petak, 13. veljače 2015.

Suvremena poljoprivreda

  Njome si zagarantiramo visoke prinose, to je činjenica, samo što su tu obično jako velika ulaganja. Tu i jest razlog propadanja domaćih OPGova.

    Radi li se o uzgoju žitarica ulaže se u mehanizaciju, spremišta, skupo sjeme,u kojem ne znate što se skriva, samo da se ne bi sijala tzv tavanuša. Na taj način se stvara ovisnost o svim suvremenim i vrlo kratkotrajnim metodama rada, koje ubrzo pokažu nedostatke.Zašto bi primjerice niska sorta pšenice bila kvalitnija od stare sorte s našeg podneblja, što se do sada ciljano usmjeravalo, pod uvjetom da je ova domaća dobro uskladištena,zbrinuta, jedrog zrna, koja je izrasla na bogatom tlu, zdravom,živom, uz primjenu plodoreda, što će joj dodatno osigurati zdravlje, otpornost, dobru klijavost, a time svime i dobar prinos?
    Takva pšenica bliže zemlji bliža je biljnim bolestima, pogotovo ako ne vodimo računa o plodoredu, a tada sjeme već u sebi nosi zapis prema sklonostima oboljevanja.

   Radi li se o povrću, potiče se uzgoj u skupim zatvorenim prostorima, koji daj Bože da potraju dulje od nekog novoizgrađenog obskrbnog centra, kakvi se danas grade. U takvim uvjetima rastu nove sorte koje nemaju okus kao naše stare domaće sorte. Sve zato, kako bi povrće ranije prispjevalo, pa bi se moglo više naplatiti, kako bi uzgojili veće količine za prodaju, ta tako više zaradili. Sve je to vrlo upitno, jako riskantno, a kad se upustimo u tu kolotečinu nemamo slobodu odluke o promjeni metoda i načina rada, jer nas velika ulaganja u samom startu obvezuju i zapravo postajemo sve siromašniji. Siromašniji za iskustva, jer se držimo modernih kalupa od kojih se ne smijemo odvojiti, Radimo više i više, te tako ugrožavamo vlastito zdravlje, koje je već oslabljeno jer vjerojatno i sami konzumiramo takvu nedostatnu hranu.

    Radi li se o voću potiče se nabavka niskih suvremenih sorti, obično manje otpornih, jer su opet bliže zemlji, tj niže su krošnjom te zbog toga lakše obolijevaju. Nisu tako ukusne ni šljive, ni marelice, ni višnje, ni breskve. To nisu okusi djetinjstva, kad je knedla od domaćih šljiva bila prava poslastica. U tom slučaju prskamo prekomjerno i time još umanjujemo kvalitetu uzgojenog.

   Radi li se o vinogradu, njegova visina grananja trebala bi biti u visini ramena, jer prozračnost u donjim slojevima garantira teže i rjeđe poboljevanja nasada.To umanjuje upotrebu zaštitnih sredstava, a time pojeftinjuje uzgoj, a rjeđe posezanje za prskalicom ostavlja nam vremena za istraživanje, promatranje i oblikovanje iskustva.

   Radi li se o uzgoju životinja grade se skupe nastambe i to kreditima, Tjera nas se da vjerujemo u organizirani otkup mlijeka, mesa, jaja, a kad to ne profunkcionira nitko nije kriv. Bolje rečeno sami sebe tjeramo da vjerujemo u nešto što sumnjamo u samom startu.Tu i jest problem, zato jer nemamo slobodu odlučivanja i smatramo da ne možemo sami.

    Sve suprotno od ovog jednoumlja može pomoći. Stare sorte, mješoviti uzgoj biljaka, kombinirani uzgoj životinja, na otvorenom, uz zaštitu na jednostavan način, pribjegavajući samoodrživoj gradnji i uz upotrebu prirodnih materijala i nasada koji će služiti kao vjetrobranski štit.
     To kad zaživi, jedino može biti Hrvatska puna života.
Kako sam to zamislila upotpunit ću dvama potpuno suprotnim crtežima .

Nema komentara:

Objavi komentar