Gledajući neki dan poljoprivrednu emisiju nikako da mi slike i prikazano stanje izađu iz glave. Za one koji nisu gledali, stanje tla je katastrofalno za sadnju, bilo kakav uzgoj, bilo čega. Sad kad se voda povukla, povukla se samo s površine, a negdje u dubini ostalo je presabito tlo. U njemu nema zraka, što ono "samo" nadoknađuje s površine pucajući u razmacima (raspuklinama) od 2-3 cm.
Kulture koje su posađene u takvom tlu ne mogu prodrijeti korijenom do vode (jer je toliko sabito), a zapravo je ima u izobilju. Biljke se muče na površini i rastu u suši kojoj je uzrok loša struktura zemlje. Nasadu prijeti sušenje, odumiranje, neće se moči koristiti u ishrani stoke. Pitanje je što napraviti.
Sigurna sam da dodavanjem zraka (podrivanjem), ne bi nenjeli više štete nego da čekamo što će Bog dati, jer posao poljodjelca je stvaranje, poticanje rasta, djelovanje. Nema ni jednog posla s dobrim rezultatima, ako čekamo što će nam Bog udijeliti. To možemo tada kad smo sve uradili što god smo mogli. Znači radije žrtvovati nekoliko redova kulture nego cijeli urod. Prekidanjem korijenovih izdanaka, (podrivanjem ćemo to prouzročiti ) potičete rast novih, pa se korjenova bala širi. Znači ne preokretati tlo (opet), nego samo proći podrivačem , što manje gazeći. Naime bilo bi daleko bolje utrti godinama iste tragove, a tlo između uopće ne sabijati, redovito malčirati. Ja sam pobornik čuvanja tla, u svakom pogledu, jer nema zdravog uroda bez toga. Korijenski sklop također rahli zemlju, lakše uzima iz tla materiju tako da je tada i nadzemni dio biljke snažniji. Stvar je povezana, a priroda sve ne milosrdnija prema čovjeku, koji je jedini na planeti sisavac s razvijenom svijesti i trebao bi djelovati pomažući sve procese, a on nažalost radi protiv nje.
Kada sam ja kretala u vrtlarenje prije 30 god imala sam sličan problem, samo u puno manjim razmjerima. Čim sam zalila svoje kulture, na površini se radila pokorica. Jedini način da to spriječim bilo je povečenje količine humusa. To me natjeralo da čitam, učim, istražujem, radim probe, a buduči to volim, ništa nije bilo teško. Moje tlo je bilo jako šodrano, pa ga je prvo trebalo ukloniti da bi se nastavilo s oplemenjivanjem. Nakon presijavanja, kako sam krenula dodavati kompost, ponekad i nedovoljno zreo, (za što sam takođe platila danak), postupno su se zbivale promjene. Najprije sam to primjetila kod zalijevanja, jer je nestalo pokorice, a malč je pomogao da kulture nije trebalo toliko zalijevati.
Svi znamo kako tlo nakon oranja izgleda rahlo, meko, gredice povišene, a što ga onda sabije? Vremenski utjecaj, je nešto na što ne možemo utjecati. Znači preostaju nam postupci na tlu, zahvati kojima čemo zadržati i poboljšavati strukturu tla, tako da kiša, ponekad vode preko mjere, a ponekad nedostatak, neće bitno promijeniti strukturu zemlje. Zašto šumska zemlja ne doživljava takve promjene u strukturi. Nju čuva stvoreni humus. To je tlo koje bi nam trebalo biti uzorom. Ono je toliko fino, prozračno, meko, rahlo, bogato organskom tvari. U njemu sve dobro raste. Raditi bilo kakav zahvat "u" ili "s" takvim tlom pravo je zadovoljstvo. Ono svojim mirisom poziva da ga diramo, mrveči nam se pod prstima.
Ako su razmjeri poplave puno veći stvar je još kompliciranija. S tla je otplavljen humus, tako da znamo da nema ni zraka, ali ima previše vlage, težine i sabitosti. U njemu neće imati što razgraditi organski dodatak ( kisik potiće razgradnju), a umjetnu prihranu ionako nema svrhe dodavati. Pitanje je što i kako dalje, što uzgajati, da popravimo strukturu zemlje, imamo nekakvu dobit, korist, pogotovo ako od toga živimo.... Situacija je ozbiljna.Tu su još i zagađenja, jer tko zna što je voda donijela, te, odakle početi....
Kod poplava velikih razmjera kakve su se dogodile na našim prostorima, bitno je ustanoviti stanje tla, izvršiti analize, kako bi znali čime raspolažemo. Sve ostatke od ranijeg uzgoja najbolje je složiti u hrpe da ih priroda pretvori, razgradi u koristan materijal. Tako će sve bakterije, više i manje opasne sagorjeti u kompostu, te će tako koristiti sljedeće sezone u uzgoju. Najvažnije je uspostaviti natrag zdravo tlo, na što prirodniji način. Nema ubrzavanja i siljenja. To je kao kod bolesnog čovjeka. Antibiotici mogu trenutno pomoći, ali jači nam je imunitet ako što rijeđe posežemo za njima.
Dio tla bilo bi dobro prepustiti prirodi da ona sama proraste tlo divljim biljkama, jer izrast će samo ono ćemu će pogodovati. Te će biljke svojim korijenjem razrahliti tlo, svojim korijenčićima, mirisom i kvalitetom prizvati i drugi svijet povezan s biljkama, koji se odnosi na gljivice koje žive u njihovoj simbiozi. To će prizvati i ostali živi svijet raznih kukaca, a na posljetku i gujavica. Sve je to najbolje dopustiti da se dogodi, jer ako nam se žuri, to nas može koštati.
Neprirodno je na nezdravom (kontaminiranom) zemljištu nastojati bilo što uzgojiti da bude zdravstveno ispravno i da ima hranjivu vrijednost, a najposlje bilo kakavu tržišnu vrijednost. To je isto kao što bolestan čovjek ne može dati svoj maximum i pogrešno je to očekivati od njega. Za sve ozdravljive procese potrebno je vrijeme i strpljenje. Tek tada možemo očekivati rezultate.
Sve što požurujemo, kad nemamo dovoljno strpljenja i ne sljedimo prirodne cikluse i pomake ka ozdravljenju možemo skupo platiti. Najneekonomičnije je proizvodidti hranu koja je nekvalitetna u smislu loših nutritivnih vrijednosti, slabe skladišne sposobnosti, a za koju zapravo treba mnogo radnih sati, skupih zahvata i zaštitnih sredstava, a sve zato jer tvrdoglavo stremimo uzgajati iste kulture na več daleko iscrpljenom zemljištu. Tlu treba odmora, a osobito promjene kulture, kako bi se mineralni sastav tla uravnotežio, jer svaka će kultura, nešto drugo izvlačiti iz njega.
Preoravanjem stvorit ćete površinsku rahlost, kratkotrajnu, opet preokrenuta zemlja, onemogučit će mikroorganizme da rade, a ako se i nađe koji živi stvor pticama će biti hrana. Potrošit ćete gorivo i opet ovisiti o poticajima države. Vrijeme je da promijenite način rada. Priroda će radit za vas,samo joj dajte šansu.
Rješenja se nalaze u brzorastućim kulturama poput konoplje, lana, facelije, lucerne travnodjetelinske smjese, pa zatim u divljim zonama ( 6m), između ostalih kultura, koje tada stvaraju prirodni balans. Naime, svojim prisustvom, osim što su vjetrobranski štit, nadoknađuju zračnu vlagu, svojim mirisom i izlučevinama prizivaju nove životinjske vrste te tako nadoknađuju prirodne neprijatelje nametnicima s kojima imamo poteškoće. Tako da nemojmo to gledati kao 6m manje obradivih površina, odnosno u kvadraturi je to puno više, ali nije bez razloga.
Druga krajnost koju najavljuje država, pomoć je u mikorizaciji, odnosno dodatnim ulaganjima, a već sad je proizvodnja preskupa, odnosno neekonomična. Previše se ulaže, počevši od količine upotrebljenog goriva, ulaganja u zaštitna sredstava i dodana gnojenja, razna skladištenja, prijevoz i pakovanje. Sve to treba uzeti u obzir, i proračunati, jer je curenje sredstava na sve strane očito. S druge strane cijena proizvodima naočigled pada, kao i količina proizvedenog, Jedini porast bilježimo kod ulaganja u proizvodnju. To možemo promijeniti jedino novim metodama rada, učenjem, strpljivošću, što nije lako, ali nije ni teško ako nešto volimo.
Razumjeti prirodu zapravo je divna mudrost. Primječivati da na zdravim tlima zapravo dominira raznolikost biljnih i životinjskih vrsta koje žive u suglasju, gdje ni jedna od njih nije suvišna, bezvrijedna ili nelogična. Kad se to potrudimo razumjeti tada zaista možemo reći da smo dio nje i da za nju živimo i stvaramo. Sve ostalo je zavaravanje a cijenu toga plaćaju naša pokoljenja-
Slobodnjaci duhom, a baveći se poljoprivredom jednostavno iz znatiželje zavire u biodinamika. Neki i ostanu u ovom istražujući dalje znanost koja dotiče sklad u suživotu ljudi, biljaka i životinja, te tla s svojim mineralnim sastavom, ne zaboravljajući utjecaj mjeseca i ostalih planeta. Za taj način potrebno je strpljenje i vrijeme. Nešto čega zapravo ima u izobilju svelo se na najmanju moguću mjeru, samo zbog brzog profita, kojeg zapravo ima sve manje, sve je slabiji, ljudi sve umorniji, bez uspješnog uvida u budućnost, puni dugova i kredita. Jedva posluju i vežu krajeve.
Biodinamika je metoda za uporne ljude koji vole zemlju, koji paze ne njenu kvalitetu, koji ju svjesno žele ostaviti svojoj djeci u što boljem stanju, a isto tako raditi i zaraditi.
Krajnji rezultat takvog rada bude vrhunska hrana, gotovo lijek koji je zapravo sve više tražen, čijom konzumacijom uravnotežujemo vlastiti um i tijelo
Nemili događaji poplave uništili su mnogo. Svaki dan smo svjedoci toga, ali sam sigurna da duh ljudi nije uništen. On je najveći pokretač ideja i znanja.
Nema komentara:
Objavi komentar