko biljaka koje su našle stanište u mojoj blizini, na neobrađenim poljima su: kopriva, štavelj, vratić, divlja kupina i mrkva, zlatnica, kantarion, slak, pirika i ambrozija.Eto to je ostalo na tlima, iscrpljenim, jer je čovjek mislio da je poljoprivreda industrija. Upravo tog stava se potrebno osloboditi.
     
     

Podizanje kultura u visinu

             Iskustvo s takvim načinom uzgoja, dovodi me do saznanja da je on osnova zdravog nasada povrća. Broj kultura tako uzgajanih se povećava,  jer sve što ima vitice, pa do sitne rajčice, koju povezujem puštam u visinu
              Tako uzgajam grašak, krastavce, mahune, buće, sitnu rajčicu, naravno meksički krastavac, plosnati grah, dinje, a možda i još ponešto.
              Budući sam stalno u pomanjkanju prostora, veseli me ovaj način rada s  kojim nadoknađuje isti, jer u podnožju podignutih kultura može rasti sve što ne smeta ili se čak lijepo slaže s glavnom kulturom.
               Bitna je čvrsta konstrukcija. Tome mogu poslužiti betonski stupovi, međusobno  povezani zatvarajući tako čvrsti okvir na koji biljkama postavimo mrežu i to preporučujem prvenstveno što čvršću mrežu ili drvene rešetke po kojima će se one uspinjati.
             To je ključno jer težina plodova mekanu mrežu povuče prema tlu i ona tada nema svrhe. Plodovi i sva lisna masa stvorena rastom nađe se nagurana u nižim slojevima, a daljnjom vegetacijom spušta se sve niže, jer je biljka rastom i razvojem sve teža. Dogodi se prevelika kompaktnost, jer se meka mreža rasteže pod težinom svega i tada se probude gljivice kojima takva gustoća pogoduje.Kad nasad oboli izgubi se i vrijeme i urod ili treba puno uložiti, prskati, uložiti vremena i truda da bi nešto spasili.
              Čvrsta konstrukcija dobro odoljeva bogatom urodu te omogućava biljkama uhvatiti dovoljno sunca. Dobra lisna masa bacajući sjenu na tlo onemogučava pregrijavanje zemlje pa se tako manje vlage izgubi, a protok zraka je osiguran. Savršeno.
               U svako doba dana sjena se događa na drugom mjestu u vrtu, pomiče se zavisno od sunca, te visine biljke. Tu je upravo prostor za ljudsku ruku, jer uz mudro promišljanje ta sjena može se iskoristiti upravo za biljke ili mjesta u vrtu koja su jako izložena sunčanom isijavanju, pa je prevelika transpiracija prejako isušivanje zemlje i tako jedna visoka biljka pomaže rastu neke druge.
               To je zapravo nit vodilja,kojom smještamo takve visoke strukture u vrt. Tako nastaju i prirodne kombinacije zavisno od toga koje sjeme se upotrebljava. Budući čovjek ima mudrost, svijest i odgovornost može rotirati nasad kakav mu odgovara, kakav odgovara tlu, prostoru i potrebama obitelji. Isto tako lako se prilagodimo potrebama biljaka, jer ako znamo da će na nekom mjestu biti posađena buća pripremit ćemo tlo tako da zadovoljimo njene velike prohtjeve, otprilike 1 kvadrat površine s time da u podnožje nosive strukture pripremimo dovoljno komposta, dok recimo za mahune ili grah to nije tako neophodno.
                 Još je jedna jako važna stvar u svemu tome. U zadnje je vrijeme silovito mnogo puževa i oni odmah nađu sve sočno mlado tek izniklo bilje, pa ga često puta mahnito pojedu do temelja. Kad se to dogodi, puno puta je uzrok baš u tome što se cijela biljka našla prenisko, jer ima svega20 cm dužinu stabljike i vitice je nisu još uspravile ili podigle. U takvim situacijama nježno provučem jedan list u mrežu i spasim vrh. Čak se može vidjeti oštećenje stabljike koju je puž počeo nagrizati, ali mu nije bila zanimljiva, jer je niže našao nešto mekše, pa se nastavi vegetacija bez problema.
               Kakav li je tek užitak hodati ispod prirodnog  reda koji na taj način postavimo, sjene koju stvori snažno bilje s redovito dobrim urodom, Svaki plod je zaštićen od puževa, što je dodatna dobrobit ovakvog uzgoja, Preglednost i ljepota samo su dodatne kvalitete kojima se veselim u ovakvom načinu rada. Postižem količinu, kvalitetu i zdravlje uroda. Jedemo svi ovakvo prirodno povrće bez ikakvog tretiranja, čija je dobrobit nemjerljiva.

             

Stotine hektara pod jednom kulturom

       Mali čovjek uopće nije svijestan, kako bez financijkih poticaja može stvoriti kvalitetnu proizvodnju.  Ključno je da može,(a kako??) približavam svim svojim srcem i znanjem te drugačijim uvidom u cijelu problematiku.

         Neka poljoprivredna dobra se zatvaraju, tvrdeći da im se ništa ne isplati proizvoditi, da nemaju ekonomsku računicu, iako dobivaju državne potpore. Rade sve kako struka nalaže i  svejedno izostaju rezultati. Ljudi odustaju, revoltirani su, puni kredita, osiromašeni, nesigurni, izmučeni, bojeći se za budućnost. Ne znaju kako dalje. To je realnost današnje osiromašene poljoprivrede.
         Na drugoj su strani ljudi koji žive u gradovima, štoviše stanovima, kojima je država dala komadić vrta, kako bi uzgojili ponešto za sebe, pripomogli kućnom buđetu, a mnogima je to sve što imaju i iz čega izvlače maksimum.
       
          Uviđam svu problematiku koja pokušava nešto promijeniti na bolje, a svi koji će se uhvatiti za ovu slamku kao posljednju spasilačku akciju neće uspjeti tako dugo dok god traže da ih netko spašava. (država?ili politika?) To zapravo nije mudar odabir,  zato jer dozvoljavaju da ponovo ovise o nekom ili nečem.
          Jedini pravi izbor je vlastita  sloboda i neovisnost.  Ona se rađa iz znanja, samocjenjenja, samoodrživosti i apsolutno je povezana  time.Tko ima taj klik u sebi, on će ga natjerati da istražuje nepoznato, nove metode rada u kojima se ne traži samo snaga, što više žuljeva i znoja, već promatranje i prepoznavanje, čak predviđanje problematike, što uz rad stvara neprocjenjivo iskustvo i vodi dalje do sljubljivanja s prirodom. Razumjeti je, znači svojim djelovanjem izbjegnuti boleštine biljaka, osigurati zdrav rast tvoreći tako preduvjet da ne posežemo za kemijskim dodacima.
           To nije samo ušteđen novac, to je doslovno zarađen novac, a stvorite ga iz ničega
           Metode  biodinamike i permakulture  njeguju raznolikost bilja, koja je osnova zdrave poljoprivrede, za razliku od svih reklama za suzbijanje usko i širokolisnih korova, snažnih korporacija iz čijih država tražimo financijsku pomoć
          .Prestrašno je koliko naši ljudi ne misle svojom glavom, koliko se boje posegnuti za nečim novim, mada se može istraživati putem literature, interneta, posjećivanja raznih predavanja, znalaca  i poznavalaca prirode. Isto kao što  gljivarstvo iziskuje znanje i poznavanje vrsta, tako  biodinamika i permakultura također iziskuje poznavanje i sklad svih biljnih vrsta, njihovu povezanost i važnost u biljnom sustavu. Nije lako, ali nije ni problem ako nešto volite. Toliko je dobro i pozitivno kad u to krenete, doslovno doživite kako se otvaraju novi vidici, prosvjetljenje. To je kao u matematici kad savladate neku logiku.
           Sve to puno je kompleksnije od prskanja koprivom, i zaključka kako je nedjelotvorna, pa onda mržnjom i negativnim nabojem inatiti puževima i ušima jer žive u našem vrtu. To je istrebljenje. Svih živih bića treba biti, samo nijednog u prekomjernom broju, a to što se remeti njihov sklad kriv je upravo čovjek.
           Zemlja se nedovoljno cijeni, a nimalo ne čuva i ne poboljšava se njena struktura. Gleda se samo kako proizvesti jednu kulturu, ne obazirući se na plodored, u što većoj količini, posežući usput za svim kemijskim dodacima koje nudi struka. Apsolutno to kritiziram, jer nam poljoprivreda nikad neće postati strateška grana. Ne na ovaj način, koji se nameće iz izvora politike. To su samo pokušaji vodećih struktura koja ne zna donijeti prave mjere koje bi dovele do promjena, samoodrživih, mudrih poteza, jer im fali znanja i ideja.
          Imaju jedino moć posuđenog (obećanog) novca, koju  koriste, rastežući ovaj naš narod, koji više ne zna što raditi i koga slušati.
          Pravi i iskonski odgovor je da bi trebali sami posegnuti za alternativnim  znanjima, te na tom polju razvijati iskustva, samoodlučivanje, neovisnost, sve bazirano na samoodrživosti, poštujući prirodu, njene zakonitosti, stvarajući imanja bazirana na uzgajanju ekoloških proizvoda koji su prema Hipokratu i hrana i lijek. Ovdje želim probuditi odgovornije postupanje ljudi prema svem živom svijetu, čak i onom oku nevidljivom, jer sve postoji s razlogom.
         Teško mi je gledati hrvatske poljodjelce od kojih pojedinci vele da što će im 5 ha zemlje Nedavno je to bilo na HRT-u u poljoprivrednoj emisiji. Čovjek ne zna što bi s tim. Pa, je li to ne govori samo za sebe? Ne zna. Lijepo da je priznao, jer mnogo je takvih koji su uvjereni da sve znaju, pa ne posežu ni za čim novim. Nisu znatiželjni i tu je granica koju ne prelaze. Kreću  se u određenim krugovima ljudi ne inovativnim. Voze i popravljaju svoje traktore po 30 god. Te su traktore naslijedili  ili kupili velikim odricanjima. Istječe im rok trajanja.
         Sigurna sam da mnogi od tih traktora ne bi još trajali da se domaćini nisu svojski potrudili kako staviti u funkciju pojedine njihove dijelove. Radili su to uz nečiju pomoć, iskustvo, znanje,možda i nešto zaobilazno, alternativno, učeći usput, stvarajući svoje iskustvo. Tome su prionuli dubinski, improvizirajući ponekad, ali u svakom slučaju svim osjetilima  dožive svaku promjenu u radu svakog djela tog najdražeg im stroja na imanju.

---Isto tako treba osluškivati promjene u prirodi.---

         Svaki od tih domaćina vrijedni su, radišni ljudi koji su uvjereni da trebaju puno raditi, patiti i ne vide tome kraj, ali pogrešno. jer patnje ne bi smjelo biti.
        Njoj treba postaviti granicu, na način da prigrabe sva znanja, bez obzira da li se zvala permakultura, biodinamika, ili samo eko uzgoj, Uglavnom treba mijenjeti način rada.
             Svi ti domaćini koje neobično cijenim posegnuli su za alternativom svaki puta kad su umjesto novog rasplinjača na traktor sami ili uz pomoć šogora ili susjeda rastavljali stari uz neke ideje koje nikako ne idu u prilog serviserima strojeva. Zapravo su promijenili pristup, sami zamijenili dotrajali dio te  postigli cilj, sami bez majstora.
           Sad je došlo vrijeme da se tako dubinski promijeni koncept rada na zemlji. Došlo je vrijeme da se čovjek stopi i uskladi s prirodom i njenim zakonima, jer jedino tako će biti moguće raditi na zemlji. Ovaj ustajali  smjer je postao neodrživ, financijski prezahtjevan i ne daje očekivane rezultate.

         Osnovne stvari kojih se treba držati jesu:
       1)   Ne preokretati zemlju, samo ju prozračivati.  
       2)  Graditi KOMPOSTNE hrpe, gdje će sve postati prilagođena hrana biljkama. Minimalna količina je--- 1 kubni metar--- odjednom.
       3)   Mijenjati kulture i poštivati plodored.
       4)   Izbaciti sve što je umjetno.
       5). Kompostirati životinjski gnoj, odnosno puštati ga da odstoji i sagori  na hrpi. Napraviti tako da ne slažemo u visinu, nego osiguramo dovoljno prostora, pa ako već imamo materijala, onda je daleko bolje, svaki dan kubni metar.
        6)  Nikako usred ljeta prignojavati i prazniti staje izvozeći to u polje, rasipavajući.
        7)  Raditi na stvaranju humusa i poboljšanju tla  (nabrojeno tome pogoduje).
        8) Izbaciti monokulturu,čime povećavamo broj žetvi u godini.
        9) Čuvati i njegovati vlastito sjeme, jer dobar genski materijal je osnova uspjeha.
       10) Osobito preporučam markirati ( ugraditi tlakavce ) za prolaz stroja, odnosno njegovih kotača, jer je to čuvanje strukture zemlje.
        11) Između svakog ha zemljišta ostaviti barem 5m, neobrađenog, zakorovljenog prostora, koji će biti stanište divljih životinja, pa će se na tom mjestu formirati ne poremećen prehrambeni lanac. Važno je ustrajati na tome, kao i shvatiti da je ljudska ruka uzrok njegovog poremećaja

          Sve te točke su zapravo prevencija biljnih i životinjskih boleština. ( ali i ljudskih)

        Podržavajući ovakvu osnovu, zakonima,  naša bi država, a i svaka druga mogla imati poljoprivredu kao stratešku granu. Zakoni koji će podržavati čuvanje tla i vode, okrupnjavanje parcela (ali ne zbog uvođenja monokulture), navodnjavanje, slobodan uzgoj svih životinja, od kokoši do bikova, gdje je na prvom mjestu ispravno zbrinjavanje, organskoga otpada.  To bi trebao biti prioritet naše države, Poticanje slobodnog uzgoja životinja, bez skupih nastambi u koje se ne treba ulagati i zaduživati, gdje ima malih pomaka, koje svakakako pozdravljam   Sveg ovog treba postati svjestan naš mali čovjek. On može promijeniti sebe, sistem rada, a tu mu politika ništa neće pomoći. Umjesto da se gleda kako bez novaca nešto napraviti, samo se čeka kad će isplata, Pa kad i dođe do nje, opet je zaključak kako je to samo kap u moru potreba. Zapravo to jest upravo tako, jer je proizvodnja preskupa.
 Ovo sve neće zaživjeti ako mali čovjek ne krene od sebe, jer ako bude čekao političku vrhušku ništa se neće dogoditi.
          Međutim kad pogledate koncept rada koji zastupa ovaj blog,vidite da vodi  svakog znatiželjnika da može  raditi stvarati, i djelovati i bez državnih poticaja, jer svi ti postupci imaju za osnovu uštedu. Domaćini ulažu isključivo svoj rad, kojim djeluju dugoročno u smjeru poboljšanja.
          Poboljšanje se odnosi na sve aspekte, od količine do kvalitete prinosa, manjeg ulaganja u startu, što sve pojeftinjuje proizvod i omogućava lakšu prodaju. Tako se stvara samoodrživa poljoprivreda koja može itekeko biti strateška grana svake države, a pogotovo ovako bogate zemlje kao što je naša.

         Umjesto svega navedenoga, našim poljodjelcima se nudi kredite, navodno povoljne, predpostavljam kao što je i onaj s frankom, puno moderne tehnologije na kojoj će neko dobro zaraditi, o kojoj se ovdje ništa ne zna, nego samo nagađa, sve pod uvjetom da će neko uspješno napisati  projekt, da bi dobili odobrenje od EU.
         Pogledajte samo koliko je tu upitnika, kuda se srlja, obećava se sve i svašta, jer se uglavnom želi nešto promijeniti, modernizirati. Sve to ide uglavnom tako da su uzori svjetske velike korporacije, čije metode se ne uklapaju u naše prostore, ali to nitko ne vidi.
         Naša najveća prednost je raznolikost bilja, klime, bogatstvo rijeka i svih oblika vode, radišan i prekrasan narod. To je polazište za stvaranje poljoprivrede kao strateške grane.
.
         Najvažniji zadatak države trebao bi se zasnivati na očuvanju te ljepote, autohtonih vrsta, zadržavanju čovjeka na imanjima, poticanju proizvodnje i prerade, plasiranju tog blaga u svijet, ili isključivo sve nuditi u turizmu, Stvoriti zakone u skladu s tim načelima
         Jednostavno je, ne treba puno novaca (poticaja), nego malo svježih ideja ( Duga plus iz Čakovca, radionice ZMAG-a). upornosti, osluškivanja, čitanja, druženja s pravim ljudima, doza znatiželje, bez čega ne ide.
         Kao što poboljšanje zdravlja treba najprije doći iz glave, tako i metode rada. Osim toga, ljudski su mozgovi ti koji mogu sve popraviti i sve upropastiti u što god da se umiješaju.
          Djelovanje u skladu s prirodom jedini je način napredovanja. Postupci koji su doveli do ove katastrofe idu u suprotnom pravcu pozitivnog  djelovanja i ne vode nigdje..
           Na ovom nivou na kojem je sada poljoprivreda ne obećava nimalo, a daleko je od toga da postane strateška grana.
       

Okrupnjavanje poljoprivrednih površina

         Dotićem se ove problematike sa stanovišta monokultura, Raznovrsnošću i dobrim gospodarenjem okrupnjavanje može biti pravi zgoditak. Daje domaćinu slobodu, može omogućiti stalni priliv novca, naravno uz dobro raspoređene aktivnosti.
         Na takvoj okrupnjenoj površini sami raspoređujemo što i kako radimo i sadimo, te ako ste se odlučili staviti sve pod jednu žetvu, znači da još ne razumijete bit, osnovu, ovog bloga.
          Preporučujem napraviti sljedeće:
       
           1) Odmah ili vrlo skoro isplanirati sadnju stabala na najsjevernijem dijelu zemljišta. Sadite pitome kestene, hrastove, lješnjake, bazgu, divlji šipak itd. Vrste sami odaberite, jedino ih sadite u skupinama s dostatnim razmakom prilagođenim veličini i habitusu. Naravno da na jednom ha nećete saditi hrastove, kestene i sli, nego ćete se tu zadovoljiti s nižim vrstama ili ako baš volite pitomi kesten posaditi ćete jedan, dok na većim površinama možete dati mašti i želji na volju, s time da--- jednu četvrtinu sveg tla--- (ostalo će biti oranica)--- zasadite stablima. To neće faliti u prinosima, a biti će odličan balans suživotu biljnih i životinjskih vrsta što je osnovni preduvjet da opći nastavak  kvalitetnog rada. To će biti stanište divljim životinjama koje se hrane nametnicima, odnosno vrstama koje se povremeno prekomjerno namnože u poljoprivrednim kulturama. Nametnici su sve vrste kojih bude previše, zbog poremećaja u lancu prehrane.
            Često puta je čovjek najveći nametnik, jer silom želi samo iskoristiti tlo, pa posije kulturu koja je već iscrpila zemlju, ali je recimo stanje na tržištu takvo da je cijena toj kulturi velika, isplativa. Sve drugo se ne gleda, ne mjeri, jer je najvažnija zarada. Još ako je lanjski rezultat bio zadovoljavajući za sljedeću se očekuje još bolje. Tada je nevažno koliko će se uložiti u uzgoj, jer će koštati sjeme, zaštita, dohrana te se na kraju neće isplatiti, ali se svejedno ulaže, makar je neisplativo. Na kraju slušamo kako se poljoprivrednici žale da  je poljoprivreda neisplativa. Eto to se sustavno ponavlja i to nitko ne vidi.
             OSTAVITE SE TAKVOG RAZMIŠLJANJA, jer zarada je bitna, ali nije najvažnija  i nećete do nje doći ovakvim stavom..
              Radi li se o stotinama ha, ostavljajte minimalno-- 5m.. neobrađenog terena između svakog ha. Tu može biti posađena i pokoja voćka uz divlje biljke. Glavno je da je nepokošeno, da takvo ostavljate bez obzira na pitanja i sumnjičave poglede drugih ljudi.
              Ta sjena i raznovrsnost biti će odlično mjesto na koje ćete odlagati svoje kompostne hrpe, gdje će lijepo odležati i pretvoriti se u  najpogodniju hranu za biljke. Tu je osnova zdravog tla, zdravog nasada i zdrave hrane. Jedino tako se može osigurati napredak.
                Ono tlo (materijalna dobit od njega) koje ste izgubili u šikari, nadoknaditi ćete kvalitetom i količinom kulture na izbalansiranim tlima, kojima neće biti potreban nikakav umjetan dodatak, jer će vlastiti humus čija će se količina ovakvim gospodarenjem stalno povećavati garantirati sav napredak u radu.
             
              2) Dobro je markirati redove. Na većim površinama bitno je strojem ulaziti u oranice. Tim se postupkom događa svojevrsno tješnjenje tla (pogotovo ako idemo često, ako se sve obavlja mehanizirano). Zato je važno označiti prolaz kotačima stroja, Jako je dobro tlakavcima markirati redove, ovisno o širini kotača. Koliko god da sam protiv betona, ovo je jako dobro rješenje i velika pomoć u očuvanju kvalitete zemlje. Ne podržavam nogom gaziti po svježe obrađenom tlu, a kamoli strojem. Među biljkama treba staviti dasku i tako gaziti kako bi se rasporedila težina.
                Sadnja kombiniranih  kultura, je koncept koji podržava raspored prihoda u razno doba godine.  Zaradu trebamo čitave godine, tako da je bitno razmisliti o raspoloživim rukama u domaćinstvu, plodoredu, potencijalu stroja  i td. Kad o svemu tome vodimo računa, situacija se promijeni u našu korist, jer  ne čekamo cijelu godinu žetvu jedne kulture, nego stvorimo novac ranije. Zvuči komplicirano, ali naprotiv. Plansko, samo održivo gospodarenje treba imati temelje u dobroj kombinaciji vlastitih resursa kojih itekako treba biti svjestan, jer saditi samo  češnjak i očekivati zaradu za cijelu obitelj bude jednom uspjelo, ili dva puta. Dalje  treba planirati što s tom zemljom na kojem je rasao. Nije ista cijena češnjaku (njega skladištimo na suhom i polako prodajemo) jagodama, malinama, rajčici sl, jer ih treba odmah plasirati svaki dan ubirati ili prerađivati. Međutim, ne možemo stalno uzgajati češnjak na jednoj te istoj parceli, a to se odnosi na apsolutno sve kulture.                  
             Na istu parcelu ga možemo saditi tek nakon najmanje 3 god, a bilo bi poželjno tek nakon 5godina. Što do tada? Ili pribaviti još zemlje, odnosno, lakše je kad je okrupnjena površina pa osiguramo plodored, ili doživimo da susjed također posadi češnjak uz naš. Kakva korist od rotacije tada, ako je češnjak kod susjeda već duže vrijeme i ima štetnika i bolesti u blizini našeg? Tu je okrupnjavanje velika pomoć.
                  Na  večoj površini sami ispremještamo  i rotiramo kulture. Imati okrupnjenu zemlju nije bitno zato da bi se uzgajalo monokulture na što večim površinama, nego zbog dobrog, pojednostavljenog planiranja i rotacije kultura. Inače se to tako ne radi, ali bi trebalo.
              Raznovrsnost je osnova svih prirodnih procesa sveg živog na našoj planeti i to treba poštivati. Težiti suprotno tome nije prirodno, te se to odrazi i na džep kad tad. Na nama je da to ne potičemo, već spriječimo, upravo održivim gospodarenjem dobrim planiranjem, jednostavnim zahvatima koje predlažem.        
                Treba biti spreman mijenjati kulture, jer je to čuvanje zemlje, nasada, otpornosti.
         Važnost okrupnjavanja je upravo u dobroj mogućoj rotaciji kultura, a ne stavljanja sve pod jednu vrstu, što je neprirodno, potiče povećanje broja štetnika i bolesti, te čim je veća površina pod jednom kulturom to je poziv određenoj životinjskoj vrsti, kojoj sami pomognemo da lakše nađe svoju omiljenu hranu. Priroda je mudrija od nas i zato je bolje shvatiti ju i podilaziti joj.
           Ostavljanje neobrađenog terena od 5m do 6m dozvoljavamo populaciji divljih životinjskiih  vrsta da se pobrinu za nametnike i budu nam pomoć u suzbijanju prekomjernog broja bilo koje vrste koja nam stvara poteškoće.
            Postoji još situacija kojima će pojedinci sami sebi napraviti štetu. Naime, sadnjom iste kulture uzastopno više godina zaredom  na parceli uz koju postoji neobrađen teren stvorit će se uvjeti za razmnožavanje štetnika koji će upravo tamo naći pogodno stanište a čovjek će mu osigurati hranu, izborom usjeva. Znači, polovično, metoda ne polučuje rezultate, naprotiv
             Zato je važno mijenjati kulture, a ako imamo susjeda u svojoj blizini, važno je ili biti s njim u dogovoru i osvjestiti ga ili otkupiti njegovu parcelu.
             Dakle metoda će funkcionirati samo dosljednošću, što se odnosi na  promjenu kulltura uz  5m-6m neobrađenog terena.
           

Vinogradarstvo na padinama

    Posebno zanimljiv krajolik stvaraju terasasto oblikovani vinogradi. Ponešto se to može vidjeti po našoj Istri, Italiji, Španjolskoj. Započinjem ovu temu zato što me takav oblik fascinira, a osim toga vidim u njemu  puno prednosti, kad se radi o obradi bilo kakvih kultura na padinama.
    Ova prva slika zapravo je oblikovanje vinograda na rijeci Neckar. Tradicionalno se tamo uzgaja sve ručno, bez ikakve mehanizacuje, a vrhunac svega je da u vinogradu rade umirovljenici.  Nema nikog mlađeg od 60 god. Njima je to rekreacija, a kako je to moguće kad većinu poslova u vinogradu"bije glas" da su izuzetno fizički zahtjevni. Ovo je dokaz da se u poslu može uživati, makar je to poljoprivreda, da posao  ne treba biti težak i fizički zahtjevan. Kad  se sam koncept rada posloži podosta drugačije, u ovom slučaju s zapravo velikim zahvatom, doslovno promjenom same vizure krajolika, tek tada shvatimo o čemu se zapravo radi.
      Vinogradi na rijeci Neckar su prekrasno oblikovan krajolik. Kao prvo, padina je zasađena, lozom i kakav je teren, da li kamenit ili ne, korijenje loze svojom masom drži teren padine odnosno čuva zemlju i kamen na mjestu.  Sam koncept sadnje (terasasta), još dodaje na čvrstoći, te tako jedno podržava drugo.
      Naime, čest je slučaj pomicanja tla na padinama, pogotovo u današnje vrijeme podivljalih klimatskih promjena.To je zaista važno uzeti u obzir, kad se teško nositi s posljedicama koje nastaju, jer uništeno je teško vratiti. Isto kao što se gradnja kuća na takvim terenima  (padine) treba osigurati s dodatnim osiguranjima (vidi klizišta i kako ih osigurati), tako se i nasad dodatno osigurava od klizanja, upravo na ovaj vidljiv terasasti način sadnje. To je potpuno logično, jer voda kad klizi po padini (ako je ima previše) napravit će to što čini poplavljenim terenima.  Sve pomiješa, nosi, ogoli, a tada i pomakne. Kada joj to onemogućimo,a nismo nemoćni u tome, djelovali smo preventivno. Sadnja velikih stabala koja stvaraju splet korijenja također usporavaju pomijeranja tla.
      .Budući vidimo da se  niz padinu nešto kotrlja a to je tek  kad se kotrljaju jagodice grožđa u berbi što je dakako puno prekasno, želim da osvijestite da se to stalno zbiva i ostaje nezapaženo. Nažalost, želim da shvatite da se puno toga kotrlja i gubi. Uglavnom su to pokošeni tereni (flaks) ili  bez zelenila, ogoljela zemlja. To je apsolutno neprirodno. Prvo što je to teško tako obrađivati ( kopanje vinograda), a i sve  ostalo  što ide uz taj zahvat zapravo je jako težak, fizički zahtjevan posao.  Uopće ne treba tako izgledati, ali je uglavnom praksa.Vrlo je loše stvarati  iskrivljenu sliku o poljodjelstvu, kao o mučeništvu, bez konca. Znači, ili nam se skliže po travi (na kosini) ili nam zemlja ulazi u cipele, te se ako je mokro lijepi i ne možemo hodati. Uz te poteškoće u ruci nam je alat,a pod nogama padina, tako da sve to zapravo ne može biti ništa što bi veselilo bilo koga.
       U svojoj sam bližoj okolini također svjedokom pucanja betona na kući, te  pomjeranja velikih stabala voćaka, pa i graničnih oznaka, tako da mjernici naknadno imaju posla,a vlasnici izdatke.
        Takav je efekt i na  većim padinama, odnosno što je strmije to je jači. U takvim vinogradima kiša napravi međuredno, prave male potočiće (kanaliće), čime se tlo osiromašuje, kakogod da prihranjujemo biljke. Kada ostavljamo takav koncept sadnje, u kojem redovi idu u skladu s padinom omogućavamo slobodno erodiranje tla, odnosno podržavamo ga. Zapravo je vinograd često na ilovači, pa ju veće količine vode pretvore u razmazivu i podatnu tvorevinu koja kad  otvrdne (pomanjkanje vode), uzrokuje pukotine iz kojih dodatno isparava voda.  Visoko humusno tlo koje jedino  ima veliku upijajuću moć i  dobar vodo-zračni režim je vrlo zahtjevno i teško izvedivo. Dodavajući mu pijesak radi propusnosti omogućavamo još veće erodiranje. Šumsko tlo na padinama je nešto sasvim drugo. Spominjem ga radi usporedbe. Tamo se nalazi splet  sitnog korijenja koje drži zemlju, a lišće i krošnja natkriva teren, što sve  onemogučava pomjeranje čestica tla. Zato je šumsko tlo uvijek rahlo. Ono nema uvjete za sabijanje, a to je idealno. Ono dobro upija, ima visoku hranjivost zbog bogatstva organske tvari i takvoj strukturi treba težiti. Da bi to isto,  lakše postigli na padinama, dobro je i najlakše izvedivo, pribjeći terasastom načinu sadnje.
    Voda se na tako oblikovanom terenu dulje zadržava, tako da ju zemlja stigne upiti. Dobro je to u oba slučaja, za situaciju kad je ima previše i kad je ima premalo. S oba slučaja treba sve više računati, jer smo svjedoci podivljale klime.
      PREVIŠE VODE;: terasastom sadnjom spriječimo da ona na svom putu nosi zemlju i pomiče teren i nasad.Tlo je ima vremena upiti, budući se ne sjuri niz padinu.
       PREMALO VODE:; terasastom sadnjom osiguramo dobru opskrbu  nasada vodom. Iskoristimo svaku kap, da ju korijenje dobi, a ako malčiramo sprečavamo prekomjerno isparavanje, pa je nasadu opet dovoljno. Primjećujem usput da je malč lakše zadržati na ravnom terenu.
     
        Budući je to ključno za uzgoj, jer tako osiguramo i dostatnu prihranu nasada, to opravdava svu zahtjevnost zahvata i ulaganja. Kad jednom to tako posložimo, napravili smo si veliku uslugu, a svojim nasljednicima dali pravo bogatstvo mudrosti, ljepote,izvor prihoda i ekonomske stabilnosti.
     
        Opravdanje ovakvom pristupu, nije važno samo s aspekta očuvanja tla, vode, nasada, već i olakšavanje rada na takvom terenu. To je jako važno, za sve aktivnosti koje radimo, jer svi zglobovi dodatno trpe radimo li na kosini. Nije potrebno tako se mučiti, i ovako, kad jednom posložimo drugačiji koncept rada izbjegnemo dodatno se umarati. Zato umirovljeni ci (na rijeci Eckar ) mogu raditi i uživati u vinogradu, i doživljavati taj posao rekreacijom. Očito je već odavno to shvaćena u nekim drugim kulturama od kojih nikako da nešto naučimo (inke, maye), a toliko toga bi se moglo.

Rad na ravnoj površini bitno odudara po zahtjevnosti i tijelo bude manje opterećeno, jer tijelo savladavajući kosinu trpi i to uzrokuje bolesti koštanog sustava, konkretno kičme, i zglobova. Slikovit prikaz opterećenja po kralješcima u nepravilnom položaju tjera nas da se zamislimo, te u skladu s time mudro djelujemo. Posebice poljoprivredni poslovi, kad često trebamo i nekakav alat, da ne velim motiku, flaksericu, koja ima i svoju težinu, prskalice koje isto nisu lagane, natjerale su me da istražujem.

Ovo što predlažem da napravite sa svojom padinom nije jednostavan zahvat, ali ako se opterećenja rasporede na više ljudi uz pomoć, mehanizacije svakako će produžiti vijek zdravlja kralježnice domaćina, Na slici koju prilažem vidi se pritisak na diskove kod sjedenja, a ovaj zadnji primjer s pritiskom od --- 1,10 --- tipičan je položaju kad smo na padini. Štoviše tom položaju pridodajmo činjenicu da smo tamo bez stolice, a u rukama nam je uvijek alat.

    U prilog ovakvom zahvatu (osim stvaranja reda i lijepog okružja) ide i činjenica da radimo na dugoročnoj dobrobiti s gledišta stabiliteta tla i nasada, Ono nije podložno erodiranju već slijeganju, a s njim radimo kao u vrtu, rahleći ga, pljeveći, malčirajući što će sačuvati njegovu strukturu,.a nama će olakšati sve zahvate.  Buduću je tlo bogato, jer  postane kao na toploj vrtnoj gredici, nasad dobiva svu  blagodat, pa zato bude zdraviji i snažniji. Naprosto je samodestruktivan način uzgoja promijenjen u samo rastući i nadograđujući, samoodrživ, što dakako ovisi i o tome kako dalje postupamo s zasađenim biljem.
      Vrhovi padina, njihovo zaleđe, da se tako izrazim uvijek treba biti zasađeno stablima s dubokim korijenjem. Ono će crpiti vodu na većim dubinama, a istovremeno učvršćivati teren, odnosno sprečavati njegovo klizanje. To je metoda naših predaka, koji su znali čuvati tlo, Dobro je saditi bagrem, lipu, gingho. Možemo biti  maštoviti, pa posaditi vrlo zanimljivo stablo  tulipanovca (liriodendron tulipifera).Njegova visina rasta može doseći do 40 m. Sva stabla takvog habitusa (građe) su dobra, jer pravilo je koliko u visinu toliko u dubinu, tako da to treba iskoristiti.Tako stvoreno zaštićeno područje (južna padina)  zapravo je pravo blago, pogotovo ako maštovito i neograničeno sadimo, To tada postaje izvor hrane, izvor prihoda, a može jedno i drugo.Imamo li čitav dan Sunca, uz tlo koje smo stvorili metodama o kojima stalno pišem (kompostiranje, nagrtanje,prozračivanje vilama,raznovrsnost sadnje, plodored, liječenje i preventiva biljkama) imamo posla čitavu godinu, ali i dostupnu kvalitetnu hranu.Osiguramo si zdravlje kretanje i slobodu, kvalitetu uzgoja i plodova bez obzira što sadimo.Može se uzgajati bobičasto voće umjesto loze. Danas je to dosta zanimljivo, ali isto tako možemo saditi i eksperimentirati sa svim biljem.Osobno držim da na takvom terenu možemo imati dostatnu svu količinu i raznovrsnost hrane tj svog povrća koje nam treba u kuhinji, a ono neće osiromašiti glavnu kulturu, bez obzira dali je to loza ili bobičasto voće.
        Napominjem opet da je monokultura najlošiji oblik obrade tla. Od njega nemamo ništa pozitivnog. To je najmanje mudro gospodarenje, o čemu svjedoči toliko propalih OPG-ova.(poljoprivredna domačinstva)
     Ovo sve su  ideje kako si olakšati aktivnosti, uskladiti se s prirodom, te njoj dozvoliti da bude pomagač.
        Položaj korijena samog nasada na padini nije isti kad koristimo metodu terasaste sadnje. To je najbitniji podatak za razumijevanje svega navedenog. Biljka uvijek usmjerava korijen onamo gdje će najlakše doći do vode, a s njom i do hranjiva. Zato, potaknuti ju da ga usmjerava u dubinu je vrlo vrijedno i važno za čitav koncept ovakve sadnje na padini.

Propadanje poljoprivrede-----logo iphona je jabuka

 Uz  još niz apsurda!
       Baš sam pod dojmom jedne današnje televizijske  emisije koja je objašnjavala nekadašnju politiku života u Hrvatskoj prije drugog svj. rata, nakon njega, te usporedbe s današnjom situacijom. Raseljavanje stanovništva, koje je i danas u porastu, odnosno jače je i još opasnije po demografsko propadanje našeg čovjeka, u tako lijepoj našoj domovini, prostorima bogatim vodom, raznovrsnim biljem, prekrasne nam hraniteljice zemlje s kojom se tako loše gospodari,
      U Njemačkoj se može proizvoditi hrana za bebe (Hipp), koju uvozi i naša država, a takve krasne  mogućnosti imamo, s puno sunca, zelena prostranstva, a što je nagore, ljudi su nam nezaposleni. Umjesto da mi hranimo cijelu EU mi iz nje uvozimo. Pitam se kako da nas uopće cijene.
       Još nije to dosta, nego dopuštamo da nam mladi odlaze iz zemlje .Najveće raseljavanje danas događa se, Recimo to, priznajmo si taj apsurd.  Slavonija će se preseliti u Evropske  gradove, trbuhom za kruhom, poslom, prisiljena manje rađati, jer ne može se jedno i drugo.
       Sve kao nekad 30tih god prošlog stoljeća kad su žene manje rađale, kako bi jedna nasljednica došla do sveg materijalnog dobra i bila što bogatija. Zlatni dukati, koje je nosila na nošnji svjedočili su o tome i oni su bili svjedok imučnosti, isto kao što su to danas robne marke odjevnih predmeta, . Evo apsurda!
       Nekad su vrlo bogati kupovali zemlju od manje imućnih za sitan novac, jer se poljoprivredni proizvodi nisu mogli prodati (kao ni danas) da bi se platio porez, tako da su manje imućni bili prisiljeni prodavati zemlju. Danas se niti zemlja ne može prodati,nego je ona postala mrtav kapital kao oni dukati nekad na nošnjama.
       Vrh apsurda, u ovoj našoj Hrvatskoj punoj  života.
        Meni je ovo prestrašno!
      Sad pogledajmo što to naš čovjek još nikad nije napravio.
        Loše je što nema razvijenu svijest o svim blagodatima s kojima raspolaže, nedovoljno voli i cijeni to što zapravo ima. Zbog toga se ne obrazuje u tom smjeru, ,(vlada mišljenje kako poljoprivrednik ne treba biti obrazovan)  jer je politika i materijalizam osnova ovog jednoumlja, ovog kotača propadanja svih seoskih imanja.. Svaka čast onima koji izlaze i svih okvira ovih gluposti, koji drže radionice i predavanja uspjevajući proizvoditi kvalitetnu hranu vlastitim snagama, a zapravo okupljaju istomišljenike i pokojeg nado budnog poput mene.

          -----.MJESEČEV SJETVENI KALENDAR  od Marie Thun --- je izvor adresa ljudi od kojih se može učiti kako raditi na zemlji, biti u tome uspješan, zadovoljan, jesti zdravo, te spojiti sve aspekte dobrobiti u poljoprivredi.

           Manjak znatiželje,  je rekla bih velik problem, neistraživanje i rad isključivo onako kako su učili stari (mada je bilo puno metoda koje su i danas vrijedne) uz osuvremenjavanje, tipa moderne sorte, hibridne, (šuplji kukuruz) i velika ulaganja u samom startu, što vrijedi i za skupe građevine kako bi se uzgajale životinje, mikorizacija tla, jako moderna i skupa postrojenja za mužnju, uzgoj, ventiliranje staja i sve što je zapravo velika potrošnja, a s neodrživim obećanjima o otkupu i cijeni.
      1. Primjer
         Je kad naš poljoprivrednik uzgaja svinje uz državnu potporu, hraneći ih u skupom zatvorenom prostoru s smjesom kako bi prirast po kg bio veći u što kraćem roku.Istovremeno iz   Njemačke na festival pršuta dođe čovjek koji veli, da za ovakav pršut kakav on prezentira uzgaja svinju na otvorenom 3 god.------- Evo gdje je kod nas greška!------------- Svugdje postoje uvjeti za takav uzgoj,ali se rijetko neko toga dosjeti.
     
        2) primjer
       Zaokruženi ciklus proizvodnje je ostvaren kada nema nečeg što se baca. Dobra domaćinstva, koja prosperiraju ne mogu dozvoliti propuste u planiranju, jer ako radim sir ostaje mi sirutka i treba unaprijed znati kamo ću s njom ( svinjogojstvo), a ne da se to prolijeva, a oslanjti se samo na otkup mlijeka, koji će ovisiti o državi čini od ljudi ovisnike o nekom ili nečem. Tada možemo prebaciti lopticu na nju, samo time se ništa ne rješava.  Zapravo je odgovor u samo opstojnosti, samodostatnosti, neovisnosti, planiranju. To je zapravo sloboda, koja se mnogima čini opasnom. Svaka čast pojedincima koji su izašli iz tih okvira kad su uložili sami u mljekomate, jajomate, ili onima koji se udružuju i profiliraju, pomažući si na obostranu korist. Tipa ; jedna mesnica vrši obradu mesa za potrebe pršutare, a ostali proizvodi koji izlaze iz te mesnice su razne vrste suhih prerađevina,poput kobasa.

           3) primjer
        Je oslanjanje na organizirani otkup, jedine žetve koju zapravo ostvarimo pa nam tada netko diktira cijenu, bolje rečeno ruši je. To je osnova za propadanje. Bolje je uzgajati više vrsta kultura, tj planski si osigurati posao koji stižemo obavljati s raspoloživom snagom i što manje ulaganja, što će osigurati više žetvi. Tada je to stalno prispjevanje pomalo, jer monokulture ubijaju tlo, razvijanje, zdravlje, opstanak, sve. Isto kao što industrija treba osigurati stalni priliv poslova i prihoda osluškujući potrebe tržišta, tako je i u poljoprivredi.Da, lijepo je dok postoji otkup mlijeka od recimo tri susjeda, pa je on organiziran, pa funkcionira, ali po meni bi bilo bolje da jedan od njih uzgaja mlijeko, drugi da ima siranu, a treći svinjogojstvo.Tu bi tada bilo mjesta i za četvrtog i svi bi bili neovisni, povezani, ne konkurenti međusobno, nego naprotiv podržavajući i slobodni.

             4) primjer
               Je Imati stotine ha zemlje, a životinje osuditi na zatvoren prostor.To mi nikako nije jasno, kako se došlo do te prakse. Sav život tih životinja svodi se na ležanje, davanje mlijeka, jaja mesa, a kad ih se dovoljno izrabi, ubije ih se.
              Danas 02. 03.2015gledala sam tv prilog gdje neki domaćin uzgaja svinje na otvorenom prostoru, odnosno pusti ih u vinograd. One stalno čiste tlo od korova i to do te mjere da ga tako  dobro prekopaju (proruju) da pirika kao vrlo žilav korov nema šanse uopće rasti. Čokotima ne smeta aktivnost svinja, a ujedno i gnoje. Jedino što bi ja tu primijetila da baš svinjski gnoj, pogotovo ovako svjež nije najbolji. Važan je broj životinja po samoj kvadraturi prostora. Inače ideja i kombinacija, svaka čast ovom domaćinu.. Dobro za životinje, za lozu, za ljude. Čovjek nema toliko posla, a životinje uživaju.
            Još jedna stvar u ovome bila bi mi logičnija, a to je da se ne dozvoli životinjama odjednom po cijeloj parceli nego ju ograditi,  tako da se životinjama ponudi dio po dio, odnosno koliko se procjeni da je dostatno. Isto tako, sakupljanje otpada koji ostaje iza životinja  sa svrhom da se to preradi i sazori u kompostu, meni bi bila prihvatljivija. To nije tako težak posao,kao kopanje radi suzbijanja korova . Odlično je što  netko konačno nešto mijenja i razmišlja kako si pomoći i izaći iz zadanih okvira. Ma bravo!
           Kombinacija pernatih životinja s voćkama isto može biti jako djelotvorna, kao ovce i koze u maslinicima.To je metoda naših starih i jako je dobra
           S time da je  kokoši  bolje održavati na način da ih uzgajamo na terenu gdje im je perje čisto, a to je moguće na način opisan u postu o kokošima. Tada im osiguramo dobru probavu, jer će taj sitni parkovni kamen, kojim zasipamo teren, one kljucati što je neophodno za njihovu probavu, a sav zaprljan kamen možemo pograbljati i oprati, a što je još važnije vratiti čistog.  Naime, često sam vidjela kokice prljave, ali ne zato jer se one ne bi očistile, nego je prostor tako diktirao. Tako da je taj način uzgoja, praktičan zbog čišćenja, koje možemo napraviti kako često želimo, pa niti ima mirisa, niti blata, zbog čega su životinje višestruko zbrinute. Suh pijesak  u nekom kutu, da se one same timare je nophodan.Sve to vodi tome da je kokošima  toplo, da su zdrave, tada postaju  pogodne za pokazivanje što nje za zanemariti, jer to može biti okosnica seoskog turizma.
          5) primjer
            Je uzgoja salate konkretno rikole u ogromnom stakleniku, s grijanjem, ventilacijom, kompjuterizacijom, uzgojem na vodenim pontonima.što je sve koštalo milijune,a zapravo u ovako blagoj zimi odmakneš samo agro tekstil ispod snjega i nabereš je,  Osobito dovoljno ricole će biti  ako ju sijemo na  toplu gredicu,  Čemu takva kompliciranja, velika i teška ulaganja za uzgoj monokulture, devastacija cijelog područja, i baš me zanima koliko će dugo potrajati.
            Gledano sa strane ekonomičnosti, kad se dogodi vrlo hladna zima koliko treba energije da bi se takva salata uzgojila u zatvorenom prostoru (doslovno takvom gore opisanom) i kako se to cijenom proizvoda može pokriti,ali da bi u cijenu bila uključena i otplata kredita kojom se prostor izgradio. Da li je to netko tako računao, pitam se i nagađam da ne, jer inače bi takvi staklenici poslovali bez prijetnje gašenja.
             Da se razumijemo, jesam pristalica zaštićenog uzgoja, ne kritiziram ga doslovno. U odnosu na klimatske promjene potreban je, ali sve sa mjerom.
            Ricola, kao i svaka druga biljka uzgojena na zdravom tlu puno je slasnija od one bledunjave iz zaštićenog uzgoja, a ako želimo imati kvalitetu tada treba tako razmišljati i djelovati.
            Puno se danas priča o održivosti, što je povezano s očuvanjem energije,u gradnji, ali energija se troši i jako je skupa i u poljoprivredi, uzgoju životinja, svemu. Ona je ta koja diktira cijenu proizvoda, tako da kad se sve zbroji i oduzme ona je ključ održivosti, i neovisnosti.Tako da uzalud su i svakodnevne reklame i marketinški trikovi za poboljšanje prodaje, ako nemamo osnove RENTABILNOSTI. To je česti slučaj danas.
             Držim da budućnost zaštićenog uzgoja leži u kombinaciji vrhunske tehnologije, prirodnih resursa (zagrijavanje uz prirodne izvore tople vode, obnovljive izvore energije i sl) i kvalitetne domaće sorte hrane sa svim odlikama, koje su zapravo lakše za uzgajanje , jer su ako ništa drugo, puno otpornije.
              Velike količine hrane moguće je uzgajati uz samo djelimično zaštićen prostor iskorištavajući tople padine terasastog oblika uzgoja. Kombinacijom biljaka kojom jedna drugu štiti, od svih nedaća promjena klime,te  metodama koje opisujem na stranicama ovog bloga, može se zaobići skupa ulaganja.
              Kad se več ulazi u njih, bitno je iskorištavati prirodne resurse,jer oni mogu bitno smanjti troškove proizvodnje.